Pereci, friški pereci...

← Naslovnica

Pereci, friški pereci... autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Brankovom kolu broj 35, 36, 37 i 38; 28. kolovoza - 18. rujna 1897. godine.

I.

Otac joj je bio nekada jedan od najviđenijih političara u Hrvatskoj. Prije jedan od najžešćih opozicionara, prijeđe u vladinovce: ko bajagi zbog partajskog zapta. Izabrali ga i za peštanski sabor, i on se baci sa skeptičnim žarom izgladnjela đaka na epikurejsko uživanje. Od tobožnjeg prkosa opoziciji i od bijesa nije htio ni da se vjenča sa majkom Dragičinom, prekrasnom i umnom bivšom seoskom učiteljicom koja ga je ludo voljela. — Jedne ga noći u Zagrebu donesu kući na hintovu mrtva iz kluba. Kod taroka ga udarila kaplja. Svojoj ljubi i sedamnaestgodišnjoj kćeri ne ostavi ništa osim općeg prezira. Bio je prezadužen. Sve ode na doboš, pa i kuća na zagrebačkom Gornjem gradu. Gospođa N. jedva jedvice spase pokućstvo.

Gutajući i gušeći suze, svrši Dragica poštansko-telegrafski kurs, te gospođa N. tako protekcijom dobije mjesto koje je željela. Izabrala je ono gdje mišljaše da je niko neće poznavati.

I jednog hladnog oktobarskog večera prispješe u Lipovac, pust neki zakutak u Slavoniji.

Kada u zoru Dragica baci pogled kroz prozor Majerovog »hotela« gdje prenoćiše, vidje maglu, blato, blato i tanku maglu. Preko puta opazi bakalnicu sa natpisom K Mexikancu i sa firmama većom: Haas & Söhne, i manjom: Haaz & Sinovi. Iz dućana ispade odjedared neko kuštravo derište — jamačno koji Haas Sin, pa zaglibi u blato, uhvativši žutog rundova za uho. Sa jedne i druge strane »filijala« nižu se uvrstani seoski domovi, a pred njima se ređaju klupe i goli dudovi. Na novome krovu Jevrejeva komšije piše:

tuNa piškoriĆ
1887. liTa goSpoDnjeg sazIdo † AMEN †

I na taj krov, na samoga Tunu Piškorića, doprši prokisao pijetao, tresnu krilima, kukuriknu pa nekako zaprepašteno poleti — upravo se stropošta natrag u dvorište. Praščići, guske i patke gackaju po blatu na šoru. Katkada naiđe za krdom svinja pokoji svinjar ili kaki Šokac zavijen u žuti dugmen, tjerajući niske konje. Tamo za kućama, za golim šljivicima i poljima, među kojima se patrljci od kukuruza po strništima učiniše Dragici gole kosti — crne se kroz maglu oblaci, koji se natuštili površinom Krndije planine. Dragica odjedared krišom zaplaka, da ne probudi majke koja je — sirotica — umorna od puta još spavala.

No ni ovdje, u tome »budžaku di je đavo reko svitu laku noć«, kako se onomad izrazio seoski ćatip Joca Cicvarić, ne nađoše nove poštarice žuđena pokoja. Od sve ine lipovačke »gospoštine« slao im je najčešće epigrame, u kojima se ijetkom satirom šibaše ponajviše konkubinat, čestiti seoski kapelan Franjo Brcković, silan obzoraš. Kada mu je bilo dugo vrijeme — a to bijaše svako poslijepodne — prekraćivao ga je tražeći po staroj Hrvatskoj i Obzoru sve brojeve u kojima se grdi pokojni »mađaron« N. I on bi te apologije makazama ekscerpirao i slao ih u svom patriotskom bijesu na poštu. Slao ih je kradom, jer još ne držaše da je kucnuo čas kada on može patiti javno i otvoreno za svetu stvar. Zbog toga se nije ni potpisivao. Običavao je dodavati olovkom svojim pošiljkama samo lapidarne komentarske aksiome moralnog značenja, kao npr.: »Tako je! No Bog je Judu naroda za izdajstvo kaznio!« — ili: »Pravo piše Obzor, N. bijaše zaista sikofant. No Gospod učini, a plod ne pade daleko od drveta!« Itd.

Iznajprije poštarice plakahu, a docnije oguglaše. Rodoljubivome kapelanu ne ostade ništa drugo nego nedjeljne propovijedi crkvene u kojima grmljaše kao jerihonska truba protiv ljudskih poroka i u kojima je obično isticao kao lijep primjer kâzni božje neke »dvije ženske u ovome selu«. — Gospođa se N. već sasvim podala gospodarstvu, a Dragica se udubila u čitanje. Tek pred veče bi odlazila u vlasteoski stari park preko puta pa se tociljala na svojim halifaksima po zamrznutom jezeru. Pustinjački je taj život stao za nju dobijati sve više čara.

Seoski ih high-life jednako ogovaraše. Branjaše ih samo seoski pisar Cicvarić, razumije se, skromno, na što bi gospodin Janzon, apotekar, koji nikada ne izlažaše bez revolvera i nekakoga paloša mjesto štapa, običavao sarkastički dobacivati: — Gleich und Gleich gesellt sich gern. (Našla vreća zakrpu.)

Jedini koji dolazaše R-ovima iznajprije rjeđe a onda sve češće i češće, bijaše visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Maria Joseph Hans Wurstler von Wurstlingen, komandant husarske čete koja već dvije godine stanovaše kraj sela u starom manastiru što ga od jezuita ote još car Josip II. slavne uspomene. Bijaše taj »ritmajstor«, kao svi konjički kapetani: neženja, kockar, lovac, noktaš, nikada ne govori polako, cio se dan ogleda u ogledalo i skače iz vojničkog u lovačko odijelo; mnogo jede i pije, na mezimcu nosi grozno dugačak i šiljast nokat. Otrovni jezici lipovačkog »krema« usiktaše se i opet. Ili zar nije g. Vurštler pl. Vurštlingen vazda govorio da on običava igrati kod žena samo na Numero Sicher (na pouzdano)?

Dragici ne bijaše dosadan. Sada se stala smijati prvi put iza smrti očeve. Fon Vurštlingen bijaše joj neizrecivo smiješan s onom ogromnom i kao nov crijep crvenom šijom, s ufitiljenim zejtunli-brkovima koji ju podsjećahu na rogove mađarskih goveda, sa masnosjajnim licem u kojemu se gube pod nekim kesicama sitne, sive očice i upravo blista rujni nosić kao dugme na košulji ili igla u kravati.

— Ti ćeš ritmajstera još uvrijediti tvojim neobuzdanim smijehom — govoraše joj često majka.

— Ne mogu da se uzdržim kada hohvolgeboren stane da se dere i da priča o svojim avantirama po balovima, lovu i trkalištima... I taj luckasti debeljko zar da je potomak vitezova saksonskih Vurštlera, slavnih zbog neke drske i legendarne otmice, ha... ha... ha...

II.

Prođe Božić i Uskrs, dođe proljeće, a lipe u grofovu parku zamirisaše.

Neko poslijepodne čekaše u uredu Dragica vojničku poštu, da zaključi posao, i posmatraše preko puta krov vlasteoskoga zamka čiji se crepovi, vlažni od kiše, krijesijahu kao riblja ljuska na suncu. Na hodniku zazvečaše mamuze dežurnoga husara.

— Hvala bogu! — šapnu Dragica i stade svojim ključićem otvarati torbu, i ne pogledavši donosioca.

Momak, vit i visok, naočit, rumenkastoplave kose i inteligentnih grahorastih i tako vlažnih očiju kao da će iz njih sada kanuti suze. On je posmatraše zadivljeno, gutaše je pogledom robijaša koji ne vidje bogzna otkada ženskog lica. Nešto ga steže pod grlom, a u grudima mu zaigra... Kao zanesen pilji u kosu, crnu i kudravu i gustu kao runo u dobra ovna. Zuri u obli, nježni i garavi vrat po kojemu kao da popadaše lepirići svilenih vlasića. Husar odjedared osjeti struju slatkog, toplog mirisa pa saže nad njome instinktivno glavu kroz onaj otvor. Opazio je tek onda da mu je iz ruku uzela ekspedicionu knjigu, kada su joj potpisujući stali letjeti uzani i elegantni prsti preko hartije. Odjedared kao da ga nešto ščepa, povuče. On se saže, grudi da mu prsnu, pa ju dirne usnama na vratu ispod uha. Ona skoči, kao da ju dirnu struja one u uglu električne baterije, i prosu mastilo.

