Pascendi dominici gregis

Pascendi dominici gregis
autor: Pio X.

Početak enciklike pape Pija X. o modernističkim učenjima iz 1907. Izvor: www.vatican.va.



Patrijarsima, primasima, nadbiskupima, biskupima i ostalim mjesnim ordinarijima u miru i zajedništvu s Apostolskom Stolicom.


Časna braćo, pozdrav i apostolski blagoslov.


Od Boga nam povjerena služba napasanja stada Gospodnjeg ima za osobitu zadaću, koju joj je Krist povjerio, s najvećom budnošću štititi poklad vjere povjeren svetima, odbacujući nevaljale i isprazne riječi u govoru, prepiranja i lažno nazvana znanja. Nikada ova budnost vrhovnog pastira nije bila nepotrebna Katoličkoj Crkvi jer, zahvaljujući nastojanjima neprijatelja ljudskoga roda, nikada nije nedostajalo "ljudi koji iskrivljavaju nauk" (Dj 20,30), "nepokornih, praznorječnih i zavodnika" (Tit 1,10), "zavodnika i zavedenih" (2 Tim 3,14). Ipak se mora priznati da se u ova posljednja vremena prekomjerno povećao broj neprijatelja križa Kristovoga, koji nastoje, umijećima posve novima i punima suptilnosti, uništiti životnu snagu Crkve i, ako bi bilo moguće, zbaciti i samo kraljevstvo Kristovo. Ne možemo, stoga, više šutjeti, da se ne bi učinilo da smo podbacili u Našoj najsvetijoj dužnosti i da ne bi blagost koju smo im, nadajući se mudrijim savjetima, do sada iskazivali, bila pripisana zaboravu naših dužnosti.


Težina situacije


2. Osobito je nužno da ni trenutka ne odgađamo u ovoj stvari zbog činjenice da pristalice zabluda ne treba tražiti samo među otvorenim neprijateljima Crkve; žalosna je i zastrašujuća stvarnost da oni leže skriveni u samom njenom krilu i srcu, i što su neposlušniji, to se manje sumnjivima čine. Smjeramo, časna braćo, na mnoge koji pripadaju katoličkim laicima, i što je još gore, koji se nalaze u redovima svećenstva, koji, pokretani lažnom revnošću za Crkvu, a bez čvrste zaštite filozofije i teologije, štoviše temeljito prožeti otrovnim naukom neprijatelja Crkve i bez ikakvog osjećaja za mjeru, prikazuju sebe reformatorima Crkve i, grupirajući se smjelije u liniju napada, napadaju sve što je najsvetije u djelu Kristovu, ne štedeći ni samu osobu Božanskoga Spasitelja, kojega, svetogrdnom drskošću, svode tek na običnoga čovjeka.

3. Premda oni sami izražavaju čuđenje, nitko ne može opravdano biti iznenađen da takve ljude ubrajamo među neprijatelje Crkve, ako se, ostavivši po strani unutrašnju dispoziciju duše, čiji je jedini sudac Bog, upozna s njihovim principima, njihovim načinom govora, njihovim ponašanjem. Niti će pogriješiti ubrajajući ih u najpogubnije protivnike Crkve. Jer kao što smo rekli, svoje planove za njeno rušenje oni ne pokreću izvana nego iznutra; opasnost je stoga prisutna gotovo u samim venama i srcu Crkve, čija je ozljeda to sigurnija što ju bolje poznaju. K tome, oni ne polažu sjekiru na grane i izdanke, nego na sam korijen, tj. na vjeru i njezine najdublje niti. I napavši ovaj korijen besmrtnosti, prosljeđuju otrov kroz cijelo stablo, tako da nema dijela Crkve s kojeg bi uzmaknuli ruku, nema dijela koji ne nastoje pokvariti. Nadalje, nitko nije vještiji, nitko lukaviji od njih, u upotrebi tisuću štetnih umijeća, jer igraju dvostruku ulogu racionalista i katolika, i čine to tako vješto da lako zavode neoprezne u zabludu; i pošto im je drskost osnovna značajka, nema tog zaključka kojega bi se ustručavali ili kojega ne bi zastupali s tvrdoglavošću i sigurnošću. Ovome treba dodati činjenicu, koja je doista sračunata za zavaravanje duša, da provode život velike aktivnosti, ustrajne i žarke posvećenosti svim granama nauke, te da u pravilu posjeduju reputaciju najveće moralnosti. Konačno, a ovo gotovo uništava svaku nadu u izlječenje, sam njihov nauk dao je takvo nagnuće njihovim umovima, da preziru svaki autoritet i ne podnose nikakvih ograničenja, te pouzdajući se u lažnu savjest, pokušavaju pripisati ljubavi prema istini ono što je zapravo rezultat oholosti i tvrdoglavosti.

Nekoć smo se doista nadali da ćemo ih prizvati boljoj pameti te smo im u tu svrhu pokazivali blagost kao Našoj djeci, potom smo ih tretirali strože, a u konačnici, premda nerado, pribjegavamo javnom ukoru. No znate i sami, časna braćo, koliko je bezuspješno bilo naše djelovanje. Na trenutak su pognuli glavu, ali su je uskoro podigli oholije no ikad. Kad bi se radilo o stvari koja se tiče samo njih, mogli bismo ju možda i previdjeti: no u pitanju je sigurnost katoličkog imena. Zato, pošto bi daljnje odugovlačenje bilo zločin, moramo prekinuti šutnju, kako bismo pred cijelom Crkvom pokazali u pravom svjetlu te ljude koji su se tako prerušili.


