Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Uvod
| ← Naslovnica | 1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije — Uvod autor: Martin Polić |
Do sastanka sabora → |
|
prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama. |
UVOD
uredi{1} Bila je već odavna moja želja i nakana a i želja nekojih mojih odličnih prijatelja, da napišem pragmatičku povjest parlamentarnih i političkih dogodjaja, koji počinju sa godinom 1860. te imadu za Hrvatsku i hrvatski narod svoju nesumnjivo veliku važnost. Od muževa, koji su sudjelovali u razvoju tih dogadjaja, ima ih danas vrlo malo medju živima: još možda koja godina pa će nestati i posliednjega živa svjedoka, al nam zato ostaju njihova parlamentarna djela, pobilježena u saborskim dnevnicima i spisima, u štampi i drugim izvorima, iz kojih možemo crpiti jasnu sliku i stvoriti sebi sud o djelovanju tih naših neposrednih predšastnika na političkom polju naroda. Naročito može ovakvo književno djelo dobro doći mladjim naraštajima, koji se žele upoznati s radom tih svojih otaca. Proučavajući te izvore nastojao sam po najboljoj volji i najsdušnije, da budem prema tim muževima strogo objektivan i pravedan; da pokažem pravac njihovih mislih i težnja i da ujedno iztaknem sve one mnogobrojne zaprieke, koje su stajale na putu njihovu djelovanju te se nisu dale ukloniti snagom naroda i njegove inteligencije, koja je gotovo čitava sudjelovala kod riešavanja tih prevažnih narodnih zadataka. Hrvatski je narod — a da mu se bez potrebe ne laska, imao slavnijih epoka od ove, koja je ovdje orisana; imao je pojedinih odličnih muževa, koji su odlučnije zahvatili u njegov udes i razvitak, no ni prije ni poslie ne nalazimo, da je veći broj njegove inteligencije i njegovih umnih sila sudjelovao u javnom životu kao što upravo u tom razdobju narodne povjesti od godine 1860. pa naročito do godine 1873. i do godine 1880. Ovo se jednako tiče uže Hrvatske kao što kraljevine Dalmacije a donekle i inih hrvatskih krajeva pa se upiravo radi toga upoznajemo svestrano sa motivima, koji su narod vodili u njegovu ozbiljnu nastojanju, da udari čvrst temelj svojoj današnjoj političkoj budućnosti kao što su ti muževi a na čelu svima biskup Strossmayer, produžujući kulturni rad ilirskih vremena, i na kulturnom polju stvorili mnoga zaslužna i neprolazna {2} djela za narod. Možda će mnogi, kad bude čitao povjest toga djelovanja prigovoriti, da se taj rad prikazuje u odviše povoljnom svietlu te bi onda ta namjera, i koliko patriotična, stajala u protuslovju sa pravom povjestnom istinom, kojoj svakako pripada vrhovna rieč i sud o tome djelovanju. Ja mislim, da se o tu historičku istinu nisam ogriešio. Narod i te njegove sinove vodila je zaista osbiljna težnja, da osiguraju Hrvatskoj slobodan i samostalan razvitak na osnovu tolikih zajamčenih i stečenih historičkih prava, a oni se toj težnji odavahu s takovom uztrajnošću, da im s te strane ne može biti opravdana prigovora. Takovi prigovori mogli bi se pače upraviti u sasvim drugom pravcu. Oni su, kako se to vidi iz tolikih njihovih adresa, izjava i zaključaka, uvjek više tražili, nego je to dopuštala svagdašnja situacija: njihovi zahtjevi, i koliko su bili u suglasju sa historičkim činjenicama narodne povjesti. prelazili su ipak okvir vazdašnje izvedivosti pa su se napokon našli u oči tolikih gotovih čina, proti kojima su se još samo mogli ogradjivati. Valjali su kroz tolike godine Sysifov kamen; mučili su se sa problemima, koji su naprezali svu njihovu duševnu snagu al nisu napokon, u prvo vrieme toga razdobja, mogli ništa izvesti ili stvoriti kakovo trajno djelo.
