Pelegrin Sabu Mišetiću
| Pelegrin Sabu Mišetiću autor: Mikša Pelegrinović |
Dobro zdravje, mirni pokoj
u prijazni i ljubavi,
i pisan'je moje ovoj
jur k tebi se sad odpravi.
Mili Blažu i razumni,
i dil veći srca moga,
koje tvoja ljubav, umni,
posvojil' je jur za mnoga
prošla ljeta i minula
vremenita taj godišta,
da od tebe jošte čula
ni' prijazan moja ništa.
Zatoj žudi srce moje,
i veliku ćuti želju,
moj izbrani prijatelju,
ćut' za dobro zdravje tvoje.
U kojemu dobrom stan'ju
uzdrži se sreća svoja,
navijestit' mi ljubav tvoja
htjej u svomu u pisan'ju.
Ali tuga i nevolja
srce t' jadno tač razcvilja,
da nepokoj i zla volja
od tebe se čas ne odilja.
Ako vesel i zdrav stojiš,
srce moje toj prem žudi;
ako li te ka zled trudi,
i u trudu srce dvojiš,
tezijem moja svijes i duša
odveće se velmi boli,
i s tobome nemir kuša
razdijelivši zled na poli.
Kroz toj milos vašu molju,
meni pisat' ne krati se,
kad ti vrijeme uzvidi se,
i uzimaš pisat' volju.
Vijem da prosim stvar dostojno,
da od veće velmi mučnu,
jer bolesnu i naučnu
spjevat pjesni ni' pokojno;
lje poznajem ja po sebi,
ki za ljubav mnokrat trudim,
da prijatelj pravi ne bi,
komu zdravje i moć žudim,
da trud pisma veće scini
neg moljen'je scinit' ima
prijatelja, ki očima
i srdašcem tvoj se čini.
Jer kakono, vrijedna slavo,
očima te gleda draže,
prem onako srcem kaže
ljubiti te vjerno i pravo.
Mož' mi rijeti, Blažu mili,
ako srce moje žudi
tvoj mir i goj, zač te trudi
moja ljubav i tač sili
na stvar, koja van iz ruke
tvoje izit' lje ne more
bez truđen'ja i bez muke,
i boljezni sto krat gore?
Na toj ti odi odgovaram,
prijatelju moj srčani:
čovik, koji ljubav hrani
ondi, gdi ju ja zatvaram,
po sred srca obranjena,
ovom puti, ovim tilom
vik ne može razmi ...
inom s ......
Od srčane tej ljubavi
dragu svomu prijatelju,
za što gdi je toj srce pravi
... kaže svaku želju.
Sad koje se može riti
nepodhibna srca dilo,
s istim trudom izpuniti
drazih volju drago i milo;
i ja bil sam u nemoći
mnokrat stegnut od prijazni
učiniti, što ni' moći
lasno učinit' bez bojazni;
lje znajući, pod koliko
mučnih veza podložno je
naše srce, sebi koje
nigdar dužno ni' toliko.
Prem da mi je mučno bilo,
s mnogim trudom i boljezni
pisah mnokrat sklad i pjesni,
ne buduć mi pisat' milo.
I za toj se lje ne kajem,
da nahodim vesel dosti,
ter u trudu i gorkosti
ja pogodih drazim mojijem.
Tijem ako je koja muka
dil života obujmila,
slobodna t' je svijes i ruka
Skladat' i taj pisat' dila.
Spravi srce, htjen'je, misal,
tere knjigu i crnilo
na pisan'je i na dilo
pjesni, koje s' vazda pisal,
i navijesti tva dobrota
skladnijem pismom mene svoga
od življen'ja dobra tvoga
vrijedna stan'ja i života.
Taj ti neće bit' primučna,
ni pritrudna stvorit' dila,
jere spjevat' tvoja vila
pomagat' ti jes naučna.
U sjeden'je jedne noći
mož' mi pisat' i u pjesni
meni skazat' sve boljezni,
koje ćutiš, i nemoći.
Od kijeh nađe bolan čovjek
zdravje; kad jih ne sakriva,
a mučeći tko pribiva,
ne ima pomoć, zdravje, ni lijek.
Svakoj tuzi i nemoći,
ka se vidi al poznava,
kamen, bil'je, riječ i trava
može lijek dat' i pomoći.
Razlikos je među ljudi,
čovjek umi veće i zna
od čovjeka, koji prudi
s dobra svjeta i korisna.
Da riječ ovu svud pisali
jesu mudri, ki govore:
što sam jedan znat' ne more,
ono znaju svi ostali.
Ne dim ovo za uzvisit'
sebe toli neumjeća,
a ponizit' tijeh, ke sreća
ne da sasma doli snizit';
ki razumom i pameti
mjere zemlju i nebesa,
jer taj hvale ne doteza,
ki htje druzim čas uzeti.