Podjela Enciklike


4. No pošto modernisti (kako ih se uobičajeno i s pravom naziva) koriste vrlo lukavu smicalicu, prikazujući svoje nauke bez reda i sistematičnog uređenja u jednu cjelinu, raštrkano i odvojeno jedno od drugog, kako bi se pričinili kao da su u dvojbi ili nesigurni, dok su u stvarnosti čvrsti i sigurni, bit će korisno, časna braćo, prikazati ovdje njihove nauke kao cjelinu i ukazati na veze među njima i tako prijeći na ispitivanje uzroka zabluda i propisati sredstva za otklanjanje zla.


ANALIZA MODERNISTIČKIH UČENJA


5. Da bismo na sustavan način proslijedili u ovoj teškoj stvari, ponajprije valja primijetiti da svaki modernist u sebi sadrži i održava više osobnosti; on je filozof, vjernik, teolog, povjesničar, kritik, apologetik, reformator. Tko god želi precizno upoznati njihov sustav i detaljno shvatiti principe i posljedice njihovih nauka, treba jasno razlučiti ove uloge jednu od druge.


Agnosticizam kao filozofski temelj


6. Počinjemo, dakle, s filozofom. Temelje religijske filozofije modernist smješta u učenje koje se općenito naziva agnosticizam. Prema ovome nauku ljudski je um ograničen isključivo na područje fenomena, tj. na stvari koje su dostupne osjetilima i to na onaj način na koji su one dostupne osjetilima; razum nema ni prava ni mogućnosti prekoračiti ove granice. On se stoga ne može uzdići k Bogu niti spoznati njegovo postojanje, čak ni po vidljivim stvarima. Iz ovoga se zaključuje da Bog nikada ne može biti izravan predmet znanosti i da ga se, što se tiče povijesti, nikada ne može smatrati predmetom povijesti. Uz ove pretpostavke, svatko će lako uvidjeti što ostaje od naravne teologije, od razloga za vjerovanje, od vanjske objave. Sve ovo modernisti naprosto sasvim zabacuju; svrstavaju sve to pod intelektualizam, kojega nazivaju smiješnim i odavno mrtvim sustavom. Ni najmanje ih ne obuzdaje ni činjenica da je Crkva formalno osudila ove kobne zablude. Štoviše, [Prvi] Vatikanski Sabor je proglasio: "Ako tko kaže da se jedini i pravi Bog, naš Stvoritelj i Gospodin, ne može spoznati svjetlom naravnog razuma po stvorenim stvarima, neka je anatema" (De Revel., kan. 1); nadalje: "Ako tko kaže da nije moguće ili prikladno da čovjek po božanskoj objavi bude poučen o Bogu i bogoštovlju koje je dužan iskazivati, neka je anatema" (Ibid., kan. 2); te konačno: "Ako tko kaže da se vjerodostojnost božanske objave ne može pokazati vanjskim znakovima i da stoga ljudi trebaju biti dovedeni k vjeri isključivo na temelju svoga unutarnjeg iskustva ili privatnog nadahnuća, neka je anatema" (De Fide, kan. 3). Ali na koji način modernisti prelaze iz agnosticizma, koji je stanje čistog neznanja, u znanstveni i povijesni ateizam, koji je doktrina istinskog nijekanja, i posljedično, kojim valjanim procesom razmišljanja, pošavši od neznanja da li je Bog doista intervenirao u povijest ljudskoga roda ili ne, prosljeđuju, u svome objašnjavanju ove povijesti, ignorirajući Boga u potpunosti, kao da doista nije intervenirao, neka odgovori tko zna. Među njima je svejedno čvrsto uspostavljeno načelo da i znanost i povijest moraju biti ateističke i da u njihovim granicama nema mjesta ni za što drugo osim fenomena; isključujući u konačnici Boga i sve što je božansko. Uskoro ćemo jasno vidjeti što se, prema ovom apsurdnom nauku, mora misliti o najsvetijoj osobi Krista, o otajstvima Njegovoga života i smrti te o Njegovom uskrsnuću i uzašašću na nebo.


Životni imanentizam


7. Ovaj agnosticizam je, međutim, tek negativni dio modernističkog sustava: njegova pozitivna strana sastoji se u onome što oni nazivaju životni imanentizam. Evo kako prelaze od jednoga na drugo. Religija, bila ona naravna ili nadnaravna, mora, poput svake druge činjenice, imati neko objašnjenje. No pošto je naravna teologija uništena, put k objavi zatvoren odbacivanjem argumenata za njenu vjerodostojnost, a svaka vanjska objava u potpunosti zanijekana, jasno je da će traženje ovog objašnjenja izvan čovjeka samoga biti uzaludno. Mora ga se, stoga, potražiti u čovjeku; a pošto je religija oblik života, objašnjenje se zasigurno mora pronaći u čovjekovu životu. Tako se formira načelo religijske imanencije. Nadalje, prva pojava svakog životnog fenomena - a religija, kao što je rečeno, pripada ovoj kategoriji - može se pripisati određenoj potrebi ili poticaju; no govoreći konkretnije o životu, njegovo izvorište je u pobudi srca koju nazivamo osjećaj. Stoga, pošto je Bog predmet religije, moramo zaključiti da se vjera, koja je temelj i osnova svake religije, sastoji u osjećaju koji izvire iz potrebe za božanskim. Ova potreba za božanskim, koja se osjeća samo u posebnim i povoljnim okolnostima ne može, sama po sebi, pripadati području svijesti; ona je u početku ispod svijesti, ili, da posudimo pojam iz moderne filozofije, u podsvijesti, gdje i njeni korijeni leže neprimijećeni.

