Parlamentarna povjest 1860.-1880. (M. Polić)/Sabor 1878.

← Sabor od godine 1865.-1867.

1860.-1880. Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije —  Sabor od godine 1878. Odstup bana Mažuranića. autor: Martin Polić

Mrazović, Vončina, Miškatović →

prema Archive.org, u izvornom pravopisu. Paginacija u vitičastim zagradama.

_{247} i na Mesića, kao jednoga od glavnih radnika. Ja, moga samo iskreno požaliti što mi nije bilo moguće, da bar iztaknem glavnije momente, koji taj zakonodavni rad osvietljuju. Mesić bijaše čovjek osobito poštovan radi svoje učenjačke trieznosti i svojega katonskog značaja te je njegova smrt pobudila sućut, koju oćuti narod, kad mu nestane doista vriedna i zaslužna sina.

Odstup bana Mažuranića.

Godinu 1879. posliednju Mažuranićeva banovanja izpunile su poglavito razprave kraljevinskih odbora, što ih bjehu oba sabora izaslala da obnove financijalni dio nagodbe; ujedno bi hrvatski kraljevinski odbor bio imao, kako je to saborska većina naglasila u svojoj adresi, potaknuti još i nekoja druga pitanja; navlastito pak uskoriti pitanje o spojitbi Krajine, koje se sad već nije dalo s metnuti s dnevnoga reda. To je riešenje jednodušno tražio čitavi hrvatski narod; njegovu neodvlačivu potrebu osjećala je saborska većina i ban Mažuranić, a i ugarski mjerodajni krugovi nisu se sad već mogli oteti uvjerenju, da se ono nemože duže odlagati. Nu saborska većina, posluhnuvši banove savjete, izbjegavala je sada svaki sukob pa nije kraljevinski odbor u svojem nunciju, objelodanjenu tečajem mjeseca kolovoza, u pitanju o spojitbi nipošto već stajao na onom stanovištu, što ga je u svojoj adresi bio naglasio; ostajući unutar djelokruga što no ga je za razpravu kraljevinskih odbora naznačio kraljevski odpis, nije odbor u svojoj poruci iztaknuo nikakav državopravni ili politički razlog glede spojitbe nego, je njezinu potrebu motivirao razlozima čisto financijalne naravi ; mislio je, da će tako sklonuti ugarski kraljevinski odbor, koji nije hotio prekoračiti granica svojega mandata, da u okviru financijalnoga pitanja privoli na razprave o spojitbi. Takodjer nije hrvatski odbor u svojem nunciju spomenuo ni one druge političke zahtjeve, o kojima je govorila adresa, nego je napokon sve svoje tražbine stegnuo na pitanja financijalne prirode. Jamačno je ban Mažuranić, komu je kritičnost položaja, sada već svakomu bjelodana, bila najbolje poznata, sklonuo muževe saborske većine, da odstupe od toga, u adresi naglašena stanovišta pa se činilo, da je uzpostavljen prijašnji pouzdani odnošaj izmedju njega i parlamentarne većine. U isto su vrieme dolazile banu iz zemlje pouzdanice, koje ga uvjeravahu o povjerenju naroda, a one su imale dokazati Ugarskoj, da ban sveudilj uživa staru narodnu ljubav. No najbolji njegovi prijatelji, a tih je još mnogo u zemlji imao, nemogahu već zaniekati. _{248} da velik dio naroda okrivljuje njegovu neodlučnost i pasivnost, što je Hrvatska dospjela prema Ugarskoj u nepovoljan odnošaj.Ovu njegovu neodlučnost i pasivnost izticahu i ugarski odlučujući krugovi, pa i čitava magjarska štampa kao glavni razlog, koji je tražio promjenu na banskoj stolici. Ti krugovi naime govorahu, da je ban izgubio svaki upliv na narod, za to, što je pustivši maha tobožnjim šovinistima narodne stranke dopustio, da u hrvatskomu narodu dozriju toliki neumjereni zahtjevi i da se njegovo javno mnienje napokon sasvim Ugarskoj otudji. I sami oni muževi narodne stranke, koji su banu držali prijateljsku vjeru, priznavahu, da se je položaj mogao ovako očajno zamrsiti samo radi njegove pasivnosti, a gdje su se ovako protivni elementi : i Magari, i hrvatska opozicija i mnogi muževi narodne stranke slagali u toj točki, tu se već nije dalo osporiti, da je ovaj sud Mažuraničevu državničkom značaju bio u glavnome izpravan, makar su bila nepravedna i u sebi diamentralno oprječna izhodišta iz kojih su polazili toliki ti Mažuranićevi protivnici. Da bi ban Mažuranić bio u isto vrieme mogao zadovoljiti i hrvatskoj opoziciji, koja mu je svuda podmetala klipove iz taktičnih, premda dosti kratkovidnih razloga, onda magjarskoj šovinističkoj štampi, koja je odnošaje u Hrvatskoj shvaćala nekom kinezkom ograničenošću i tolikim ambicijoznim težnjam mnogih muževa narodne stranke, koje su raztakali jedinstvenu narodnu stranku, morao je svatko smatrati nemogućim, no svi ti pojavi u zemlji i u Ugarskoj morali su napokon uskoriti njegov odstup.

