Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u povodu imovinskog prijepora u župi Dajla

Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u povodu imovinskog prijepora u župi Dajla autor: Hrvatski katolički intelektualci: akademik Josip Pečarić; akademik Stanko Popović; prof. dr sc. Branimir Lukšić, dipl. iur.; dr. sc. Darko Richter, dr. med.; prof. dr. sc. Slavica Dodig. dipl.ing. med. biokem.; prof. dr. sc. Mario Essert, dipl. ing. eletkrotehnike; doc.dr.sc. Ervina Bilić, dr. med.; doc.dr.sc. Ernest Bilić, dr. med.; mr. sc. Miljenko Raos, dr. med.; prof. dr. sc. Zlata Ivanovi Herceg, dr. med.; Marijan Osmak, dipl. oecc.; Ivan Beljan, dipl.ing., brigadir HV u mirovini; mr. sc. Andrea Dasović-Buljević, dr. med.; mr. sc. Marija Radonić, dr. med.; prof. dr. sc. Franjo Plavšić, dipl. ing. kem.; Ivan Pavić, dr. med.; Željko Tomašević, mag.iur.; prof. dr. sc. Filip Čulo, dr. med.; Ivo Markulin, kap. d. pl., Preko; Drago Ćaleta, dr. med.; Zoran Nevistić, dipl. ing.; Božena Dugi Popović, prof.; Anita Mucak, dipl.oec.; mr. sc. Jadranka Živčić, dipl. ing. med. biokem.; Tomislav Marijan Bilosnić, književnik; pProf. dr. sc. Darko Žubrinić, prof. matem.

Otvoreno pismo hrvatskih katoličkih intelektualaca povodom imovinskog prijepora župi Dajli od 15. kolovoza 2011. godine.

Izvor:
Da je pismo otvoreno pismo ovakvog sadržaja možete provjeriti ovdje [1]

Mi, hrvatski katolički intelektualci, smatramo potrebnim, ne miješajući se u djelokruge državnih i crkvenih vlasti, izraziti svoj pogled na događaje koji su negativno eskalirali nakon odluke kardinalskog povjerenstva u Vatikanu da se bivši benediktinski samostan u Dajli i pripadajuće zemljište, uz novčano obeštećenje za određeni nepovratni dio, imaju vratiti benediktinskoj opatiji u talijanskoj Praglia-i .

Benediktinska zajednica iz Praglia-e izgubila je sve sudske procese kojima je nastojala spomenute nekretnine uknjižiti na trgovačko društvo, Abbazia d.o.o., za tu svrhu osnovano u Hrvatskoj. Nekretnine su bile davno isplaćene i konačno obeštećene kroz Osimske sporazume koje je do kraja ispunila Republika Hrvatska. Država je nekretnine, kojih je na taj način postala vlasnicom, vratila Crkvi, i to župi Dajla i Porečko-pulskoj biskupiji, a da ničim na to nije bila obvezna. I sada je benediktinska zajednica u Praglia-i zaključila da je došlo vrijeme da, oslanjajući se na kanonsko pravo i talijanski lobby u Vatikanskoj kuriji, iste nekretnine unutarcrkvenim postupkom, uz isključenje javnosti, stavi pod svoje vlasništvo. I kardinalsko povjerenstvo, pozivajući se isključivo na kanonske propise, donosi presudu na štetu Porečko-pulske biskupije, koje je odjeknulo i bolno, i mučno diljem Hrvatske.

Prvo, gdje je osjećaj za moral i pravdu današnjoj benediktinskoj zajednici iz Praglia-e? Došli su na poziv iz davne 1841. g. jednog bogatog grofa, Grisonija, da poduče njegove kolone u vjerskim stvarima u čemu su mu se činili zapušteni. Stigli su tek 1867. g., nakon što su talijanske vojne čete zauzele i opljačkale njihov samostan u Praglia-i. Iako nije predviđao događaje iz 1867. g., grof je od početka slutio što bi se moglo dogoditi, jer, ti isti benediktinici, već jednom su, početkom 19. stoljeća, napustili Praglia-u, pred Napoleonom, pa je u oporuci ugradio onu klauzulu, da, ako jednom iz Dajle odu, ne potražuju više ništa. Napustivši 1948. g, Dajlu i vjernike i skrasivši se ponovno u Praglia-i, u hladovini Euganejskih brežuljaka, ne mareći niti za optante, dok su drugi ostali, unatoč teškim okolnostima, izgubili su pravo na Dajlu. Kao da je Boži Milanoviću i sveukupnom hrvatskom istarskom svećenstvu, bilo prekrasno ostati u komunizmu!?

Drugo, da je Republika Hrvatska htjela, bila bi vratila te nekretnine benediktincima. Ona ih je vratila lokalnoj biskupiji, i to u svojoj cjelini. To je pretpostavka koja se sada ne može tumačiti kako se kome prohtije, ako se nađe samo formalno legitimističko uporište, nego da se u skladu sa željom grofa Grisonija, i dobrom vjerom hrvatske države, to iskoristi na dobro katoličkih vjernika u Istri..

