Objave svete Brigite

Objave (Relevationes) autor: Brigita Švedska

Napomene prevodioca: Ovdje donosim predgovor te prva dva poglavlja iz prve knjige Objava. Cijeli se ciklus sastoji od trinaest knjiga. Zbog kompleksnosti teoloških izraza i samog stila originala preveo sam samo ovaj uvodni dio. Kasnije sam uzeo izvatke iz UPT-ove publikacije «Objave svete Brigite Švedske – O životu i muci Gospodinovoj i o životu Njegove blagoslovljene Majke». Ovdje su izvadci numerirani kako su numerirani i u publikaciji.

Prva knjiga

Predgovor

Sin Božji govori: «Čujte, svi neprijatelji moji u svijetu jer se ne obraćam prijateljima svojim!

Čujte, svi vi klerici, nadbiskupi i biskupi i svi nižih statusa u Crkvi! Čujte, svi vjernici bilo kojeg staleža bili! Čujte, vi kraljevi i prinčevi zemlje i svi sluge! Čujte, žene, princeze, kraljice i sve gospođe i sluškinje!

Svi vi naseljenici ovoga svijeta bilo kojega ranka, bili veliki ili maleni, slušajte ove riječi što vam Ja, koji vas stvorih sada govorim! Osuđujem vas jer ste pobjegli od mene i dali Zlom svoju volju, pa izvršavate njegove savjete.

U potpunosti sam vas otkupio Svojom krvlju i ne pitam vas za ništa osim vaše duše. Stoga vratite se Meni u poniznosti i Ja ću vas primiti kao svoju djecu.»

Prvo poglavlje - O Kristovim dobrim djelima i ljudskoj nezahvalnosti; Brigita mora voljeti Njega iznad svega ostalog

Riječi našega Gospodina Isusa Krista njegovoj izabranoj i iskreno ljubljenoj nevjesti kojoj očituje Svoje najsavršenije Utjelovljenje, osuđujući prekršaje svetogrđa i lom naše vjere i krštenja, i poziv Njegovoj nevjesti da ga voli.

Ja sam stvoritelj neba i zemlje, jedan u božanstvu s Ocem i Duhom Svetim. Govorio sam prorocima i patrijarsima i onaj sam koga su iščekivali. Zbog čeznuća njihova i u suglasnosti s Mojim obećanjem, preuzeo sam tijelo bez grijeha, bez putenosti, ušavši u tijelo Djevice poput sunca što sja kroz najčišći kristal. Svjetlost ne oštećuje staklo kada prolazi kroz njega tako niti Djevica nije izgubila djevičanstvo kada sam uzeo ljudsku prirodu.

2 Tijelo sam preuzeo bez da sam izgubio božanstvo. Iako sam s svojom ljudskošću bio u utrobi Djevice, nisam bio ništa manje božanstven, upravljajući i ispunjavajući sve stvari s Ocem i Duhom Svetim. Svjetlost nije nikada odvojena od vatre niti je Moje božanstvo ikada bilo odvojeno od Moje ljudskosti niti u Mojoj smrti.

3 Ja sam želio da Moje čisto i bezgrešno Tijelo bude izranjavano od tabana nogu do krune Moje glave za grijehe svih ljudi i da budem pribijen na križ. Ono se sada daje svakoga dana na oltaru da bi Me ljudi mogli više voljeli i češće se prisjećati Mojih djela.

4 Ja sam u današnje vrijeme zaboravljen, zanemaren i ismijavan, poput kralja izbačenog iz njegovog kraljevstva na čijem je mjestu izabran i slavljen pokvareni lopov.

5 Želim da Moje kraljevstvo bude unutar čovjeka i po pravu Ja bih trebao biti njegov kralj i gospodar, jer sam ga stvorio i otkupio. Ali sada, on je prekinuo i oskvrnuo vjeru koju mi je obećao na krštenju. On je prekršio i odbio Zakon kojeg sam izradio radi njega. On voli svoju samovolju i omalovažavajući odbija Me slušati. Osim toga, on uzdiže najpokvarenijeg lopova, Zlog, iznad Mene i obavezuje mu svoju vjeru.

6 Zli je zaista lopov, kroz zla iskušenja i lažna obećanja krade za sebe ljudske duše koje sam otkupio s vlastitom krvlju. To nije zato što je jači, kao što je bio od Mene, da ih može krasti budući da sam Ja tako moćan da mogu učiniti sve jednom riječju i tako pravedan da ne bi napravio ni najmanju nepravdu niti kada bi Me to pitali svi sveci. Budući da je čovjeku dana slobodna volja, on je dragovoljno prezreo moje zapovjedi i prihvatio Zlog, stoga je jedino pravedno da osjeti vlast Zlog.

