Opančareva kći/III
| ← II | Opančareva kći — III. autor: Josip Eugen Tomić |
Približio se konac školske godine đakom u Požegi. Ispiti bijahu gotovi, i svaki đak pravio si je osnove kako će se užiti praznika da se osveti za patnje što su ga trle punih deset mjeseci. Čekalo se je samo na "Te Deum", a taj je imao biti dva dana poslije ispita, u župnoj crkvi sv. Terezije. Ova dva dana probavljahu đaci u zabavicah, najviše u loptanju.
Bila je nedjelja. Poslije poldana ode Marčin s većimi đaci u dolinu Jagodnjak da se igra kapuša, najobljubljenije loptarske igre u Požegi. Većim đakom pridruži se nekoliko manjih koji su služili na podvorbu. Ako je na primjer lopta skočila kamo u grm na stranu, to su manji đaci poletjeli u jagmu, natječući se tko da loptu preda napijaču.
Kad su đaci išli Vučijakom, sjedio je kalfa Tomo pred kućom. Marčin idući mimo pogleda ga, a Tomo dočeka pogled Marčinov. Đak, nazlobrz, nasmije se porugljivo kalfi i iđaše dalje s drugimi. Raspali se Tomo i promrmljav nešto, valjda kletvu, uniđe u kuću. Idući brzim korakom dođoše đaci skoro u dolinu Jagodnjak. Na Mladi Uskrs dolazi ovamo malone sva Požega i tu se prave džiliti (šibice, najviše crvene kore), kojimi momci daruju djevojke. U dolini toj rastu vrlo krasne i obilne jagode, pa od toga dobi dolina ime koje nosi. Ona nije ni odviš široka ni odviš duga, nu moglo se je ipak u njoj loptati.
Niti ne otpočinuvši spreme se đaci odmah na loptanje. Našla se odmah palica pa njih dvojica počevši od donjega kraja hvataj rukom sad jedan, sad drugi i tko bijaše gornji, spadao je među one koji su loptu palicom tepli, dočim su donjaci loptu hvatali dotle dok nisu srušili gornjake po zakonim igre.
Igra otpočne. Stariji đaci loptaju se, a mlađi skaču u potrazi za loptom kad treba. U tom ne prođe ni ura, kad al se ukaže čitav čopor kalfa na brežanjku s kojega se silazi u dolinu.
Jedan od đaka spazi ih i kaže drugima. Okrenu đaci glave prama strani otkud se primicahu kalfe i zatečeno gledahu nenadane te goste. - Kalfe. Bogami! - reče Marčin. I zgledaše se đaci od smetnje.
- Braćo - sabra se Marčin prvi - tu neće biti dobra. Ovi idu na nas; valjalo bi da se pripravimo i kako valja njih dočekamo. - I sastanu se đaci u bojno vijeće, te bude ubrzo zaključeno da stariji đaci, ako ih izazovu kalfe, udare na njih batinami i kamenjem, a manji da im bacaju u oči prašinu kako najbolje mogu, a i našao se ponegdje i valjan kolčić. Manji đaci napuniše brzo svoje rupce prašinom i pijeskom. Kad su se tako pripravili, prestanu se igrati i posjedaju naokup.
Uto se primaknu kalfe i pođu pravcem k đakom. Ovi ni riječi.
- Šta ste prestali igrati se? - upita đake surovim glasom jedan kalfa.
- Tako nas je volja! - odvrati jedan đak.
- Pa kad se ne igrate, dajte onda nama loptu da mi počnemo - reče kalfa.
- Ako ste se nakanili igrati, da ste ponijeli loptu sa sobom - odvrati odvažno đak i držeć loptu u ruci baci ju nato uvis da ju opet uhvati; nu na nesreću lopta mu se izmače i otkotrlji do kalfa. Skoči jedan kalfa a skoči i đak i prignuv se k zemlji uzmu se oba otimati o loptu. Nu kalfa bijaše prije do lopte i zato ju je bio već zgrabio i ne pustio iz ruku. Naljućen đak, ni pet ni šest, udari šakom u lice nebogoga kalfu, da mu je odmah krv na nos poletjela.