— Bezob...

No ne svrši, tako ju zamašta njegov smeteni, dobroćudni i drski pogled. Sva se zajapurila i pritisla maramu na ono obesvećeno mjesto pod desnim uhom.

— Grdna li bezobrazluka od jedne husarske komisne čizme! — reče on u snažnom baritonu, sučući nervozno okrajak brčića, i zlobno se naceri.

— Uostalom ne kajem se. Eno ga gdje gega ovamo naš bucmasti komandant. Tužite me, a hohvolgeboren fon Vurštlingen može da me spetlja i na robiju. No bilo što mu drago, meni neće biti krivo. Za ovu prvu krađu u mome životu neće me gristi savjest!

I prebaci torbu preko ramena, a kada mu Dragica zadivljena preda knjigu, dohvati je za ruku, promumlja kao:

— Pa ma propo! — poljubi joj strelovito vrh od prstiju i grunu na vrata.

Ona se bez misli spusti na stolicu.

— Küss' die Hände! (Ljubim ruke!) — dođe, derući se, komandant. Bijaše u »civilu«, u lovačkom zelenom kostimu. Sve zeleno. Čakšire dokoljenice kao u turiste ili bicikliste, a ogromni listovi misliš sad će da prsnu kroz napete čarape. Kapetan se baci, široko i strašno duvajući, na divan koji je čisto zajecao pod njim, i nastavi njemački (a samo tim je jezikom i govorio):

— Jeste li vidjeli onog bekriju Unukića?

— Kakog Unukića?

— Ta onog husara koji je danas donio pisma?

— N-ne... nisam... posao...

— O, čudan egzemplar! Otac mu je plemić i negdje tamo blizu Varaždina ima, kako čujem, lijepo imanje. Dečko je jedinac, dakle ludo, pusto. Prošao je sve zemaljske gimnazije, pa ništa. Mangup! Jadni ga otac pošlje u Grac u nekaku privatnu školu, a on noću kroz prozor pa pucaše na neke njemačke burševe. Siromah ga otac pošlje ovamo da ga vojska nauči pameti. »Karniflujem« ga već evo drugu godinu, pa ništa. Dva je puta bio kapral, dva sam ga puta morao degradovati. Zarazio mi kockom cijelu kasarnu. Viehskerl! Šteta! Jaši kao džokej, valjasto momče, srce mu nije pokvareno. Danas ga prvi put iza tri mjeseca pustih u selo. Pa i opet moram da ga zovem na raport...

— A zašto? — prevari se ona.

— Odviše se dugo zadržao. Mora da je svratio kakvomu Šokcu na rakiju.

— Ne vjerujem — reče ona. — Ja sam imala toliko posla da je morao ovdje dugo čekati da dođe na red...

— O, molim, onda pardon!

Komandant još ne zapamti Dragice tako žive, lijepe i vesele kao danas.

Oprostio se dockan — tek pošto se lijepom junijskom večeri stao vazduhom talasati melanholijski zvuk retreta, te vojničke uspavanke. Izišavši na put pod stare seoske dudove, stane gromko da zvižduče, a pokatkada je mladački skoknuo.

— No, to bijaše brzo! Još nisi crko, kurjače stari? — pomisli, sjetivši se Dragice, i opet skokne. Onda izvuče iz džepa nekako parče svile, koje je ponio sa pošte, pomirisa ga i opet snažno zazvizdi.

Bijaše mjesečina. Zvijezde svjetlucahu kao milijuni onijeh sitnih iskrica na suhu po obalama pijesku. Tu i tamo pred kućama ašikuju momci i djevojke. U Majerovoj krčmi ciliču ciganske violine.

Kapetan prođe selo i ode se pentrati na brdo prema vojarni. Sluša brujanje po stajama i gleda nekadašnji manastir kako mu se starački kostriješe mjesečinom obasute žute zidine. Još mu slađe bî oko srca. Pa onda daj još ona tri svijetla prozora njegova stana za kojima ga čeka njegov ćirica Pišta Horvat s obilatom večerom, sa nekoliko boca pečujskog zlatnog vinca, pa petnaestgodišnja šokica Evica koju je visokoblagorodije izvoljelo danas pozvati preko babe-Jele, svoje »stare prijateljice«...! Eh, i debeli Franc Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić sa Vurštlingena onako znojan skoknu još jedared pravo momački i zagunđa nekaki bečki kuple.

A Ivo Unukić, onaj husar, prevrtaše se u taj čas po svome tvrdom odru u II. vodu. Znojio se i prisluškivao. A kada je čuo da je njegov susjed kapral Tkalčić stao hrkati, dohvati polagacko papuče, čakšire, kapu i bluzu pa se otkrade na hodnik. Dohvativši se prazne bolesničke sobe, obuče se, psujući nešto krupno kapidžiji, papuče strpa u džepove, kapu nabi na glavu, skoči na prozor, odande zakorači na metar udaljen gvozdeni konopac od gromovoda pa se stade spuštati dolje. Preskočivši visoku ogradu, stade se kroz šljivike mašati sela koje se dolje kroz grane tako milo bjelasaše oko stare škure crkve. — Di si, diko — zapjevaše negdje u blizini djevojke, a Unukić potrči. Putem je svratio malo u parokovu baštu i za časak se nađe na kraju sela — pred poštom.

Podugačka je to i zidana zgrada — kao i sve srednje pošte što su. Žuto je okrečena. Pred njom je uzan cvjećnjak sa dvije klupe, ograđen živicom.

Unukić prislušnu, zađe unutra i sjede na jednu klupu. Zebao je po cijelom tijelu kao od male groznice. Stade iz njedara vaditi mirišljavke ruže — najljepše ruže iz parokove bašte. U blizini ne ču ništa osim talasastog šaputanja granja u spahinskom parku i pokatkad gakanje uznemirenih pataka iz poštanskog dvorišta. U sobama bijaše mrtav mrak i tišina. On gledaše zvijezde, rosu na nevidljivom cvijeću nebeskome, i oblake koji se na zapadnom horizontu gomilaju kao plastovi sijena. I osvoji ga neka gorčina, gorčina dosele neosjećana... Uto sav pretrnu: u sobi škrinuše vrata.

— Mama, taj mi je ritmajster već malo dosadan.

— A šta ću ti kad ovdje nemamo nikoga.

— Ljepše je kad smo sami!

— No, ti si večeras nervozna, šta ti je?

— Šta mi je? Oh, siromah otac! Kapelan je danas opet poslao neku užasnu grdnju iz novina...

Unukić da opsuje kapelanu nešto krupno, kad al osjeti da se neko krenuo baš prama prozoru nad njegovom glavom. On posrnu dva-tri koračaja i pade kao tane u grmeljak. I odista. Kapci se na onome prozoru stadoše otvarati — eno je! Eno je na prozoru blizu njega!... I lijepo je gledao tu krasnu glavu obasjanu mjesečinom. I gledao je te oči, te dvije tamne noći, sto puti ljepše od ove junijske i zvijezdama obasjane. Gledao je bezbojnu put što se bjelasa kraj tamne kose kao mjesec kraj mrkih oblaka. Gledao je taj plemeniti nos, pootvorena usta sa bijelim zubima i mekane rumene usne. Gledao je, a od muke i stida je stao gristi ruke i pljuvati na rukav te sramotne i, kako mu se ovaj par činilo, pelivanske, sramotne odjeće...

— Ja odoh da sa Pepikom spremim postelje — reče u sobi gospođa N.

Vrata i opet lupnuše.

Iva kao da je nešto iz vazduha vuklo da i opet zagrli to garavo, slatko luče, pa puklo kud puklo! Već je maknuo nogom, no osjetivši da je bos, pade mu na pamet kako je smiješan ovaj njegov položaj, a grdan ga obuze bijes. Ona odjedared iščeznu u tamnu sobu, a on osjeti krv kako mu kaplje na ruku s izgrizenih od muke usana.

