Odisije
| ← Naslovnica | Odisije autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1895. godine. |
Iza tuče vedrije je nebo,
Iza tuge bistrija je duša,
Iza plača veselija je pjesma.
Rujanskog nekog dana hitaše prašnim poljskim putem ukraj Save čudnovat neki čovjek prema T-u, prastarom selu slavonskome. Lice mu duguljasto, pocrnjelo od sunca, čvrst se nos u sredini malo popeo, a velike su oči rdi sunčane svjetlosti malo pritvorene. Glavu je čovjek pokrio bijelom, svilenom džokejskom kapicom. Kroz otvoreni mu se kaput od prgavog baršuna nadule snažne grudi, a kroz niski ovratnik »Jegerove« košulje nabrekao pocrnjeli vrat. Podugačke i vite su noge stegnute u uzane jahaće čakšire iz bijele kože, a čvrste listove pritiskuju kožnate engleske gamaše s pucetima sa strane. U ljevici nosi dugačak ogrtač od kaučuka, a u desnici omašan štap. Došavši nadohvat selu, u aleju starih kržljavih bagremova, skoči preko jendeka, zapali cigaru i sjedne u ladovinu. Uzdahnuvši duboko, zagleda se žednim pogledom u okolinu.
Sunce pali kao vatra. Objesilo se na zapadu — tamo nad općinskim zabranom — kao ugrijan gvozdeni kolut. Na horizontu uokolo — na modruljastim vrsima planina bosanskih, dugačke Fruške i na okrajcima ravnice — uhvatila se siva para kao niske tarabe. Savska je voda opala i ostavila žute pjeskovite obale po kojima popadaše goveda i svinje. Eno goli, pocrnjeli čobani mažu se blatom, pa skaču, guraju i prskaju se u zapjenjenoj vodi. Tamo u Pavićevu bostanu, kraj trskovog šatora, cvile gusle i deru se Cigani, a pudar im sa pudaricom dijeli lubenice. Onaj u kolima, što muči ono jadno ćemane, svaki čas zaurla, pa kada godijer poskoči, kao daje turio rutavu glavu u ploču sunčanu. Preko Save, tamo u Bosni, uzvija se tanak stupovit dim, pa se skuplja nad jasno zelenim vrbovim granjem u raznjihan, tanak i duguljast oblačak. Nad vodom, koja odsjajiva suncu u svim zlatnim i ružičastim bojama, lijetaju redom laste i po koji hitri vijak, pa munjevito kliznu na kristalnoj površini. Uto se odjedared digne u selu graja, a guščja povorka leti gačući na vodu. Sve se srebrni i šareni perje, pa one ukućane crvene noge; sve ljeskaju uzdahom mekane pahuljice.
Silnu uzvitlaše prašinu, a putnik krene u selo. Došavši do krsta u sredini puta na početku T-a stane, željno posmatrajući kuće koje se nizaju u dugom redu u sjeni starih dudova. Sve je, sve je gotovo onako kao što bijaše prije osamnaest godina; tek po koji se odžak nahe-rio, tek po koju kuću okrečili. Eno, onaj tamo gazda pokrio kuću crijepom, a u sredini se bijele krečom našarane riječi:
— Fala Bogu!podigo god. 189*. Tuna Matizevič, gazda. Amen!
— Putnik se i nehotice nasmije i pođe dalje. Nešto se zbunio. Obuzelo ga i slatko i sjetno neko čuvstvo.
Bijaše nedjelja. Uprkos žezi i silnim komarcima skupio se već svijet pred kućama. Stariji ćaskaju na klupama pušeći, ćeretajući i pijuckajući, a momčadija i nakinđurene djevojke šale se i smiju u malim gomilama. Kada onaj tuđinac prođe kraj koje kuće, svako bi zinuo i izvadio iz usta lulu, ali tek što im je okrenuo leđa, čuo je njihovo posprdno dovikivanje:
— Kud ćeš, Judo?
— Ho'š li šljiva?
— Zakasnio si brate, na večernjicu!
Pred dućanom »brata« Haza, čivutina, iskupila se čitava gomila. Tri Hazova sina sjede pred kućom na klupi časteći — dakako za novac — seljake širom. Djevojke posjedaše oko klupe na zemlju, a holba ide od ruke do ruke. Sav put zapremiše seoske bitange. Putnik među njih, a oni ga stanu laktovima muvati.