Kad to vidješe kalfe, skoče do živica, pa oboružav se svaki od njih batinom pođu vičući i prijeteći na đake, na čelu im kalfa Tomo. Ali i đaci bijahu se jur poredali u vrste. U sredini veći đaci, a manji sa strane, kao čarkaši. Stala i jedna i druga strana kad su bili na primaku; ne ima srca jedan na drugoga da udari. Nu ne dade bijes djeci dugo mirovati. Manji đaci segnu rukom u svoje natrpane rupce, pa šik prašinom kalfam u lice. Zaprašilo se, da ne vidi jedna četa druge. Kalfe psuju i prijete. Srljaju naprijed, nu bez cilja; ne smiju gledati, boje se prašine što ju đačići neprestano bacaju. U to bogme poče padati i kamenje, a doskora nastade i lomot batina, nastade jauk i pomaganje, a i cika djece. I bog znao kako bi dugo trajala ta borba, da se slučajno nije vraćao kono (komšija) Bokonjić sa Selaca na svojih kolih. Vidjevši stari majstor taj sijaset što biva u Jagodnjaku, siđe s kola i poleti na razbojište. - Djeco, bog vas vidio - uze vikati kono Bokonjić s podaleka - što to radite? - Da ste taki prestali, il ću vas sve kolcem pomlatiti! - Prestane bitka. I đaci i kalfe obazru se na govornika. Kad ga spaziše kalfe, prisjede im borba. Ta kono Bokonjić bijaše majstor, a majstoru da samo išta pisne kalfa. Sad se istom primače Bokonjić bliže, al ima šta i gledati: neki razbijene glave, neki leži na tlu ozlijeđen na nozi; onaj opet razderane oprave ili izgrebena lica. Mali đaci, koje je šta zahvatilo, plaču i prijete se kalfam da će ih tužiti svom direktoru. Riječju užasno bojište. - Nesreće nijedne! - poče jadikovati kono Bokonjić. - To je zar vaš posao? Mjesto knjige i alata mrcvarite se kamenjem i batinami kao pustahije. No vi ćete znati! - I okrenuv se kalfam izdere se: - Odmah da se nosite odovud, bitange nijedne, imat ćete posla već sa cehom. A vi, derani - povika zatim đakom - da odmah za njimi krenete, inače ne fale vam korbači na sam "Te Deum".
Na ovu prijetnju raziđu se borci muče, najprije kalfe, onda đaci. Koji nisu mogli sami ići, te su drugi podupirali. Mili bože, da je komu pogledati bilo taj ulaz u Požegu. Digla se skoro polovica grada da vidi tu strahotu. Strike psuju, a tete jadikuju, da se do boga čuje. Kalfe se uvlače u svoje stanove poput pseta koja je gospodar opleo bičem. Tu se tad na njih srušio majstor i majstorica, pa ih grde da ne možeš slušati. Najgore bijaše kalfi Tomi, a kako da i ne bude? Došao kući razbijene glave i sav krvav u licu, a glavu mu razbio Marčin. Pa na sve to još ona strahota što ju je imao doma slušati. Ubogi Tomo!
Među đaci bijaše najgore nagrđen Marčin. Sve mu je lice izgrebao kalfa Tomo, a to ga je više peklo nego sva bol. Šta sve nije imao slušati od blebetave Marge! Nu sad više nikud iz te kože; šuti, pa trpi.
Sutradan se je u svem gradu govorilo samo o ovoj tučnji. Sastali se cehovi, sastao se učiteljski conses, da vijećaju o ovom slučaju. Gradski kapetan pako, komu je sinak također ranjen bio kamenom u koljeno, uze odmah stvar strogo istraživati. Zvao je preda se jednoga kalfu za drugim, a ovi zaplašeni sa svih strana priznaše da ih je kalfa Tomo Dragović zaveo da se osveti đaku Marčinu. Dočuv to nebogi Tomo prije nego bijaše zvan, sveže sve svoje stvari u rubac i ne rekav nikomu ni zbogom, uskoči u goru koja se je već u dvorištu Lukinovićevu počela dizati. Došavši gradski pandur po njega da ide u gradsku kuću, ne nađe ga kod kuće. Traže ga po svoj kući i po susjedstvu, nu Tome nema pa nema. Svi Lukinovićevi u brizi, nu ne ima fajde, nestalo ga.