— Još godinu dana te nevolje, pa ću je uzeti, oteti, pa makar...

Uto zalahoriše vazduhom dva-tri akorda na glasoviru, a Dragica stade u po glasa da pjeva nešto čemerno. Ivo te pjesme nikada nije čuo, a ni riječi, jamačno njemačkih, nije mogao da razumije. Ali ovo šaputanje vjetra kroz lisje, taj opojni miris cvijeća, pa onda tiha muzika i mekani, turobni i djevičanski alt što se nujno preliva tihijem vazduhom amvrozijske noći... No zvuci iz sobe oticahu, brujajući sve silnije, a snažan forte u kojemu Ivo razabiraše samo riječ Liebe, zaljulja se poput zvona tihom noći. Ivo ne bijaše muzikalan, ali bijaše uzbuđen, i kao većina naše blagoslovene omladine imađaše sluha. Nujan i lud slušao je ovu nježnu alilujsku pjesmu koja je tako snažno plamtjela sa čistih usana, paleći mu srce i mozak. Jezgro bića njegova potrese taj heruvimski adagio, tâ — kako mu se učini, poznavajući zlu kob N-ovih — tužbalica nesrećne mladosti za željkovanom srećom. Nikada nije mogao da plače, ali u taj je čas poželio suze. U taj mah mu se bar učinilo da je sitniji od crvića i veći od toga mraka. Stade ga obuzimati ditirampski ešak, i lijepo bi bio skočio u sobu, pao joj pred noge i stao ljubiti vrhove od papučica, da se nije dosjetio i zagrlio svom snagom krošnju najbližeg drveta... Pjesma utihnu. Posljednji akord — i pianissimo iščezne, kao kada se otklizne bio listak cvijeta od jabuke...

Najprije tišina, pa se razli sobom tihi preludij. — Ivo skoči, pokupi one ruže iz župnikova vrta pa ih punu pregršt baci u sobu onamo odakle dolažahu tonovi. Dragica ciknu, svirka prestade, a Unukić — koji je često sam samcit čistio mehane od seljana zabodavši sablju u sto i zalivši je okom vina, pokupio papuče pa brži od zeca otpuši opustjelom ulicom lipovačkom.

Vratio se kući istim putem, a niko ga ne opazi.

No sjutradan ga noću uvrebaju psi koje je, na savjet svog kapelana, parok pustio u svoju baštu, pa mu iscijepaše i čakšire i bluzu. Srećom kapelan puče iz puške te ubi — onoga zubatijega, a Unukić preko tarabe, pa maglu... No noćas ga osjetiše, i kapral mu naredi da se sjutra javi na raport.

A kada mu na raportu kapetan smijućke reče:

— Deset dana samotnog zatvora i da se plati mundir! — malo te nije trgao sablju...

III.

Četvrti dan kako je Unukić ležao u zatvoru dođe komandant iz O. gdje je dobio od grofa J-a na kartama prekrasnog, jedva jašenog ždrijepca engleske pasmine. Poslije podne okušaše ga najbolji jahači, ali hat nije dao ni prići: bacao se nogama, ujedao. Kapetan šta će, zamoli narednika Vlahovića, staru husarčinu, da mu se on popne na greben. Dok su ga sedlali, ujeo je Chief dva momka, a jednoga malo te ne udario u čelo. Jedva i u neke ga nekavice stadoše voditi na lonđama iz staje sa kožnom brnjicom preko gubice. Vitak je kao djevojka, visok, zelen, proviruju mu rebra: pravi Englez. Narednik ga zajaha kao strijela, momci izvuku lonđe iz onih obručića na žvalama, konjic najprije mahnito đipi pa se stade propinjati na stražnje noge.

— Ne dajte mu da igra kao medvjed! — deraše se sa svog prozora kapetan, odakle posmatraše sa vojnim veterinarom i njegovom suprugom.

Ta je dreka hata kao malo prepala, te se smiri. Spustivši glavu i grizući gnjevno jezik među zubima, stade vatrenim očima zvjerati na sve strane. Narednik se ukuci, darne ga ostrugom, a dobri se konjic prope, okrenu u kovitlac, skoči u visinu i, pruživši tanke noge, poleti kao strijela sa tetive.

— Drž' ga!... Ne dajte mu!... Odoše! — klicaše uokolo zaprepašćena momčad.

Narednik vuče dizgine svom snagom, ali sve uzalud. Kapa mu spade sa prosjede glave. A ždrijebac letijaše kao lasta pored staje prema bašti ograđenoj visokim i oštrim kočevima.

— Naredniče, glavo ovčija, šta vam je?! Drž'te!

Ali i oporome kapetanu presjede riječ u grlu kad zelenko skoknu lakši od lopte preko staketa. U vazduhu se okrenuše crvene čakšire i svijetle sare Vlahovićeve, noge udariše o šiljaste stupce, i što bi udario dlanom o dlan, ostade na jednom šiljku samo čizma.

— Jezus Marija! — ciknu prestravljeno veterinarova žena i klonu u mršavo muževo naručje, a komandant, onako trumpeljast, potrči dolje. Nađe narednika gdje leži na đubretu.

— Je li se štogod dogodilo?

— Ništa, gospodin ritmajster. Hvala bogu, bubnuo sam na smetište.

I grozni se narednik stade grozno glupo keziti i čišćaše sa kose, lica i debelih brčina neugodne tragove. Zelenko je za to vrijeme jurio kraj plota uzdignuta repa. Odjedared se okrenu, veselo zarza, zađe u leje i stade brstiti komandantovu salatu.

Kapetan se maši u džep, dade naredniku desetaču i krene se u zatvor koji se skrknuo u prizemlju vojarne između kuhinje i spremišta za sedla.

Unukić spavaše nauznačke na ćebetu koje je prostro na »pričnu« (neka vrsta širokog minderluka iz golih dasaka). Uvedrio se jako i preblijedio. Tvrdo spava.

— Inteligentan mladić, pa kako posrnuo! Ali ja ne znam drugog puta da ga popravim — mozgaše kapetan, izvadi iz džepa parfemisanu maramu i otare mu čelo.

Unukić razrogači oči, protrlja ih i, pošto se razabra, skoči na noge.

— Zapovijedajte, gospodine ritmajstere!

— Ništa, ništa. Sjedite! Došao sam k vama kao prijatelj. Ta što dođavola imate na tim... Šokicama te bježite noću iz kasarne?

— Da dolaze k meni kao k vama...

— 's Maul halten! (Jezik za zube!) — dreknu komandant, premda bi dao petaču, da se mogao nasmijati. Bacio ga, lola, iz koncepta.

— Vidim, vidim, na žalost, da ste bez pardona izgubljeni. No ja ću vam ovoga puta oprostiti: imat ćete samo mjesec dana Kasernarrest (da ne smije nikuda iz vojarne)... Na čast vam i razderani mundir. Javite se manipulantu u kancelariji, pa neka vam da nov, pa ga možete dati krojaču da ga kicoški prekroji. Nećete više u staju, već ćete pomagati kao pisar. Samo izjutra do devet sati dresirat ćete remontu koju sam juče kupio. Imate li duhana?

— Nemam.

— Ne lažite, praštam unaprijed!

— Pha... imam.

I izvuče ispod daske omočić prosta duhana.

— Zar vi pušite tako đubre? I to mi se zove plemićem! Ta, prije nekoliko dana poslao vam stari pedeset formata!

Unukić odmahnu rukom kao da tjera muhe.

— Ja i vi, da mi oprostite, gospodine ritmajstere, jedna smo i u tome bagra...

Kapetan prasnu u smijeh. No brzo se uozbilji, okrenu se i strogo promrmlja:

— Dakle, javite se naredniku, obucite se i dođite u moj stan.

— Razumijem, gospodine ritmajstere!