Ako bi tko upitao kako to da ova potreba za božanskim koju čovjek osjeća u sebi prerasta u religiju, modernisti odgovaraju ovako: Znanost i povijest, kažu, ograničene su dvjema granicama: jednom vanjskom, odnosno vidljivim svijetom, i drugom unutrašnjom, a to je svijest. Kad se dostigne bilo koja od tih granica, ne može biti daljnjeg napretka, jer iza toga je nespoznatljivo. U prisutnosti tog nespoznatljivog, bilo izvan čovjeka i izvan vidljivog prirodnog svijeta, ili skrivenog unutar čovjeka u podsvijesti, potreba za božanskim, prema principima fideizma, pobuđuje u duši sa sklonošću prema religiji jedan osobit osjećaj, bez prethodnog skretanja pažnje razumu, i taj osjećaj posjeduje, pretpostavljen unutar sebe kao vlastiti objekt i kao svoj unutarnji uzrok, stvarnost nečega božanskog, i na neki način ujedinjuje čovjeka s Bogom. Ovaj osjećaj je ono čemu modernisti daju ime vjera i to je ono što smatraju začetkom religije.

8. No ovime još nismo došli do kraja njihove filozofije, odnosno, preciznije govoreći, njihove ludosti. Jer modernizam pronalazi u ovom osjećaju ne samo vjeru, nego u vjeri i s vjerom, kako ju oni shvaćaju, nalazi se, kažu, i objava. Jer što se drugo može tražiti od objave? Zar nije već taj vjerski osjećaj koji se može opaziti u svijesti, objava, ili bar začetak objave? Štoviše, nije li sam Bog koji se očituje duši, doduše nerazgovjetno, u istom vjerskom osjećaju, objava? I dodaju: pošto je Bog istovremeno i predmet i uzrok vjere, ova objava je istovremeno i o Bogu i od Boga; tj. Bog je i objavitelj i objavljeni. Iz toga, časna braćo, proizlazi ona najnerazumnija ona modernistička tvrdnja, prema kojoj se svaka religija, ovisno o gledištu s kojega se promatra, treba smatrati i naravnom i nadnaravnom. Na taj način oni izjednačavaju svjest i objavu. Iz toga izvode zakon koji postavljaju kao opći standard, prema kojemu se religijska svijest treba u potpunosti izjednačiti s objavom i kojoj se svi moraju podložiti, pa i najviša vlast u Crkvi, bila ona učiteljska, ili zakonodavna u području svete liturgije ili discipline.


Posljedica - deformacija povijesti vjere


9. U cijelom ovom procesu, iz kojega, prema modernistima, izvire vjera i objava, valja, međutim, osobito zamijetiti jednu stvar, jer je od velikog značaja zbog povijesno-kritičkih zaključaka koji se iz nje izvode. Jer nespoznatljivo o kojemu oni govore ne prikazuje se vjeri kao nešto usamljeno i izolirano, nego tijesno povezano s nekim fenomenom koji, premda pripada području znanosti i povijesti ipak ih u određenoj mjeri nadilazi. Takav fenomen može biti prirodna pojava koja u sebi sadrži nešto tajanstveno, ili to može biti čovjek, čiji se karakter, djela i riječi ne mogu na prvi pogled pomiriti s uobičajenim zakonitostima povijesti. Vjera tada, privučena nespoznatljivim koje je povezano s ovim fenomenom, uzima u svoj posjed cijeli fenomen i prožima ga svojim vlastitim životom. Iz ovoga slijede dvije stvari. Prva je jedna vrsta preobrazbe fenomena njegovim uzdizanjem iznad njegovih stvarnih svojstava, po kojoj on postaje prikladniji za prihvaćanje božanske forme koju će vjera u njega uliti. Druga stvar je jedna vrsta iskrivljenja, ako se može tako nazvati, koja proizlazi iz činjenice da vjera, koja je fenomen učinila neovisnim o okolnostima prostora i vremena, pripisuje njemu značajke koje on nema, a ovo je osobito istinito kod fenomena iz prošlosti, tim više što su oni stariji. Iz ovih dvaju načela modernisti izvode dva zakona koji, zajedno s trećim kojeg su već izveli iz agnosticizma, tvore temelj povijesnog kriticizma. Ilustrirat ćemo ovo na primjeru osobe Krista. U Kristovoj osobi, tvrde, znanost i povijest ne nalaze ništa što nije ljudsko. Stoga, na temelju prvoga zakona izvedenog iz agnosticizma, što god postoji u Njegovoj povijesti što bi sugeriralo božanstvenost, mora se odbaciti. Potom, na temelju drugoga zakona, povijesnu Kristovu osobu preobrazila je vjera; stoga sve ono što ju uzdiže iznad povijesnih okolnosti treba otkloniti. Konačno, treći zakon, koji iznosi tvrdnju da je Kristova osoba iskrivljena vjerom, zahtijeva isključivanje svega, riječi dijela i svega ostaloga što nije u skladu s njegovim karakterom, okolnostima i obrazovanjem i s prostorom i vremenom u kojima je živio. Doista neobičan način razmišljanja, ali to je modernistički kriticizam.