7 Zli je stvoren dobar od Mene, ali je pao kroz vlastitu zlu volju i postao Moj sluga koji donosi kaznu pokvarenim. Iako sam sada tako preziran, Ja sam još toliko milostiv da ću osloboditi svakoga od pokvarenog lopova i oprostiti grijehe onome koji Me zazove milost i pokori Mi se.

8 One koji budu ustrajali u nepoštivanju Mene, obići ću svojom pravdom i čuvši to oni će se tresti i govoriti će: «Jao nama, što smo uopće rođeni ili bili začeti; jao nama, što smo izazvali na gnjev Gospodara veličanstva.»

9 Ali kćeri Moja, koju sam izabrao za Sebe i s kojom pričam u duhu, voli Me s svim srcem svojim, ali ne onako kako voliš svoga sina ili kćer ili bližnje, već više od bilo čega na svijetu! Stvorio sam te i nisam štedio niti jedan od Mojih udova u patnji za tebe. Unatoč tomu, toliko ljubim tvoju dušu da bih dopustio da me ponovno pribiju na križ, da je to moguće, nego da te izgubim.

10 Ugledaj se na Moju poniznost; Ja koji sam kralj slave i anđela, bio sam odjeven u jadnim dronjcima i stajao gol uza stup dok su Moje uši slušale sve vrste uvreda i ismijavanja.

11 Podredi svoju volju Mojoj jer Moja Majka, tvoja Gospa, od početka do kraja nije nikada željela išta osim što sam Ja želio. Ako Me poslušaš, tada će tvoje srce biti s Mojim srcem i biti će zapaljeno Mojom ljubavlju na isti način kao što i svaka suha stvar u dodiru s vatrom plane. Tvoja duša biti će ispunjena sa Mnom i Ja ću biti u tebi; sve će ti prolaze stvari postati gorke, a požuda će biti poput otrova.

12 Odmarat ćeš se u Mojim božanskim rukama, gdje nema požude, samo radosti i duhovne naslade. Ondje je duša u nutrini i izvana ispunjena radošću te ne misli i ne želi ništa osim sreće koju posjeduje.

13 Izaberi Me za svoju jedinu ljubav i imati ćeš sve što želiš i to u izobilju. Nije li pisano da udovičino ulje nije podbacilo sve do dana kada je Gospodin poslao kišu zemlji po riječima proroka? Ja sam istinit prorok. Ulje, radost i oduševljenost nikada te neće napustiti ako budeš vjerovala u Moje riječi i ispunjavala ih.

Drugo poglavlje - O dužnostima nevjeste

Riječi našega Gospodina Isusa Krista njegovoj kćerki, koju je uzeo kao svoju nevjestu, glede prave vjere i o tome koje bi ukrase, simbole i namjere morala imati zbog poštovanjem prema mladoženji.

Ja sam stvoritelj neba, zemlje i mora i svega što je u njima. Ja sam Jedan s Ocem i Duhom Svetim. Nisam poput bogova od kamenja ili zlata kako su nekada ljudi govorili ili više bogova kao što su Me zamišljali, već jedan Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, tri osobe, ali jedno u supstanci, Stvoritelj svega i u ničem stvoren, ostajući nepromjenjiv i svemoguć u vječnosti.

2 Rođen sam od Djevice bez da sam izgubio Svoje božanstvo, već pridružujući ga Svojoj ljudskosti tako da u jednoj osobi mogu biti istiniti Sin Božji i Sin Djevičin. Bio sam pribijen na križ, umro sam i bio pokopan, ali je Moje božanstvo ostalo nedirnuto. Iako sam umro kroz ljudsku prirodu i tijelo koje sam preuzeo Ja, jedini Sin, živio sam u božanskoj prirodi u kojoj sam bio jedan Bog zajedno s Ocem i Duhom Svetim.

3 Ista sam osoba koja je ustala iz mrtvih i uzdigla u nebo i koja sada govori s tobom kroz Moj duh. Izabrao sam te kao svoju nevjestu da bi ti pokazao Svoje tajne jer Mi se to dopada.

4 Također imam nesumnjivo zakonito pravo na tebe budući da si predala svoju volju Meni kada je tvoj suprug umro. Poslije njegove smrti ti si razmišljala i molila o tome kako bi mogla postati siromašna zbog moje korist te si se željela odreći svega zbog Mene. Zbog toga imam zakonito pravo na tebe. Zauzvrat za tvojoj veliku ljubav jedino valja da ti se pružim. U tu svrhu uzimam te kao Svoju nevjestu zbog Moga veselja u obliku koje je dostojno Bogu da ima s čistom dušom.

5 Nevjesta ima dužnost da bude spremna za vjenčanje kada to mladoženja odredi, tako da bude odgovarajuće odjevena i čista. Bit ćeš čista ako budeš razmišljala o svojim grijesima, kako sam te na kršenju očistio od Adamovog grijeha i kako sam te često podržava i podnosio kada bi pala u grijeh.