— Godem! — rikne tuđinac i rine jednog klincova u stranu. Uto skoče oni trgovčići bodreći momčadiju.
— Ded, Pero, Simo, ded malo tog bećarinu! Dobit ćete rakije!
Pred tuđincem stane nekaki dugajlija. Jednu je ruku turio u džep svoga svilenog prsluka, a u drugoj kavgadžijski vrti ogromnu ćulu. Namigne lijevim okom i rekne nasmješljivo:
— Odakle si ti, vandrokašu? Da nisi dojezdio na magarećem repu!
Sva se hrpa gromko nasmije. Putnik stegne svoj štap i problijedi u licu kao vosak.
— Šprekn tajč! — nastavi ushićeno svoju lakrdiju onaj šmokljan i istrgne putniku iz usta ono parče cigare. Svi da popucaju od smijeha! — Bravo, bravo, Jevsevije! — deru se oni trgovčići suznih očiju. Ali tek što onaj jakota zadimi iz cigare, baci razjađeni putnik svoj ogrtač i štap, uhvati ono zakeralo za pojas i za časak zatrepetaše u vazduhu opanci; gole noge u lepršavim gaćama jadno zaigraše i jadni junak tužno tresnu o dudovo deblo.
Krv mu brižne iz nosa i pokapa bijelu košulju i gizdavi prsluk. Pridignuvši se mucaše žalostivo: — Dođi ovamo, ako smiješ! ... Ali tuđinac se već okrenuo i uhvatio za prsa Morica Haza, da je zemlja i pod njime od tuge malne suze prosula.
— A što si se ti, zelenkoviću, ušeprtljio? Godem! Sad ćeš biti tarana!
— Iih! Jojkeles! Bože! — pištaše Jevrejče pomodrevši kao šljiva ...
Putnik se tek u brk namije, pusti Jevrejina, podigne svoj štap i ogrtač, izvuče iz džepa »buldog-revolver« i zapita šibajući uokolo posprdnim pogledima:
— Godem! Hoće li još kogod?
— Ta kaki? Ko bi to smio, gospodine?
— Nismo mi — bog da prosti — aramije! Šala ko među ljudima! ... Ta tko bi s vama?! Vi ste pravi Roža Šandor!
— Stid vas bilo! — koraše pokunjene momke udovica Jula, prva seoska namiguša. — Stid vas bilo! Da je tu meštrov Julije, odro bi mu kožu s leđa! Kada su ga otjerali iz škole, došao je kući, ali mu u selu nije bilo para! Šta mislite, nije mu bilo više od sedamnaest kada gaje otac turio u vojsku! — I stara namiguša uzdahne vatreno...
— Gdje je onaj? Gdje je, gada mu bećarskog! — doletješe na sokak braća Leb i Abraham Hazovi, koji ko sanćim otidoše po kočeve.
— Aha! eno ga kod crkve! — i krivonosi se junaci Leb i Abraham uzmašu kočevima, na kojima još leprša suvo lišće od pasulja. — hajdmo, braćo; sad će biti rusvaja! A što ga niste pridržali? — viče gromko Leb, koji će jesenas u husare.
— Pustite ga, past će on meni šaka! — rekne junački Moric, kome još od straha grdnog klecaju koljena.
— I meni! — dreknu gromovito Abraham i baci kolac na put.
— Baš ste kukavci! — prekori ih Leb i slomi junački svoj kolac na koljenu...
Onaj se tuđinac zavezao u sjetne misli: nadanje i očekivanje gaje prevarilo. I on se s tugom sjeti riječi svoga pjesnika: »Eto vraćam se domu svome i već me nepoznata ujedaju psi!«... Došavši do stare potavnjele crkve i parohovog dvorca, iz kojeg dopiraše žagor vesela društva i neskladni zvuči starog glasovira, stane...
