Pištolj od papira

Pištolj od papira autor: Irfan Horozović, prijevod: Tomislav Dretar

Izvorno: Pištolj od hartije.

U vitrini, koja je kao i većina stvari u sobi, bila kupljena u prodavnici starih stvari, iza bokala od plavog stakla i plavih čašica sa zlatnim rubom (usta koja su pila iz njih nisu više bila živa, a nasljednici ovaj servis očito nisu htjeli zadržati), među knjigama, stajao je zgužvan komad starih novina.
Izgledao je posve neprilično na tom mjestu.
Nešto mi se u njegovom obliku učini poznato. Odgurnuh staklo vitrine i pomjerih smotuljak, a onda najednom osjetih nelagodu. Možda dodirujem nešto što ne bih smio? Možda dodirujem tajnu? Ruka mi se sama zaustavi.
Prijatelj kod kojeg sam bio u posjeti upravo je ulazio u sobu sa poslužavnikom prepunim sira, suhog mesa i kiselih paprika napunjenih narezanim kupusom.
Pogledah ga nijemo. On pođe za mojim pogledom a onda bez riječi odloži sve što je donio na nizak stol.
– Šta ti je ovo? – zapitah.
Prijatelj me pogleda nekako zamišljeno, kao da nema snage da se čudi. Uzeo je potom iz vitrine onaj smotuljak od novina, odvagnuo ga u ruci, kao pištolj i promrmljao nekako za sebe:
– Vidiš, mislim da je to pištolj kojim je ubijen moj babo.
Stavih naočale i uzeh smotuljak u ruku. Zaista je ličio na pištolj. Pomislih u jednom trenutku da je unutra pravi pištolj, ali smotuljak je bio isuviše lagahan. Sa zanimanjem se zadubih u dio teksta na tom novinskom predmetu i prepoznah riječi našeg jezika. Ustvari, jedna mi se riječ odmah zabode u oko. Dušman. Rečenica ili dio rečenice koji se skoro sav mogao pročitati je glasio: A ukradene lijekove, zavoje i ostali medicinski pribor je doturao našim najvećim dušmanima...
Otklopih malo tekst da ga pažljivije pogledam. Bile su to lokalne novine, koje su izlazile u našem gradu, i koje su se pred rat, a u ratu pogotovo, okrenule protiv nas, protiv stanovnika čija je krivica bila to što su generacijama tu, a ne pripadaju narodu i vjeri u čijim je rukama sada bilo oružje. Nisam znao sudbinu njegova oca. Nisam mogao ni pretpostaviti šta je pisalo u novinama. Znao sam samo da njegov otac nije bio ljekar i da s bolnicom nije imao nikakve veze, čak ni kao bolesnik. Ljekar je bio moj prijatelj. Bio dok ga nisu otpustili i prognali. Ovdje, na sjeveru Evrope, u malom gradu s lijepo kontroliranim životom i tolerantnom tjeskobom bio je samo izgnanik. Jedan od tristotinjak izgnanika iz Bosne. Otac je očito ostao tamo, u našem strogo kontroliranom gradu–logoru i očito nije više bio živ.
Prijatelj me uhvati za ruku.
– Ne diraj pištolj. Ako baš hoćeš da pročitaš, dat ću ti fotokopiju. Pištolj je uspomena. Zato sam ga tako i smotao.
Nijemo se složih, iako mi nije bilo jasno zašto i dalje govori da je to pištolj i zašto neko na tako čudan način čuva jednu crnu uspomenu.
Pričali smo potom o posve drugim stvarima.
– Sjećaš li se mog komšije slikara? – zapita me prijatelj kasnije te večeri.
– Čini mi se da smo jednom sjedili kod njega u vrtu?
– Tačno. Bio je i onaj sportski novinar, s kojim je on odrastao. Taj se novinar ranije bavio raznim sportovima, kao takmičar. Pričao nam je ponešto te večeri, sjećaš li se?
– Kako ne. Bio je premazan svim mastima. Prodavao utakmice, igrače. Hvalio se time toliko da je slikaru bilo neugodno zbog nas. Dok je bio u vojsci, a to je biser njegove karijere, igrao je za lokalni klub pod lažnim imenom. Tako je želio njegov pukovnik, a njemu se to sjajno isplatilo. Nije ni osjetio ono što se zove služiti vojni rok.
– Sjećaš li se njegovih tekstova pred rat?
– Da, on se odmah uključio. Bio je prethodnica zemaljskih krvnika nebeskog naroda.
– Ali nije on te stvari pisao samo iz uvjerenja... jesi li to znao?
– Ne znam na što misliš? – odgovorih.