Prije nego je ugarski odbor odgovorio na poruku hrvatskoga kraljevinskoga odbora, sastade se hrvatski sabor, da razpravi nekoje osnove, imenito onu o obćinskom redu. U samoj saborskoj većini izbijahu očito znakovi nutarnjih nesuglasica, pače i razkola, koji po sebi nebi bili od važnosti no u svezi sa kritičnim položajem morali su samo uskoriti riešenje krize. Nekoji članovi narodne stranke, i to zastupnici Radoslav Rubido-Zichy, grof Adolf Pejačević i Slavoljub Maršo izstupiše iz stranke, a povodom razprave o obćinskom redu izstupi iz kluba većine odličan njezin član sveučilištni profesor Košta Vojnović. Košta Vojnović bijaše jedan od najumnijih članova, koji su sada prvi put stupili u sabor, no bio je već po čitavoj zemlji poznat sa svojega patriotičnoga javnoga djelovanja u hrvatskoj koljevci Dalmaciji, gdje je uz druge narodne prvake u borbi proti odrodjenira elementima i nenarodnim vladama povratio svojoj domovini njezin pri- rodni hrvatski značaj. Zastupao je u ovom saboru kotar djakovački, koji je dotle birao Mirka Hrvata, a ova je okolnost imala svoju _{249} važnost za nutarnje odnošaje saborske većine. Mirko Hrvat, koji je ovaj put morao iz Djakova bježati na skromno biralište u ubavom Zagorju zastupao je u stranci konservativni, prema Ugarskoj nagodljivi pravac; proti tomu pravcu ustao je u saboru Vojnović, komu se je doskora pružila prilika, da povodom jednoga u klubu potaknutoga načelnoga pitanja zasvjedoči svoje pravo mišljenje. Ako se uzme na um, da je Vojnović nekoliko mjesecih iza odstupa bana Mažuranića izstupio sa više svojih jednomišljenika iz saborske većine, da je poslie zagovarao u saboru kao glavni govornik svoje stranke adresu, koja je svoje zahtjeve osnivala na načelu hrvatskoga državnoga prava te stajala u očitoj oprjeci sa pozitivnim nagodbenim stanovištem pa ako se nemože o tome sum- njati, da je Vojnović već sada imao ista načela, tada se svakomu nameće pitanje: kako je mogao u sabor od godine 1878. biti biran kao član narodne stranke, koja je stajala na strogo nagodbenom stanovištu i kako je pače mogao stupiti u klub te narodne stranke, dakle u najužu političku svezu sa muževima, koji su se primivši reviziju, sasvim izmirili sa nagodbenim stanovištem? Ovo nije tek dokono pitanje, nego ono ima veliku načelnu važnost, a ujedno nam ova okolnost najbolje razjašnjuje i kasniji razkol u narodnoj stranci. Iz ovog se pojava mora izvesti, da stranka, koja je i u načelnim pitanjima dopuštala svojim članovima ovako široku slobodu, nije mogla biti nikakova homogena stranka, a već ovaj pojav, u sebi neprirodan, morao je prema Ugarskoj zamrsiti ili oslabiti položaj bana Mažuranića te opravdati donekle tvrdnju, da ban u svojoj stranci podupire ili trpi elemente koji se bore za nekakove druge ciljeve, nego li ih on i stranka javno izpovjedaju te je napokon mogao dovesti odlučujuće ugarske krugove na misao, da ban i narodna stranka imadu dvoju politiku ili da igraju dvoličnu ulogu. Ovo je bilo vriedno spomenuti, da se shvati položaj zemlje, kako je taj stajao u oči Mažuranićeva odstupa. Kada je pred kuću iznesena osnova o obćinskom redu, koja ustanovljivaše kao uvjet zavičajnosti ugarsko-hrvatsko državljanstvo, podnese Vojnović izpravak proti toj ustanovi, tražeći, da se te rieči izmjene sa riečima „hrvatsko-slavonsko državljanstvo". Braneći taj predlog navede Vojnović, da je to hrvatsko slavonsko državljanstvo ustanovio sabor od godine 1868, dakle eminentno unionistički sabor, a bilo bi, mislio je, pravo čudo, da sabor, koji je proizašao iz narodne stranke, nekadašnje žestoke protivnice nagodbenoga zakona, stvori ustanovu, kojom bi se imalo izraziti državno jedinstvo. Povodom toga Vojnovićeva izpravka zaključi klub narodne stranke, da svaki koji želi i nadalje ostati članom kluba _{250} ima glasovati za ustanovu o ugarsko-hrvatskom državljanstvu, na što Vojnović izstupi iz kluba.