Izvaci poglavlja iz UPT-ove publikacije

Treće poglavlje – Bezgrešno Začeće

Govori Blažena Djevica:

Istina je, da sam ja začeta bez istočnoga grijeha, a ne u grijehu, pa kao što ni ja ni moj Sin nismo nikada zgriješili, isto tako nije bilo braka svetijega od onoga u kojem sam ja rođena.

Sretan je bio čas mojega začeća, jer je to bio početak sveopćeg spasenja obraćenja tame u svjetlo. Bog je u svojem djelovanju htio učiniti nešto jedinstveno i svijetu skriveno, kao kad je učinio da suhi štap procvjeta. I znajte da je moje začeće bilo skrovito, jer se Bogu tako svidjelo.

Naime, kao što su naravni zakon i slobodni izbor dobra i zla stariji od pisanoga zakona koji ih slijedi, ograničavajući svaku neurednu spoznaju, tako je i Bog htio da njegova djeca pobožno dvoume o mojemu začeću, pa da se svaki potrudi oko istine sve dok se ona ne očituje u predodređeno vrijeme.

Šesto poglavlje – Pohođenje

Govori Blažena Djevica:

Kad mi je anđeo navijestio da ću začeti Sina, ja sam, samo što sam pristala, osjetila u sebi nešto neizrecivo čudesno i i neshvatljivo, tako da sam u zanesenju smjesta pohitjela k mojoj rodici Elizabeti, da je utješim u njezinoj trudnoći i da joj povjerim što mi je anđeo bio navijestio.

A kad sam je na zdencu susrela i nakon što smo izmijenile pozdrave i poljupce, u njoj je dijete čudesno zaigralo od radosti. Nato sam i ja osjetila u srcu iznenadno nadahnuće, tako da mi je jezik sam po sebi klicao pohvale Bogu, a duša htjela poletjeti od veselja.

Elizabeta se divila žaru duha što je govorio iz mene, a niša manje ni ja nisam bila ushićena milošću što je bila u njoj, tako da smo ostale zajedno i mnogo dana blagoslivljale Boga.

A nakon toga počela se u mojoj pameti oblikovati posebna misao o tome kako i koliko pobožno bih trebala djelovati nakon tako velike primljene milosti. Što ću odgovoriti kad me tko zapita kako sam ostala trudna, ili tko je otac djetetu.

Neprijatelji će me opanjkati pred Josipom i on će me vjerojatno okriviti kao nevjernu. Dok sam o tome razmišljala ukaza mi se anđeo, drugačiji od onoga rije, pa mi reče: «Naš vječni Bog je s tobom i u tebi. Nemoj se bojati, On će ti dati što ćeš reći, upravljati će tvoje korake i svojom snagom i mudrošću dovršiti što je počeo u tebi.»

Ali Josip, s kojim sam bila zaručena, kad je vidio da sam trudna, zaprepašten i smatrajući naš suživot neprihvatljivim, nije znao što činiti, dok mu nije u snu anđeo rekao: «Ne otpuštaj djevice što ti je povjerena, jer je istina što si čuo od nje. Ona je začela po Duhu Božjem i rodit će Sina, Spasitelja svijeta. Prema tome pazi na nju vjerno i budi čuvar i svjedok njezine čistoće.»

Od toga dana Josip me je služio kao svoju gospodaricu, a ja sam mu pomagala u najnižim poslovima. Od tada ja sam bila stalno u molitvi, rijetko posjećivana ili idući u posjete, veoma rijetko izlazeći među svijet, osim o velikim blagdanima, i pažljivo sam slušala čitanja i nagovore naših svećenika.

Odredila sam vrijeme za ručne radove i nenametljivo sam postila koliko je moje tijelo bilo u stanju služiti Bogu. Sve što nam je pretjecalo u našem dnevnom uzdržavanju davali smo siromasima, zadovoljni s onim što smo imali.

Josip se brinuo o meni bez ijedne riječi prigovora ili srditosti, jer je bio strpljiv u siromaštvu, ustrajan u potrebnu poslu, blag prema svađalicama, uslužan prema meni, spreman braniti moju čast ako bi me tko oklevetao, vjerni svjedok čudesnih Božjih djela. Bio je do te mjere mrtav svijetu i tijelu, da nije nikada poželio ništa osim nebeskih stvari.

Imao je takvo pouzdanje u Božja obećanja, da mu je najčešći izraz bio: «Da mi je samo doživjeti da se Božja volja ispuni!» Vrlo rijetko je odlazio među ljude ili na javne skupove, jer mu je sva misao bila činiti volju Božju, zato je njegova slava sada tako velika.