Nisam baš dobro poznavao novinara o kojem smo govorili, iako sam ga sretao ponekad, prije rata, uvijek ljubaznog, gotovo servilnog, ali sa onom vrstom servilnosti iza koje i neiskusan čovjek može naslutiti okrutnost i opasnost. Osjećao sam da priča o njemu ima veze sa ovim pištoljem koji je stajao na stolu, kao hladni, nijemi svjedok zločina. Gledao sam u prijatelja i šutio. Šutio je i on.
Uključio je daljinskim upravljačem televizor, rasijano prošao nekoliko programa, kao da ih broji, i onda isključio.
– Znaš, on ti je... pred sami rat... čim su preuzeli vlast na onim smiješnim izborima, napisao tekst o jednom direktoru Bošnjaku... Kad je tekst izišao u novinama, čovjeka su tako pretukli, isti dan, da je jedva ostao živ. Mislim da je kasnije od posljedica i umro, negdje u izgnanstvu.
– Dobro se sjećam tog slučaja – rekoh – zato što je bio prvi. Kasnije je to postala skoro normalna stvar. Kad se javno prozove neko ime, onda se čini kao svačija obaveza da se taj umlati ili bar pretuče. I nije samo on upirao prst u ljude, to su činili i njihovi čelnici. I na radiju i na televiziji.
– Činili su – nastavi on, kao da me ne čuje – ali kod njega je to ipak bilo nešto posebno. Prišao bi nekom čovjeku, u kafani ili na ulici, jednom je čak došao i u kuću i dao mu da pročita tekst koji je napisao o njemu. Čovjek bi se zaprepastio od laži koje su bile utkane u tu novinsku potjernicu. Plakao bi, govorio da su to laži, a naš novinar bi se samo smješkao, slijegao ramenima i govorio kako on to mora objaviti, jer je pritisak na njega isuviše velik. Možda... kad bi se našlo nešto love... ne za njega, ni slučajno... možda bi mogao nešto učiniti... možda tekst ne bi bio objavljen... I većina ljudi je naravno plaćala. Tako je naš pisac skupljao honorare za svoje neobjavljene priče. Kad bi osjetio da nesretni čitači priča o sebi nemaju više novaca ili ne žele više plaćati, svejedno bi objavio tekst. A onda je dolazila reakcija javnih čitača, koji su posjećivali junaka priče sa svojim noževima i orlovima, psovkama i kašikarama, cokulama i palicama za bejzbol...
Zašutio je. Šutio sam i ja.
– Koliko sam vidio iz onih nekoliko riječi, u tekstu se govori o tebi?
– U tome i jeste stvar – odhuknu on. – Naravno da je tekst o meni. Vidio me je jednom na ulici i potrčao prema meni, ali sam mu umaknuo. Osjetio sam, znao sam o čemu je riječ. Bio sam već spreman za izlazak, imao sam sve dokumente i računao sam da ću otići iz grada prije nego što se to dogodi, prije nego što tekst iziđe. On je nekako sve to otkrio, ali nije se nimalo zbunio, nego je otišao mom ocu i pružio mu s osmijehom svoje pripovjedačko remek–djelo. Jednu rečenicu iz toga si već vidio. To je sve laž rekao mu je moj otac. Znam, možda i jeste, ali drugi ne misle tako odgovorio je on. I onda je valjda izgubio živce, jer je rekao Ne doneseš li večeras u kafanu hiljadu maraka, ovo će sutra biti u novinama...
– Šta je otac učinio?
– Rekao mu je, zamisli: Zar samo hiljadu maraka za život moga sina? A ovaj mu je bijesno odgovorio: I za tvoj život, stari! I za tvoj život!
Opet je ušutio.
Šutjeli smo obojica. Bilo je izlišno da ga još bilo šta pitam. Ugasio je cigaretu i onda rekao, kao da će time po ko zna koji put dokončati stvar.
– Tekst je izišao u sutrašnjim novinama, koje se štampaju uvečer, dan prije, kao što znaš. Kad su ujutro novine došle na kioske, moj otac je već bio mrtav. Tekst je ocrnjivao mene i prikazivao kao zmiju u njedrima. Nisam znao za to, ali sam bio skriven. I tako spašen. Nisu znali gdje sam. Pisac te strašne optužujuće priče dodao je na kraju nekoliko redaka. Odnosile su se na mog oca, kao glavnog pomagača i organizatora neprijateljskih snaga tj. prikrivenog pokreta naših najvećih dušmana. Desetak dana kasnije, nakon strašne dženaze (kao da je to bila dženaza u džehennemskom snu), bio sam već u sabirnom logoru u Mađarskoj, a potom sam stigao ovamo. I čitavo to vrijeme sam nosio ovaj pištolj sa sobom...