Odluka o promjeni naziva mjesta »Korenica« u »Titova Korenica«
|
PODATCI O DOKUMENTU | |
|---|---|---|
| Naslov dokumenta: | Odluka o promjeni naziva mjesta »Korenica« u »Titova Korenica« | |
| Vrsta dokumenta: | odluke | |
| Tijelo koje donosi: | Ministarstvo unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske | |
| Potpisnik: | Vicko Krstulović | |
| Funkcija potpisnika: | ministar | |
| Grad: | Zagreb | |
| Datum proglašenja: | 5. listopada 1945. | |
| 444. |
|---|
o promjeni naziva mjesta »Korenica« u »Titova Korenica«
Narod koreničkog kotara u više navrata jasno je izrazio svoju volju da se mjesto Korenica prozove »Titova Korenica«, pa je narod tako već i zove, htijući time dati vidnog znaka svoje ljubavi i zahvalnosti velikom vođi oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije.
S obzirom na prednje, a na osnovu jasno izražene volje naroda
da se mjesto Korenica, istoimenog kotara, Okruga ličkog prozove »TITOVA KORENICA«.
Dolaskom okupatora u našu zemlju i osnutkom t. zv. »NDH« nastali su teški dani za naše narode, a tako i za narod kotara Korenica.
Dne 20. travnja 1941. godine došao je u Korenicu talijanski garnizon.
Dne 23. svibnja 1941. godine došlo je u Korenicu oko 30 ustaša iz Gospića, koji su u Korenici osnovali t. zv. »Ustaški stan«. Istodobno osnovani su »Ustaški stanovi« u sjedištima ostalih dviju općina koreničkog kotara u Plitvičkim Jezerima i u Buniću. Dolaskom ustaša nastali su istodobno žestoki progoni Srba u koreničkom kotaru.
Dne 23. svibnja 1941. dotjerali su žandari iz općine Plitvička Jezera 18 ljudi u Korenicu. Ustaše su ove ljude držali dva dana u svom »Ustaškom stanu« zlostavljajući ih, a zatim su ih u kamionu otpremili u Gospić. Isti dan pokupili su ustaše iz Korenice i okoline 25 najuglednijih ljudi, koje su nakon dva dana također otpremili u Gospić. Otada su ustaše svaki dan kupili ljude i odvodili u Gospić, ili ih ubijali u okolici mjesta Korenice.
Dne 21. lipnja 1941. godine pokupljeni su Srbi iz svih sela općine Plitvička Jezera i nasilno otpremljeni preko Bihaća u Drvar. Njihove puste domove ustaše su opljačkali, a zatim zajedno s okupatorom popalili.
Dne 20. srpnja 1941. godine pokupljena je veća grupa seljaka iz okolice Korenice ― njih oko 120 i otjerana u Gospić.
Dne 27. srpnja 1941. godine pokupljena je grupa od 113 ljudi iz Korenice i okolice i odvedena u Priboj kraj Plitvičkih Jezera i tamo likvidirana.
Zaplašeni narod bježao je ispred ustaša u šumu i nakon njihova odlaska opet se vraćali u svoja sela.
Dne 2. kolovoza 1941. godine u nekoliko većih sela kotara koreničkog održani su potajni sastanci na kojima je skoro sav narod iz tih sela uzeo učešća. Na ovim sastancima zaključeno je da se u buduće ne dozvoli ustašama da nesmetano nastave svoj posao istrebljivanja naroda, te da se povede bezpoštedna borba, kako protiv ustaša tako i protiv okupatora, jer je narodu bilo jasno da ustaše svoj krvavi zanat vrše sa znanjem, privolom i potporom okupatora. Otada nastaje ogorčena borba između naroda koreničkog kotara s jedne strane te ustaša i okupatora sa druge strane.
Dne 3. kolovoza 1941. godine pošli su ustaše iz »Ustaškog stana« u Buniću u pljačku. Narod se digao na otpor, naoružan sjekirama, rogljama i kosama, jer onda drugog oružja nije imao; nakon kraće borbe ubijeno je svih 5 ustaša, koliko ih je tada pošlo u pljačku. Odmah poslije toga isti dan navalio je narod na »Ustaški stan« u Buniću. Nakon kraće borbe ustaše su pobjegli, ostavivši nešto oružja. Ovo je bilo prvo oružje oteto od neprijatelja kojim se narod koreničkog kotara naoružao. Jednu grupu ustaša koji su bježali dočekao je na Ljubovu više Bunića Staniša Opsenica iz Ljubova s još jednim svojim drugom i sve ih pobio, a oružje zaplijenio. Ovaj Staniša Opsenica postao je kasnije poznati junak u narodnooslobodilačkoj borbi u Lici.