Bijaše još jedna javna zgoda, koja u to vrieme pobudjivaše pažnju tako čitavoga javnoga mnienja kao napose sabora. Zemaljskim finaneijalnim ravnateljem u Zagrebu bude imenovan Antun David, sin magjarskoga naroda, a to imenovanje dade povoda interpelaciji u saboru na bana, kako je mogao propustiti, da se na temelju nagod- benoga zakona neogradi proti imenovanju Nehrvata za tako važno zajedničko mjesto u Hrvatskoj, o kojem se u prvi čas, premda krivo mislilo, da negovori hrvatski. Ban Mažuranić izjavi sasvim kratko i suhoparno, da je to takav posao, koji po nagodbenom zakonu spada pred ugarski sabor. Poznato je, da je ban Mažuranić već prije više puta odklonio, da odgovori na upite o javnim poslovima, koji su po njegovu mnienju spadali pred zajednički sabor pa se nije moglo osporiti, da je i ovaj put radio samo dosljedno prema svojim prijašnjim nazorima, no kako je u tom času bio njegov odnošaj prema zajedničkoj vladi poremećen, izvodilo se iz njegova odgovora, koji je dao nekim zlovoljnim tonom, da je taj financijalni ravnatelj za Hrvatsku imenovan bez njegova znanja ili bez svakoga predhodnoga sporazumka s njime a ovo je bio novi dokaz, da je njegov položaj sasvim uzdrman. I oni domaći političari, koji su se možda slagali s banom u nazoru, da takovi čini zajedničke vlade nespadaju na autonomnu vladu i sabor nisu mogli poreći, da zajednička vlada nemože ni po slovu, a po gotovo ne po duhu nagodbe činiti u Hrvatskoj odredbe zajedničke naravi, ako se nije sporazumjela sa glavom autonomne vlade, koja u protivnom slučaju gubi pred zemljom svaki autoritet i ugled te ne može u nijednom pravcu štititi pravu korist domovine. Takovi političari, koji su i nadalje željeli uzdržati dobar sporazumak s Ugarskom, morali su možda poželjeti, da Mažuranića zamjeni na banskoj stolici ličnost, koja bi uz povjerenje hrvatskoga naroda uživala i povjerenje zajedničke vlade te se bez njezina znanja nebi mogle u Hrvatskoj provadjati odredbe tolikoga zamašaja. Jamačno je i ban Mažuranić tako mislio. On je već sada bio podpunoma uvjeren, da neuživajući povjerenje zajedničke vlade, nemože više ostati na banskoj stolici pa se je spremao, da upotrebi prvu priliku, koja bi mu se pružila, da uzmogne s čašću odstupiti sa mjesta, na kojem nije mogao već biti svojemu narodu na korist. Davidovo imenovanje nije mogao smatrati takovom prilikom, jer bi došao u sukob sa vlastitim, toliko puta u saboru izjavljenim nazorima. Ban je već sada najjasnije izmedju svih vidio, kako će se javni poslovi zemlje razviti u skoroj budućnosti. _{251} On bijaše po svojem položaju valjda jedini izmedju svih domaćih i ugarskih javnih muževa, koji je stanje svestrano poznavao. Poznavao je opoziciju mjerodajnih ugarskih krugova prema Hrvatskoj, poznavao je sve odnošaje i čitavo stanje u domovini, znao je što o Hrvatskoj misle svi uplivni faktori monarkije pa je svaki korak, što ga je od toga časa poduzeo, bio promišljen i udešen na to, da bude njegovoj domovini koliko moguće više na korist. Mažuranić je već sada pred- vidjao i posljedice, koje su imale nastati uslied njegova odstupa; vidio je u duhu neminovni razkol saborske većine, te izstup onih njezinih muževa iz većine, koji su bili odani njegovoj osobi te su poslie njegova odstupa i uhvatili prvu povoljnu sgodu, da predju u opoziciju proti novomu banu; predvidjao je takodjer, koja će ličnost uzaći na bansku stolicu, a bio je uperen i o tome, da će njegov odstup uskoriti spojitbu, koja se je još samo njemu kratila.