Napokon, nama kao hrvatskim katoličkim intelektualcima, ovakav postupak osobito teško pada imajući na pameti određene dionice hrvatske crkvene povijesti, koje, kao da se, u umanjenom mjerilu, vraćaju s pitanjem Dajle. Živo se sjećamo izložbe 900 godina povijesti Zagrebačke nadbiskupije u prostoru bivšeg Jezuitskog samostana na Gornjem Gradu. Iz sobe u sobu nizali su se predmeti i slike svakog pojedinog biskupa, od Duha do Kuharića. Sve do 1500. g. bilo je nebrojeno mnogo stranaca koji su stolovali kao biskupi u Zagrebu, ali, interesantno, od 1500. g. pa do početka 17. stoljeća, dakle debelih 100 godina najtežih hrvatsko-turskih ratova, ta je stolica bila rezervirana isključivo za domaće sinove. Nije bilo interesa izvana, tada, kada su biskupi bili banovi, vojskovođe, kada su kanonici branili Sisak, kada su padali Knin, Jajačka banovina, Siget, Bihać, Zrinj, Pounje, kada je na djelu bilo prvo etničko čišćenje između Une i Vrbasa, i da dalje ne nabrajamo. A onda opet po starom. Istodobno, razni Talijani, Nijemci, Ugri i Španjolci kitili su se naslovnim titulama trebinjske, modruške, i kojih sve ne opustošenih i iskorijenjenih hrvatskih biskupija, u debeloj sjeni europske renesanse. Nije moguće ne vidjeti potpuno isti scenarij i sada. Gdje ste bili kad je grmjelo, braćo benediktinci? Nakon što je Hrvatska opstala, nakon Oluje, eto vama, braćo Hrvati, našeg zahtjeva za uknjižbom - 1996. g.

Međutim, iz ovog slučaja mogle bi proisteći i realno-političke posljedice. Podsjećamo na dvorac Mokrice i zemljište, koji su bili nepobitno vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije. Mokrice su u poratnim međurepubličkim razgraničenjima zaslugom Bakarića, s ciljem da se napakosti Zagrebačkom nadbiskupu, prepuštene Sloveniji. Poslije Domovinskog rata Zagrebačka nadbiskupija pokušala je preko Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourg-u vratiti Mokrice, ali je 2004. g taj Sud tužbu Kaptola odbio te presudio da Zagrebačka nadbiskupija nema pravnog temelja za povratak dvorca i imanja u Mokricama. Gdje je tada bio Vatikan? Ako Talijani u pozadini imaju najveći utjecaj u Vatikanu onda nama izgleda kao da su odlučili prigrabiti dio Primorja i Dalmacije, a model Dajle samo je prvi korak. I tako Hrvatska pobjeđuje na bojnom polju u obrani svoje slobode, a za raznim diplomatskim stolovima postaje sve manja.

Vidljivo je iz komentara raznih otkrivenih i prikrivenih udbaša, od političara do novinskih djelatnika, da oni uživaju u ovom sukobu puštajući da se on razvija bez, ili uz njihove minimalne intervencije. Žele dodatno naštetiti Crkvi, tako da upadljivo naglašavaju isključivu unutarcrkvenu nadležnost, kako bi se javnost što više okrenula protiv Vatikana, pitajući, onako usput, a da tko je već obeštećenu imovinu još jednom prepustio Crkvi.

Mogli bismo se formalno složiti sa stavom Stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije u kojem, ukratko, stoji kako je slučaj postao unutarcrkveno pitanje od kada su 1999. g. samostan i pripadajuće zemljište od strane Republike Hrvatske dodijeljeni župi Dajli. Tom odlukom cijelo pitanje prelazi na etičku razinu: Ako je zemljište darovano župi Dajli, može li im se darovano otuđiti nekim potezom pera? Može li poslije toga biti riječi o neokrnjenom moralnom autoritetu Crkve?

Htjeli bismo reći da se ovdje ne radi, i ne može se raditi o isključivom unutarcrkvenom kanonskom pitanju. Time si Crkva nameće teret koji nije sposobna riješiti na zadovoljavajući način. Krajnjim inzistiranjem na samo jednom aspektu pravnih normi, naime, na kanonskom pravu, lako se upada u klopku koju su uočili već i stari Rimljani: „Summum ius, summa iniuria“ (Vrhunsko pravo, vrhunska je nepravda).

Osjećamo solidarnost i upućujemo ohrabrenje mjesnom biskupu i njegovom svećenstvu, kao i svim hrvatskim biskupima za njihovu brigu i nastojanje oko dobrobiti njihove pastve i njihovih biskupija.

Želimo mir vama, mir nama, mir hrvatskom narodu, mir Crkvi u Hrvata i mir i jedinstvo Sveopćoj Crkvi.

Hrvatska, o Velikoj Gospi 2011. g.