Olga i Lina/XIV.

← XIII.

Olga i Lina XIV. autor: Eugen Kumičić

XV. →

XIV.

Dragutin i Milka nijemo su se gledali kad im je stigla vijest o smrti Olginoj. Milkin sinčić umro je dva dana poslije nesretne Olge. Neizreciva bol i crna tuga savije se oko srca sestre i brata. Dragutin je bolovao još, a Milka, sjedeći mu do uzglavlja, tješila je samu sebe, tješeći njega. Suprug joj i otac nastojali su da im ublaže ljutu bol.

Kad je Dragutin ozdravio, posjetio je Olgin grob.

Mali Milan bio se probudio kad mu je Lina gušila majku. On je opazio paklensko lice sobarice, a taj kobni za njega trenutak, taj grozni prizor, duboko mu se upiljio u pamet.

Umorivši Olgu, pošla je Lina u svoju sobu, ali nikako nije mogla usnuti.

Ostavši nasamu kraj tijela mile majke, počeo je Milan plakati. Videći da se ne miče, da je mirna i da mu ne odgovara, uze je milovati po licu. Cjelivajući joj usnice, prestraši se i osjetivši kako su mrzle, zaplače jače. Htjede joj podići ruku, no spusti je, jer je teška, jer neće da mu se oko vrata ovije. Dugo ju je vremena zvao najslađim imenima, dugo ju je vremena cjelivao. Misleći zatim da spava, otvarao joj oči svojim prstićima i dršćući nadao se: na, sad će mi se nasmiješiti, no te su oči mirne, staklene. Teško zajeca i pusti zlatne majčine trepavice koje se lagano zatvore.

Plamen je svjetiljke tinjao, slabo osvjetjivao tužnu veliku sobu.

Dijete položi svoje ručice na snježne majčine obraze, upre u nju suzne očice i zajeca:

— Majko, ti si mrzla, ti si mrzla...

Svjetiljka se ugasne, a dijete ogrli mrtvu majku i plačući usne...

* * *

Sunčana svjetlost već se prolila nad krasnim Zagorjem kad se Milan probudio. Neke sluge začuju mu glasan plač i pozovu Linu da ga utješi. Malo zatim javi Lina družini, jecajući i držeći bijeli rubac nad očima, da je milostiva barunica umrla. Svačije oko zasuzi.

Barunica Klara bila došla na ladanje četiri dana poslije smrti svoje kćeri. Ona ne posjeti grob svoje kćeri, nego uzevši sobom malog Milana, i to na molbu baruna Alfreda, vrati se odmah u Zagreb. Lina je hinila da je bolesna, te se stoga nije ni susrela s tom ženom kojoj je umorila jedinicu.

Alfred, kad su mu ženu spustili u grob, još se istoga dana, naveče, opio silnije nego obično.

Mali Milan nikako se nije mogao umiriti, plakao je i pitao za svoju majku. Tek nakon nekoliko vremena Milka i Dragutin mogli su ga utješiti i razveseliti. Dijete nije voljelo barunice Klare, premda mu je kupovala svakojake igračke, misleći da je to dovoljan dokaz njege i ljubavi. Cijele je dane bilo to dijete u drugom katu, a Milka ga ljubila kao da ga je pod svojim srcem nosila. Često ga je tješila, da mu je ona majka, ali on je odvraćao:

— Ne, ne, ti nisi moja mama.

Milan je bio posve nalik na pokojnu Olgu, oko mu bilo sjajno i veliko, pa kad ga Dragutin gledaše, činilo mu se, kao da mu vidi majku. Dok je bolovao, često bi ga uzeo k sebi da ga miluje i da se s njim igra. Kad je kasnije, poslije svoje bolesti, čitao i pisao, dao bi mu kakvu knjigu sa slikama, a on ju je mirno pregledavao, držeći je na svojem malenom krilu i sjedeći do njega na divanu.

Negdje prije Božića posjeti barun Milan Milku i Dragutina i pripovjedi im kako je bio kod bolesnice upravo na dan njezine smrti. Dugo su se vremena razgovarali o pokojnici.

* * *

Nekoliko dana poslije Olgine smrti otputuju Alfred i Lina u Beč gdje ostanu više mjeseci, vjenčaju se, jest: vjenčaju se, pa dođu u Zagreb, upravo u pokladno vrijeme.