Koliko je puta djetetom zapjevao u ovoj staroj crkvici s ocem seoskim orguljašem! Gdje su dani koje je sproveo kod dobroga svoga kuma, kod župnika Jablanovića! Gdje li su one škude što ih je dobivao svake godine na Petrovo — imendan parohov. Bože, gdje li su ta vremena? Izblijedješe! baš kao i ona slika Majke božje na kućnom pročelju!... Uto se zaori iz kuće rodoljubna stara hrvatska pjesma još iz ilirskog krasnog doba, a tuđinac osjeti u leđima i na tjemenu neku zimu — i čitavim mu se tijelom razlije val oduševljenja. Čisto je poželio da i sam zapjeva krepkim glasom. — Već se i za kvaku uhvatio da ode unutra — ali se predomisli, pođe dalje kraj niske i žute »varoške kuće«. — Došavši do škole, stare kućerine s visokim odžacima i mahovinom obraslim drvenim krovom — problijedi kao krpa. Čuo je kako mu u srcu kuca. Ne vidi ni radoznalih pogleda prolaznika, niti čuje cilike violine tamo iz mehane. Gleda pred kućom stari ograđeni vrtić sa dugačkom, potavnjelom hrstovom klupom: ni jedna ruža, ni jedan se cvijetak ne sakri oku njegovome... U dvorištu škripi stara đerma — neko vuče vodu.
Uto škripnu zeleni kapci, a on sav protrne. Upre svu svoju snagu i pogleda na prozor... Zelene kapke otvaraju dvije bijele ručice. Onda se pojavi bujna crna kosa, pa onda mramorno čelo, pa onda krasne modre oči pod dugačkim trepavicama, pa onda rumeno lice, pa nasmješljiva usta, sjajni zubići, obao vrat, tajanstven komadić grudi i... i glupi komadić crvene bluze.
— Uh! Strašna je sparina! Bit će kiše! — čuje se iz sobe zvučan, ali malo drhtav glas ... Putniku stala krv u žilama! ...
— Zaista, oče! — odgovori mlada na prozoru u nježnom altu i porumenje sve do ušiju opazivši smjelo-smeteni pogled strančev.
I on se naglo okrene i prijeđe preko puta u gostionicu mozgajući:
— Ko je ta ljepotica? ... Oh, kako li se mome starcu promijenio glas! Da, ali ona! Učiteljka jamačno nije, ... ta zar bi zvala starca moga ... ocem? — I on sjedne uz jedan prazan stol pred mehanom. — Godem! — šapne i lupi o stol svojom kapicom. Onda ko bajagi zakloni rukom oči od sunca i stane kroz prste gledati prijeko ... Ona iščezne. Učini mu se da je uhvatio pogled njezin. Lupi šakom po stolu, zapali cigaru.
Iz sobe izleti mali okrugli birtaš. Crljenak u modrim čakširama, kake nose obično Primorci, a s ličkom kapicom na glavi.
— Donesi mi najboljeg vina. Imaš salame?
— Imam.
— Trči! Ali ako je crvljiva, teško si ga tebi! Godem!
— Kako crvljiva, gospodine! Bili smo i mi malo po svijetu!
— I birtaš donese za časak bocu vina, čitavu jednu salamu, i prostirući čist čaršav stane zapitkivati: — Jesmo li iz daleka, sinjore?
— Čovječe, jesi li vidio tamo prijeko na prozoru onu gospojicu? Znaš li ju?
Birtaš se krišom smijuckao.
— To je, sire, meštrova pokćerka. Kažu, daleka neka rođaka. Uzo ju učitelj pod svoje od žalosti za sinom, koji je — kažu — u vojsci bio na robiji, pa se nije, magarac nijedan, ni kući — kažu — povratio. A ... a odakle su oni, domine?
— A rašta je bio na robiji? — upita putnik i ponudi ga vinom. On popije i stane trti rukavom postrižene brkove.
— Čega radi? Radi čega? Štranjga ko štranjga, lola ko lola, krmak ko krmak! Izlemao — kažu — radi neke djevojčure u nekoj kasarni svog rođenog kapetana, i moga avanicu bacili u buvaru, u štokhauz! Da, zbilja, done, odakle putujete?
Tuđinac mu naspe opet čašu i zapita smijućke: — A jesi li ti, more, poznavao onog bangaloza? — Birtaš pljucne.
