Pjesanca: mlohavo je svjetovno ufan'je

Pjesanca: mlohavo je svjetovno ufan'je autor: Mavro Vetranović

Tužiti tko neće i ćutit velik vaj,
   nemoj se odveće naslanjat na svijet saj;
razuman zač svaki istino toj kaže,
   da je štapak nejaki u svijetu, ki laže.
Protivnom naravi tijem človjek da more,
   da u jedno sastavi od svijeta sve gore,
ter hoće naslonit bez sumnje život svoj,
   vijem da nije stanovit prijat mir ni pokoj.
Tijem se svak ukine, ko se na nj podpire,
   i u njem nije istine, ufan'ja ni vjere;
zač se sve krmiža i s božjom odlukom
   nami se svijet miješa, jak gnjilom jabukom.
Bogate i uboge, do cara do kralja,
   sve pleše pod noge i u klupko sce valja;
vazima i dava, vazima i njeguje,
   i u kratko sva slava njegova minuje.
Svijet nami privraća napokon na službu,
   svu rados obraća u žalos i tužbu;
i u vrijeme u svako, i u jutro i u večer,
   sve medno i slatko stvara nam u čemer,
svu rados u mao čas ter od nas rastavi,
   najmanši kako vlas da otrgne na glavi,
ali cvijet travice, ki zorom procafti
   ter lijepos na nice k večeru obrati;
do sunca zapada koji cvijet gizdavi
   goj i se i vlada cafteći naravi,
prije sunce ner zajde ter lijepos prikrati,
   ter svene i spade i u prah se obrati.
Svu rados tijem vidim, koju svijet sazdava,
   jak maglu ali dim kad vjetar skončava.
Tuga je još veća u svijet se ufati,
   zač što nam obeća, neće nam toj dati.
Hitro nas još vodi po cvijetju razliku,
   po kom nas izvodi u tužbu razliku;
a k višnjoj polači tko hoće pak priti,
   po trnu i drači trjebi je iziti.
Pokoli svijet laže i hini i vori,
   ufan'je što naše služi ga i dvori?
Još da nam daruje sve blago na svijeti,
   što nam toj trjebuje, pokli je umrijeti?
Što želi na svijeti živ človjek, moj bože,
   što mrtav ponijeti u zemlju ne može?
Dim blago svjetovno, gdi misal svu stavi,
   koje se jadovno napokon probavi!