Lina je mislila da je udovica Klara još silno bogata, te nadajući se da će veći dio imutka ostaviti malom Milanu, odnosno Alfredu, odnosno njoj, bila je prisilila baruna na vjenčanje. No, da se vjenčanje obavi, trebala je Lina svoj krsni list. A taj je krsni list svjedočio da je Lina bila kći neke Mađarice. Njezina se majka, naime, zvala Berta Kö rö s. Lina, međutim, nije znala mađarski jezik, niti je poznavala svog oca.

Barun Alfred imao je mnogo dugova; da je sve svoje vjerovnike htio namiriti, preostalo bi mu možda nekoliko tisuća od velikog imutka koji je u deset godina protepao. Živio je, međutim, sasvim raskošno, kao i prije. Linu nije više ljubio, ali ipak nije mogao živjeti bez nje.

Bio je prava lutka u njezinim šakama. A ona, međutim, uvijek dražesna i mlada žena! Do svog barunstva malo je držala.

Alfred se nije smio opijati svaki dan. Lina se na njega silno srdila. Da se može napiti, ostao bi do kasna vani, te dolazio kući kad bi ona spavala.

Nije ni čudo što se Lina s barunicom Klarom brzo upoznala u tako malenu gradu. Nakon nekoliko izmijenjenih posjeta nije bilo u Zagrebu prijateljica koje bi se toliko ljubile i međusobno štovale i cijenile... Sad je bila kod barunice Line zabava, a sad kod barunice Klare. Tu se skupljala lijepa kita gospođa, gospođica i udovica. Onaj Ferdinand nije nikada manjkao. Lina je jednog dana nehotice Klaru uvrijedila, veleći o njem: a fater menč.

Nakon nekoliko vremena dođe iz Beča Artur i nastani se pod gostoljubivim krovom baruna Alfreda, svoga iskrenoga prijatelja.

Lina se pokazivala veselom i nestašnom, no trebalo joj uvijek društva, jer samoću nije mogla podnositi. Noć je bila za nju nešto strašno, grozni su je sni neprestano oblijetali, mučili i morili. Misleći na Olgu, srdila bi se i plakala što ne može odstraniti te crne misli. Vrtjela se na postelji s jednoga boka na drugi, ali pred očima bila joj je uvijek Olga. Usnuvši napokon, snivaše o svom zločinu: vidi i gleda kako u sredini sobe nešto u zraku titra, nekakva slaba sjena raspleće se i povećava, uvijek bjeljom postaje, pretvarajući se u krasnu ženu, visoka, vitka, zrakovita stasa. To čudnovato biće stoji mirno i upire u nju svoje velike i sjajne oči. Dugačke i sjajne haljine prelijevaju se u velikim naborima po tom biću, razvezana se kosa sjaji, sve se bijeli, samo oko vrata crne se modre pruge... Lina gleda prestravljeno, koža joj se ježi i ne može maknuti oko s onih modrih pruga. Ta blijeda sjena laganim korakom stupa k njezinoj postelji, prigiba se i, prihvativši je za vrat, stisne je malko, no odmah je pusti. Lina se probudi, dršće od straha, nategne pokrivalo preko glave i sva se svija i grči, znojeći se i naglo dišući. Kao mala djevojčica čula je govoriti o raju, o paklu, o vragovima i utvarama. Usne, no opet je muče grdne prikaze. Kraj postelje vidi mladića, oči mu se od razjarenosti krijese, hvata je za grlo, samokres prasne, tane joj probi čelo, ona osjeća kako je u možđanima pali, pa umire. Nekakve nemani uhvate je za ruke i za noge, vuku je s postelje, pod se otvori u njezinoj sobi, krvav plamen zasuklja, a nemani je bace u gorući ponor... Ona pada i pada kroz plamen i dim, pa se zaustavi na kupu smrdljivih i na pol izgorjelih leševa koji se previjaju i motaju kao klupko oguljenih zmija. Vragovi je nabadaju na razbijeljeni ražanj, osjeća kako joj plamen liže tijelo, čuje kako joj koža puca, kako joj se meso tali, kako cvrči kapljući na velike komade ugljena. Veliki crni psi crvenih očiju skaču preko njezina tijela, a svaki put kad skoče, ugrizu je u okrvavljene grudi. Svaki taj crni pas nosi na izjedenu hrptu velikoga crnog mačka, dlaka mu se ježi, rep mu strši, te kad joj psina grudi kida, mačak je gleda svojim velikim svijetlećim očima, pokaže joj svoje zube, reži, hoće da joj na obraz skoči, no ražanj pukne, a ona padne na žeravicu, vragovi je osmrču na klupko leševa. Lina se probudi i vrisne. Smrtni ju je znoj oblio, pa dršće, svija se i grči pod pokrivalom.