Sutradan 4. kolovoza 1941. došla su iz Čanka u Bunić tri kamiona puna ustaša dobro naoružanih. Nastala je borba između ustaša i naroda. Kako su ustaše bili dobro naoružani, zauzeli su Bunić, opljačkali ga i jedan dio spalili.
Talijanski garnizon u Korenici spašavao je ustaše na taj način što ih je kamionima prebacivao u Vrhovine.
Narodni prvaci onoga kraja: Staniša Opsenica iz Ljubova, Rade Žigić iz Bjelopolja, Bogoljub Rapajić iz Krbavice, Branko Ognjenović iz Bjelopolja, Petar Končar iz Plitvičkog Ljeskovca i drugi obilazili su sva sela koreničkog kotara i prikazivali narodu neophodnost borbe ne samo protiv ustaša nego i protiv talijanskog okupatora kao glavnog i ozbiljnijeg neprijatelja. Istodobno obilazio je tada srpska sela koreničkog kotara Hrvat Marko Orešković, zvani Krntija i upućivao narod da ne nasjeda raznim ustaškim smicalicama već da se organizirano opire svakom pokušaju uništenja. Navedeni Marko Orešković postao je zato u srpskim selima onoga kraja jedna od najomiljenijih ličnosti.
Skoro u svim selima koreničkog kotara formirane su tečajem mjeseca kolovoza 1941. veće i manje grupe ljudi, koje su u početku imale zadatak da čuvaju sela i seljake od napadaja ustaša.
Koncem mjeseca kolovoza, ili početkom rujna 1941. formirana je prva Komanda za kotar Korenicu sa sjedištem u selu Krbavici. Štab ove Komande sačinjavali su: Bogoljub Rapajić iz Krbavice, Branko Ognjenović iz Bjelopolja i Ilija Hinić iz Debelog Brda.
Formiranjem ove Komande povezane su sve grupe formirane po selima. Osim toga Komanda je primala radio-vijesti i prenosila ih dalje u narod, obavještavajući ga o vojničkoj i političkoj situaciji u svijetu a tako isto i o razvoju narodno-oslobodilačke borbe kod nas.
Već u mjesecu listopadu 1941. godine provedena je i formalna povezanost s formacijama narodnooslobodilačke borbe u ostalim dijelovima naše države, a naročito u Lici i Bosni.
Početkom mjeseca listopada 1941. godine počeli su se ustanici nazivati partizanima. Isto tako formirano je u mjesecu listopadu 1941. partizansko rukovodstvo za Liku, koje je nosilo naziv »Štab grupe partizanskih odreda za Liku«.
Talijanski garnizon u Korenici brojio je tada oko 1600 vojnika, a osim toga bilo je tamo oko 15 Pavelićevih žandara, dok su ustaše već prije pobjegli.
Prvi napad na talijanske okupatore uslijedio je 4. listopada 1941. godine. Toga dana vozili su se talijanski vojnici u 4 puna kamiona iz Korenice u Vrhovine. Na mjestu zv. »Pogledalo« sačekala ih je jedna udarna grupa partizana i nakon kraće borbe pobijeno je oko 30 talijanskih vojnika. Kao represalije na ovo, Talijani su potpuno spalili selo Vrelo, a osim toga počeli su s hapšenjem naroda.
U mjesecu prosincu 1941. godine došla je u korenički kotar jedna grupa partizana iz Dalmacije i oni su došli svojoj braći Srbima u pomoć.
Dne 27. prosinca 1941. pošla je jedna grupa talijanskih vojnika ― njih 15 ― u selo Bjelopolje da izvrši pljačku. Ovu grupu talijanskih vojnika dočekala je grupa partizana. Razvila se borba, u kojoj je 8 talijanskih vojnika ubijeno a 7 zarobljeno. Zaplijenjeno je oružje, među kojima i dva puško-mitraljeza.
Istog dana pošao je iz Korenice jači odred od oko 200 talijanskih vojnika s namjerom da rasprši partizane i kazni selo Bjelopolje. Razvila se je borba između Talijana i partizana. Talijani su odbijeni ostavivši stanoviti broj zarobljenika i oružja.
Slijedećeg dana pošla je ponovno jedna jača grupa talijanskih vojnika iz Korenice prema Bjelopolju, ali su ih i ovaj put partizani dočekali i razbili tako da su se morali povratiti.
Obje ove posljednje borbe vodila je s Talijanima grupa partizana Hrvata, koja je došla iz Dalmacije.
