Oprava/V.

← IV.

Oprava, V. autor: Josip Kozarac

VI. →

V.

Tu noć probavio je Vučetić u vatruštini i u onomu teškomu polusnu, kada čovjek ne razabire sna od jave, a i jedno i drugo je prava strahota. Cijelu noć oblijevao ga debeli jektički znoj, koji mu je neprestance plazio sa čela po licu, sklizajući se isprvice po bradi, a kasnije, kada se je razvlažila, upijao se u nju kao u spužvu. On je od same muke i zdvojnosti brojio one hladne kaplje, koje su se nekom pravilnošću spuzavale po prsištu te se slijevale niz rebra...

Žena njegova nije ni začas usnula, nego mu neprestance mijenjala mokre košulje, ogrijav ih prvo pod svojim tijelom.

Za cijele te muke nije on ni riječi progovorio, dapače ni očiju otvarao, nego mrtvo, mehanično se svaki put pridigao i ispružio ruke, da mu onu mokru, slijepljenu košulju skine, a suhu navuče.

Ni ona nije ni riječce prozborila, samo da ga ne bi ni zvukom svoga glasa razdražila; jedino mu svaki put tiho poljubila bijele tanke prste, da mu time pokaže, da joj nije teško dvoriti ga.

Tek predzoru popustila groznica, te on usnuo i spavao do devet sati. Duševno ga je san okrijepio, no tjelesno bio je slomljen; istom kada ga je kašalj uhvatio, te se pol sata napinjao, iskašljujući okrvavljeni plućni znoj, povratila mu se uslijed toga napinjanja ponešto i tjelesna snaga.

Ona ga molila i zaklinjala, da ne ide iz sobe i postelje, no on se nipošto ne dade suzdržati te ode u ured; nekako mu voljkije i sigurnije bilo kod onoga velikog pisaćega stola.

Kada se je spustio u onaj široki fotelj, činilo mu se, da mu danas nije onako teško kao juče, kadano je iskušavao svoju dušu mukama, koje ga tek očekivaju.

Sada već nije mogao presuditi, da li mu je ideja, koja mu je od jutros dušu olakšala, došla noćas u onima paklenskima sanjama vrućice, ili ju je izmislio, dok je budan bio.

Ta ideja raspravljala je pitanje — kako to, da njegova žena, kraj sve ljubavi, kraj sve djetinjske odanosti naprama njemu, nije ni prvo ni poslije Dušanova poroda zanijela? On na to pitanje nije mogao drugoga odgovora naći, nego da je uzrok tomu jedino on. I ta mu se ideja, kojom je otkrio svoju doslije nepoznatu tjelesnu manu, kao melem-ulje razlila po duši. Nije li njegova nesreća nastala baš uslijed te njegove pritajene fiziološke mane? I ta mana, radi koje bi inače zdvajati morao, bila mu je u toj nesreći pravim spasom.

On, oduvijek veliki štovalac i poznavalac prirodnih nauka, kako su se zadnjih decenija pod utjecajem Darwinovim razvile, priznavao je prirodi veće i jače pravo negoli onomu društvenomu pojavu, koji u tisuću raznih varijacija na vidik izilazi, a označuje se kolektivnim imenom preljuba i ženske nevjere. On usuprot nije držao preljub kao prvotni uzrok, nego tek kao posljedicu drugih, jačih sila. Sa pukim pojmom preljuba nije on nikako mogao da protumači onaj čin njegove žene, koji ju je obdario Dušanom; on si toga čina nije mogao na taj način protumačiti, jer njegova žena ljubila je i ljubi jedinoga njega; o kakovoj nevjeri, o kakovu preljubu ne može kod nje ni govora biti. O tom je on osvjedočen kao o svom životu.

Njemu je bilo izvan svake dvojbe, da je žena njegova počinila onaj zločin pod dojmom neodoljive sile. On si je jasno predočio cio događaj prvo devet godina, koji ju je doveo do njena pada. On je gledao lijepog, kicoškoga Barića, kako je prvi put došao pohoditi njegovu ženu, gledao ga, kako se naginje, da joj silom poljubi ruku, kako tu ruku neobično dugo stiska i pritom joj drzovito zuri u oči; kako je zatim u prvi mah razabrao njezinu djetinju plahost i nevještinu, kako se je svom silom lukave rječitosti svoje oborio na nju, na ženu skroz nenaviklu i nepripravnu na takove nasrtaje, i kako joj je napokon duševno i tjelesno klonuloj narinuo svoju volju.

Badava sva ona ogavnost, koju je ona kašnje osjećala naprama tomu čovjeku, badava, da se je nakon toga skrivala i zaključavala pred njim — sve je to bilo badava i prekasno... I tako je ona pala pred onom neodoljivom silom, bez svoje privole, dapače bez svojega znanja. Jedino tako je moguće bilo, nikako drugačije, na to se je Vučetić zapriseći mogao: njezina duša nije kod toga pada učestvovala.