Osmo poglavlje – Božić

Brigitino viđenje:

Stajala sam uz jaslice u Betlehemu i gledala kako dolazi prekrasna Djevica, u bijeloj rubini i plaštu. Očigledno je bila pred porodom. Uz nju je stupao častan starac, a sa sobom su vodili vola i magarca. Kad su ušli u staju, starac je privezao vola i magarca za jasle, zatim izišao pa se bratio sa zapaljenom luči i utaknuo je u pukotinu na zidu.

Nakon toga se povukao, da ne bi bio osobno prisutan pri porođaju. Djevica tada izu obuću i metnu je pokraj složena plašta, skide s glave rubac i spusti ga kraj sebe. Stajala je u samoj rubini, duge, kao zlato kose spuštene na ramena.

Zatim je izvadila dvije čiste lanene pelene i dva vunena povoja, što je ponijela sa sobom da povije svoga novorođenca, te dva omanja lanena rupca da mu pokrije i poveže glavu. Sve je to složila pokraj sebe, da joj u danome času bude pri ruci.

Kad je sve bilo spremno, Djevica je pobožno klekla i stala moliti, okrenuta leđima prema jaslama, a lica uzdignuta prema nebu na istoku. Tako je ostala uzdignutih ruku, očiju uprtih u nebo, u zanosu, kao opijena božanskom slašću.

I dok je tako bila u molitvi, primijetih kako se dijete pomače u njoj, i odjednom, u trenu oka, ona porodi svoga Sina, koji je zračio tako neizrecivim svjetlom i sjajem, da se ni sunce ne bi moglo s njime usporediti. Luč što ju je starac zabio u zid nije uopće sjala, jer je božanstveni sjaj potpuno potamnio tvarno svjetlo luči.

Porod je bio trenutačan do te mjere, da ja nisam bila u stanju vidjeti kako se zbio. Samo sam odjednom ugledala slavno Djetešce kako golo leži na tlu, bez ikakva traga nečistoće na sebi… I tada sam čula anđeoski pjev, nadzemaljski blag i sladak… Čim je Djevica osjetila da je porodila, smjesta je sagnula glavu, te se sklopljenih ruku i s dubokim poštovanjem poklonila svome Sinu, govoreći: «Dobro došao, moj Božiću, moj Gospodine i moj Sine.»

Tada se dijete, plačući i pomalo drhteći od studeni na hladnu podu, malčice okrenu i pruži ruke, kao tražeći majčinu pažnju i nježnost. Tada ga majka uze u naručje, privinu k srcu, te ga, puna majčinske radosti i skrbi, ogrija svojim obrazom i grudima.

Potom sjede na tlo i položi Sina u krilo, pa ga stade spretno, povijati, najprije u lanene pelene, te u vuneni povoj, motajući ga čvrsto uz njegovo maleno tijelo, povezujući mu ruke i noge krajevima povoja. Nakon toga omota mu glavu sa dva mala lanena rupca, što ih s tom nakanom bila pripravila.

Uto uđe i starac, pa pade na koljena i pokloni se Djetetu, plačući od radosti. A Djevica nije izgubila ništa od svoje rumeni, kako to sa ženama u porodu biva, jedino joj se struk stanjio. Krepo je ustala s Djetetom u naručju, te ga zajedno, to jest ona i Josip, položiše u jasle, te mu se pokloniše u neizmjernoj radosti i veselju.

Dok su se Blažena Djevica i Josip klanjali Djetetu u jaslicama, ugledala sam pastire kako dolaze da se poklone Djetetu. Čim su ga ugledali, klekli su na poklon, puni poštovanja i sreće, te su odlazili hvaleći i slaveći Boga za sve što su vidjeli i čuli.

Govori Blažena Djevica:

Kćeri moja, znaj da sam ja rodila svoga Sina upravo tako kako si ti vidjela, sama u staji, moleći na koljenima. Rodila sam ga s takvom radošću i srećom u duši, da nisam oćutjela boli ni tegobe dok je On napuštao moje tijelo, već sam ga smjesta povila u čiste pelene što sam unaprijed bila pripravila.

Kad je Josip to vidio, divio se tomu kako sam porodila bez ikakve pomoći, ali kako je mnoštvo u Betlehemu bilo zaokupljeno popisom stanovništva, divotna Božja djela nisu se mogla razglasiti među njima. I znaj sa sigurnošću da, iako ljudi u skladu sa svojim shvaćanjem ustvrde da se moj Sin rodio na obični način, istina je izvan svake sumnje, da se rodio tako kako sam ti rekla i kako si ti u viđenju gledala.

Kćeri, znaj, kad su se tri kraljevska Mudraca primicala k staji da se poklone mojem Sinu, da sam unaprijed znala za njihov dolazak. A kad su ušli i poklonili mu se, moj Sin se obradovao i lice mu je još više zasjalo od radosti. Ja sam se također radovala i divila, prateći njihove riječi i kretnje i pohranjujući sve u svojemu srcu.