U toku ovih borbi kod Bjelopolja došao je dalmatinskoj grupi u pomoć Staniša Opsenica s jednom četom iz bataljona »Ognjen Prica«. Uspjeli su Talijane stjerati u Korenicu. Otada nastaje blokada Korenice kao talijanskog garnizona, koja traje sve do kraja mjeseca ožujka 1942. godine.
U ovim borbama kod Bjelopolja prvi put se u koreničkom kotaru sjajno manifestiralo borbeno bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda.
Već drugi dan poslije blokade pokušali su Talijani pružiti pomoć opkoljenom garnizonu u Korenici, poslavši iz Vrhovina oko 500 vojnika. Ovaj odred talijanske vojske dočekala je na Šijanovu klancu jedna četa partizana bataljona »Marko Orešković« i razbila ga.
Slijedećega dana ponovno su Talijani poslali pojačanje opkoljenom garnizonu u Korenici. Ovaj odred Talijana probio se preko Šijanova klanca, zapalivši selo Homoljac. Međutim na Pogledalu više Korenice dočekala je Talijane grupa boraca partizana pod komandom Vlade Četkovića, i nakon borbe od jednog dana, razbila ih. Tak jedan mali dio uspio se bez oružja prebaciti u Korenicu.
Dne 20. siječnja 1942. godine jedan odred Talijana u jačini od 4000 do 5000 vojnika s topovima i tenkovima pošao je iz Gospića preko Ljubova u Korenicu da pruži pomoć opkoljenom garnizonu. Na Ljubovu dočekala je Talijane jedna grupa partizana iz odreda »Velebit«, pod komandom Staniše Opsenice i Joce Njegomira. Nakon osam sati borbe Talijani su bili do nogu potučeni. Tom zgodom pali su partizanima u ruke kao ratni plijen 2 ispravna tenka i 4 topa, te mnogo drugog oružja.
Vidjevši Talijani da svoj opkoljeni garnizon u Korenici mogu spasiti samo s jakim snagama i ofenzivom brižljivo pripremljenom, počeli su se spremati za jednu takovu ofenzivu. Pred konac mjeseca ožujka 1942. krenuli su iz Gospića i Medka jakom snagom uz potporu svih rodova oružja prema Korenici. Usput su palili sela u krbavskoj i koreničkoj kotlini. Dne 31. ožujka 1942. uspjelo im je probiti se i ući u Korenicu. Već 2. travnja 1942. godine napustili su Korenicu vodeći sobom korenički garnizon te nekoliko civilnih lica koja su tamo zatekli.
Od tog doba Korenica je postala slobodna i ovu svoju slobodu zadržala je s manjim prekidima sve do konca rata.
U toku narodno-oslobodilačke borbe izvršili su okupator i njegove domaće sluge na Korenicu ukupno 48 ofenziva, ali nisu mogli da skrše u narodu duh otpora, niti da ubiju njegovu veliku ljubav za slobodom.
Poslije 2. travnja 1942. godine Korenica je u slobodi postala centar partizanskog pokreta za čitavu Liku. Neko vrijeme nalazila su se u njoj sva vojna i politička rukovodstva za Liku. Osim toga bila je centar za vezu između pojedinih slobodnih dijelova Hrvatske.
U Korenici su se u to vrijeme održavale skupštine, zborovi i manifestacije, na kojima je narod otvoreno i jasno manifestirao svoju ljubav za slobodu, te privrženost narodno-oslobodilačkom pokretu i velikom vođi oslobodilačke borbe Josipu Brozu–Titu, kao i bratstvu i jedinstvu srpskog i hrvatskog naroda.
Za čitavo vrijeme narodno - oslobodilačke borbe narod koreničkog kotara masovno se zalagao za tu borbu. Sve što je moglo nositi oružje svrstavalo se u bojne redove. Borci su u borbama pokazivali divne primjere junaštva, pretpostavljajući smrt ropskom životu.
Da je narod koreničkog kotara sav bio uz narodnooslobodilački pokret, dokaz je i činjenica, da je ovaj kotar iako skoro čisto srpski, dao tek oko desetak četnika.
Ministarstvo unutrašnjih poslova
Broj: 7578-1945.
Zagreb, dne 5. listopada 1945.
Izvor: Odluka o promjeni naziva mjesta »Korenica« u »Titova Korenica« – Ministarstvo unutrašnjih poslova, broj: 7578-1945. od 5. listopada 1945. objavljena je u "Zborniku zakona, uredaba i naredaba", god. I., sv. IX. od 5. prosinca 1945. pod rednim brojem 444., str. 647-649.