10. Stoga je religijski osjećaj koji djelovanjem životne imanencije izranja iz prikrajaka podsvijesti, klica svake religije i objašnjenje svega što je ikad bilo i svega što će ikad biti u bilo kojoj religiji. Osjećaj, koji je isprva bio rudimentaran i gotovo bezobličan, pod utjecajem istih tajanstvenih principa iz kojih je potekao, postupno je sazrio s napretkom ljudskoga života, čiji je, kao što je rečeno, i on sam jedan oblik. To je, dakle, izvor svake religije, čak i one nadnaravne; radi se samo o razvoju ovog religioznog osjećaja. Ni katolička religija nije iznimka, ona je na istoj razini s ostalima; jer uzrokovana je procesom životne imanencije u svijesti Krista, koji je bio čovjek najvrsnije naravi, kojemu sličnoga nikad nije bilo niti će biti. - Oni koji čuju ove drske, svetogrdne tvrdnje, jednostavno su šokirani! A ipak, časna braćo, nije to tek ludi žamor nevjernika. Mnogo je katolika, doista, čak i svećenika, koji otvoreno govore ovakve stvari, i razmeću se da će reformirati Crkvu ovakvim pomamama. Nije više riječ o staroj zabludi, koja zastupa neku vrstu prava ljudske naravi na nadnaravni red. Otišlo se puno dalje od toga: došlo se do toga da se tvrdi da je naša najsvetija religija, u čovjeku Kristu kakav je u nama, spontano i u potpunosti proizašla iz naravi. Od ovoga zasigurno nema ništa destruktivnije za cijeli nadnaravni red. Zbog toga je [Prvi] Vatikanski sabor vrlo opravdano odredio: "Ako tko kaže da Bog ne može čovjeka uzdići do znanja i savršenstva koji nadilaze narav, nego da čovjek može i treba, svojim vlastitim naporima i stalnim razvojem, u konačnici postići posjedovanje sve istine i dobra, neka je anatema" (De Revel., kan. 3).


Porijeklo dogmi


11. Do sada, časna braćo, nije bio spomenut razum. Ipak, i on, prema naučavanju modernista, ima svoju ulogu u činu vjere. I važno je vidjeti kako. - U onom osjećaju o kojemu smo dosta govorili, pošto osjećaj nije znanje, Bog se doista prikazuje čovjeku, ali na način toliko nejasan i nerazgovjetan da ga vjernik teško može percipirati. Nužno je, stoga, baciti zraku svjetla na ovaj osjećaj, da bi se Bog mogao jasno razlikovati i razdvojiti od njega. Ovo je zadaća razuma, čija je zadaća refleksija i analiza, te pomoću kojega čovjek ponajprije transformira životne fenomene koji se pojavljuju u njemu u mentalne slike, a potom ih izražava riječima. Stoga se među modernistima uobičajilo govoriti da religiozan čovjek mora razmatrati svoju vjeru. Susrećući se tako s ovim osjećajem, razum se usmjerava prema njemu i proizvodi u njemu djelo nalik onome koje čini slikar koji restaurira i daje novi život slici uništenoj od starosti. Usporedba je uzeta od jednog od predvodnika modernizma. Djelovanje razuma u ovom činu je dvostruko: najprije naravnim i spontanim činom on izriče svoj pojam u jednostavnoj, običnoj rečenici; potom, po refleksiji i dubljem razmatranju, ili, kako oni kažu, elaboriranjem svoje misli, on izriče ideju u sekundarnim tvrdnjama, koje su izvedene iz prve, ali su savršenije i određenije. Ove sekundarne tvrdnje, ako su konačno odobrene od vrhovnog učiteljstva Crkve, čine dogme.

12. Tako smo došli do jedne od temeljnih točaka modernističkog sustava, a to je porijeklo i priroda dogmi. Jer oni porijeklo dogmi stavljaju u one primitivne i jednostavne formule koje su, u izvjesnom smislu, nužne za vjeru, jer objava, da bi doista bila to što jest, zahtijeva jasno očitovanje Boga svijesti. No same dogme, smatraju, čini se, saddržane su u sekundarnim formulama.

Da bismo razjasnili prirodu dogmi, moramo najprije pronaći odnos koji postoji između religijskih formula i religioznog osjećaja. Ovo će odmah shvatiti svatko tko uvidi da ove formule nemaju druge svrhe nego da vjerniku omoguće da sam sebi obrazloži svoju vjeru. Ove formule stoje u sredini između vjernika i njegove vjere; u odnosu prema vjeri one su neadekvatan izričaj njenog predmeta i obično se nazivaju simbolima; u odnosu prema vjerniku one su tek obični instrumenti.