Uvjek se je netko našao, tko je osujetio njihove namjere; danas bečki državnici, koji su postupali nelojalno prema hrvatskomu narodu; sutra opet veliki dogodjaji; onda i žalostna razcjepkanost, koja se očituje u prevelikom broju stranaka i frakcija, koje nisu radile u suglasju i složno, nego su u medjusobnoj borbi trošile zajedničku narodnu snagu. Sve ove momente, koji nam razjašnjuju tolike njihove neuspjehe, nisam naravno ni mogao ni smio zašutiti, no pogledom na potonji nesmije se tim muževima preoštro suditi. Prijašnji povjestni dogodjaji bili su u narodu stvorili razdor, koji je uplivao i na mišljenje tih muževa; borbe do godine 1848., burna ova godina pa i kasniji dogodjaji proizveli su nesklad i nesuglasje, a ovo se je pojavilo već u saboru godine 1861. Stari Ilirci, težeći za idealnim kulturnim ciljevima, bili su jedno tielo i jedna duša; politički muževi od godine 1861. i kasnijih vremena, stvarajući političke programe, nisu mogli stvoriti takove sloge, kojoj se donekle protivi sama nutarnja narav političkih borba. Razdor se je uzdržavao kroz domaće strasti i kroz tudji upliv, kojemu se nisu ni tokom čitave narodne povjesti a ni u to urieme mogla zatvoriti vrata a i taj tudji upliv raztakao je narodnu snagu, podržavajući neslogu izmedju stranaka. Ako je istina, da se politički i parlamentarni život neda zamisliti bez stranaka, pokazuje nam ipak historija velikih {3} ustavnih naroda pa i povjest savezničkoga naroda magjarskoga, da se broj tih stranaka mora svesti na najnuždniju mjeru i da se one moraju svega kloniti, što može atomizirati narodne sile, a u takovu upravo položaju bijaše Hrvatska kroz dugi niz godina, koje su imale odlučiti njezinom budućem udesu. Izmedju pojedinih stranaka vladala je takova medjusobna nesklonost, da ne služi na čast nijednoj od njih pa tolike fiktivne fuzije i koalicije, na koje su ih silile okolnosti, nisu mogle ukloniti razdora, jer je nestajao glavni uvjet, medjusobno iskreno povjerenje. Ti muževi, inače daroviti i umno veoma sposobni, bijahu ipak odviš strančari, pa nam naročito sabor od godine 1865. — 67., možda od svih tih sabora najvažniji, pruža žalostnu sliku te razcjepkanosti, koja je napokon urodila tom nemilom činjenicom, da je obnova državopravnoga saveza s Ugarskom prepuštena jednoj stranci, koja je uzprkos izbornoj pobjedi bila od svoje protivnice slabija, te nije mogla baciti na vagu moralnu i političku snagu čitavoga složnoga naroda. No rad ove stranke zanimati će nas u drugom dielu ove parlamentarne povjesti, a ovdje može biti samo govora o razdobju, koje obuhvaća vrieme do godine 1867. Taj je razdor razdvojio i samu narodnu stranku, stvorivši jaz izmedju muževa, koji su bili uzgojeni u duhu istih političkih tradicija i istih kulturnih ideja pa je doveo do takova raztrojstva stranaka, da se vodstvo narodnih posala, kako je to potreba iziskivala, nije moglo usredotočiti u rukama jednoga muža, koji bi pretežitošću svoga duha i autoritetom svoga imena mogao sve narodne sile sjediniti te stvoriti jedinstvo mislih i težnja. Na kulturnome polju imao je narod takvu glavu u biskupu Strossmayeru, koji je svojom impulzivnom snagom, svojom duševnom inicijativom te obilatim prinosima za pojedine narodne zavode umio ujediniti narodne sile te je u tom pravcu upravo čudesa tvorio. Na političkom je polju nije imao a nije je poradi velikoga stranačkoga raztrojstva ni mogao imati. Zanimivo je svakako pitanje, koji je od tolikih muževa bio najpozvaniji da bude narodni vodja, onako, kao što su Magjari imali svojega Franju Deaka ili česi svoga Riegera i Palackoga; nadalje pitanje, koja je od tih stranaka imala narodu dati takova vodju. Jeli to mogao biti biskup Strossmayer, Ivan Mažuranić, Mato Mrazović, Makso Prica ili pak koji od prvaka unionističke stranke? Ili, jeli to napokon mogao biti Ante Starčević? i je li je