Pošto ga pusti dežurni kapral, Unukić najprije ode u kuhinju svome zemljaku i pobratimu, kuharu Majcenu, pa očisti sa pola »komisa« cijelu činiju pasulja sa kuhanom govedinom. Javi se Langeru, manipulantu naredniku, opere se i obuče. Onda ode po čizme pa ih stade čistiti, uzevši u usta duhana — da viks bude sjajniji, da se sve orilo po malom dvorištu sa patosom od kamena, koje okružavaše u četverouglu drvena zgrada. Svrši za tili časak pa ode u radionicu gdje mu pobratim čizmar ostruže nekakom škljocom dlake s lica. Onda potrči preko zasebnih stepenica koje bijahu nadesno od ulaznog hodnika, u komandantov stan. Ovaj viknu ćiricu, bivšeg konobara »Kod Košuta« u Kečkemetu, da donese cigare, a Unukić zapali jednu iz učtivosti, namignuvši sasvim ozbiljno na kolegu Pištu.

— Evo vam i časa vina, a ako vam prija...

— Koješta...

— Kažite Pišti da vas posluži.

Za nekoliko trenutaka osta butelja pečujca prazna. A ćirica je to jedva dočekao, jer je Unukić jednako na njega onako ozbiljno namigivao, te je siromah (a bijaše nasmješljiv od prirode) stao već dobijati grčeve, zagušujući smijeh.

— Tako! — reče komandant koji se razvaganio na divančiću. — Jeste li se povratili? Ako jeste, otiđite u staju, javite se naredniku Vlahoviću pa pokušajte mog konja.

— Hvala vam, gospodine ritmajstere!

Salutira, okrete se kao zvrk, udari mamuzama kao tepsijama pa pup na vrata.

— Šta bî? — zadrža ga dolje na stubama žena manipulanta narednika, mlada, gojazna i smeđa Mađarica, koja vazda moljaše Unukića da ju smatra kao mater svoju...

— Sve je u redu. Popio sam bocu vašeg lancmanina, dobio ovu britaniku i pojahat ću mu nekakvo kljuse.

— Samo to nemojte, za pet rana Isusovih, jer ste propali!

— Koješta! Ali da: molim vas za pet forinata. U subotu dobijam od kuće pa ću vam vratiti.

I prođe joj rukom, ispucanom svojom rukom preko meke kose. Ona porumeni, reče mu da malko pričeka, i donese.

— Samo se čuvajte, molim vas lijepo! Šta vam vrijedi to bančenje? Oh, alaj ste omršavili u zatvoru!

I gospođa Langerica stade upravo lizati vatrenim pogledom to drsko lice sa gospodskim orlujskim nosom. Unukić turi pare nehajno u džep pa je uhvati za punačku ruku.

— Ne, ne, kuvala sam kompot...

— Edeš (slatka) mama! — šapnu on, odvrnu rukav pa joj pritište poljubac na snježnu kožu. Ona sva ustrepti... No neka se vrata otvore, a on zazviždi Još Hrvatska..., udari se španskom trskom po čizmi i krenu otolen prema izlazu. A ona sva problijedje, šapnu za njim: — Langeru ni riječi — i odšeprtlja u svoj stan.

Za pola sata izvedoše pastuha i opet napolje. Unukić se ustobočio na stajskim vratima i ponosno gleda prama vojarni pred kojom se već u grupama sakupili svi njezini stanovnici. Kada je, zavarkavši konja, skočio mu u sedlo, opazi gospođu Langericu gdje pobježe u kasarnu... Zelenko se sada nije propinjao nego je odmah spustio glavu pod koljena, griskajući isplažen jezik i tresući ušima. Jahač digao ruku i naherio crvenkapu.

— Ein blitzfescher Kerl! (Momče ko grom!) — šapnu kapetan veterinarovoj ženi, da joj ne bi čuo suprug. A ona se sva odrvenila od zorta.

Odjedared ždrijebac bijesno zamaha glavom. No Unukić ne čekaše da se propne i možda baci nauznačke pa da ga smrvi, nego ga opali svojim španjolcem po slabinama da je sve koža pukla, udari ga mamuzama da je sve štrcnula krv, a životinja mahnito poleti kao da joj se zapalio rep.

— Božansko derle! — viknu na mađarski za Unukićem ono mršavo, pedantno kačestvo, gospodin veterinar...

Pobjesnjeli je konj grabio ravno nizbrdice prema kapiji.

— Hej, s puta, komšijo! — viču momci seljaninu koji je nizbrdice tjerao svoja kola na kojima je bio dovezao slamu. Šokac se okrete, užurba, ali nije dospio ni konje da potjera u rov kraj uzana puta te ga je kolima tako samo još više zakrčio.

Svi gledaoci potrčaše mahinalno dolje. Komandant od muke razdera svoju maramu.

A hat se već stao dohvaćati kola. Mršava, niska i rutava ona kljusad od straha ni makac, a gazda im se skljoka u rov.

— Osto, propo! — pomisli Unukić na dohvatu prepreke pa se šćućurnu, pritište koljenima sedlo, opali i opet dušmanski ždrijepca i bocnu ga ostrugama.

Plemeniti se pastuh hipnu i preskoči poširoka kola kao žaba brazdu, a da ne bi pao, ošinu ga husarče i opet krvnički.

— Bravo! — čuo je za sobom ritmajstera i viku koja se naglo gubljaše. No on već ode bez traga, kao u nedođiju. Kao sjevernjak uždio veselim Lipovcem. Na ulici se uskomešala perad kao pred jastrebom. Psi zalajaše i uvukoše repove. Ženskadiji ispred kuća poispadaše iz ruku igle i preslice, a čičama iz usta kratke lulice.

— Lipa li momka!

— Bisna li ždribeta!

Pekmezlić, brica, taman je brijao svog prijaška Cicvarića, seoskog fiškala i ćatipa, kad al opazi kroz prah žute prašine taj kijamet, malo te mu ne odsiječe rumeni ukras lišca njegova. A da berberin nije bio oboružan, zacijelo bi se pajtaši počupali.

Frntić, debeli paroh, baš se gegao svome prijatelju doktoru koji imađaše nos »kao kula livanska što gleda prema Damasku«^[1] i sićanu ženicu; — i u času kada je čuo kroz viku topot, opazi bijesno ždrijebe i onoga đidu koji mu je jamačno decimirao ruže. I reverendissimus potrči, no se zaplete u dugačku reverendu, posrnu in ipsissima persona, a glava mu se nađe u onome prahu kojim je pokojnik Job posuo glavu svoju. Ležeći, čuje kraj sebe tutanj kopita i smijeh bezbožnikov — Latro infernalis! (Pustahijo paklena!) — huknu za njim i ne ode doktoru nego kući, u svoju hladovitu sobu koja mirisaše ružmarinom i buđavom kožom. Zovnuvši redušu koja slučajno imađaše troje mališana vrlo sličnih velečasnome, zamoli je da mu doda trebnik i hladne obloge, pa leže na široki bijeli odar.

— Kaplja, kaplja me mogla trefiti, draga Betika, kaplja! — tugovaše reverendissimus paćeničkim glasom.

A Betika, dobra Betika, položi svoju tustu ručicu na tusto mjesto gdje bijaše tusto srce tustoga pastira tuste lipovačke pastve...

I sav se taj džumbus stvorio što bi okom trenuo.

A Unukić već doduvao do pošte. Nikoga! Cvijeće pred kućom od zapare objesilo glave, zeleni kapci po prozorima pritvoreni. Ivo sada prvi put priteže uzde, ali se paripče još jače pružilo. Od bijesa ga udari šakom među uši: uzalud! No u taj mah čuje iz kuće prigušen uzvik — poznavaše on i kroz šum i topot taj slatki glas! Od iznenadne bi radosti bio sada jamačno skočio sa konja, da ga već nije odnio poprilično iza sela. On se okrenu, ma slomio vrat, i opazi na prozoru jednu glavu — poznavaše on tu slatku glavicu!

— Tjeraj!

Zamahnuo je kapom i dreknuo na konja kojega je u taj čas silno zavolio. Stao ga gladiti po znojnome i vrelome vratu.

— Galop!

A vatreni trkač zarza i, jureći prema gradiću P-i, dodirivaše gotovo trbuhom zemlju.