— Vi baš želite da me opijete, ali nema toga bureta na svijetu! Bio sam ja mornar! Da, onaj meštrov hahar — poznavao sam ja bekriju! — Kada su ga otjerali iz škole, mahom je cijelo selo obrnuo! Bilo je to prije kakvih petnaest godina — jest! osamnaest! Ja sam onda došao u službu Hazu — znate, njegovog ste sina danas... alaj ste ga, bože mili! Trista mu muka! Služio ja starog Haza pa imao ljubaznicu Julu. Znate! Onu! Da, vi je još ne znate; — ali ako baš ... Sada je udovica — i birtaš pljucne posprdno. — Oko nje stao se šunjati onaj balavac. Ta ćosav još bijaše, trista mu muka! Ja njega jedne večeri dočekam, pa žic! po ušima. Trista mu muka! Nastala je dreka kao da sa neba fratri popadaše! Onda štapom maznem do dva-tri puta Julu, pa zbogom, diko! — Da, odakle si ti, baćuško!
— Paralažo jedna! A ne znaš li, bolan, da sam ja sin Košaninov?
— Ta znao sam ja to odmah, gospodaru Julije! — stao birtaš trabunjati češući se iza ušiju.
— Šta se pretvaraš, kiseli krastavce. Ali ako ikome pisneš da sam došao ...
— Zar sam ja, trista mu muka, neko drobeljalo?
— Izdiri, nesrećo! — podviknu Julije, a onaj se pokunji i ode mrdajući ramenima.
Sunce stalo zalaziti i zrak hladnjeti, a pred kuću sjeo seoski učitelj, stari Grga Košanin. Na glavi mu stari fes, drhtava desnica drži ogromnu luletinu, puši starac tjerajući komarce. Premda je u košulji i papučama, ipak tare svaki čas ogromnom modrom maramom znojnu ćelu, bradu i bijele brkove što se na krajevima žute od silnog pušenja. Svaki ko prolazi pozdravlja, a on se milostivo odaziva: — Dobro veče, sinko! — Alaj je jadnik u posljednje vrijeme ostario! Rođeni ga je sin više uništio nego kakva boljetica teška. — Odjedared dogamba iz svoje, preko puta, gostionice k njemu gazda Mijo.
— Dobar večer, gospodaru meštre!
— Bog dobra dao! Šta je dobra?
— Eno kod mene preko puta šenuti neki lacmanin časti paoriju. Ima novaca ko blata! Bankama pali cigaru! — Mijo malo laže, ali šta ćemo! On laže, kao tica što pjeva! — Prolazeći selom, malne zadavi taj Rus gospodina mladog, Morica. Poslao me ovamo da vas pitam hoćete li mu prodati šljiva?
— Zašto ne bih ako dobro plati? A odakle je?
— Ko bi znao ... trista mu muka, odakle je. Bit će iz Pariza. Tako psuje ko Parižlija. Govori i naški. Vrag bi ga znao!
— Pa neka dođe! — Birtaš ode i vikne sa po puta: — Gospodaru meštre! Ako dobro prodate, bit će zar i meni štogod?
— Bit će, bit će!
Uto se pojavi na prozoru oštro lice i svijetle oči gospođe Košaninove.
— Kakvoj ćeš to suklati prodati te zelene šljive! Zar onome pelivanu? Nije to čist posao!
— Ali nemoj, mamice! — stane je miriti Ljubica. Vrata grunuše, starica dojuri napolje, stane prkosno kraj klupe i stisne zube.
Iz birtije je dolazio oborene glave i očiju onaj stranac, kapu je navukao duboko na čelo.
— Ide kao razbojnik — šapne starica držeći ga na oku ... Došavši, pokloni se nekako smućeno, i predstavi se starcu tihim glasom.
— Forest, trgovac.
— Košanin, pučki učitelj! Moja žena ...
— Milo mi je — gotovo prošapta došljak.
Starci su začuđeno promatrali toga visokog stranca što tako rasijano maše štapom i gleda preda se. — I Ljubica dođe stidno napolje. On se učtivo pokloni i pruži joj ruku. Ona tek makne desnicom i porumeni do ušiju.
— Izvolite sjesti, gospodine! — ponudi ga učitelj kraj sebe.
— Hvala! Sjedio sam dosele. Kažu mi da imate prekrasnih šljiva. Premda još nisu sasvim zrele, kupit ću ih odmah ako su mi po volji. — Trgovčev je glas malko podrhtavao.