Drugo sada nije preostalo van suditi onim koji su ostali. I tako podijeli gradski kapetan kalfam koju stotinu korbača, a đaci, među njimi i Marčin, budu isto tako počašćeni pred cijelim profesorskim consesom korbači uoči "Te Deuma". Tužni Marčin nikad se nije nemilije vraćao kući u Đakovo nego sada kao kandidat filozofije s izgrebenim licem i dobivenom popudbinom. Tako se cijela stvar svrši, nu Tome nigdje ni živa, premda su ga gradski panduri posvuda tražili.
Dva mjeseca zatim iđaše po gradskih ulicah glazba, a za njom nekoliko lijepo obučenih Lichtensteinovih husara. To su vojnici snuboci. Pet, šest zdvojnih muškaraca, napola pijanih, basrlja s njimi. Ovi bijahu jur nasnubljeni, pa pjevaju:
Hajde brate, u soldate,
Bit će tebi ko i meni,
Na godinu sto talira,
Na nedjelju sto batina.
To se je obično pjevalo od gorke ironije kad se je snubilo.
Stali snuboci na Trg sv. Sebastijana, pa čekaju hoće li im koji momak na lijepak. Glazba udara, pjeva se, a vino teče potokom. Nisu zadugo čekali, al eno iz ulice Grgina dola primiče se žurnim korakom upravo k njim - Tomo Dragović. Došav do njih, dade odmah ruku stražmeštru, a tim je već bio nasnubljen. Udari glazba, nasta klikovanje nasnubljenika, a ubogi Tomo ispi suznim očima čašu koju mu dade jedan vojnik. Primivši običajnu nagradu, pođe Tomo s drugimi dalje po gradu. Gleda to svijet sa prozora, pa se krsti i čudi; - ženske plaču.
Kalfa Tomo međutim mišljaše da nije drugo učiniti mogao. Ova dva mjeseca bio je sakriven kod jednoga prijatelja svoga oca, pa jer se bojao sramote da ne dobije korbača kao i drugi kalfe a možda još i šta gorega - nasnubi se u vojake. Tim se je oprostio kazne, jer onda nije već gradski kapetan imao nikakova posla s njim.
Svatko u Požegi koji je čuo taj čin Tomin žalio ga je od srca. Teta Reza i lijepa Marica plakale su kao ljuta godina, a i striko Bono zaboravio je na sve pa se krio po kući da nitko ne vidi njegova nemira. Ali čemu sva žalost? Tomo ostade vojakom i bude s drugimi odmah otpremljen u Osijek, a odonud dalje. Tko da opiše onu žalost od koje je Tomi srce pucalo kad je krenuo iz Požege. Slutiti ju je mogla sama Marica koja je vas taj dan kriomice gorke suze ronila.
Trgovac Plavšić, čim je čuo što je učinio Tomo, tro si je ruke od veselja. Mislio je sad je eto zgodan čas da se dočepam Marice. Kad je god samo mogao, pozivao je k sebi striku Bonu na čašu vina, a kadikad je i k njemu u kuću došao. Bono Lukinović nije znao kamo to nišani, pa zato nije se ni sustezao polaziti kuću Plavšićevu. Ali zato je neboga Marica odmah osjetila nakanu njegovu. Znala je to i mati njezina, ali nije kćeri ništa govorila bojeći se da je ne ražalosti, jer je vidjela da očito pogiba otkada se je ono zbilo s Tomom.