Njihova evolucija


13. Stoga je potpuno nemoguće smatrati da one izražavaju apsolutnu istinu: jer, pošto su simboli, one su samo slike istine i tako moraju biti prilagođene religijskom osjećaju u njegovu odnosu prema čovjeku; a kao instrumenti, one su oruđe istine i moraju se stoga prilagoditi čovjeku u njegovom odnosu prema religijskom osjećaju. No objekt religijskog osjećaja, pošto on obuhvaća apsolutno, posjeduje neizmjernu raznolikost aspekata, od kojih se pokazuje sad jedan, sad drugi. Na sličan način, onaj koji vjeruje može prolaziti kroz različite faze. Posljedično, i one formule koje mi nazivamo dogmama, moraju biti predmet tih nestalnosti i stoga su podložne promjenama. Na ovaj način otvoren je put unutarnjoj evoluciji dogmi. Neizmjerna je ovo zbirka sofizama, koja uništava cjelokupnu religiju. Dogma ne samo da može, nego i mora evoluirati i mijenjati se. Ovo snažno afirmiraju modernisti, i slijedi iz njihovih principa. Jer među glavnim točkma njihovog nauka nalazi se ova koju izvode iz načela životne imanencije: da religijske formule, da bi bile istinski religijske, a ne tek teološke spekulacije, moraju biti živuće i živjeti život religijskog osjećaja. Ovo ne treba razumjeti u smislu da su ove formule, osobito ako su čisto imaginativne, morale biti izmišljene za religijski osjećaj. Njihovo porijeklo nije ništa bitnije od njihovog broja ili kakvoće. Ono što je nužno je da ih religijski osjećaj - s određenim preinakama u slučaju potrebe - životno asimilira. Drugim riječima, nužno je da prvobitna formula bude prihvaćena i potvrđema srcem, i na sličan način, daljnji rad iz kojega proizlaze sekundarne formule, mora se nastaviti pod rukovodstvom srca. Tako proizlazi da ove formule, kako bi bile živuće, moraju biti i ostati prilagođene vjeri i onome koji vjeruje. Tako, u slučaju da ova prilagođenost iz bilo kojeg razloga prestane postojati, one gube svoje prvotno značenje i moraju se promijeniti. S obzirom na činjenicu da su karakter i broj dogmatskih formula tako nestabilni, nije nikakvo čudo da ih modernisti tretiraju tako olako i s takvim otvorenim nepoštovanjem. I tako drsko optužuju Crkvu radi zastranjenja na krivi put zbog nerazlikovanja religijskog i moralnog smisla formula od njihovog površinskog značenja, kao i radi tvrdoglavog i uzaludnog prianjanja uz besmislene formule, dok se samoj religiji dopušta da ode u propast. Slijepci su i vodiči slijepaca, napuhani ponosnim imenom znanosti, dosegli su onaj stupanj ludosti gdje kvare vječni koncept istine i istinsku narav religioznog osjećaja; sa svojim novim sustavom izgleda da su pod utjecajem slijepe i neprovjerene strasti za novotarijama, ne misleći uopće na traženje nekog čvrstog uporišta istine, nego prezirući svetu i apostolsku predaju, prihvaćaju druge isprazne, uzaludne, nesigurne nauke, osuđene od Crkve, na kojima, na vrhuncu svoje ispraznosti smatraju da mogu počivati i održavati istinu samu.


Modernist kao vjernik: Osobno iskustvo i religijska sigurnost


14. Do sada smo, časna braćo, razmotrili modernista kao filozofa. Ako sada nastavimo i razmotrimo ga kao vjernika, želeći znati kako se vjernik, prema modernizmu, razlikuje od filozofa, mora se primijetiti da, premda filozof prepoznaje božansku stvarnost kao predmet vjere, ova se stvarnost ipak ne može naći drugdje osim u srcu vjernika, kao predmet osjećaja i afirmacije; i stoga je ograničena na područje fenomena; no da li postoji i izvan tog osjećaja i afirmacije pitanje je koje ne zanima ovog filozofa. Za modernista vjernika, je, s druge strane, čvrsta i sigurna činjenica da božanska stvarnost doista postoji u sebi i posve neovisno od osobe koja u nju vjeruje. Zapitate li na kojim temeljima počiva ova tvrdnja vjernika, odgovaraju: na osobnom iskustvu. Po ovome pitanju modernisti se razlikuju od racionalista, tek toliko da bi pali u shvaćanja protestanata i pseudo-mistika. Ovo je njihov način postavljanja pitanja: U religijskom osjećaju mora se prepoznati neka vrsta intuicije srca koja stavlja čovjeka u neposredni doticaj sa samom stvarnošću Boga i ulijeva takvo uvjerenje u Božju opstojnost i njegovo djelovanje kako unutar tako i izvan čovjeka, da ono nadilazi svako znanstveno uvjerenje. Ustvrđuju, stoga, postojanje stvarnog iskustva, i to takve vrste koja nadilazi svako razumsko iskustvo. Ako bi tko, poput racionalista, zanijekao ovakvo iskustvo, pravdaju to činjenicom da takve osobe nisu spremne staviti sebe u moralno stanje koje je nužno da se ono pojavi. Ovo iskustvo je ono što osobu koja ga doživi čini pravim i istinskim vjernikom.

Koliko je ovo udaljeno od katoličkog nauka već smo vidjeli u dekretu [Prvog] Vatikanskog sabora. Kasnije ćemo vidjeti kako se, s ovakvim teorijama, u kombinaciji s drugim već spomenutim zabludama, otvara široki put u ateizam. Ovdje je dobro odmah primijetiti da se, uz ovo naučavanje o iskustvu, ujedinjeno s ranijim naučavanjem o simbolizmu, svaka religija, čak i ona poganska, mora smatrati istinitom. Jer što bi sprečavalo pronalaženje takvih iskustava u svakoj religiji? I zapravo, ne mali broj njih i tvrdi da se ona i susreću u njima. I s kojim će pravom onda modernist zanijekati istinitost takvog iskustva nekog sljedbenika Islama? S kojim pravom mogu smatrati istinitima isključivo iskustva katolika? I doista modernisti ne osporavaju nego i priznaju, neki neodređeno a drugi posve otvoreno, da su sve religije istinite. Jasno je da ne mogu drukčije misliti. Jer na kojemu temelju bi se, prema njihovim teorijama, neistinitost mogla pripisati bilo kojoj religiji? To bi moralo biti ili na temelju neistinitosti religijskog osjećaja ili na temelju neistinitosti formule koji izriče razum. No religijski osjećaj, iako može biti savršeniji ili manje savršen, uvijek je jedan te isti; razumska formula, kako bi bila istinita, mora samo odgovarati religijskom osjećaju i vjerniku, kakva god bila njegova intelektualna sposobnost. U konfliktu različitih religija, najviše što modernisti mogu smatrati je da katolička posjeduje više istine jer je življa i da s više razloga zaslužuje ime kršćanstva jer potpunije odgovara izvorima kršćanstva. Da ovi zaključci slijede iz njihovih pretpostavki, nikome neće djelovati neprirodno. No ono što je zapanjujuće jest da ima katolika i svećenika koji se, rado bismo vjerovali, zgražaju nad ovakvim gnusobama, a ipak se ponašaju kao da ih u potpunosti odobravaju. Jer tako veličaju i daju takve javne počasti naučavateljima ovih zabluda, da potiču sumnju da njihovo poštovanje nije namijenjeno samo osobama, koje možda i nisu bez određenih zasluga, nego samim zabludama koje ove osobe otvoreno ispovijedaju i čine sve u njihovoj moći da ih promiču.