Sunce sjeda kupajući u zlatan plamen vrhove brežuljaka, a nada nj se nadvio oblak kao nad oko krvava obrva. Prama selu se kreće stoka sa paše, a čobani se deru: — Ponesi mi, katano, ovo pismo u P-u!... Nad grmljem i rovom trepte zuzukavi rojevi komaraca... Žabe se čuju sve više i više — kao da se okreće milijun čegrtaljki — kao da se duva u milijun praznih bočica — kao da se udara u milijun doboščića...

Unukić se sav zanio u ovo pomamno jahanje. Sjetio se svog pretka koji je sa grofom Patačićem prije bitaka izazivao Turke na mejdane... Sve mu to godijaše, pa i vjetar što mu gura svoju vazdušnu šaku u grlo i duva u vrelo čelo... — Haj, sada bih mogao... samo da mi je volja! — No u taj par ga nešto dirnu kao perom u srce. Dragica mu iskrse pred očima, a on ih pritvori... Modra bluza... vrat... kosa... Ali, do đavola, lice nikako da iskrsne! — Ali, evo je, evo je! Ah, te oči, te široke oči! Arapske oči, arapske, dabogme arapske! — stade glasno vikati, premda ga konj nije razumio i premda on sam nikada ne vidje Arabljanke.

A hat se je vijao između zelenih večernjih polja kao zvijezda preko neba tamna.

Unukić se vratio kući tek dockan uveče, laganim kasom. Kada je stao pred stajom, dođe komandant sa veterinarom. Konj je ceptio kao list od jasike. Spopala ga pjena, kao da ga brica Pekmezlić nasapunio. Kada je Unukić sjahao, konj pade. Jedva ga natjeraše da se digne. Veterinar naredi da ga pokriju ćebetima, da ga malo prohodaju i da ga docnije četiri momka dobro istrljaju slamom.

— Vi, Unukiću, možete večeras iznimno da odete u selo u krčmu da večerate. Znam da ste gladni... Drž'te se, pa ste za mjesec dana kapral.

Unukić se jedva od umora držaše na nogama. Još kod večere stao ga hvatati san. Mislio je da ode do pošte, ali je uzalud hrenom pokušavao da ojači oslabjele vjeđe. Mrtav sanan dovuče se u vojarnu.

IV.

Drugi dan poslije podne, pošto narednik sa kapralom iziđe iz ureda, sjedne Unukić da piše pismo. Prođe po sahata, a on se još ne složi sa početkom... Poštovana gospođice... Dragice, anđele moj... Gospođice Dragice... Odluči se za ovo posljednje pa nastavi:

Pošto mi je u tančine poznata vaša sudbina, dozvolite da vam kažem kako bi me neizmjerno radovalo kada bih znao samo to da se interesujete za nekoga koji je možda još mnogo nesrećniji od vas. Mene su pokvarili. Majka mi je rano umrla, otac mi je poimućan, ja sam jedini ostatak od stare šljivarske loze. Šta da vam kažem? Bijah pusto ždrijebe za koje se ne mogaše naći dreser, i tako padoh u ovu Lepoglavu.

I tu sam se smirio. Mogah se barem po volji istutnjiti. No otkako vidjeh vas, ode moj mir bez traga. Da sam poeta, pisao bih vam o tome stihove, a ovako vam mogu samo to kazati da je od ovo nekoliko dana Lipovac za mene robija više nego ikada, kasarna — vješala, a mundir i okovratnik kao obješenjačko uže. Bože, alaj se zgražam što osjećam, pišući ovo, stajski zadah mojih ruku! Užasno li patim kada se sjetim da tako krasna, mila, nježna i blagorodna gospođica ne smije da ljubi husara od kojega vrijedi u očima kakog oficirčića više posljednja kavaljerijska kljuverina...

Pišem vam samo zato da biste znali da ima neko koji će, ginući za vama, sasvim propasti. Daleko neka je od mene da vas zamolim ma i za tračak kake simpatije. Zar ja mogu vas — vas degradovati na stepen sudoperaka i seljakuša?

A najgore je što ne znam ko je kriv toj najnovijoj mojoj nesreći. Oh, da ga znam! A ovako zar mogu da potegnem tu zarđalu kosturu na ove stolice, na konje, na nebo i na vrapce na onom tamo đubretu?

Ne ljutite se na mene i dozvolite da se nazovem vaš poštovalac —

Ivan pl. Unukić

(Onaj je »pl.« sada napisao prvi put u životu.)

Svršivši, stade trti jedan prazan rub pisma mirišljivim sapunom. Kuvertuje, adresuje i zamoli uveče pralju, koja je iz sela došla po rublje, da baci pismo u poštansku kutiju.

Pobjeći nije mogao jer su svi momci dobili od narednika zapovijest da paze na njega. Cijelu se bogovetnu noć valjaše po odru. Davljaše ga mora, a kada je malko usnuo, sanjao je strašne snove...

— Šta vam je! (I sav zaprepašten vidi kako ga za grudi drma kapral.) Ta vi krčite, kao da vam je curka kruh odnijela...

— Ništa, ništa, sanjao sam!

I pritište glavu na slamom napunjeni uzglavak...

Dresirajući izjutra remontu, i opet se malko povratio. No poslije podne, kada je iz kancelarije opazio komandanta kako se sa ružom u zapučku i zviždučući spušta u selo — jamačno na poštu — sav se usplahiri. Držao je kao zacijelo da će ga Dragica tužiti zbog pisma. I baš zaključivahu posao (bijaše ga puno), a kapetan dođe u ured.

— Unukiću!

— Zapovijedajte...

— Sjutra oko šest sahata izjutra, kada se momci budu vraćali sa rajtšula, osedlat ćete North-Chiefa i pojahati po dvorištu da ga vide gosti.

Da se toga časa komandantov dugmasti nosuljak pretvorio u ćopavog lipovačkog nataroša, ne bi se Unukić više začudio. — Nije mu ništa rekla! — Isinu pred njim topla i svijetla nada. — A kaki gosti? Oh, ta to će doći ona! Ta, samo sa njome u selu opći komandant! Bože, je li moguće! Ta, to je odviše, odviše...

— Što buncaš i što drmaš sto, marvo! — trže ga iz sanjarija ljubazni kapral Vajs, Jevrejin.

Kada izađe iz kancelarije, ode Unukić gospođi Langerici, uze pune džepove šećera i otrča u staju. Došavši do »boksa« (ograđen prostor za nemirne plemenite konje), stade ždrijepca dozivati, a kada ovaj veselo zarza, otvori vrata i uđe unutra, premda je zelenko u taj par udario kopitima po samome vrhu od ograde.

— Ubit će te! Napolje, derane! — viče narednik i ode kada vidje da je momče odista ludo.

A Unukić baci desnicu konju oko vrata, pa kada je ovaj stao sav da drhti, uze ga milovati po grlu i nuditi šećerom.

Pošto se narednik vrati, vidi konjče mirno, a Unukić sjedi, žaleći se, u jaslama.

— Jeste husar, vesela mu majka! Moraš ga voljeti! — progunđa kroz zube i ode dostojanstveno, kao da nije ništa vidio.

A Unukić zavolio toga konjica kao jedinog druga svoga. Vascijelo je veče sjedio u jaslama, hraneći ga hljebom. Gladio ga po glatkome vratu, drmao ga za rnje, tjerao mu rupcem muhe od sjajnih očiju. I nehotice gledaše u jogunastom hatiću pravu svoju sliku i priliku. A kada se i opet sjeti da će zbog toga lijepog zelenka sjutra, možda, doći ovamo njegovo luče, viknu jednog husara pa ga zamoli da mu za dvije forinte donese iz Čivutinova dućana najljepše svilene vrpce. A kada je stao resiti dugačku grivu, učinilo mu se da plete njezinu bujnu kosu; i hatove ga velike oči podsjećahu na njezine. Srce mu zakuca, i on uze životinju ljubiti i šaputati: — Dragice, slatka Dragice! — A prgavo se konjče sasvim pripitomilo. Sagnulo glavu, striže ušima i veselo zarzava. Unukiću se čisto pričinilo da će sada da progovori. — Kada se udaljavao i okrenuo prema »boksu«, vidi kako je konj za njim turio njušku kroz gvozdene šipke na ogradi.

