Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Zaglavak

← Mrazović, Vončina, Miškatović

1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije —  Zaglavak autor: Martin Polić

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.

S odstupom Ivana Mažuranića završuje ovo znamenito razdobje hrvatske parlamentarne povjesti, koje obuhvaća polovicu vremena ustavne ere, nastale iza absolutizma. Mal ne svi ti muževi, koji su sudjelovali kod stvaranja tih dogodjaja, ostaviše već ovo pozorište borbe, a mnoge od onih ideja, koje su njihovo djelovanje pokretale, izgubile su svoju aktualnu važnost za javni život naroda ili su tako promjenile svoj oblik, da se danas ištu drugi načini i druga sredstva, koja ih za današnji ili budući život naroda mogu opravdati. Glede tih naših predšastnika na javnome polju ne bi se imalo sumnjati o tom, da su nastojali dobrom voljom oko oživotvorenja tolikih narodnih težnja, pa da su u to ime morali izdržati mučnu borbu, koju su im vrieme i okolnosti nametnule. A i tko hoće da prosudjuje njihov javni značaj ili njihovu patriotičnu sviest, mora to vrlo oprezno činiti. Tko živi u vrtlogu dogodjaja; tko iz bližega promatra borbu političkih stranaka, kako ju vode živi ljudi, kod kojih često puta prekipljuju strasti ili prevladjuju sebični interesi; tko se ustavlja samo kod onakovih momenata javne borbe, koji najviše u oči uda- raju, taj može lasno izgubiti vjeru u patriotičnu sviest i nesebičnost pojedinih Ijudih i stranaka, te mu ostaju zastrte one više narodne ideje, koje ih pokreću. A ipak su ove strasti prolazne i časovite, ideje su pako trajne. No naravno je, da se njihova životna snaga mora okušati u živoj borbi, a istom sada vidi narod kao i njegove _{271} političke stranke, koliko mogu od svojih težnja oživotvoriti u stanovito vrieme, a koliko moraju ostaviti budućnosti i povoljnijim prilikama. Glavno je, da narod nikad ne smetne s vida svojih ideala, koje su mu vječni zakoni božje promisli u grudi usadili i koji mu imaju biti luč na tamnom i trnovitom putu njegova života. Hrvatski narod, i koliko malen, sretan je, da je imao slavnu povjest, od koje su mu ostale tolike svietle uspomene i u kojoj nalazi tolika moralna uporišta u svagdašnjoj borbi za očuvanje narodnoga obstanka. kao i za razvoj svih svojih intelektualnih i duševnih sila. S velikim pietetom i ponosom mora narod spominjati ove svoje uznosite povjestničke momente i tko poznaje vanredno razvijeno historičko čuvstvo i smisao naroda za njegov prošli život, netreba se zaista bojati, da će spomen na te dogodjaje ikada u njegovoj duši oslabiti. Tako se ni muževima, koji su u ovo vrieme imali raditi oko njegova boljka, nemože doista prigovoriti, da su smetnuli s uma ta historična gledišta, pače se mora priznati, da su sve te stranke imale pretežito historički karakter pa nisu s toga uvažavale tolike političke momente, koji su se u tom času kosili sa predajama prošlosti. Ovo se mora priznati tako staroj unionističkoj kao i o staroj narodnoj stranci do godine 1866., kada su nastali takovi dogodjaji, koji su napokon morali navrnuti mišljenje tih stranaka u novi pravac. Unionistička stranka sklopila je s Ugarskom državopravnu nagodbu, na što se njezini protivnici oboriše na nju nevidjenom žestinom te tvrdiše, da je tobož izdala domovinu i napustila sva narodna prava. Govorili su, da tu nagodbu nije sklopila unionistička stranka ili njezini glavni muževi, nego da su ju oni primili gotovu iz rukuh Ugarske, koja je tobož sama po svojoj volji odsjekla granice državnoj autonomiji Hrvatske kao i državnoj zajednici izmedju obijuh zemalja. Kako su ti protivnici unionističke stranke prenaglo sudili, pokazalo se već poslie nekoliko godina, kada su morali uz neznatne preinake primiti to djelo svoje predšastnice, pa su onda dolazili u priliku, da ga kao vlastito djelo brane od navala radikalnih svojih protivnika Svakako je istina, da je unionistička stranka u puno povoljnijem času sklopila s Ugarskom nagodbu nego ju je narodna stranka revidirala: da je ta narodna stranka mogla već teže i ono uzdržati, što je pri- mila od unionističke stranke. Kasniji dogodjaji napokon uvjeriše mnoge političke muževe u zemlji, da se ovaj državopravni temelj može samo onda učvršćivati i na bolje razvijati, ako ga narod bude branio odvažno i svim zakonitim sredstvima, koja mu on nipošto neuzkraćuje. I koliko se imaju poštovati svi oni javni muževi u zemlji,

[tekst prestaje]