O Ljubice, po sve vrime
ku moj slijedit duh odluči,
kojoj isto, vajmeh, ime
veoma gorko ljubit oči,
ja te ljubim proć razlogu,5
a ljubit te meni 'e sila;
ne smijem ljubit, a ne mogu
ne ljubit te, dušo mila.
Neć da ljubim? Nu me inako
tvoja ljepos sili i nuka,10
er ljubit te lijepu tako
sila 'e, vjeruj, a ne odluka.
Tijem rob vječni tve dragoće,
čijem već nijesam u slobodi,
ljubit ću te, er to hoće 15
tko u ropstvu mnom gospodi:
pače i znajuć od ljeposti
nerazdionu blagos tvoju,
na skončane me gorkosti
slijedim prosit pomoć koju.20
Ah ovakoj pri potrebi
s uzdasima gorućime
svega iz srca vapim k tebi:
"Dušo, umrijeti ne pusti me!
ne pusti me, dušo, umrijeti,25
zaklinam te tvôm ljeposti;
ne pusti me, jaoh živjeti
bez života tve milosti!
Prije bih mogo vjerovati
da će ribam vreti gore 30
a od dubrava puk krilati
prinijet svoja gnijezda u more;
da će snijegu plam unutra
a led plamu skroven biti
i u kolijeh bijela jutra 35
pored s suncem noć iziti, -
neg da u smrtnoj gorkoj muci
pustit ćeš me mrijet bez lika,
ako imaš lijek u ruci
za oživit ljubovnika.40
Harnos, djelo tve naravi,
dragos, narav tvâ medena,
čin' da otjera gnjijev nepravi
tvoga iz srca pridobjena.
Vrućijem molbam, ah, prida' se 45
i dopusti da ne izgine
tko za tobom skončava se,
verni sluga bez krivine."