Razprave kraljevinskih odbora potrajale su u drugoj polovici godine 1879., više mjesecih, a nisu duže vremena imale upravo, ni- kakova uspjeha. Pošto su te razprave završene povoljnim uspjehom istom poslie Mažuranićeva odstupa, kada je već banovao njegov na- sliednik grof Ladislav Pejačević, može se o njima samo toliko spo- menuti, koliko je nuždno, da se još bolje razjasni položaj u oči Mažuranićeva odstupa. Hrvatski kraljevinski odbor dugo je ostao kod svoga zahtjeva, da se nova financijalna nagodba nemože prije uglaviti ako se u isto vrieme Krajina nespoji sa Hrvatskom; postavio je, dakle, junctim izmedju spojitbe i financijalne nagodbe. Tim zahtjevom opro se je najodlučnije ugarski kraljevinski odbor, izjaviv, da si on nemože dati od hrvatskoga odbora nametnuti takav kaudinski jaram; da bi to mogao biti vrlo opasan precedens za budućnost, a napokon, da takav zahtjev hrvatskoga odbora prekoračuje granice njegova mandata. Sada preuzeše posredničku misiju ban Mažuranić i kardinal nadbiskup Mihalović, a obadvojici bude s nadležne strane zadana rieč, da će se spojitba Krajine svakako izvesti i to u skorom vremenu, no da se prije toga ima uglaviti financijalna nagodba. Videći to razpoloženje odlučujućih krugova, hrvatski odbor odstupi od svoga zahtjeva, no nagodba ipak nepodje odmah za rukom, jer je poslie nastao prijepor radi raznih financijalnih pitanja te budu razprave odgodjene na neizvjestno vrieme.

U oči božića sastao se je sabor, da podieli vladi indemnitet proračuna i produži financijalnu nagodbu s Ugarskom. Sjeditba bjaše vrlo kratka. Kuća je osjećala težinu krize, kroz koju je prolazio ban Mažuranić te se je, dovršiv na brzu ruku oba posla, odmah i _{252} razišla. U siečnju 1880., mjesec dana prije banova odstupa, iznenadiše listovi javno mnienje sa viešću, da je ban Mažuranić podnesao nadležnomu mjestu spomenicu te svoj daljnji ostanak na banskoj stolici učinio odvisnim od riešenja nekojih financijalnih pitanja u prilog hrvatskomu stanovištu kao i od spojitbe Krajine, pošto da on nemože ostati na čelu narodu, ako se spojitba odmah neizvede. I sam Miškatović izjavio je tim povodom u „Obzoru", da neshvaea ovaj banov korak, a neima sumnje, da je ban iznenadio i njega i čitavu stranku, osim one nekolicine odanih mu prijatelja, u koje je još imao poigerenja. Poznavajući Mažuranić čitavu nemogućnost svojega položaja, nije naravno mogao ni jednoga časa sumnjati o tome, da se njegov predlog glede spojitbe neće uvažiti te mu nije drugo preostalo, nego da s čašću odstupi. Ban je putovao u Beč, gdje se je desio i ugarsko hrvatski ministar predsjednik Tisza, a iza njegova povratka u Zagreb doznalo je javno mnienje, da je podnesao ostavku na banskoj časti. Koncem veljače bude ban Mažuranić previšnjom odredbom na vlastitu molbu i u milosti riešen banske časti, a njegovim nasliednikom imenovan Ladislav grof Pejačević Virovitički.