— Chief — viknu na izlazu. Hat mu glasno odrza, a to rzanje prime svi konji, te se cijela staja čisto stala da potresa.

— Jeste lola, al je husar, da mu para nema, vesela mu majka! — reče narednik fireru (podnaredniku) Holjcu.

— Ova gospoda sve mogu! — odgovori napolak žalobno ćosavi ospičavi Holjac, bivši kočijaš kod grofa P-ća.

V.

Izjutra oko pet i po sahata bijahu konjanik i konj već naredni. Unukić nije znao šta da radi od silnog uzbuđenja. Čas čišćaše ormu, čas mjerijaše dužinu uzenđija. Sada je hranio konja, sad je opet izvirivao na vrata da vidi dolaze li. Stala ga gristi sumnja da ona neće doći, da, možda, nje komandant ni pozvao nije — pa od muke počeo grickati svoju špansku trsku. — No taman stadoše da ulaze kroz razjapljena vrata prvi konji, vraćajući se sa jašionice, a on opazi dolje komandanta kako se valja uz puteljak kroz baštu, a uz njega... I poteče svome konju, skoči na jasle i zaturi glavu među šake. To mu se čekanje učini duže od svakog marša!

— Spremaj se! — prodera se u neke nekavice narednik.

A Unukić zažvali osedlanog konja, zakopča kaiše i povede ga napolje kao muha bez glave. Lijepo je čuo srce kako kuca. Izišavši, baci kradom pogled pred vojarnu. Tamo raširio svoje debele krakove kapetan, maše jahačkim bičem i, rebreći se priča nešto glasno gospođi N. Kraj njih sjela na klupu Dragica, a Unukiću se učini da ga posmatra ispod štita od sunca...

— Što, zar ste ga već sami mogli izvesti?

— Na službu, gospodine ritmajstere!

— Aufsitzen! (Na konja!)

Unukiću se učini da stara kasarna skače dolje u Lipovac, i đipi u sedlo. Opazi kako se oni krenuše bliže. — A North-Chief se prope i stade da poigrava. Leluja mu se dugačka opletena griva i one svilene vrpčice kao sto sjajnih i šarenih guja. Vrat se talasa i odbljeskuje zlatom i atlasom, kao da se oko njega savio dio duge. Husarče potapša paripa po ramenu, šanu mu nešto, a on skoči najmanje metar u visinu i pruži vite noge, jake i sjajne kao četiri sablje.

— Ne dajte mu iz dvorišta! — viče komandant, a konj stade odjedared kasati u »trabu«, kao da je iz Andaluzije. Unukić ga ravnaše uokrug i pogledaše kradom Dragicu. Sada odista opazi da ona ne skida sa njega pogleda, i osjeti kako je iz njega izletjelo ono nešto teško i nesnosno. Osjećao se lakši od svog ždrepčića, veseliji od one laste što oblijetaše cvrkućući vojarnu, i svjetliji od sunca koje visijaše nad selom kao zlatna kolajna. A kada je gođer jašući bio spram nje, zavirio bi pod bijeli od slame šeširić. I izgledaše mu tužnija i bljeđa nego obično, pa, kako stojaše kraj busenja ruža, učini mu se kao uveo cvijet.

— Pokušajte ga zadržati! — viknu kapetan, a on priteže uzde, baš kada bijaše pored njih. Hat stade, vrišteći, duvajući i mašući glavom. Komandant se ojunači pa ga ode tapšati po vlažnome vratu. Gospođa ga N. pođe bojažljivo glackati po grivi. Primaknu se i Dragica koja dosele stojaše šutljiva kao tanan arapski stup. Al, ne gleda konja, nego konjanika...

Unukiću se učini da se malo zarumenila — onako kao što se ruji donja strana listića od žute teja-žute... I u taj čas zaboravi na sve, i sve mu potamni... Sunce kao da je spalo sa vedra neba, da sine u ovim crnim očima... Htio je da posegne rukom u džep i da joj dade parče šećera za konja, ali nije mogao. A za grlo kao da mu se objesilo klatno najvećeg lipovačkog zvona...

— Drž'te ga, gospodine Unukiću — reče ona odjedared i nasmiješi se. Kapetan je osinu čudnovatim pogledom...

Sada Unukić više ništa nije vidio osim nje. — Go-spo-di-ne... Lie-be... Lie-be... Unukiću... drž'te... — zaori mu se u ušima. A ona ga pogledom siječe ravno u oči... Lice preko kojega je sada pao refleks jasnozelene svile sa štita od sunca, nježno se osmijkuje, zubi se bijele kao alabastar, a usne se rumene kao turčinak...

I konjanik se odjedared uspravi, trže konja prema strani gdje stajaše Dragica, saže se, ščepa ju desnicom za pojas od kože kao jastreb pile, baci je preda se, pusti uzde, obuhvati je, udari konjica mamuzama pa šibaj za tren oka nizbrdo... Gospođa N. pade komandantu u naručje, on ju odvede do klupe i predade tamo gospođi Langerici koja se zaplakala kao gradobitna godina, a komandant ode kriještati:

— Dva osedlana konja! Brzo, naredniče, brzo!

Začas ih izvedu, a kapetan se hitno izvinu i odjezdi sa narednikom u potoč za otmičarem.

No hat nije zagrebao kroz selo nego je udario odmah nadesno niz lipovačko polje.

— Ubit ću obješenjaka, ubit ću pustahiju! — jecaše znojni Vurštler von Vurštlingen, gledajući, kako uskoci jezde kroz visoko žito kao u čamcu po zelenu jezeru...

A Unukić nije čuo ni gudnjave vjetra, ni soptanja hata, ni šušnjave klasja po konjskom trbuhu, ni ćurlika prestrašenih prepelica. U silnom zadahu konjskog znoja osjećaše samo jedva osjetljivi miris pupoljastog i zdravog ženskog tijela. Nju je samo gledao i udisao. Obujmio nježno obadvjema rukama pa je drži kao perce na širokim grudima. Vascijelo široko i šarovito polje lipovačko iz njene je kose zamirisalo, i Unukić po vrhu cjelivaše kudravu joj kosu, posmatrajući tu milu glavu i te mile pritvorene oči sa dugačkim trepavicama. A ona snažno — od straha, od čega li? — savila ruke oko njegova vrata i kradom ljubi njegovu staru bluzu — od straha, od čega li...

Kod lipovačkog zabrana stade hat usopljen i zapjenjen.

Osjetiše hladno i vlažno šumsko disanje. Čuju gurikanje svinja, satirsko dudukanje svinjarevih gajdi, zviždanje drozdova i kosova, kukanje kukavica, kuckanje djetlića i tamburanje cvrčaka. Leptiri prše kao oživjelo šareno cvijeće. Kroz vrhove drevnih se hrastova, kroz lišće, tu zelenu šumsku kosu, igra i lomi svjetlost sunčana.

Dragica otvori oči, nasmiješi se i ne reče ni riječi. Siđoše.

Ona sjede na panj i reče:

— A šta će biti sada? Bože, za cijelu ćete ovu budalaštinu morati samo vi da platite... Na tebi će se slomiti kola, na tebi, Ivice!

I pokri oči rukama.

— Neka se slomi i lokomotiva, marim ja! A ostanem li samo živ, uzet ću ili tebe ili svoj život!

— Ne boj se! Ja ću moliti za tebe. Ne može ti on ništa! Kako uopće smije da ti daje privatna konja na dresiranje? Ako nećeš ti, tužit ću ga ja generalu!

— Mahni se, on može sve! Kako je ovdje jedini oficir, može da me nasamo proburazi pa da se zakune da sam na nj kidisao... i nikome ništa! No manimo se toga!

On kleče pred nju, uhvati je za ruke i stade joj cjelivati prste... Uto ga ona gurnu, a on se okrete i skoči: Komandant i narednik evo jašu prema njima... Unukić se još i ne sabra, a kapetan stade na konju kraj njega, zamahnu bičem prema glavi, no ne udari ga, već dreknu:

— Verfluchtes G'sindl! (Prokleta furdo!)

Dragica ciknu, a Unukić se grko nasmija i okrenu se k njoj:

— Nisam li vam rekao da on može sve!