Religijsko iskustvo i predaja


15. No ovo naučavanje o iskustvu je i pod još jednim vidom suprotno katoličkoj istini. Ono se proširuje i primjenjuje na predaju, kako je do sada bila shvaćana od Crkve, i uništava ju. Prema modernistima, predaja se shvaća kao komunikacija izvornog iskustva drugima, propovijedanjem pomoću intelektualnih formula. Ovim formulama, pored njihove predstavljajuće vrijednosti, pripisuju neku vrstu sugestivne učinkovitosti koja djeluje kako u osobi koja vjeruje, pobuđujući religijski osjećaj ako bi on rastao sporo i obnavljajući jednom doživljeno iskustvo, kao i u onima koji ne vjeruju, pobuđujući u njima po prvi put religijski osjećaj i pobuđujući iskustvo. Na ovaj način vjersko iskustvo se širi među narodima; i ne samo među suvremenicima na temelju propovijedanja, nego i među budućim naraštajima, knjigama i usmenom predajom s jednog na drugoga. Nekada ovo prenošenje vjerskog iskustva pušta korijenje i buja, nekada sahne i umire. Za moderniste, život je dokaz istinitosti, jer za njih su život i istina jedna te ista stvar. Stoga nam je opet ostavljeno da zaključimo da su sve postojeće religije jednako istinite, jer u protivnom ne bi bile žive.


Vjera i znanost


16. Došavši do ove točke, časna braćo, imamo u rukama dovoljnu količinu materijala da možemo vidjeti odnos koji modernisti uspostavljaju između vjere i znanosti, uključujući pod imenom znanosti i povijest. I ponajprije treba držati da je objekt vjere posve odijeljen od objekta znanosti. Jer vjera se bavi isključivo s onim što znanost proglašava za nju nespoznatljivim. Stoga vjera i znanost imaju zasebna područje koja su im pridružena: znanost se u potpunosti zanima realnošću fenomena, u koju vjera uopće ne ulazi; vjera se naprotiv zanima božanskom stvarnošću koja je potpuno nepoznata znanosti. Tako se dolazi do zaključka da nikada ne može biti nikakvog nesklada između vjere i znanosti, jer ako se svaka drži na svom teritoriju, one se nikada ne mogu susresti i stoga ne mogu nikada biti u proturječju. A ako bi se prigovorilo da se u vidljivom svijetu nalaze neke stvari koje se tiču vjere, poput Kristovog ljudskog života, modernisti odgovaraju osporavajući to. Jer premda takve stvari dolaze unutar kategorije fenomena, one su ipak, utoliko što su življene vjerom i na već opisani način trnsfigurirane i disfigurirane vjerom, uklonjene iz osjetilnog svijeta i prenešene da postanu materijal za božansko. Stoga, ako bi dalje bili upitani je li Krist izvodio stvarna čuda, je li izrekao stvarna proroštva, je li doista ustao od mrtvih i uzašao na nebo, odgovor agnostičke znanosti bio bi negativan, a odgovor vjere potvrdan - pa ipak, neće zbog toga biti sukoba među njima. Jer odgovor će biti negativan od strane filozofa kao filozofa, koji govori filozofima i razmatra Krista samo u njegovoj povijesnoj stvarnosti; a bit će potvrdan od strane govornika koji govori vjernicima i razmatra Kristov život kao življen vjerom i u vjeri.


Vjera podređena znanosti


17. Bila bi ipak velika greška pretpostaviti da je, s obzirom na ove teorije, moguće misliti da su vjera i znanost neovisne jedna od druge. Sa strane znanosti neovisnost je doista potpuna, no posve je drukčija situacija sa strane vjere, koja je podređena znanosti ne na jednoj nego na tri osnove. Jer ponajprije treba primijetiti da u svakoj religijskoj činjenici, kada se izuzme božanska stvarnost i njeno iskustvo koje vjernik posjeduje, sve drugo, a osobito vjerske formule, pripada sferi fenomena i stoga potpada pod kontrolu znanosti. Neka vjernik napusti svijet ako želi, ali toliko dugo dok ostaje u njemu on mora nastaviti, sviđalo mu se to ili ne, biti podređen zakonima, observacijama, sudovima znanosti i povijesti. Nadalje, kad se kaže da je Bog predmet samo vjere, tvrdnja se odnosi samo na božansku stvarnost, ne i na ideju Boga. Ovo potonje je također podređeno znanosti koja dok filozofira u tzv logičkom redu uzdiže se također prema apsolutnom i idealnom. Stoga je pravo filozofije i znanosti dnositi zaključke glede ideje Boga, usmjeravati ju u svojoj evoluciji i pročišćavati ju od vanjskih elemenata koji su se mogli pomiješati s njom. Naposlijetku, čovjek ne može trpjeti podvojenost u sebi, i vjernik stoga osjeća u sebi potrebu usklađivanja vjere sa znanošću, tako da se ona nikada ne može suprostaviti općoj koncepciji koju znanost postavlja glede svemira.