Jedanaesto poglavlje – Isusov život prije muke

Govori Blažena Djevica:

Govorila sam ti o svojim bolima, ali bijeg sa Sinom u Egipat i vijesti o Herodovu progonu i pokolju djece nisu bile moja jedina žalost. Naime, iako sam znala što je bilo pisano o mojem Sinu, ipak je moje srce bilo puno tuge i žalosti, jer sam ga preko mjere ljubila.

Ti se možda pitaš, čime se moj Sin bavio prije svoje muke. Odgovorit ću ti skupa s Evanđeljem: «Bio je poslušan svojim roditeljima i vladao se kao i ostala djeca sve dok nije odrastao.»

Nije nedostajalo čudesa u njegovu djetinjstvu, kao kad su kumiri popadali pri njegovu ulasku u Egipat, ili kako su Mudraci prorekli da će moj Sin biti znak velikih događaja, ili ukazanje anđeoskih zborova, kako na njemu nije bilo nikakve nečisti, čak mu ni kosa nije bila zamršena.

Sve to trebaš znati kao dokaz da je u Evanđelju prikazano njegovo božanstvo i čovještvo, da bi služilo na pouku tebi i drugima. A kada je napredovao u godinama bio je neprestano u molitvi i na blagdane bi poslušno išao s nama u Jeruzalem ili drugdje.

Njegova pojava i nastup bili su tako čudesni, tako dragi, da su mnogi u potištenosti znali reći: «Hajdemo k Marijinu Sinu, on će nas utješiti!» Rastući u dobi i mudrosti, svojim rukama je obavljao svakodnevne poslove i upravljao nam riječi pune božanske utjehe, tako da smo stalno bili puni neopisive sreće.

A kad bismo zapali u kakav strah ili nestašicu, nije za nas stvarao zlata ni srebra, nego nas je savjetovao na strpljivost, i bili smo vazda pošteđeni najgorega. Potrebe smo pokrivali koji put dobrotom pobožnih, a najviše vlastitim radom, tako da smo imali dovoljno za skromno uzdržavanje, bez ikakve raskoši, jer smo jedino nastojali oko toga da služimo Bogu.

Prijatelji su zalazili u naš dom i moj Sin je prisno razgovarao s njima o Zakonu, o njegovu pravom i slikovitom značenju. Također je javno raspravljao s pismoznancima, koji bi u čudi znali reći: «Gle kako Josipov Sin uči pismoznance. Neki mu veliki duh govori.»

Jednom, dok sam mislila o njegovoj muci, On mi, vidjevši moju tugu, reče: «Majko, zar ti ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Jesi li bila ponižena kad si me začela ili u bolu kad si me rodila? Zašto si žalosna? Pa volja je Očeva i volja moja da ja muku podnesem. Ono što imam od Oca ne može trpjeti, ali tijelo što sam ga od tebe uzeo trpjet će za otkupljenje tijela i spasenje duša svih ljudi.»

Bio je tako poslušan da, kad bi Josip slučajno rekao: «Učini ovo ili ono!», On bi to smjesta poslušao, jer je prikrivao svoju božansku narav do te mjere, da sam je samo ja primjećivala, a gdjekad i Josip, jer smo nas oboje često viđali neko neobično svjetlo što bi ga okruživalo i čuli anđeosko pjevanje povrh njega.

Viđali smo i zloduhe, koje naši pismoznanci nisu mogli istjerati, kako bježe ispred pojave moga Sina.

Sedamnaesto poglavlje – Muka

Govori Blažena Djevica

Kad je počeo ćutjeti Svoju muku moj Sin se, očiju punih suza, počeo znojiti u smrtnom strahu, a ja sam ga tada izgubila iz vida sve do trenutka kad je bio priveden na bičevanje. Tada je bio tako divljački gurnut, da je pao glavom na tlo i razbio zube.

Tukli su ga po vratu i obrazima tako žestoko da sam jasno čula zvuke udaraca. Onda se na satnikovu zapovijed svukao i svojevoljno obgrlio stup. Svezali su ga tvrdo i sve mu tijelo izorali ljutim bičevima.

Na prvi udarac sam se obeznanila, a kad sam došla k sebi, ugledala sam Njegovo golo tijelo iznakaženo bičevima. Tada jedan od njegovih mučitelja reče ostalima: «Zar ga želite ubiti prije suda?» Rekavši to prereza mu spone.

Oslobođen stupa moj Sin se okrenuo da se obuče, ali mu nisu za to dali vremena. Ipak dok su ga tjerali, uspio je provući ruke kroz rukave. Otisci stopa kraj stupa bili su označeni krvlju, i svaki korak se jasno raspoznavao po krvavom tragu.

On tada vlastitom haljinom obrisa krv što mu tekla niz lice. Kad su ga konačno osudili, izveden je van grada noseći križ, ali je putem netko preuzeo križ od njega. Na mjestu raspinjanja, gle, mlat i četiri čavla već su bili spremni.