Mažuranićev odstup, ovako otvoreno izveden pred očima naroda, bio je u podpunom skladu sa njegovom državničkom prošlošću. Mažuranić je, naime, i u ovom osbiljnom času pokazao, da želi prema svomu narodu biti iskren, a ova iskenost bila je jedna od temeljnih crta njegova značaja i kao čovjeka i kao državnika. Ta iskrenost provijava tolike izjave, koje je učinio sa banske stolice pa nije istina, da je on ma u kojem pogledu obmanjivao narod, ili svoju stranku. Njegov uzlaz na bansku stolicu bio je, kako sgodno kaže Miškatović u svojem glasilu, zahtjev historičke nužde; njega su svi tadašnji mjerodavni činbenici monarhije i zemlje smatrali najpozvanijim, da poslie žestoke nutarnje borbe, koja se je svršila kompromisom, zauzme bansku stolicu. Nastupajući bansku čast dao je znamenitu izjavu, koja je na drugom mjestu zabilježena, da se, naime, on kao tvorac članka 42. od god. 1861. ima upravo smatrati začetnikom nagodbe, u koliko je nagodba oživotvorila glavna načela toga članka. Sto je Mažuranić hotio da kaže tom svojom izjavom? Da Hrvatska po smislu toga članka nesmije u nikojoj nagodbi bilo s kojim državopravnim činbenikom monarhije, saći izpod one mjere nutarnje autonomije, koja je tim člankom označena, a nagodbenim zakonom faktično oživotvorena. Više nije mislio da se može postići ni te, ni sliedećih godina, bilo prema Austriji bilo prema Ugarskoj a ovu je stečevinu uz zemljištnu cjelokupnost i uz priznanje našega prava na _{253} neodvisnost i samostalnost, smatrao već tada znatnom i dostatnom, da se narod uzmogne razvijati na vlastitom kulturnom temelju.

Mažuranić nije bio čovjek stvoren za nikakovu odvažnu borbu; takovu nije podnosila njegova mirna, strpljiva, filozofska narav i hrvatska ga povjest neće ubrojiti medju svoje heroične borce. Nije bio ni Gaj, ni Jelačić, ni koji od takovih velikana prošlosti, a da ipak nitko neće kazati, da nije po svojoj umnoj snagi bio ravan svim tim muževima. Kao hrvatski dvorski kancelar svršio je taj odsjek svoje državničke kariere u podpunom neskladu sa narodnom dušom i njezinim zahtjevima, te mu narodni muževi nisu htjeli priznati ni onih zasluga, što ih je u istuiu stekao za kulturni život naroda i kojih mu povjest nemože zaniekati. Tko danas iz visine gleda na ta vremena, gdje smo se imali boriti za sitne stečevine u upravi, za narodni jezik u školama i za vrlo čedne kulturne uredbe, taj će lasno podleći napasti, da omalovaži sve te stečevine, koje su prema prošlosti doista značile znatan napredak. I kao ban imao je svojih zasluga, koje će mu kulturni historičar rado priznati. Pod njim je u upravi, u sudstvu, u višoj i nižoj pučkoj nastavi te u tolikim drugim granama narodnoga života učinjen zamašaj, prelaz iz avitičkoga u moderno kulturno državno doba, a ovo je bio tolik napredak, koji moraju jednako priznati sve političke stranke i svi patriotični življi zemlje. Veličajni zakon o pučkim školama ostaje za njega i njegovu stranku monumentun aere perennius pa ako taj zakon i nije urodio svim onim plodom, koji se je od njega očekivao, tomu je najmanje kriva intencija zakona, koliko drugi, navlastito ekonomički odnošaji, koji priječe prosvjetni napredak pučkoga sloja.

No ta era, plodna kulturnim stečevinama, imala je i svojih tamnih strana. Ni Mažuranić ni njegova stranka nemogu se pred narodom i povješću pohvaliti osobito slobodoumnim nazorima te nisu u nijednom pravcu osigurali slobodan narodni život, ako ga i jesu donekle nastojali unapriediti prema prijašnjemu stanju. Nisu stvorili izborni red na širokom demokratskom temelju nego su samo krparili na starim zakonima; nisu narodu osigurali ustavnih sloboština kao slobodu štampe, govora i udruživanja; nisu se dakle pobrinuli, da zakonom urede i na zakoniti put navrnu opravdane težnje naroda za slobodnim ustavnim životom. U teoriji donekle slobodouman zakon štampi izvodio se je administrativnim putem u pravcu, kojim je skučavano slobodno izjavljivanje misli. Preustrojstvo uprave, koje je svakako bilo najnuždniji zahtjev vremena, provedeno je ipak tako, da je sa zastarjelim oblicima municipalnih uredaba uništen sam _{254} slobodni municipalni život, koji bješe uhvatio najdublji korjen u hiljadugodišnjoj povjesti naroda i koji je samo trebalo preobraziti u demokratičkom duhu vremena i svakako prema zahtjevima moderne uprave. Mi vidimo Ugarsku, koja takovu načelu moderne državne uprave ili administrativne svevlasti noće nipošto da žrtvuje takove municipalne uredbe i u njima vladajući ustavni život, jer bi tim došla u sukob sa čitavim svojim povjestnim razvojem, s kojim nikako ve moderne uredbe nesmiju neprečac prekinuti, vidimo Englezku, drugu eminentno ustavnu zemlju, koja samo u takovom duhu te u sporosti takovih reforma nalazi najjači bedem ustavnomu životu, mi pače vidimo i Prusku, u kojoj država dopušta svaku municipalnu upravu, da tim nipošto neštetuju t. z. viši državni interesi.