Ali slijedi li iz toga, da ona nije počinila grijeh, da ona nije počinila zločin naprama svojemu mužu? Da joj sudi porota inteligentnih ljudi, ta bi ju sigurno riješila svake krivnje; ali da joj sudi porota sastavljena od analfabeta, ljudi neokuženih gradskom kulturom — ta bi ju proglasila krivom. Ona porota inteligentnih ljudi, koji kao malone sva izobražena djeca fin de siecla negiraju vjeru i dušu, riješila bi ju tobože stoga, jer njena duša nije kod toga zločina sudjelovala; oni isti dakle, koji za svoju osobu ne će da znaju za dušu, riješili bi ju zato, što je ona onaj čin bez privole u svojoj duši počinila! Čudne li ironije i zasljepljivanja zdravoga razuma!

Usuprot ona druga porota, koja vjeruje u dušu, ta bi ju osudila.

— Da! I ona druga porota imala bi pravo! — govorio Vučetić sâm sobom. — Ona prva porota čuvala bi svojim pravorijekom nju, ženu njegovu; dok bi ova druga čuvala njegovo, muževo pravo... Premda je Vučetiću donekle godio pravorijek one prve porote, ipak je u dnu duše stajao uz ovu drugu: — i on bi tuđoj ženi sudio s prvom porotom — ali svojoj?

No svekoliko to razmatranje nije Vučetiću donijelo one duševne olakšice; pravna znanost nije ga mogla ni zadovoljiti ni utješiti, u tom pravcu su ljudski zakoni toliko manjkavi i sićušni, da nijesu kadri uvrijeđenom ljudskom ponosu zadovoljštinu dati, pa ma kakovu osudu izrekli nad ženinim grijehom. Vučetić je mogao dublje posegnuti, da nađe ono, što traži. I on je našao tu strašnu utjehu, strašnu, kao što je i noć bila, kada se je ta misao u glavi njegovoj rodila.

Zašto je priroda baš njega, koji je tolikim žarom ljubio svoju ženu, koji joj se od dana vjenčanja ni u misli nije iznevjerio, zašto je baš njega kaznila tuđim djetetom?

Odgovor na to pitanje bio je tako jasan, kako samo priroda jasno odgovoriti može — on nije bio kadar da udovolji vječnom prirodnom zakonu neprestanog stvaranja, on je tomu vjekovitom rađanju stajao na putu, on je u toj kolotečini bio suvišan, mrtav kip. No zato je ipak vrijedio u onoj drugoj, isto tako važnoj kolotečini silne prirode, u kolotečini uzdržavanja. Njemu, nesposobnom za rađanje, namijenila je ona zadaću, da se brine za stvor, koga je ona bez njegova sudjelovanja stvorila, jer ona mora da uzdrži svoje stvorove bilo pomoću ovoga ili onoga — ona ne zna, što je otac, što je mati, što je dijete, oni su svi samo njeno sredstvo, samo njeno oruđe, koje ona upotrebljuje onako, kako njoj u neprestanom stvaranju, uzdržavanju i ništenju najbolje u prilog ide.

Koliko je ta spoznaja i strašna bila, ipak je Vučetiću odlanulo, kada ju je otkrio. Ako i nije rodio svoga Dušana, on ga je morao uzdržavati; zašto da njegov život skroz utaman i bez ikoje svrhe prođe? Ako jedan dio njegova bića nije imao onih uvjeta, koji su nužni za stvaranje, to je ipak onaj drugi bio sposoban da uzdržava osim samoga sebe još jedno, dvoje, troje i više stvorova. To je jasno, tomu se ne može oteti nitko, pa ni on.

Promatrajući tu po prirodi mu narinutu zadaću, premda ju je priznao logičnom, ipak mu se pričinilo, da nije pravedna. On nije mogao pojmiti, zašto mu priroda, kada ga je već osudila, da se mora brinuti za tuđ stvor, nije prištedjela bar onu duševnu muku, koja ga čeka i koju je juče onako jasno unaprijed gledao? Zašto mu priroda u svojoj mudrosti nije zatajala da Dušan nije njegovo dijete? Zašto mu je otkrila tu strašnu tajnu? Te nedosljednosti od strane prirode nije si on mogao u prvi mah rastumačiti, on je u njoj gledao neku okrutnost i nepravdu.

On je držao, da je rađanje i uzdržavanje, na koje nas priroda onako lukavim načinom sili, skopčano samo sa tjelesnom nasladom i tjelesnom boli, a da ona ne ima prava još i duševno nas mučiti. A eto njemu namjenjuje priroda užasne duševne muke, koje ga čekaju s tuđim djetetom.

Zar zbilja može priroda tako nepravedna biti? Zar zbilja može na jednoga čovjeka svaliti sve, i duševne i tjelesne borbe, a drugomu priuštiti samo slasti, jedino radi toga, što je ovoga drugoga tjelesno odlikovala, ljepše i potpunije razvila?

Premda je Vučetić u tom nazirao nepravdu, ipak je bio u duši osvjedočen, da tomu mora tako biti, samo još nije proniknuo u onu tajnu, zašto da to mora tako biti?

Još da mu je tu tajnu prokljuvati, onda bi on bio kao preporođen, te bi vedre duše očekivao sve teške bure, koje ga čekaju u budućnosti.

Sljedeća stranica→