Na zapovijed je svukao odjeću sa sebe, opasavši bokove komadom lanena platana, što mu ga je netko iz samilosti pružio. Križ je bio usađen, tako da je križište bilo u visini pleća, bez oslonca za glavu, a ploča s natpisom je bila pričvršćena iznad ruku.

Na novu zapovijed on je okrenuo leđa križu i poslušno ispružio najprije desnu, a potom lijevu ruku, koja nije dosezala do kraka križa, pa su mu je istegnuli. Na isti način su mu noge primakli probušenim rupama i pribili su ih s dva čavla na drvo križa, isto kao i ruke.

Na prvi udarac čekića ja sam se onesvijestila od bola, a kad sam došla k sebi, ugledala sam svoga Sina raspeta na križu i razabrala uzbuđena pitanja u mnoštvu: «Zbog čega je osuđen? Je li zbog krađe, otmice ili prijevare?» Odgovor je bio, da se radi o varalici.

A tada mu je na glavu nataknut trnov vijenac, nabijen do sredine čela, otvorivši bodljama nove curke krvi, oblivši mu kosu, oči i bradu, tako da se nije vidjelo ništa osim krvi, niti me je on mogao vidjeti podno križa, som kad bi stiskajući očne kapke načas istjerao krv i očiju.

Nakon što me je preporučio svojem učeniku, podigao je glavu i upravio pogled u nebo, povikavši iz sveg glasa: «Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio?» - riječi kojih nisam zaboravila sve dok nisam u nebo došla. A on ih je izustio više iz samilosti prema meni nego zbog vlastita trpljenja.

Tada samrtna boja obuze svaki dio njegova tijela koji se mogao vidjeti od krvi, obrazi mu se opustiše, rebra iskočiše, trbuh usahnu, nosnice mu se raširiše i srce skoro prepuče. Tada mu se cijelo tijelo strese i brada klonu na prsa.

I kada izdahnu usta mu ostadoše otvorena, izlažući na vidjelo jezik i zube oblivene krvlju. Oči su mu se prevratile, a cijelo, sada već mrtvo tijelo srozano je visjelo o čavlima, koljena izbačenih na jednu, a nogu na drugu stranu.

U međuvremenu su neki od prisutnih skoro s užitkom dobacivali: «Marijo, Sin ti je umro!» Drugi su s više ljudskosti govorili: «Gospođo, sada je kazna tvoga Sina nagrađena vječnom slavom.»

Nedugo nakon toga probodoše mu bok i šiljak koplja se zacrveni krvlju u znak da mu je srce probodeno. Taj ubod rani moje srce i pravo je čudo da mi nije prepuklo. Ostali su počeli odlaziti, ali ja nisam mogla.

No sada sam barem imala tu utjehu da sam mogla dotaknuti Njegovo tijelo skinuto s križa. Primila sam ga u krilo, brojila mu rane i otirala krv. Svojim sam u prstima sklopila oči i zatvorila usta, ali mu nisam mogla saviti ukočene ruke, pa sam mu ih složila preko trbuha umjesto preko prsa. Ni koljena mu se nisu mogla ispružiti, već su ostala tako kako su se bila ukočila na križu.

Devetnaesto poglavlje – Smrt našega Gospodina

Govori Blažena Djevica

U smrti moga Sina sve je bilo poremećeno. I Njegovo božanstvo, što se nikad nije dijelilo od njega, čak ni u času smrti, kao da je ipak uzelo dijela u njegovoj muci, iako božanstvo u svojoj nepromjenjivost ne može osjećati muke ni boli.

Moj Sin je trpio bolu u svim svojim udovima i u svom božanskom besmrtnom srcu. I njegova besmrtna duša je trpjela jer je napustila tijelo. Čak su i anđeoski korovi bili potišteni, vidjevši kako na zemlji Bog trpi u čovještvu.

Ali kako besmrtni anđeli mogu biti uznemireni? Isto kao kad koji pravednik vidi prijatelja u muci iz koje će postići slavu, pa se raduje slavi svoga prijatelja, ali se istovremeno žalosti zbog njegovih muka.

Tako su i netrpeći anđeli žalili muku mojega Sina, ali su se i radovali njegovoj budućoj slavi i blagoslovnim plodovima Njegove muke. I stvorenja su bila poremećena. Sunce i mjesec su pomračili, zemlja se potresla, stijene se raspucale i grobovi otvorili na času smrti mojega Sina.

Neznabošći svega svijeta bili su također uznemireni, jer su u srcu osjetili grč bola, iako nisu znali zašto. Pa i srce onih što su ga razapeli bilo e ispunjeno tjeskobom, a i sami nečisti duhovi bili su prestrašeni. Pravednici u krilu Abrahamovu bili su do te mjere potreseni, da bi radije bili vječno u paklenim mukama nego gledali kako njihov Gospodin plaća tako okrutnu cijenu otkupljenja.