Mažuranić nije sa svojom strankom upravljao u smislu ili obsegu. kako to čine vodje parlamentarnih većina u ustavnim zemljama, a nije to ni mogao pored upliva i ugleda, što su ga ti prvaci u stranci imali. Oni su stranku organizovali, oni su proti svojim protivnicima poveli najodlučniju borbu, a Mažuranić nije duže vremena niti sudjelovao kod te borbe, pa s toga i nije mogao nikako uticati na odluke tih muževa. Njegov se upliv počima vidljivije izticati u vriemo, kad je već stranka, napuštajući stanovište negacije, počela tražiti transakciju sa državnim činbenicima Ugarske te se još radilo o tom, da se pronadje shodan oblik pomirljivim težnjama. Nebivši po svojoj ćudi pripravan za borbu, kojoj se je uklonio već godine 1867., nije mogao ni tražiti upliva u burno vrieme stranačkoga života; stranka je njegov državnički takt, kojim se je u istinu odlikovao kao što i njegove dobre savjete, u kojima je znalo biti prave sokratske mu- drosti, mogla istom onda trebati, kada je već smišljala način, kako da se izmiri sa činjenicama javnoga života; kada je ta odluka bila gotova, pojavi se na obzorju i njegov državnički lik. Ovako se raz- jašnjuje, zašto se izniedju Mažuranića kao bana i saborske narodne stranke pojavljuje često puta nesklad u mišljenju pa je Mažuranić došao često puta u nepriliku, da sa banske stolice daje većini savjete ili da ju odvraća od namišljenih koraka i izjava; on je to svaki put učinio onom otvorenošću, koja je njegovu značaju na čast služila. Ovo je bio svakako nezdrav, parlamentarnomu načelu protivan odnošaj. Premda Mažuranić nije onako proizašao iz stranke kao drugi stranački vodje, jer joj u najkritičnijim njezinim časovima nije stajao na čelu, nije se ipak moglo o tome sumnjati, da se je, postavši ban, mogao samo tako uzdržati, ako ga s njome bude spajalo jedinstvo mislih i težnja, da on bude njezin faktični i parlamentarni vodja. _{255} Njemu je stranka prokrčila put do banske stolice, ona je za volju težnje, dana banskoj stolici ugleda muža svoga pouzdanja, upravo radi njega odstupila od tolikih svojih državopravnih zahtjeva, pa čim joj 6e ta njezina najživlja želja izpunila, imali su on i ona taj najpoglavitiji zadatak, da rade u svem solidarno i složno. Mažuranić je imao prvacima oteti iz rukuh vlast u stranci, koja je po strogim parlamentarnim pojmovima imala na sebi usurpatorni biljeg no koju su razjašnjivale prijašnje okolnosti, al se u ono vrieme nije više dala opravdati. No Mažuranić nije po svojem značaju bio muž, da se za tu vlast bori, on je trpio i šutio, pa ako se nije u čem slagao« izjavio je to javno u sabornici pred čitavim narodom. Da je Mažuranić bio takav ban, kakovih je na banskoj stolici bilo i prije i poslie njega, koji su uživali povjerenje drugih odlučujućih faktora, nebi to različito shvaćanje izmedju njega i prvaka stranaka bilo možda moglo uzdr- mati njegov položaj. No on je bio gotovo sasvim upućen na pod- poru stranke i stranka, koja je njega