— Treba biti pomolog, gospodine moj! — i stari se Košanin zaveže u voćarsko-botaničke rasprave.
Starica je zanijemila i bljednula, a uplašeni ju je suprug katkad ispod oka pogledavao. Odjedared uhvati Ljubicu za ruku tako žestoko, da ju je šapatom zapitala: — A šta vam je, mamice?
— Ah! ... ništa, ništa! — i starica potrči kao bez glave najprije u šljivik, onda u pojatu, pa onda u školsku sobu. Tamo pred starim, drvenim raspelom padne na koljena i pruži grčevito ruke gore šapćući kao u vrućici:
— Hvala ti, bože! On je; on je, jadni, nesrećni moj sin, moj Julije! — Kao novorođeno sunce što budi rosu na cvijeću, tako je i njezina nova sreća izmamila suze na dobre joj materinje oči... Odjedared skoči i stane kraj prozor. Julije jednako još stoji i rasijano sluša. Tek pokadšto izlane: »Jest, tako je, gospodine!« Stari Košanin se razmahuje i priča o Ernstu Benariju, glasovitom voćaru. »Bože! ta taj moj Grga pravi je slijepac!« pomisli starica i nanovo proplače ... Sabravši se otrči u kuhinju. — Čuješ, Rezo! — vikne sluškinji, Švabici iz Stare Pazove. — Kolji kokoši i pravi pitu od sira. Imamo gosta! — Onda se vrati u sobu i umije lice, da se ne bi poznao trag od suza.
Ono troje međutim otišlo preko dvorišta u šljivik. Julije ponudi Ljubici desnicu, a ona—hoćeš-nećeš — primila. Šalio se s njome i kao da nije mnogo naučio od šljivarskih starčevih pouka... Starac je kraj svakoga debla stao, izgovorio mu životopis i vrijednost završujući redovito:
— Ni u Tuzli nema takih!
Prođoše voćnjakom, a mračak se stao hvatati. — Godem! ja kupujem sve, gospodine!
— Zar baš sve! — zavapi učitelj zavitlavši lulom i maramom; a Ljubica mišljaše: »Čudan čovjek! Kupuje zelene šljive, a nije ih ni gledao!« Juliju je odgovorila vrlo malo. Ta zar nije to muka, ići s takim momčetom ispod ruke?
— Pošto dajete sve? — upita Julije.
— E, gospodine, dva ću drveta pridržati za sebe, a za ostalo mislim — kao brat bratu — dvajst forinata.
— Dobro je! — I Julije izvadi iz kožnatih čakšira buđelar, sav nabrekao od novca. Učitelju padne lula u travu.
— Ta, gospodine, manite se! Ima vremena! Nismo mi na telegrafskoj žici, nego u T-u — reče, a u sebi pomisli: »To moram da javim u 'Školski vrt'«. Tako dobro još niko ne proda svojih šljiva u Slavoniji. Ali i jesu to šljive! Neka se sakriju tuzlanke!
Došavši na dvorište, stane se Julije bajagi praštati, mameći Ljubici krv u obraze.
— Ta ostanite, gospodine, kod nas na večeri. Bit će siromaški, ali od srca! — zadržavaše vukući ga za rukav učitelj. Ljubica je šuta-la, ali tih pogled njeizn je govorio. Ta zaboga, takvog čudnovatog čovjeka još ni u snu vidjela nije! — Uto dotrči iz kuće hitra starica. Namigne krišom na Julija, smijući se toplo i materinski, da se čudom začudila Ljubica. I on se smije! Šta je to?
— Zar si ti, Grgo — vikne starica veselo — zaista pobenao? I ti bi dozvolio da gaspodina iziju stjenice onog Likote?
— Eh, Marijo, mislio sam da ti ... — penta iznenađeni starac. »Čula je — pomisli — kako sam se krasno pogodio!«
Kada dođoše u tavni hodnik, osjeti starica kroz kosu topli sinov poljubac. — Ćuti, mamice, da vidimo šta će otac — šapne joj u uho, a ona sirotica opet otprši u školu.