Jasno je, dakle, da znanost mora biti posve neovisna o vjeri, dok je s druge strane, i bez obzira na činjenicu da bi jedno drugome trebali biti stranci, vjera podređena znanosti. Sve ovo, časna braćo, je u formalnom protivljenju s naukom Našeg Prethodnika, Pija IX, koji kaže da: U stvarima religije dužnost je filozofije ne zapovijedati nego služiti, ali ne da bi propisivala što se ima vjerovati nego da bi prihvatila što se ima vjerovati s razumnom poslušnošću, ne da istraži dubine Božjih tajni nego da ih časti pobožno i ponizno.

Modernisti u potpunosti zamjenjuju uloge te se na njih mogu primijeniti riječi Našega drugog Prethodnika, Grgura IX, upućene određenim teolozima njegova vremena: Neki među vama, napuhani poput mjehura duhom taštine nastoje svjetovnjačkim novotarijama prijeći granice koje su postavili Očevi, izvrćući smisao nebeskih stranica... u filozofska naučavanja racionalista, ne na korist njihovim slušateljima nego da stvore predstavu od znanosti... ovi, zavedeni čudnim i ekscentričnim naučavanjima, prave glavu od repa, a kraljicu prisiljavaju da služi sluškinji.


Metode modernista


18. Ovo postaje još jasnije svakome tko proučava postupke modernista, koji su u savršenom suglasju s njihovim naučavanjima. U tekstovima i govorima čini se da nerijetko zastupaju čas jednu čas drugu nauku, kako bi ih se smatralo nejasnima i dvojbenima. No razlog tome može se naći u njihovim idejama o međusobnom razdvajanju znanosti i vjere. Stoga u njihovim knjigama možemo naći stvari koje bi mogle biti izrečene od katolika, ali već na sljedećoj stranici nalazimo druge stvari koje je mogao izdiktirati racionalist. Kad pišu povijest ne spominju Kristovo božanstvo, no za propovjedaonicom jasno ga ispovijedaju; opet, kad pišu povijest ne obraćaju pažnju na Očeve i Sabore, no kad poučavaju narod navode ih s poštovanjem. Na isti način razlučuju teološku i pastoralnu egzegezu i znanstvenu i povijesnu egzegezu. Ovdje također, djelujući na temelju principa da znanost ni na koji način ne ovisi o vjeri, kad se bave filozofijom, poviješću, kritikom, ne osjećajući nikakvog straha od nasljedovanja Luthera, običavaju pokazivati određeni prijezir prema katoličkom nauku, ili svetim ocima, općim saborima, crkvenom učiteljstvu, a ako ih se zbog ovoga kritizira žale se da im je uskraćena sloboda. Končno, vođeni teorijom da vjera mora biti podređena znanosti, neprestano i otvoreno kritizirju Crkvu zbog njenog tvrdoglavog ustrajanja u odbijanju da se podloži i prilagodi svoje dogme mišljenjima filozofije; dok oni sa svoje strane, nakon što su odbacili staru teologiju, nastoje uvesti novu teologiju koja će slijediti hirove njihove filozofije.


Modernist kao teolog: njegovi principi, imanencija i simbolizam


19. I tako nam je, časna braćo, otvoren put proučavanju modernista u teološkoj areni - težak zadatak, pa ipak ga se može ukratko rasporediti. Cilj kojemu se teži je pomirenje vjere i znanosti, uvijek, međutim, čuvajući prvenstvo znanosti pred vjerom. U ovoj grani modernist teolog koristi se istim onim principima koje smo vidjeli na djelu kod modernista filozofa, i primjenjuje ih na vjernika: principe imanencije i simbolizma. Proces je iznimno jednostavan. Filozof je ustvrdio: princip vjere je imanentan; vjernik dodaje: Taj princip je Bog; i iz ovoga teolog izvlači zaključak: Bog je imanentan u čovjeku. Tako dobivamo teološku imanenciju. Isto tako, filozof smatra sigurnim da su predstavljanja predmeta vjere tek simbolička; vjernik je potvrdio da je predmet vjere Bog u sebi a teolog prosljeđuje tvrdeći: Predstavljanja božanske stvarnosti su simbolička. I tako dobivamo teološki simbolizam. Oboje su doista iznimne zablude, čiji će se kobni karakter jasno vidjeti razmatranjem njihovih posljedica. Jer, počnemo li sa simbolizom, pošto su simboli samo simboli s obzirom na njihove objekte i samo instrumenti s obzirom na vjernika, nužno je ponajprije, prema naučavanju modernista, da vjernik ne stavlja preveliki naglasak na formulu, nego da mu ona bude na raspolaganju samo s ciljem njegovog ujedinjavanja s apsolutnom istinom koju formula odjednom i otkriva i skriva, tj. pokušava ju izraziti ali bez uspjeha. Također bi htjeli da vjernik iskoristi formule samo toliko koliko su mu korisne, jer su dane da budu pomoć a ne zapreka; s odgovarajućim poštovanjem prema društvenom poštovanju prema formulama koje je javno učiteljstvo smatralo prikladnim za izričaj zajedničke svijesti toliko dugo dok isto učiteljstvo ne odluči drukčije. Glede imanencije, nije lako odrediti što modernisti pod njom misle jer se i njihova mišljenja o tom predmetu razlikuju. Neki ju razumiju u smislu da je Bog koji djeluje u čovjeku intimnije prisutan u njemu nego li što je čovjek sam u sebi; ovo poimanje, ako se pravilno razumije, nije predmet naše kritike. Drugi smatraju da je božje djelovanje jedinstveno s djelovanjem prirode, kao što je djelovanje prvog uzroka jedinstveno s djelovanjem sekundarnog uzroka, a to bi uništilo nadnaravni red. Drugi ju, konačno, objašnjavaju na način koji podsjeća na panteizam i ovo je, u stvari, smisao koji najbolje odgovara ostatku njihova nauka.