Ali nitko ne može ni zamisliti koliku bol sam osjećala ja, Djevica i Majka, stojeći pod križem mojega Sina. Zato, kćeri moja, razmišljaj o muci mojega Sina i bježi od prolaznoga svijeta, koji je samo pričin, poput cvijeta što brzo vene.

Dvadeseto poglavlje – Ukop našega Gospodina

Govori Blažena Djevica:

Kćeri, imaj na pameti pet stvari. Prvo, da su svi udovi mojega Sina u smrti bili ukočeni i hladni, pokriveni skorenom krvi što mu je iz rana tekla tijekom muke.

Drugo, da mu je srce bilo toliko puno gorčine i patnje, tako da nije prestalo trpjeti sve dok ga koplje nije prepolovilo.

Treće, zamisli na koji je način skinut s križa: dva čovjeka što su ga skidali, postavili su troje ljestve, jedne do nogu, druge do ruku i ramena, treće do sredine njegova tijela. Prvi se popeo i prihvatio ga oko struka, drugi je stao na dulje ljestve i izvadio čavle iz jedne i zatim druge ruke.

Ti čavli su stršili van drveta križa. Potom je počeo silaziti s ljestva, pridržavajući tijelo, dok je prvi od njih, s nižih ljestva, izvadio čavle iz nogu. Dosegnuvši tlo jedan od njih je prihvatio glavu, drugi noge, a ja, njegova Majka, prihvatila sam ga po sredini. Tako samo ga utroje odnijeli do stijene što sam je ja bila prekrila čistom lanenom plahtom, u koju smo umotali tijelo, ne ušivajući krajeva, jer ja sam znala da On neće ostati u grobu.

Potom je prišla Marija Magdalena i ostale pobožne žene, dok su anđeoske čete, poput sunčanih zraka, prilazile na poklon svojem Stvoritelju. Nitko ne može opisati boli koje sam ćutjela. Bila sam kao žena u času poroda, što sva drhti i jedva diše od bola, a ipak osjeća nutarnju radost, jer je svjesna da je njezino dijete rođeno i da su muke okončane.

Tako nekako i ja, usprkos žalosti zbog smrti mojega Sina, ipak sam osjećala utjehu i smirenje, znajući da moj Sin više neće umrijeti već zauvijek živjeti, pa su se u meni miješali bol i radost.

Mogu reći da su u ukopu mojega Sina dva srca bila položena u jedan grob. Zar nije rečeno: «Gdje je blago tvoje, tamo je i srce tvoje?» Tako su moje misli i moje srce bili stalno u grobu mojega Sina.

Dvadeset i drugo poglavlje – Promatranje muke Gospodinove

Govori Blažena Djevica:

Svatko bi trebao razmatrati često o muci mojega Sina i misliti o tome kako je trpio Sin Božji i Sin Djevičin, koji je u isto vrijeme jedan Bog s Ocem i Duhom Svetim, kako je bio uhićen, pljuskan i popljuvan te bičevan do krvi, kako je izranjen i proboden visio na križu, kako je vapeći s križa predao duh.

Tko često na žeravicu puše, taj će se vatre nagrijati.

Plodovi muke

Govori Isus Krist:

Ja sam se dragovoljno predao u ruke neprijateljima, ostavivši prijatelje i majku u bolu i tuzi. Iako sam vidio koplje, čavle, bič i ostala mučila, ipak sam vedro išao na muke.

Iako mi je glava bila orošena krvlju, iako su neprijatelji dotaknuli Moje samo srce, Ja bih radije pristao na to da mi srce prepolove nego da tebe izgubim.

Previše si nezahvalna, ako Me ne ljubiš zbog tolike Moje ljubavi. Jer kao što je Moja glava na križu bila izbodena i prignuta zbog tebe, tako bi tvoja glava trebala biti oborena u poniznosti. I zbog toga što su Moje oči bile pune krvi i suza, tvoje oči ne bi trebale tražiti užitka u gledanju ispraznih ljepota.

Moje uši su bile zalivene krvlju i slušale pogrdne riječi protiv Mene, zato ne priklanjaj svojih ušiju ispraznim naklapanjima. Moja usta su bila suha i puna gorčina, zato neka tvoja usta budu zatvorena zlu i otvorena dobru.

I zato jer su Moje ruke bile istegnute čavlima zbog tvojih djela, neka tvoje ruke budu ispružene prema siromasima i prema Mojim zapovijedima. A tvoje noge, to jest tvoja čuvstva koja te trebaju voditi k Meni, neka budu raspeta užitku, tako da kao što sam Ja trpio u svim Svojim udovima, tako neka i cijelo tvoje tijelo bude spremno na službu Meni.