Ni'e put dobar za pohvalit'
sebe, druzijeh poplesati,
i njih slavu nastojati
doli snizit' i obalit'.
Za taj uzrok prijatelja
ja ne žudim nemoć čuti,
tijem ne čini, da se smuti
od srdašca moga želja.
Tvoje bitje znati žudim,
samo jeda u nemoći
tvojoj mogu t' ja pomoći,
i kom stvari da ti prudim.
Jer od mnozih slišah i čuh,
ki od tebe spovijedaju
onim, za te ki pitaju,
da s' nemoćan, nezdrav i gluh.
Čuti ne mož' trijes ognjeni,
grom kad praska iz oblaka,
dohodi nam toj zlo s mraka,
s noćne šetnje i studeni.
Glavu toplit' i studiti,
i kip gvozdjem odijevati,
i na noći studen stati,
svak će tuj zled oćutiti:
S toga čovjek zla živjen'ja
gubi snagu, zdravje i moć,
i razliku zled i nemoć
kupi, i sva zla ćutjen'ja.
Jer put naša sve zlo prima,
u se nezdrav i poteža
s mraka mrzla i s nebesa,
s kijeh vlage svak zlo ima.
I meni ti mnokrat pride
s mrzle noći boles vrla,
spustiv mi se u sred grla,
da mi lica sva problide.
Ali brzo, hvala bogu!
bude ti mi uminuti,
er jom nađem lijek u ruti,
kom se taj čas ja pomogu.
Uzmem vune po razlogu,
i rukovet rute sparim,
oko vrata pak udarim
vruće, koli trpjet' mogu.
Za tijem dam se znanoj ženi
trt' po rukah i po pleću,
u tri jutra dvić' se neću,
pri' ner taj red da se meni.
Netom ovi lijek oćuti
onaj nemoć zla i vrla,
tja uteče iz sred grla,
i boles me već ne smuti.
Tako i ti, Blažu mili,
trijeba da znaš lijek nemoći,
koja u dne i u noći
dušu t' s tilom trudno dili.
Ja kada bih, što bog ne daj,
u tvom bitju, o(d) tijeh stvari
izkusil bih ove čari,
ke od mene malo slušaj.
Čuo sam, komu nežić udi,
ta se nemoć tako zove,
lijek je, koji velmi prudi,
uzet' s mjerom stvari ove.
Od jazavac vitno rebro,
i od hrta lijeve desni,
od komarca hrbat desni,
i sve stuci u prah dobro.
Pak u čistu sudu svari
dobar kuto zimnje rose,
toj mož' lasno nać' s dinari,
jer to s dvora nam donose.
Koju ć' piti tri krat na dan,
s jutra, pobjed i k večeru,
koja ti će u svu mjeru
svrućit' mozak velmi hladan.
Prahom onim zasipati
opći često uši tvoje,
i bumbakom zatiskati
zacić vjetra, znaj, dobro je.
Taj prah bil je hvaljen dosle
za očistit' prem s načinom
uši, ke su paučinom
kako tvoje jur zarasle.
To li nećeš ovi način
držat', kusit', ni iskati,
drago zdravlje za imati,
a ti drugo ovo učin'.
Niz vruć gvozden svrdo kani
u sred uši morske pjene,
koje kapja kad se stani,
gdino glavi mozak vene,
ozdravit' ćeš, nu čuj mene,
uši ti će odkrknuti,
i moći ćeš tada čuti,
gdi slamicom vjetar krene.
Jer je kušan ovi način
ozdraviti taku nemoć,
koji kusit' i ti ako ć',
da te stegne sumnja, ne čin'.
Ja lijek, koji umjeh i znah
dati tvojoj toj nezdravi,
bez po(d)hibe i s ljubavi
objavih ga tebi i dah.
Ako ti je taj nevolja
uši gluhe učinila,
kusit' malo ovaj dila
budi htjen'je i tva volja.
Za tijem neću ja lijen stati
molit' za te i dan i noć
boga, koji zdravje i moć
da ti poda i povrati!
i da t' uši kralja Mide
po milosti svojoj poda,
da ti bozi svi zavide;
i od svita sva gospoda.
Toj li nemoć nije od uši
tebi, Blažu moj primili,
daj na znan'je i odpiši,
što te trudi tač i cvili,
jeda način i lik budu
i drugoj ti nać' nemoći,
da ti budem što pomoći
vrloj boli i tvom' trudu.
Drugo neću za sad rijeti,
ni pisati' ino tebi,
nego zdravje, ke sam sebi
želim, toj ti bog dopusti.
Na tisuću i pet stotin
i pedeset i seam lita,
da se rodi bog gospodin,
koga nebo i svijet čita,
na dan prvi od đenara
pisat' mi se ovo zgodi
po milosti, koja zgara
nam pristupa i dohodi.
Trudni putnik, koga blazni
tihi vjetric u dubravi,
cijeć ljubavi i prijazni
ove pjesni k tebi spravi.