lišavala te podpore, u isto je vrieme podkapala svoj vlastiti obstanak. Bilo je još i drugih mome- nata, koji pokazivahu slabi upliv Mažuranićev na odluke tih prvaka stranke. Ustavne teorije osudjuju svako uplivanje vlade na izbore, no kako se faktični odnošaji neruše takovim dobromišljenim sentencijama, ukazuje se nuždnim, da na obrazovanje saborskih većina utiču u prvom redu oni, koji u saboru nisu samo predstavnici vlade, nego i parlamentarni vodje većine. A takav parlamentarni vodja imao je biti Mažuranić po svim ustavnim pojmovima? pa ipak, nije on tražio takav upliv, nego su ga pridržali sebi prvaci stranke, a on je po svojoj naravi bio sretan, da se nemora s njima otimati za tu vlast. Sve ovo razjašnjuje mnoge pojave u tadašnjem parlamentarnom životu, a toliki važni dogodjaji, koji su nastali posliednjih godina njegova banovanja morali su podkopati temelje njegove moći, koja nije nikada bila osobito čvrsta, a sada se već nije mogla osloniti niti na pouzdanje saborske većine. Istina je, da većina, koja se je još rado pozivala na stare svoje tradicije te se je u svojim izjavama nasladjivala zvukom prijašnjih patriotičnih fraza, nije mogla sliediti Mažuranića na putu, kojim je bio pošao, propuštajuć, da odkloni ili pokuša odkloniti tolike nastavše činjenice, u odnošaju izmedju Ugarske i Hrvatske, koje su javno mnienje sve to više uznemirivale. No ono, što je javno mnienje često puta smatralo Mažuranićevim griehom.nije bila osobna pogrieška već posljedica nemoći, a zato je odgovarao Mažuranić koliko i svi ostali domaći činbenici, koji su pomogli stvoriti javno stanje. Mažuranić je oba puta, i u _{256} Beču i na stolici hrvatskoga bana, morao dosti trpiti uslied jednoga, svakako krivoga mnienja u narodu. Njegov se je upliv — radi neobičnoga pojava njegove, u istinu grandiozne inteligencije, i njegovog velikog književnog glasa — oba puta u narodu precienjivao: ako nije sve onako teklo, kako je javno mnienje željelo i kako je u svojoj hrvatskoj duši želio i sam Mažuranić, morao je on nositi krivnju; nisu se dostatno uvažavale okolnosti, koje su bile jače od njegove i narodne volje. Hrvatski je narod gojio to mnienje, a u tom ga je mnienju utvrdjivao njegov ir istinu sjajan historički život, da je njegov upliv u velikom vieću monarhije jak, pa da su samo pojedini njegovi sinovi krivi, što se taj upliv neiztiče. Uslied takova mnienja morao je mnogo trpiti upravo Mažuranić, u kojega je narod radi tolikih njegovih odličnih svojstava, polagao velike nade, a kada je ostao razočaran, nije radi opravdanoga samoljublja mogao kriviti sebe, nije hotio kriviti okolnosti, nego je okrivljivao pojedine muževe, čudnovato je ipak, da je drugi jedan velikan hrvatski, koji je stvarao daleko veća djela te je došao u položaj, da čitavi život naroda navrne u novu kolotečinu, od takova nmienja manje trpio nego Mažuranić, premda su konačni uspjesi njegova heroičnoga djelovanja morali narod kud i kamo više razočarati.