* * *

Bile su poklade kad je barunica Lina banula u Zagreb. Pleše se na sve strane. Lina, da zaboravi svoj zločin, baci se u vrtlog zabava. Njena prijateljica Klara nije mogla polaziti plesove zbog pokojne kćerke. Korota. Lina ju je uvjeravala da su to predrasude.

Barunica Lina je svuda slavljena, bila je svuda, u svakom društvu, u svakoj zabavi. Koliko Ferdinandića u nju lakomo zuri, koliko ih oko nje skakuće, svijajući se i prigibajući kao da su se nazobali nezrela grožđa! Cijelo jato ih je, čitav roj, sve kao pčele, svima su vratovi nategnuti, ispruženi, svi hoće da obližu onaj med u njezinoj... lisnici, one volove, one plodne oranice Alfredove, one šume i sjenokoše, pretvorene u prezreni novac. No, varaju se nesretnici, jer Lina zna da se svaki čovjek mora skrbiti za stare dane! Sad je ona barunica, pa ne bi li ludorija bila tratiti uludo svoju mladost? Ta ona je lijepa dražesna i mlada! Njena bijela ramena, njezin zamamljivi hod, cijelo njezino razbludno tijelo, njeno otmjeno i vrlo, vrlo "grabensko ponašanje", pa ono smiješeće žmirenje koje je od Klare naučila, sve to jasno svjedoči, sve ti milostivo obećava da je stvorena da bude zaštitnica i pokroviteljica svih nadobudnih i lakajskih, uljudnih i prijaznih mladića koji se žele više popeti...

Bila je nekakva zabava. Glazba je prestala svirati valčik. Nekoliko izabranih otplesalo ga "šesterokoračno". Tko tako znade, sretna li čovjeka, slava mu je osigurana najmanje za deset godina!

Lina, uznojena, sjedi na divanu pod velikim ogledalom. Kako se naglo okrenula, kako je sjela, ostala je repetina njezine haljine sa svojim repovima i repićima gotovo pred njom, no ona ju je izvanredno otmjeno i koketno na stranu gurnula svojom krasnom cipelom. Stisnute, uznojene, nešto otkrivene grudi naglo se uzdižu i padaju. Svi su s njom htjeli plesati, svako malo je slušala: Baronin, eine Tour! — Iz jednog je naručaja letjela u drugi. Poslije svakoga plesa posjetila je barunica Lina svoju prijateljicu barunicu Klaru, te bi joj pripovijedala kako je provela noć i s kime se najbolje zabavljala. A Klara joj je otkrivala svoje tajne, kako ona na druge načine traži odštetu, kad se ne smije javno zabavljati...

Jednoga dana odluče Lina i Klara da se gospodski našale. Posljednja je pokladna nedjelja.

U Ilici bila je onda neka poznata plesaonica.

Već je jedanaest sati prošlo. Kruta je zima, po staklu prozora one plesaonice topi se led. Kroz rupice poderanih, crvenih zastora vidi se mnogo svijeta kako se miješa u dimu i u prašini. Na vratima visi crvena svjetiljka na kojoj su naslikane krabulje. Crvena svjetlost te svjetiljke pada na nagomilani snijeg po kojem se šire crne, blatne ljage. Tanka magla provlači se ulicom. Najednom doškriplje po snijegu i smrznutim kaljužama kočija i zaustavi se pred plesaonicom. Iz kočije izmotaju se dvije ženske krabulje u crnim haljinama, otvore vrata plesaonice, a topla para zasuklja, izvije se na ulicu.

Krabulje uđu. Zapareni zrak, nečista sapa, jak miris pića, sve je to pomiješano u dimu i u prašini što se diže iz starog i crnog poda. Taj upaljeni zrak smrdi, ima u njemu nešto masno, nešto kuhinjsko. Djevojke, ostrižene kose, guraju se raznoseći pivo, krabulje u blatnim haljinama motaju se i vrzu, šale se i smiju, a po koja ima i masne rukavice. Neke krabulje skinule su krinku, odjevene su kao muškarci, šeću se i ljenivo obrću mutne oči. U drugoj je sobi plesaonica. U kutu sjedi nekoliko pospanih muzikaša. Tu je tek prava vreva. Da se neki muškarci kadgod krupno "zaborave", dokaz su psovke, a nerijetko i ćuške. Sve to sjeća na bečke zabave na "liniji". U onom dijelu gostionice gdje se jede i pije, sve vrvi i bruji, pije se naglo, sluškinje se silno znoje. Tamo u kutu razvalio se pijan radnik, kosa mu je sva raskuštrana, šešir mu pao nad zatiljak, bulji u pod i križa rukama po zraku razgovarajući se sam sobom, njemačkim jezikom.