Narednik je međutim uhvatio i zajahao umornog ždrijepca koji je dotle spokojno pasao, a komandant dreknu:

— Toga vam lumpa predajem da ga tjerate na vašu odgovornost. Ići će pješke i vodit će moga konja. Za veću sigurnost izvucite sablju iz korica. Na podne mjesto ručka zwei Stunden anbinden! (da visi dva sahata!) Marš, haderlump!

Unukić učini po zapovijesti i pođe pješke kraj narednika koji držaše golu sablju, i vodijaše konja. Pošto poodmaknu, okrenu se i viknu:

— Zbogom, zlato moje! Vidiš da oni sve mogu.

— Udarite ga pljoštimice sabljom, Vlahoviću!

— Pokušaj, komisna čizmo, ako hoćeš da te kurjački zubima prikoljem ko ovna!

Narednik, doduše, porumeni od bijesa, ali se načini kao da ne ču zapovijesti...

Izgubiše se kroz žito.

Tek sada se visokoblagorodije sjetilo Dragice koja gledaše preko njive ridajući. Pođe drsko prema njojzi, uštinu je za obraz i reče, tokorse, ironijski:

— Vi ste, dakle, raspoloženi i za idile? Schön! Samo što ona bitanga smrdi na đubre, jelte!

I uštine je i opet za lice.

— Budite učtivi!

— Pa šta vi mislite, gospođice? — popravi se on tobože i stane oko nje skakutati. — Dozvolite da vas otpratim kući!

I pruži joj ruku.

— Hej, momče! — viknu Dragica svinjara koji se pokazao na rubu šume.

— Jaj!

— Dođi brzo ovamo!

Dokasa pastir, grdna i kao Esop rutava momčina.

— Hoćeš li, momče, da me otpratiš kući? Dat ću ti pet forinata!

— Dummheiten! (Gluposti!) — umiješa se komandant.

— 'Oću, vrajla-poštarice, samo moram da otiram ti svinji u šumu mome pajtašu Grgi. Ako vas ne mrzi, ajdite sa mnom, put je bliži.

Kapetan bijesno uhvati Dragicu za rukav.

— Ako me ovaj bezobraznik ne pusti, udarite ga tom budžom po glavi na moju odgovornost!

— Prste k sebi, gospodin rikmajstor! Ja sam bio dvi godine na mitrovačkoj robiji!

Kapetan se ušeprtlji, zazvižda i ode. Svinjar naduva gajde zasvira, pođe, a ona sustopice za njim u šumu.

VI.

Dragica je došla kući preko bašte. Stidila se, a znala je da se o njezinoj avantiri proćukalo po selu. Majka ju dočeka poljupcima i radosnim plačem. Srećom ne bijaše nikake depeše, a u poštarstvu se i gospođa N. prilično izvještila.

— Dakle, ništa ti se nije dogodilo?

— Ništa. Samo sam se vrlo umorila.

— Hvala bogu!

Gospođa ju N. još jedared poljubi u čelo, pogleda dva-tri puta pažljivo sa strane i zadovoljna ode da prigleda ručak u kuhinji. — A Dragica se mehanički zadubila u stari preko puta plemićki park i u nekakog spahinskog kočijaša, šta li, kako se lijeno naslonio na gvozdenu ogradu i puši, bacajući iz džepa mrvice pitomoj ptičici... O, sve joj to bijaše gotovo nevjerojatno — kao san i uhvatilo ju naglo i nenadano kao grozan trus... Uto donese momak pisma iz poštanske kutije, a ona ih stane mahinalno otpravljati. Jedna kuverta bijaše na nju adresovana. Raspoznavši rukopis kapelana rodoljuba htjede pismo već razderati, no kako već dosta dugo ne dobi duhovitih invektiva njegovih, pa onda, da se rastrese, otvori pismo i pročita glasno:

Perditio tua, Israel, ex te! (Propast tvoja od tebe, Izrajilju!)

Od kap'tana do husara

Nije mali skok!

Zašt' na glavu Vurštlingenu

Namjestiste rog?

Da ste mi zdravo, pustopašnice!

Vaša sjena

Nemo recte Niko.

Dragica se ujede za usne, podera hartiju i stade rasijano zuriti na bijelo okrečeni strop po kojemu je njezina mašta konstruisala među onim neravnostima i pukotinicama razne oblike: nakarađene i lijepe glave pa svakojake karikature. Učini joj se da vidi masku Unukićevu; jasno razabiraše rimski nos i dvije jake crte oko usta... I tiho zaplaka... Onda silom pregrize suze, smiri se, izvuče iz džepa nekaku kuvertu, izvadi pismo oko kojega se nalijepili listići ruža iz bašte velečasnoga, i pritište ga na usne strasno i očajno...

Poneki donosijaše ili dolažaše po pisma. Jedva jednom zazvoni podne.

Sjedoše za ručak. Sama se čudijaše kako je ogladnjela. No kada sluškinja Pepika, debelo Švapče sa prćastim nosom, donese pitu od trešanja, sjeti se Dragica odjedared svega: pa i one prijetnje komandantove: »da dva sata visi«. Presjede joj pita! — Ali šta se bojim? Ritmajster neće izvršiti svoje grožnje! Inteligentan čovjek ne smije da se veže! Ta inkvizicijska je kazna samo za nepopravljive... No ko zna -

— Što si se to ućutala, Dragice, kao da si mila Gera?

No ti si umorna. Ded odmori se malo.

Ona se bez riječi pruži na divan da počine. No pomisao na zwei Stunden anbinden stade je sve većma plašiti. Baš sinoć pričaše joj kapetan u šali o tome varvarskom mučenju.

— Prije te kazne treba delinkventa da pregleda liječnik, jer ju može podnijeti samo najžilaviji momak, osobito ako je osuđen da visi danas i sjutra. No ja ne običavam zvati nosonju doktora, tu teleću glavu.

Dobro se sjećaše tih komandantovih riječi.

— Uh, da visi jadnik dva sata u vazduhu na rukama vezanim naopačke, i to dva dana uzastopce! Ne, to ne može biti!... »Ali on sve može!« — šapće joj u ušima onaj iskreni glas. I oko joj pade na časovnik... Za deset minuta pola dva...

— Jaoh, on visi vezan sahat i dvadeset minuta. Bože, i ja sam mogla ručati! Osjećam, jasno osjećam da se u taj par muči kao Isukrst na raspelu!

Skoči, kao da ju ujede zmija, i uze šeširić i štit od sunca.

— Gdje ćeš, dušice, po toj žegi? — upita ju majka preko Vijenca.

— Idem malo u park da se nauživam hlada. Ljubim ti ruke!

Žaropek! Nad prasnim seoskim putem dršće vazduh kao laka paučina. Pokoji zeljov uvukao se u hlad pod klupu pred kućom, turio glavu među šape, isplazio jezičinu, pa čkilji na muhu što mu baš nad njuškom zvrnda. Kokoši otvorile sentimentalno kljunove, valjuškaju se u pijesku, a pijetlovi pouticali na dudovo granje. Razliježe se grdno gakanje, a jato gusaka leti sa zelene »pijace« ispod crkve preko kuća i šljivika prema lipovačkom potoku... Nigdje nikoga. Tek pokoji mališan ide u školu. Pred sivom dugačkom i prizemnom se općinskom zgradom izvalio na hladovitoj klupi pandur Ljelja i hrče li hrče kao seoske orgulje.

Dragica je upravo protrčala dugačko selo i mašala se humka prema vojarni. — I ovdje je sve tiho. Tek iz novih staja, koje, stvarajući ugao, obrubljuju široko, šljunkom posuto dvorište, šumi i zagori. Na krovu stare vojarne zakriještao kapetanov paun. Dragica pogleda na komandantove prozore nad starom gotskom kapijom. Kroz pritvorene kapke joj se učini da ga vidi kako u košulji čačka zube. I požuri se nalijevo ka vratima donje staje. Iziđe momče u prljavim pantalonama od ruskog platna, u košulji i papučama, noseći kofu, četku i crvene čakšire.

— Molim vas, gospodine, biste li mi htjeli kazati smije li se unutra?

Momak rasteže usta kao harmoniku.

— Ja ne znam...

Na vratima je uhvati za rame neki dugački kapral.