U Mažuranića bilo je patriotično hrvatsko čuvstvo razvijeno do visokoga stepena, pa ako se uvaži njegovo čisto demokratičko poreklo, koje mu je u tadašnjem javnome nmienju i steklo pridjevak bana pučanina kao i njegovo znatno sudjelovanje oko kulturnoga preporoda naroda, u kojem se je za sva vremena proslavio svojim bezsmrtnim eposom, ima se on smatrati eminentno hrvatskim državnikom izmedju svih, koji su u to vrieme u visokoj banskoj časti djelovali na javnome polju. No i koliko rodoljub, koji se je s ponosom nazivao Hrvatom, kako je to jednom prigodom izjavio sa banske stolice, bijaše on kao državnik triezan, hladnokrvan, u javnim poslovima zemlje gotovo bojažljiv, neodlučan pa su ova njegova svojstva mogla široke narodne krugove, kojim najviše imponuju energični značajevi, dovesti na misao, da on s hrvatskim narodom neosjeća njegovu radost i žalost, da nije prožet tradicijama njegove slavne prošlosti i da neima pravoga pouzdanja u njegovu narodnu budućnost. Od toga prikora, ili od te sumnje u njegovu rodoljubnu sviest, koja se je mogla roditi u duši njegovih vatrenijih, bezobzirnih ili u javnim poslovima zemlje odlučnijih protivnika, netreba povjest braniti Ivana Mažuranića. Narod je Mažuranića tako instinktivno smatrao svojim, da je u više nego jednom kritičnom času i u _{257} više nego jednom važnom trenutku svojega javnoga života upirao unj oči; a možda se je vriedno pozvati kao na historički dokaz za ovu tvrdnju o tom mišljenju širokih narodnih krugova i na jednu izjavu Milana Makanca, koji je, premda odlučan protivnik Mažuranićeve politike, čvrsto vjerovao u njegovo rodoljublje te je i u nepovoljnim po njegovu mnienju političkim okolnostima za zemlju, bio tome uvjeren, da narod može i u takovim okolnostima s pouzdanjem položiti u njegove ruke obranu svoje časti i svojih probitaka. Ovu vjeru u rodoljuba Mažuranića, koju su s Makancem gojili najširi krugovi hrvatskoga naroda, mogao je poslie uzdrmati državnik Mažuranić, a objektivno je istina, da je on tu vjeru i uzdrmao. To su priznavali i toliki njegovi prijatelji, a istina je, da Mažuranić nije imao moralne eneržije, koja potencira svaku duševnu snagu, a bez koje državnik, kojemu je djelovati u javnom životu, mora klonuti pod teretom stotine briga i zaprieka skopčanim s tim tegotnim zvanjem. Koliko su tomu razočaranju javnoga mnienja dopriniele same javne okolnosti, posred kojih je Mažuranić imao djelovati; koliko je tomu doprinesao njegov neodlučan postupak, njegova tiha, pasivna, troma narav, te se još danas nemože ocieniti radi odviše svježih dojmova, koji još znatno uplivaju na objektivnost suda i koje živ čovjek nemože iz svoje duše izbrisati. Svakako se može danas prilično prozrieti do dna javnih okolnostih te se, izpitavši sve te objektivne momente može ustanoviti, koliko su oni doprinesli, da Mažuranićevo državničko djelovanje nije vazda bilo uspješno za narod. Ostalo, koliko se upravo tiče samoga Mažuranića, mogli bi nam oni razjasniti, koji su mu bliže stajali u životu te bi bili voljni kao što su ovlašteni, da unesu svietla u mnogu još dosti tamnu okolnost njegova javnoga djelovanja. No mnienje o Mažuraniću kao čovjeku, rodoljubu i državniku, može se već danas izjaviti na temelju tolikih činjenica, koje nedaju nimalo sumnjati o tome, da su ga riesila tolika odlična svojstva čestita čovjeka i pravoga hrvatskoga rodoljuba, pa da se poštovanje njegove ličnosti osniva samo na točnom poznavanju tih njegovih vrlina. Kao državnik imao je u neobičnoj mjeri intelektualnu sposobnost, po kojoj je bio pozvan da stupi na čelo svojemu narodu i da sudjeluje kod riešavanja njegova udesa. No u tom je zvanju dolazio u sukob sa tolikimi protivnim uplivima, imao se je boriti s tolikim zapriekama, koje — kako je to rekao u jednom svojem govoru, odvraćajući većinu od prenagljenih koraka — nemože savladati ni najjača volja ni najjači um pa se s toga njegova državnička sposobnost smije u našim javnim okolnostima _{258} najmanje mjeriti po vanjskim uspjesima ili po tome, koliko je oživotvorio od onih težnja, koje su u njegovo doba ogrievale narodne grudi. Kada se ovakovo mjerilo postavlja absolutnim načinom, onda se može dogoditi, da i najbolji rodoljubi trpe od nepravedna suda i da najsposobniji državnici budu smatrani nesposobnima. U povjesti hrvatskoga javnoga života ostati će Ivanu Mažuraniću do vieka častan spomen, pa ako ga neće moći uvrstiti u red najslavnijih hrvatskih banova, rado će mu ipak priznati živu patriotičnu sviest kao što će se s njime ponositi kao s jednim od najprosvietljenijih umova, koji su ikada sjedili na staroslavnoj stolici hrvatskih banova. Slava pojedinih muževa dolazi takodjer od velikih i slavnih epoka u narodnom životu, a Ivanu Mažuraniću nije bilo sudjeno, da radi za svoj narod u takovo slavno doba. U takovim slavnim epokama neiztiču se toliko, ni mane takovih pojedinih muževa nego se one gube u obćem njihovom sjaju ili ako se opažaju, rado im se opraštaju radi obće povoljnih posljedaka za narod. Upravo radi toga, što je imao raditi u mirno vrieme, jače se iztiču njegove individualne vrhne kao što i mane, a historija, koja nemože na posliednje zaboraviti, biti će pravedna, da mu prizna i tolike odlične vrline i da ga uvrsti u red najznačajnijih ličnostih i najumnijih Hrvata svih vremena i vjekova.