20. S ovim principom imanencije povezan je drugi, kojega se može nazvati principom božanske permanencije. Razlikuje se od prvog principa na sličan način kao što se privatno iskustvo razlikuje od iskustva prenesenog predajom. Primjer će oslikati što se misli, a ovaj primjer nude Crkva i sakramenti. Crkvu i sakramente, kažu, ne treba smatrati osnovanima od Krista samoga. To ne dozvoljava agnosticizam, koji u Kristu ne vidi ništa više od čovjeka čija je religijska svijest bila, poput svih ljudi, ostvarena u stupnjevima; to također brani zakon imanencije koji odbacuje ono što oni nazivaju vanjskom aplikacijom; brani ga nadalje zakon evolucije koji zahtijeva određeno vrijeme i određeni slijed okolnosti za razvoj klice; konačno, brani ga povijest, koja pokazuje da je tijek stvari zapravo bio takav. Ipak, treba držati da su i Crkva i sakramenti uspostavljeni posredno od Krista. Ali kako? Ovako: Sve kršćanske svijesti bile su, tvrde, na neki način virtualno uključene u Kristovu svijest kao što je biljka uključena u sjemenci. Ali kao što izdanci žive život sjemenke, isto tako za sve kršćane treba reći da žive život Kristov. No život Kristov je po vjeri, pa je isto tako i život kršćana. A pošto je ovaj život proizveo, tijekom godina, i Crkvu i sakramente, sasvim je opravdano reći da je njihovo porijeklo od Krista i božansko. Na isti način dokazuju da su Sveto Pismo i dogme božanske. I tako se može reći da je modernistička teologija kompletna. Nije velika stvar, doista, ali i više nego dovoljno za teologa koji ispovijeda da se zaključci znanosti moraju uvijek i u svemu poštovati. Primjenu ovih teorija na druge točke, koju ćemo nastaviti izlagati, može i svatko sam lako načiniti.


Dogme i sakramenti


21. Do sada smo govorili o porijeklu i naravi vjere. No kako vjera ima mnogo izdanaka, među kojima su najvažniji Crkva, dogma, bogoštovlje, knjige koje nazivamo svetima, moramo znati i što modernisti naučavaju o ovome. Počnemo li s dogmama, već smo naznačili njihovo porijeklo i narav. Dogma se rađa iz neke vrste impulsa ili nužnosti kojom je vjernik prisiljen elaborirati svoju religijsku misao kako bi ju učinio jasnijom sebi i drugima. Ova se elaboracija u potpunosti sastoji u procesu prodiranja i profinjenja prvobitne formule, ne doista u sebi i u skladu s logičkim razvojem, nego kako okolnosti zahtijevaju, ili životno kako to modernisti kompliciranije (?? -- more abtrusely - zakučastije, nejasnije) kazuju. Tako se događa da oko prvobitne formule postupno nastavljaju nastajati sekundarne forumule, a one, grupirane potom u nauk ili u doktrinalne konstrukcije, kako ih oni radije nazivaju, i potom sankcionirane od javnog učiteljstva kao odgovarajuće zajedničkoj svijesti, nazivaju se dogmama. Dogme valja pažljivo razlikovati od spekulacija teologa koje, premda ne žive životom dogme, nisu beskorisne i služe usklađivanju religije sa znanošću i uklanjaju protivljenje među to dvoje, osvjetljavajući izvana religiju, a moguće je čak i da pripremaju materiju za buduće dogme. Glede bogoštovlja ne bi se imalo puno toga za reći, kad pod ovo ne bi potpadali i sakramenti, glede kojih modernisti upadaju u najveće zablude. Za njih, sakramenti su rezultat dvostruke potrebe - jer, kao što smo vidjeli, sve se u njihovom sustavu objašnjava unutarnjim impulsima ili potrebama. U ovom slučaju, prva potreba je davanje nekog osjetilnog očitovanja religiji; druga je potreba njenog promicanja koje se ne bi moglo izvesti bez neke vidljive forme i posvećenih čina, a to se naziva sakramentima. Ali za moderniste sakramenti su tek simboli ili znakovi, premda ne bez određene učinkovitosti - učinkovitosti, kažu nam, nalik na onu određenih fraza koje obično opisujemo kao one koje su se "uhvatile", utoliko što su postale sredstvo za širenje određenih velikih ideja koje ostavljaju dojam na javnost. Ono što su te fraze tim idejama, to su sakramenti za religijski osjećaj - samo to i ništa više. Modernisti bi bili jasniji kad bi rekli da su sakramenti uspostavljeni samo zato da bi promicali vjeru - no ta je tvrdnja osuđena od Tridentinskog Sabora: Ako tko kaže da su sakramenti uspostavljeni samo radi promicanja vjere, neka je anatema.