Osveta ogledala
| ← Naslovnica | Osveta ogledala autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Novostima broj 46, Zagreb, 8. rujna 1907. godine. |
Bio vam je tako jedan čovjek. Kako se zvao, ne znam, i njemu samome ne bijaše do toga mnogo stalo, jer kao mnogi skromni demokrati htjede da mu ime — kao Franklinovo — počne od njega. Velike taštine nisu taštine. On je htio živjeti i umrijeti za čovječanstvo. Njegov narod postojaše za nj tek kao predmet preziranja. On privijaše na velikodušnost svojih inače uskih prsiju simpatične hotentotske žvale, privlačive turske gubice, žuti zanos mongolskih kosookih tikava i naturalističku primitivnost slinavih australijskih gubica. Kao veliki Diderot čezne za nedalekim časom kada će posljednji vladar visjeti na crijevima posljednjeg svećenika. Tolstoja prezire, jer ga odviše ždere ovo poziranje pred novinarskim reporterima i fotografskim aparatima, ali koliko ga odbija taj apostolski snobizam, toliko ga zanose mnoge tačke jasnopoljanskog evanđelja. Socijalistički vođe su mu odviše nacionaliste, odviše brbljavi i bogati, a anarhiste nisu dosta odvažni i dosta skrupulozni.
— Dolje s kompromisom! Kompromis je jedini zločin koji može počiniti Revolucionar i Revolucija! — veli svakom prilikom, izgovarajući ona dva posljednja velika R-a. Htio je posvemašnju ljudsku jednakost i iskreno je mrzio i prezirao sve koji njemu ne bijahu što sličniji. Zato i obožavaše kao Crkva sve što se odlikuje velikim siromaštvom prirodnih i socijalnih darova. Milijunare preziraše iz dna čestice duše, a milijunare duha i srca još više. Pravio im je milijun neprilika, govoreći e je protiv njih sve, baš sve dopušteno. Ljepotu, umjetnine smatraše tek utoliko opravdanima ukoliko služe napretku, to jest izjednačivanju svih ljudi. A postoje vrlo malo umjetnika ovakvih načela, on je srdačno mrzio gotovo sve pjesnike i umjetnike, žigošući ih većinom kao ljude pokvarene i crkle za novcem. Naročito mnogo navaljivaše na književnika koji se usudio posumnjati u tačnost njegovih ideja i snagu njegovog mozga. Jedared mu se čak javno zapleo među noge, dobivši nekoliko vrućih udaraca, jer ga začuđeni literat držaše u prvi mah bijesnim psetom. Taj nesebični napadaj proslavio ga je u puku i pribavio mu mnogo učenika, naročito u idealnoj visokoškolskoj omladini.
Taj demokrat, propovjednik sveopćeg bratimstva i usrećitelj je dakle neobično jako mrzio. Od prokletih predmeta pak najviše ga je jedila laž ogledala. Još jače od nemoralnosti knjiga i umjetnina. Teško, vrlo teško mi je reći koliko je tu gizdavu stvar mrzio. Skoro kao božanstvo u koje, uostalom nije vjerovao. Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srećnicima. Jer nije dosta utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima opasnost vode bez dna. Napokon, jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu da se nad ovom glatkošću mazi kao mjesečina i oblak nad sjajnom mainom. Izvlači je iz moralnog ruha, te na zaključanoj svjetlosti planduje gola golcata na sagovima, baršunu i krznima, proteže ruke i noge kao leopard, isprsuje se kao sfinga, sja kao paunov rep u sunčanom umiranju, sanja o plamenu egbatanskih orgija i o tučnim šijama donjuanskih herkula, da najzad prokune svijet i život nad divnom tragikom svoje gole, same, nemoćne i prolazne ljepote. I svjetlo se u putenoj odaji gasi i gasi, a ljepotica, bolesna već od zaljubljenosti i ubavosti vlastite golotinje, ne opaža da je okvir ogledala zlatna aždajska zmija, šapćući joj kroz duboku magiju stakla orgijske, neodoljive priče, te zavodnički mirišu kao jabuke prvog paradiza.
I prijatelj globuskog čovječanstva propovijedaše potpunu jednakost spolova i žensku ravnopravnost, diveći se ženama muških nazora i običaja, padajući kao Raskoljnikov i Gorki na koljena pred osramoćenim nesrećnicima. Samo žena, oslobođena, emancipovana mesom i mozgom, nalazila bi put u krepost njegovog srca. Zato bi naš propovjednik slobodne ljubavi ulazio u prodavalište ženske puti kao zaostala buržoazija u apsurdnost svojih licemjernih hramova i izlazio bi otuda kao iz nepotrebnih tragičnih kazališta, žaleći, vrlo žaleći, što ni jedna Magdalena još ne pristade da joj on bude spasiteljem kao onaj u Tolstojevom Uskrsnuću...
Naš čovjekoljubac izbjegavaše dakle ogledala kao žive vragove i jedared kada se kao terorista ušuljao u bogat, mramoran dvor, nakrcan grijehom lijepih predmeta kao carska priložnica bludnošću bolesnog smaragda i krvavih rubina, opazi u sjenama trijema, u blijedoj mekoći goblena, odurnog i groznog neznanika koji na nj podiže smrtonosno oružje.
Crn, tup prasak kroz kosti i kroz mozak, i usrećitelj čovječanstva leži raspuklog srca pod iverjem vlastitog zrcala.
— I opet jedan Herostrat! — reče zlovoljno gospodar mramornog doma. — Da samo znam što mu je skrivilo moje patricijsko, moje lagunsko staklo!
| Povratak na vrh stranice. |