Krabulje koje su se dovezle kočijom šeću se, razgledavaju svjetinu, ali mjesta ne mogu naći da sjednu. Međutim, zasvira glazba, svijet ustaje i bježi u plesaonicu. Krabulje sjednu napokon k stolu kod koga se tiho razgovarahu dva stražmeštra, pijući pivo i pušeći virđinke. Jedan od tih vojnika bio je jak i lijep čovjek. Nakon nekoliko trenutaka stanu se krabulje šaliti sa stražmeštrom. Podaleko od vojnika sjedio je barun Alfred u jednom kutu, naslonjen na vlažan zid. Buljeći u bocu vina i držeći ruku oko vrata neke mlade žene koja nije imala krinke na licu, mislio je na pokojnog baruna Steinera. Barunova krabulja ode u plesaonicu, no on ne ostane dugo sam, jer mu se odmah približi jedna od onih krabulja koje su sjedile sa stražmeštrima. Počne mu govoriti tiho i nenaravnim glasom da ga neizmjerno ljubi i da je samo stoga ovamo došla. Alfreda je to ispočetka srdilo, nije bio te večeri za šalu, no napokon sprijatelji se s tom nepoznatom ženom. Nakon četvrt sata razgovora otiđe barun s krabuljom iz plesaonice u neku poznatu gostionicu u kojoj bješe netko drugi naručio dvije sobe, jednu do druge. I ona je druga krabulja bila otišla s onim lijepim stražmeštrom u onu istu gostionicu.

Alfredu je udarilo vino u glavu kad je došao na zrak iz gostionice. Putem buncao je o Lini, o Steineru i o mnogim drugim stvarima, ali sve bez smisla, sve bez repa i glave, upravo kao da je poludio. Krabulja se bojala idući sama s tim pijanim čovjekom kroz samotnu Ilicu. Došavši u hotel, baci se Alfred odjeven na postelju i usne kao top.

Oko pet sati ujutro izađe krabulja na hodnik i pokuca na vrata najbliže sobe.

— Odmah, čekaj da se odjenem — odazove se ženski glas iz sobe u kojoj je bio i stražmeštar.

— Molim te brzo, već je kasno, a zima mi je.

Malo zatim izađu iz gostionice.

— No, Klaro?.. — upita Lina izišav iz druge sobe.

— Pijan kao top.

— Je li te Alfred prepoznao?

— Jest.

— Pa što je rekao?

— Rekao je: das ist zu dumm!

— Ha, ha, ha, ha!

— Lako se tebi, Lino, smijati!...

Barunice su se bile nedužno našalile...

Domala prošlo je pokladno vrijeme i nastupila korizma. Lina nije ni kod jedne "prodike" manjkala. Držeći svoj mali molitvenik, s koricama od slonove kosti, skromno je sjedila, slušajući riječ božju.

Pred crkvom stajala mlada gospoda, čekajući da izađe "lijepi svijet". Kad bi barunica Lina izašla, svi bi dignuli šešir i duboko se naklonili, a ona bi malko kimnula glavom, ali nikoga ne bi pogledala. Barun Artur, čekajući je, pridružio bi joj se da je prati kući...

I Arturu bilo je dobro u Zagrebu. Nekoliko je mlade gospode presretno što mogu s njim čak i šetati. Nije šala, barun iz Beča! Kad su u Ilici, on je uvijek u sredini, a oni gledaju u prozore da vide je li ih ova ili ona gospođica opazila u društvu tako otmjene, tako visoke ličnosti. Oponašaju ga u svačemu, govore njegove izraze i cijele izreke, misleći da je sve što on kaže izvanredno bontonski.

Svuda o njemu pripovijedaju kako je zatravio srce te i te udovice ili mlade supruge, i sretni su što to znaju i što barun za njih nema tajna. Kad dođu s njim u gostionice ili u kavane, barun se Artur približi djevojkama koje tu služe, potrepta ih velegradski po licu, djevojke mu se nasmijehnu, jer znaju da je barun, a gizdelini to zapaze; pa i oni prvom zgodom upotrijebe te otmjene manire.

Nakon jednogodišnjeg boravka dosadi Lini zagrebački život. Bilo je potkraj rujna kad je otputovala sa svojim mužem u Beč. Kod rastanka poljubi barunica Klara "to dražesno dijete" — tako ju je nazivala; malo da se ne onesvijesti od tuge i boli. Klubovi i koterije trzali su se, jer im je odlazila duša...

Sljedeća stranica→