Kako grešnici razapinju našega Gospodina

Govori Isus Krist:

Ja sam Božanski Tvorac svega. sve stvari sam stvorio za čovjekovu uporabu, službu i odgoj. Ali sve što je bilo stvoreno za njegovo dobro čovjek je zlouporabio na svoju vlastitu propast. Štoviše, čovjek više mari za stvorenja nego za Boga i više ih ljubi nego Njega.

Neprijatelji su okušali na Meni tri stvari. Najprije drvo, na kojem sam bio vezan, bičevan i okrunjen trnjem, zatim željezo, kojim su Mi proboli noge i ruke i konačno žuč, koju su Mi dali da pijem. Onda su Me bogohulno zvali luđakom na račun smrti u koju sam dragovoljno pošao i lašcem na račun Mojega nauka. Upravo takvih danas ima u svijetu sva sila, dok ih ima malo koji su Mi na utjehu.

Ponovno Me vežu na drvo stupa svojim pristankom na grijeh i bičuju Me svojom netrpeljivošću prema Meni. Krune Me trnjem svoje oholosti, jer hoće da budu veći od Mene. Probadaju Mi ruke i noge željezom svoje tvrdokornosti, jer se hvale svojim grijesima i otvrdnjuju svoja srca da ne bi imali straha preda Mnom.

Dodaju žuč Mojoj muci, zovući Me lašcem i luđakom zbog Moje muke na koju sam pošao dragovoljno.

Dvadeset i treće poglavlje – Lice Marije nakon uzašašća Gospodinova

Govori Blažena Djevica:

Ja sam ostala dugo na svijetu nakon uzašašća mojega Sina. Bog je htio da se mnoge duše obrate i da se apostoli i ostali izabranici Božji pokažu istinitima po primjeru mojega života i strpljenja. Pa i sama narav tijela je zahtijevala da dulje živim, da bi se moja slava uveličala.

Za sve vrijeme mojega života nakon uzašašća mojega Sina, obilazila sam mjesta njegove muke i njegovih čudesa. Tako duboko mi se u pamćenje urezala muka moga Sina, da sam na nju mislila neprestano. A moja čuvstva nisu marila za zemaljsko, jer ja sam gorjela novim željama i bila razdirana bolom.

Usprkos tomu, ja sam svladavala bol i radost, tako da nisam nikada ništa propustila u službi Bogu. Boravila sam među ljudima neočekujući ni uzimajući ništa što ljudskoj naravi godi, osim najnužnije hrane.

Moje uznesenje nije bilo oglašavano ni općepoznato, jer je moj Božanski Sin tako odredio, htijući da se u ljudskim srcima najprije utvrdi vjera u Njegovo vlastito uzašašće.

Budući da su ljudi bili tvrda srca i spori vjerovati u Njegovo uzašašće, daleko bi teže vjerovali u moje uznesenje, da je bilo proglašeno u samim počecima Vjere.

Jednog dana, nekoliko godina nakon Uzašašća, bila sam jako potištena od čežnje za mojim Sinom. Tada sam ugledala sjajna anđela, poput onoga što mi se prije bio ukazao, koji mi reče: «Tvoj Sin, naš Gospodin i Bog, posla me da ti navijestim kako se približio čas da ga vidiš i da primiš krunu što je za te pripravljena.»

«Znaš li ti – odvratih ja – dan i uru kad ću poći s ovoga svijeta?» Anđeo odgovori: «Prijatelji tvoga Sina doći će ukopati tvoje tijelo.» Rekavši to anđeo iščeznu, a ja se stadoh pripremati za odlazak, razmatrajući o svim mjestima gdje je moj Sin podnio muku.

I dok sam tako jednog dana bila zanesena razmišljajući s udivljenjem o Božjoj ljubavi, duša mi se napuni takvim ushitom, da nije više izdržala, već se u tom istom trenu oslobodila tijela.

Ali kakve je veličanstvene stvari moja duša ugledala, s kakvim su je počastima Otac, Sin i Duh Sveti prihvatili, kolike su joj se čete anđela poklonile, ti to ne možeš ni pojmiti, niti ću ti ja reći prije nego se tvoja duša i tijelo odijele, iako sam ti nešto od toga priopćila u onoj molitvi što ti ju je moj Sin nadahnuo.

Oni što su bili uza me u času moga preminuća, vidjeli su neobičan sjaj i shvatili da su se u meni zbile božanske stvari. Nakon toga su prijatelji moga Sina, po Božjem naputku, sahranili moje tijelo u Jozafatskoj dolini, u nazočnosti nebrojenih anđela, dočim se zlodusi nisu usuđivali primaknuti.

Nakon što je moj Sin uzašao na nebo, ja sam u svijetu živjela petnaest godina – od Njegova Uzašašća do moje smrti. Po usnuću ležala sam u grobu tri dana i onda uznesena u nebo uz beskrajnu počast i radost.