Jedne večeri iđaše Bono kući iz vinograda i to mimo kuće Plavšićeve. Ovaj ga po običaju zovne na čašicu vina. Striko Bono, ponešto umoren od puta, privoli u tu ponudu i uniđe. Donese se vino, i njih dvojica stanu pijuckati. Jedna čaša toči se za drugom i zaslađuje razgovor. Govorilo se o svačem što su njih dvojica pravo znala i ne znala. Najednom okrene Plavšić govor na ženidbu. - Ej - reče - da mi je naći vrijednu djevojku, evo ovaj čas bi ju oženio.
- Pa moglo bi se to naći! - primijeti Bono. Nastane stanka.
- Majstore Bono! - prihvati Plavšić. - Govorit ćemo kao ljudi. Zar ne bi vaša Marica bila pristala žena meni? Šta kažete na to? - I upre svoj pogled u majstora Bonu.
Bono šuti jedan čas, a onda će na to: - Eh, samo ako će vas htjeti. To bi se istom moralo vidjeti.
- Bono, dragi susjede! - zače molećim glasom Plavšić. - Dajte, gledajte vi zaboga da ju privolite. Ja tu ne mogu ništa, znate kako su stidne naše djevojke; ne može čovjek - da riječ o tom s njimi govori. Kažite joj sve što je i kako je, ja već dugo imam oko na nju.
- E vidjet ćemo! - odvrati Bono iza poduže stanke. - Koji dan reći ću vam što je - I to rekav oprosti se s Plavšićem i ode kući.
Ovako uzrujan nije bio Bono nikada u svom životu. Do Plavšića nije nikada mnogo držao, ali bio je u njegovoj kući, pa kako da ga uvrijedi ako bi ga naprečac odbio! Savjestan kako je bio, odluči posavjetovati se sa svojom ženom, pa onda da ova upita svoju kćer. Drugoga dana bijaše nedjelja. Marica otišla k fratrom na večernju. Bijaše dakle najbolja zgoda da se Bono porazgovori s tetom Rezom. I zbilja pripovjedi joj sve. Čuvši to teta Reza uzdahnu teško, pa će onda: - Ah, moj Bono, bolje bi bilo da nismo ni toga djeteta imali. Otkada ode Tomo od nas, umire nam dijete na žive oči. Kako ju poznam, ona se ni udati neće ako ne dočeka Tome. - I uze si fertunom trti suze koje su joj navrle na oči.
Kimne Bono glavom po dva i tri puta, pa prihvati za male stanke: - Da ju bar pitaš; meni je draže da znam hoće li ga ili neće. Obećao sam da ću mu reći, pa zato ju pitaj.
- Pitat ću ju - odvrati teta Reza, - ali znam unaprvo što će mi reći. Pa da ti pravo kažem, da je Plavšić vicišpan, ne bi mu dala kćeri svoje; ne znaš li da je pijanica, kartaš - i tu zape teti Rezi riječ u grlu od plača.
- Znam ja to - reče Bono tiho - ni meni nije baš pravo ali pitaj ju, da mu bar znam reći kad sam mu već obećao.
- Kad te je volja - odvrati Reza - pa ću ju pitati.
Uto se je svijet vraćao sa večernje. Naskoro vratila se i Marica. Striko Bono otišao susjedu na klupu sjediti, samo da budu nasamu mati i kći, da im ne smeta; jer što se tiče stvari kćerina srca, to otac uvijek po materi od kćeri onda doznavaše.
Kad je Marica svukla svečanu opravu i sjela s majkom na prag kuće, uze joj ova kazivati sve što je čula od oca. Za svega toga drhtaše Marica kao šiba na vodi. Vidjevši to teta Reza, smili joj se jedinče njezino i reče joj žalostivo: - Ne plaši se, dijete, ja te ne silim, a ni otac; već te samo pitamo hoćeš li za njega poći ili ne, da mu otac može kazati.
- Majko! - progovori kroz plač Marica. - Volim prije poginuti nego poći za takova čovjeka kao što je naš susjed Plavšić. Ako ne dočekam Tome, dočekat ću se smrti i groba hladna.
Umukoše obje na to. Samo je Marica gutala potiho gorak plač.