— Civiliste ne smiju unutra!

— Izvol'te, frajlice, baš smo nazobili konje — nađe se tu narednik i sapne kapralu: — Tele jedno, zar ne vidite da je to frajlica sa pošte?

— A, rikmajstorova! — odgovori kapral da je i Dragica čula... Svi se smijahu...

— Pa što je došla po toj vrućini?

— Jamačno da vidi Unukića kako visi.

No ovo Dragica ne ču. Gledala je i desno i lijevo, žurila se. Konji ližu jasle, a momci ih čiste četkama i češagijama. — Narednik ide za njom i namiguje momcima na obadvije strane. I opet prigušen smijeh... A vrućina kao u kotlu. Sve zaudara na znoj.

Odjedared Dragica posrnu i malo te ne udari glavom o konjske noge...

Kraj vrata koja vode u spremište za zob, a na velikom gvozdenom klinu na kaki se vješa orma, a na stupu kaki dijeli pojedine konje, visi momče boso, u košulji i crvenim čakširama. Glava mu i trup dođoše gotovo horizontalno, a noge nezgrapno vise i jedva da bi vrhom od palaca dosegle do zemlje. A sve to vuče ruke koje su svezane odostraga naopačke oko šačnih zglobova, te tako prsti i šake pomodriše, a nabujale žile da prsnu. Viseći tako na rukama kao crna orma na klinu, tijelo se ljulja nadesno i nalijevo u odmjerenom tempu kao njihalica na časovniku, a glava se polako povija nadesno i lijevo u krugu. Iz grudi se otrgne pokoji hropac i stenjanje: — onako kao u konja kada im usijanim gvožđem operiraju meso na kruni od kopita. Lijepa, rumenkastoplava kosa pala momku preko znojnog čela.

— Od podne visi, frajlice. Sjutra će opet. Neka zapamti da vi niste... da prostite... jedna paorkinja! — veli narednik.

Onaj na konopcu podiže glavu... Lice mu je došlo zeleno, i za nj se uhvatila mreža znojnih kaplji. Oči krvave i mutne. S izgriženih usana kaplje krv. Na te ranice padaju debele muhe koje se ne daju otjerati jezikom... I on se uze na nju smiješiti, a ona od toga smiješka prozebe od srca pa do pod samo tjeme.

Dragica je ćutala mramorkom i kao da u taj čas nije ništa osjećala. Taka scena bijaše odviše bijedna, a da postane uzrok običnih duševnih muka. Nju osvoji nadzemaljska samilost. I ona mu priđe pa mu stade poljupcima kupiti grašak sa vrelog čela.

— Sada da crknem, to bi najbolje bilo! — šaptaše on blaženo.

— Jaoh meni! — ciknu ona odjedared suha oka i stade grčevito driješiti uzao sa drhtavih ruku njegovih.

— Nož, molim vas za kaki nož! — okrete se naredniku oko kojega se natuštila momčad.

Dade joj bez riječi.

Ona odsiječe čvor, a Unukić pade na noge, zaljulja se omamljen, spustivši ruke kao ptica ranjena u obadva krila, krv mu udari na nos, i posrnu pred njezine noge, šanuvši:

— Oh, blago meni!

Ona kleče kraj njega, uze mu glavu u krilo i hvataše maramom krv.

— Ja nisam kriv, frajlice. Ritmajstor mi je zapovjedio da ga vežem malo protiv reglamana! — mucaše narednik.

— Was ist das? (Šta je to?) — razlijegnu se komandantovo kriještanje, a momci prsnuše kud koji.

— O, lijepe parade! — stade ziparati došavši »na lice mjesta«. — Hej, vahtmajstre, gdje ste!

— Na službu! — javi se narednik.

— Kako dolazi ta ženska ovamo u staju? Sutra na raport! A sada gledajte da ju očistite odavde. Toga psa u zatvor, a sjutra opet da se veže od podne do dva sahata. G'sindel verfluchtes!

Okrenu se pa zazviždi: fi-fi-fi...

— Stani, huncute jedan! — pope se nekako Unukić na noge.

Komandant se naglo okrete, ali Dragica skoči pred njega.

— Nitkove, i po sto puti: nitkove jedan! — viknu ona iza glasa.

Učinilo joj se u taj trenutak da je u tome dežmekastome dembelu inkarniran uzrok njene nesreće. Krv joj sinu u obraze, diže desnicu pa udari sramotnu šamarinu, da mu svjetlaci sinuše pred očima...

— Sada me možete baciti napolje! — reče mirno.

Ščepa ju za ruku onaj dugajlija kapral, no Unukić ga polulud od bijesa, bubnu o zemlju... Kapetan diže na nju svoj bič, ali ne smjede udariti. Oficir je u njemu bio jači od prostaka. I istreštivši tupe oči, stade bobonjati:

— Nesporazumljenje... koješta... moja služba... vi se šalite... he-he...

A ona digla krasnu glavu, ošinula ga prezirnim pogledom i izašla ponosno napolje. Na dvorištu se više nije mogla uzdržati, već uze maramu i požuri se kući plačući, tiho, tiho plačući.

VII.

Skandal se nije dao sakriti, i pošto se okrom toga još dokazalo da su konji imali slabiji apetit nego što je tvrdio kapetan sa liferantom Konom iz P., »špricuju ga«, smiluju mu se te mu došapnu da sam ode ako neće da dočeka još i robiju.

*

Prije pet godina provodio sam školske ferije u varoši P., blizu Lipovca, kod profesora N. Svakog gotovo dana odlažasmo na pivo u gradsku pivaru gdje me, tako reći, bô u oči neki debeli prodavalac pereca. Bijaše mi čudo kako se kolegijalno drži sa tamošnjim oficirima koji ga obično opijahu, tjerajući s njime šegu, npr. da nakresan skoči preko štapa, itd. Svima je njima govorio »ti«.

— Ko je to? — zapitam profesora kada mi ona pijanica s ufitiljenim žutim brkovima jedared dreknu u uši neopisivim tonom:

— Bereci, vrižgi beredzi...

I profesor mi ispriča perečarevu katastrofu. Svršio je tek poslije ručka kada legosmo, pušeći, u njegovoj sobi na divanu.

— A kako može jedan carski ritmajstor, dakle jedan od elite njihove, tako da propadne?

— Od elite, od elite, ph!... Ta zar je on sâm, ili zar nije to aksiom da istjerana gospoda kavaljeriste mogu obično da budu samo džokeji ili konobari? Vurštlingen nije bio ni za džokeja nego postane u jednoj od prvih bečkih kafana »calkelner«. Služba lijepa i unosna. Ko samo malo štedi i pazi, može da... Da svršim, jer sam sanan: fon Vurštlingen nije bio ni za konobara. I stao je padati, padati, dok se i opet nije zaželio da vidi, pa bilo i iz daljine, svoj nekadašnji pašaluk. Ali to mu moram priznati da se stidi otići u Lipovac. Kada dolazi ovamo, a to je vrlo često, novi zapovjednik lipovačke kasarne, nema ti našeg perečara ni od korova. Nije još sasvim zarđala u njemu žica Vurštlera vitezova...

— A što bi sa mladima? Ne drijemaj još, molim te!

— Uzeli se, razumije se. Vjenčali se u Lipovcu istog dana kojega je Unukić dobio dopust. Tamo sam se sa njome upoznao, dok mi Unukić bijaše đakom još u Varaždinu. On je sada »na rođenoj grudi«, kako veli Đalski. Umirio se. Ima dva dečka. Pošto mi ne piše, držim pouzdano da je srećan. A zašto i ne bi? Stari Unukić ima para, a oni su zdravi i mladi.

— Spavaš li već?

Nema mi odgovora.

— Bereci, vrižgi bereci! — dere se sa ulice visokoblagorodni gospodin Franz Kurt Marija Jozef Hanz Vurštler plemić od Vurštlingena, ali profesor spava spokojno i tvrdo.

Ja ne mogah dugo usnuti od dreke:

— Bereci, vrižgi beredzi...

Brankovo kolo, 1897; Iverje, 1899.

---

1. Salomon: Pjesma nad pjesmama.

Povratak na vrh stranice.