takav muž imao niknuti iz krila narodne, narodno-samostalne ili unionističke stranke? Svaki od gore spomenutih muževa uživao je samo autoritet u svojoj stranci. Najveći je autoritet i u saboru i u narodu imao naravno biskup {4} Strossmayer, no taj je autoritet bio više moralnoga nego li političkoga značaja. Jedna od tih stranaka gledala je ujedno u biskupu Strossmayeru svojega vodju, a ovo je bio za druge stranke dostatan razlog, da ga odklone. Ivan Mažuranić bio je visoki činovnik a spojivši svoje ime sa omraženim u zemlji sustavom, nije mogao ni to očekivati, da će se primati njegovi dobri savjeti; autoritet, što bi ga bio morao vršiti poradi velikih umnih sposobnostih, bio je paraliziran njegovim zvaničnim položajem; Makso Prica bio je jedan od najumnijih naših ljudih, koji je svojom znamenitom izjavom na saboru god. 1861. bio pokušao, da stvori most izmedju narodnoga programa i zahtjeva aktualnoga položaja, no većina sabora primila je taj dobromišljeni pokušaj takovim negodovanjem, kao da radi o izdajstvu domovine. Prici nije ni vječna boležljivost dala, da pomišlja na takovu ulogu. Glede programa Ante Starčevića i njegova druga Kvaternika, koji ga je prvi u saboru iznesao, slagali su se muževi raznih stranaka, kako će se to vidjeti iz saborskih razprava, u tome, da je to program jednako idealan kao neizvediv, a ovo je moglo laskati rodoljubu ne pako političaru i državniku Starčevieu. No i pored svega toga raztrojstva u saboru i narodu mogla je ipak jedna od tih stranaka vindicirati sebi neko veće pravo, da mu prednjači u toj državopravnoj borbi, no ta bi stranka bila imala predstavljati elemenat snošljivosti i pomirljivosti. a tomu nije bilo tako. Tolike izjave i čini njezinih odličnijih muževa, koji su izazvali žestoku reakciju drugih stranaka, nedokazuju njezinu sposobnost za takovu pomirljivu ulogu, a ovo se mora požaliti ne radi te stranke koliko radi naroda, čiji su probitci stradali sa toga strančarenja njegovih javnih muževa. Što su pak skrivili nepovoljni vanjski dogodjaji; što nije mogla polučiti ni uz najveću patriotičnu požrtvovnost nedostatna snaga naroda, nemože se naravno upisati u grieh nijednoj stranci, pa se nesmije od tuda kovati oružje u stranačkoj borbi. Materijalni uspjeh nije u prvom redu odvisio od tih domaćih stranaka, nego od takovih činbenika i okolnostih, koje su bile jače od narodnoga prava i narodne volje.
Prvi dio ove povjesti teče od god. 1860. pa do svibnja godine 1867., do razpusta sabora, koji se je razišao bez svakoga rezultata u dugoj i težkoj državopravnoj borbi. Drugi će dio obuhvaćati dogodjaje do godine 1880: ponajprije sabor od godine 1868. do 1871., koji je obnovio državopravnu nagodbu s Ugarskom i stvorio ustrojstvo autonomne zemaljske vlade i autonomnih oblastih, a govoriti će borbi, koju su obje stranke, unionistička i narodna, vodile dotle {5} nevidjenom živahnošću te koja je napokon urodila podpunim porazom stare unionističke, a pobjedom narodne stranke. Sada će ova stranka imati u saboru ogromnu većinu, u koju stupaju i nekoji elementi stare unionističke stranke; obaviti će reviziju državopravnoga temeljnoga zakona te će sa banom Ivanom Mažuranićem imati u saboru većinu do njegova odstupa u godini 1880. Proti toj stranci niknuti će opozicija iz njezinoga vlastitoga krila, a u toj će se opoziciji iztaknuti kao sjajan meteor na parlamentarnom obzorju muž, koji se može nazvati najidealnijim parlamentarcem, veleumni govornik Milan Makanec. No već u saboru godine 1878. pojavljuje se iznova na parlamentarnom obzorju vodja stranke prava Ante Starčević; njegova stranka, rastući u javnomu mnienju, dobiva sada čvrstu organizaciju i postaje uplivnim čimbenikom u narodu. Jamačno će se tkogod naći, da nam opiše dogodjaje, koji su sliedili iza tog vremena te nam pokazuju neko sasvim novo lice našega političkoga razvoja.