Navečer istoga dana kaza teta Reza svom suprugu sve što je čula od kćeri. Smrštio se striko Bono i onaj čas ode Plavšiću, pa mu odrješito ispovjedi odluku svoje jedinice.
- Ne zamjerite, kono! - zaključi majstor Bono - ja ne mogu da otrujem život svomu jedinomu djetetu.
- Kako vaša volja! - primijeti Plavšić s kiselim licem.
- To je volja moga djeteta! - odvrati striko Bono i oprosti se sa svojim susjedom. Od toga vremena nije već Plavšić mislio na ženidbu s Maricom.
Prošle su dvije godine iza kako je Tomo ostavio Požegu. Bijedna Marica sve je više ginula, tako da su joj se roditelji uzbojali za život. Od Tome ni glasa ni traga. Majstorica Reza plakaše s kćerju po više dana, a stari Bono ionako od starosti obnemogao, ushukao bi se vazda gledeć tu gorku žalost u svojoj kući. - Samo da mi ga bog donese živa! Za tri nedjelje su vjenčani! - Tako bi često put stari Bono uzdahnuo za Tomom.
Bilo je nekoliko mjeseci iza krvave bitke kod Lipskoga, gdje je godine 1813. car Napoleon I. pobijeđen bio. Mrak se je uhvatio sve okolice požeške. U sobi je stari Bono zamišljeno pušio svoju lulu, a teta Reza molila se bogu iz Kanižlićeva molitvenika: "Ključ raja." Marica je vezla na svom rupcu. Najednom pokuca netko na prozoru. Striko Bono skoči i otvori prozor da vidi tko je - Majstore, ja sam, vaš kalfa Tomo! - čuo se dršćući glas s vana.
- Isuse! - viknu u jedan glas Bono, Reza i Marica. - Hodi, sinko, unutra! - sabra se prvi striko Bono, prepoznav i zbilja Tomu - ja ću ti odmah otvoriti.
I dok je dršćućom nogom išao Bono da otvori svomu kalfi, drhtahu mati i kći u sobi kao šibe na vodi.
Uljeze doista Tomo u sobu. Vani na dvorištu poljubio ruku majstoru i upitao ga: - Majstore, primate li me opet na zanat; nisam više vojak!
- Sinko! - odvratio mu Bono. - Sam mi te je bog donio, u tri nedjelje bit ćeš mi zetom. - I unišao Tomo u sobu, pa kad vidio plačuću mater i kćer, oslonio se laktom o stijenu i briznuo plakati kao malo dijete. Čuo je on već prije od svojih prijatelja kako je s njim u kući Boninoj, pa zato onaj njegov plač bijaše nijemi izljev toli živa njegova osjećanja.
Da se zna. Kod Lipskoga bude Tomo ranjen u desno koljeno, i akoprem nije šepucao, ne bijaše ipak prikladan ni za poduži hod, a za jašenje još manje jer je izgubio snage u koljenu kojim se je imao o konja držati. On bude zato kao hrabar vojnik s kolajnom otpušten iz vojske.
Daljnje pripovijedanje suvišno bi bilo. Jedan drugomu ispripovijedao se do sita, i mnoga se suza prolila za toga pripovijedanja. Tomo uvijek vrstan kalfa, načini uskoro takozvani "Meisterstück" i bude priznan u dva tjedna majstorom. Nekoliko dana kasnije slavila se i svadba njegova s lijepom Maricom. I mladenci i roditelji bijahu sretni preko mjere. Tomo preuzeo posao majstora Bone i življaše sretno i blaženo sa lijepom svojom ženicom; a uz njih bijahu sretni i roditelji njihovi.
Što se zbilo s Marčom i blebetušom Margom?
Marčo izučio prava i postao baš u ono vrijeme, kad se je Tomo oženio, kancelistom županije požeške. I on je dakle postao sretan. A Marga? - Tko bi mislio? Nju je oženio Franjo Plavšić kad ga već nikoja razborita djevojka uzeti ne htjede! Dakle i Marga bijaše sretna; - a da li je Plavšić sretan postao, neka sude čitatelji po Marginu jeziku.