Ljubica joj se sve više čudila; tim više što je još nema na večeru na koju je došao i veseli kapelan, Živko Unukić, veliki rodoljub, a još veći govordžija. Na stolu već stoji pečenje, a nje još nema.
— Gdje je majka? — upita Ljubica u uho sluškinju.
— Plače u kuhinji. Ne znam što joj je.
Julije je stao pričati svoje doživljaje. Baš govori kako ga je đakom povukla želja na more, kako je patio kao prosti mornar na »Raleji«. Ljubici odjedared bljesne pred očima! Pohrli u kuhinju, ali majke nema. Nađe je pred kućom na klupi gdje sluša kako iz sobe dopire snažni glas pripovjedačev. Mjesečina joj se prosula blijedim licem i suznim očima.
— Mamice! Ono je Julije! — šapne Ljubica i padne joj na grudi...
— Ta gdje ste, žene? — zapita ih učitelj pošto dođoše gledajući kradom Julija.
— Imale smo posla — odgovori Ljubica i obori porumenjelo lice. Obješenjak kapelan pogleda nju, pa Julija i kradom se nasmije.
— I tako ja dođem u Teksis — nastavi Julije svoje pričanje zažarenim očima. — Bio sam dakle već mrnar, konobar, jahač u cirkusu, pisar, rudar, a u Teksisu se najmim u jednoga bogatog farmera, Furleja. Dresirao sam mu za sedlo poludivlju ždrebad. Godem! sjednem na onog ludog đavola, zabijem mu mamuze u rebra, pa huj! —jurim kao bura prostranim travnikom, dok kljuse ne padne od umora. Tako sam ja dresirao, a Furlej sve govori: »Bravo, momče! Godem baj hel! Ta ti si morao negdje spasti sa vješala!« Taj me Furlej uzeo i za ortaka, a ja se pomognem i vratim u Evropu ...
— Ta mogli ste se i ubiti — izletje Ljubici preko volje.
— A šta je bilo s vašim roditeljima? — upita kapelan gledajući staricu kojoj bljesnuše oči, i starca koji je držao u ruci batak i pružio prama Juliju glavu ... Muk zavlada vascijelim društvom.
— Eh, ja — godem! — stane drobiti Julije, a rašireni i sjajni mu pogled bludi uokolo ...
Starome Košaninu ispadne batak iz ruku, a on ih dršćući kao suvo granje pruži prema sinu. Oči izbuljio; krajevi usta podrhtavaju grozničavo, usne se miču kao da hvataju vazduh. Pritvorivši starac zadovoljne oči, nasmije se, a dvije se suze uhvate za staro mu lice kao proljetne kapljice što se hvataju za led.
Julije! Sine preslatki! — viknu najedared iz dna grudi tihanim, spusti ruke i kao daje zaronio u naslon stolice.
— Jest, oče! To je Julije, mili naš Julije! — rekne kroz plač majka, obujmi sina rukama oko širokih prsiju i stane ga cjelivati, a on srećnik zaklopio oči! — Ja sam ga odmah prepoznala! ...
— Hajde ocu, nesrećniče — rekne mu blago; on ustane, poljubi oca u drhtavicu ruku:
— Oprosti mi, oče!
— Jadni, nesrećni, dobri moj sin! — govoraše starac na mahove — Ja sam ti već davno oprostio. A što mi se ne javi prije! — i presrećni ga otac dodirne usnama u visoko čelo.
Vrata se otvore, sluškinja uđe u sobu i ispusti iz ruku činiju.
— Stani, narode! Zar zaboraviste pitu? — rekne kapelan vlažnim očima i pokaže na razvaline na patosu. Svi se osim Julija kroz suze nasmiju. Dohvativši kapu, ode napolje. I starica se za njim digne.
— Ostavi ga — rekne joj starac — znaš da je tvrd na suzi. Pusti ga, bit će mu lakše!
— Slava Višnjemu! Tajni su putovi Gospodnji! — digne čašu kapelan. — Amen! — i svi se kucnu.
— No, Ljubice? Otkada vi pijete vino? — dirne ju kapelan, a ona pobježe u kuhinju. Oni pogledaju za njom pa se nasmiju ... Naskoro se za njom odšunja i starica. — Bez riječi odoše one na dvorište i nađu ga na bunaru, na najmilijem mjestu njegova djetinjstva. Naslonio se na đermu i spustio glavu — zamislio se, šta li? — Odjedared se trgne i pođe k njima i rekne mekanim i toplim glasom:
— Ljubice, a zar ti nećeš da me poljubiš? — Njoj se slomila riječ u grlu. Zadršće kao cvijeće kada vjetar navještava blagu kišu proljetnu. Julije priđe k njoj, uhvati je objema rukama za nježnu i divnu glavu pa je poljubi u čelo govoreći:
— Je li, golubice! Ti ćeš još ostati uz nas, nećeš odletjeti!
Ona zaplače.
— Ne plači, dušo! — rekne joj Julije i dugim poljupcem ispije suzu sa zapaljena joj lica ...
Već je ponoć minula. U »namještenoj sobi« na krevetu za goste — osobito za »školskog nadzornika« — pružio se Julije podbočivši muške ruke pod glavu. Sve je već ispripovijedao: i kako mu je srce krvarilo kada su ga turili u vojsku radi đačkih nestašluka, kako je izbo Mađara, kapetana Teleglavija, i patio na robiji, kako se nije od sramote vratio kući, kako je tumarao svijetom i obogatio se sa mr. Furlejem. Majka sjela na krevet pa ga časkom cjelune, a otac kraj njih u starom naslonjaču puši, tjera ogromnom maramom muve i sve se osmjehuje. — Ljubica sjedijaše malo podalje. — Svemu se divila: i smjelim pustolovinama, i patnjama, i ovome snažnome i razboritome čovjeku junačkih crta i kudrave kose, i bistrijem velikim njegovim očima kojima joj je svaki čas kanda u dno srca zavirio ...
Odjedared stane Julije sve tromije govoriti. Oči mu se sklapaju. — Laku noć! — šapne umorenim glasom, uhvati majku nježno za ruku, pogleda zahvalno oca — pa Ljubicu, da je sva uzdrhtala, sklopi umorene vjeđe, a licem mu se prospe tih, blažen smiješak... I majčina glava klone mu umorena na grudi, a otac staračkom rukom otre mu znoj sa čela, poljubi ga i ode s Ljubicom na prstima u sobu za spavanje. Legoše, ali zaspati ne mogoše.
— Spavaš li, Ljubice? —javi se odjedared starac, ali ona mu se ne odazove. Ustao je, obukao svoj »šlafrok« i otapao opet u onu sobu.
Ljubica ne može da usne, sva gori. Kada zatvara oči, kao da je mora davi... Čuje kako je u drugoj sobi starac gromko zahrkao, i ona ustane, zavije se u ponjavu, otvori prozor, a pogled joj zabludi u ambrozijsku, u tihu noć. Na nebu se prostire ogroman oblak kao mračno krilo, a tek tu i tamo bljesne zlaćano perce — kka zvjezdica. Čuje njegovo disanje ... Cvrčak cvrči, a komarac zacvili zujnu svoju pjesmu. Kroz dudovo lišće na sokaku ćarlija noćni lahor i dirne joj svježim dahom tople, djevičanske grudi ... Bijaše joj tako slatko, tako lagodno! Od nepoznatog joj nekog uzbuđenja podrhtavaju noge oko koljena, a i u grlu ju nešto tako slatko zateže, da bi se ujedno i nasmijala i zaplakala; nikada još ne bijaše tako čudnovato zanesena! ... Nedavno je čitala kako je anđeo odnio zapušteno neko čedo, pošto je zaspalo, gore u zlatna nebesa ... i njoj se učini u noćnome šuškanju kao da anđeo ljubavi gazi noćnu tamu ... Razdragana i raznježena fantazija ponese je daleko, daleko, tamo u tajanstvene mirske visine. Snivala je otvorenim očima ...
Odjedared ju trgne iz tih sanjarija otegnuta jeka daleke grmljavine. Nagli vijor potrese krovovima i dudovim granjem i osine ju hladnim rtom svojim. Ona se prestravi, zatvori kapke i prozor pa legne.
Još nije po starom školskom krovu ni zarominjala jesenska kišica, a ona je već usnula, sanjajući prvi, sjajni i čarobni sanak prve i čiste svoje ljubavi.
| Povratak na vrh stranice. |