Običan događaj
| ← Naslovnica | Običan događaj autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1912. godine. |
Iza dužeg vremena dođe Ivančević u Zagreb, kupujući darove, jer će se za koji dan oženiti. Uveče, u kafani, naiđe na društvo, na svoje školske drugove, pa odu u gostionu, na vino. Bistreći politiku, pretresajući sve i sva, opajajući se ugodnim đačkim uspomenama, udare u zdravice, pa i u pjesmu. Ivančević se kasnije sjećaše tek to da odoše u orfeum, pa u nekakav separe.
Probudivši se, osjeti bol u sljepočicama, vrućinu u užagrenim očima, žgaravicu u utrobi, težinu u svim udima, suho grlo i gorak jezik. Nađe se u sparnoj sobi što smrdi po sapunima i vlazi, u krevetu sa »nebom« i s ogledalom umjesto zida. Pored njega znojna djevojčura, debela i mesnata, pa hrče blijeda od pića i terevenke. Ivančević kradom ustane, kradom se žurno odjene i kradom se izvuče kao lopov u pol bijela dana iz sramotne kuće, ode u svoj hotel, okupa se i stane očajavati. Produživši svoj zagrebački boravak za jedan dan, nešto se smiri i zakune se sam sebi da ga vino i društvo nikad više neće zavesti na nevjeru.
Inače bijaše čovjek vrlo uredan. Tjelesno djetetom slabunjav i jedinac u majke, vrlo rano bogate udovice, sumnjičave ćudi i dosta sebičan kao sva razmažena djeca, težio je samo za tim da živi što slobodnije i što nezavisnije, da se što manje muči i što više mirno uživa. Tek jedared se zaljubio, i ta ljubav je jedini njegov doživljaj, pa je volio duboko i silno kao svi koji osim žene nemaju drugog životnog cilja: — kao svi što imaju tek jednu jedinu strast. Volio je to više što se njegova majka protivila toj ženidbi, najprije zbog toga što odabranica bijaše sirota, a onda — što svi roditelji, ljubeći nadasve jedinu djecu, osjećaju da će ih brak od njih malo-pomalo odbiti i udaljiti. Tek iza majčine onomadne smrti mogaše se zaručiti, dobivši koncesiju i kupivši u svom i zaručničinom mjestu vrlo unosnu ljekarnu. Postigao je sve što je želio, i bio je potpuno srećan pomišljajući na osiguran život sa dragom ženom i djecom, na dobru kuhinju, lov, zajedničko muziciranje i ugodnu starost u tihom okviru ladanjskog, glavnog kotarskog mjesta N-a.
I ona bijaše siroče. Majka joj preminu vrlo rano, otac, vojnički liječnik, veseljak, raspikuća i čovjek neobično lijep, umre od kapi, ne uštedjevši ni mangure, a ona se sa bratom jedva nekako prehranila tuđom milošću, kao časničko dijete. Dok je on učio medicinu, pomagaše ga kao guvernanta bogate bečke dječurlije, došavši k njemu kada započe svoju praksu u N-u, i upozna tu Ivančevića.
Onako mladu i čilu život je već umorio, ali je nije ukaljao. U mučnim službama napastovahu je dan i noć. U kući nekog bankara htjede je gazda za putovanja svoje žene čak silovati, i do bruke nije došlo samo stoga što ovakve sablazni danas ne škode samo zločincima nego i njihovim žrtvama. Iz te čemerne škole izašla je Jelica Barić s posebnim načelima, čista kao lijer i iskusna kao primalja. Po vlastitom iskustvu je zaključivala da sva nesreća, sva kukavština i sva tragičnost savremenog života dolazi zbog nesklada između muškarca i žene. Danas su ljudi — mislila je — nesrećni najviše zato jer ne ljube, jer je moderan brak djelo konvencije a ne simpatije. Njeni najdraži pisci, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Björnson, utvrdiše je u tom uvjerenju kao doživljeni život. Savremeni način življenja je takav da u brak u većini slučajeva ulaze tek muškarci za brak i za pravu ljubav već nesposobni, pa im se žene kvare, a potomci se moraju degenerirati, jer djeca bez ljubavi ne mogu biti srećna. Ljubav ne bijaše Jelici tek potreba zdrave i nedodirnute mladosti, već vrsta vjere u preporod braka i čovjeka. Zato se i zaljubila u Ivančevića, jer nije cijenila ljude ni po čemu već po sposobnosti za savršen i čist ljubavni život. Opazila je da baš neobični ljudi, koji toliko žene privlače snagom uma ili volje, ne mare mnogo za ženu, jer u životu nalaze dražih ciljeva. Ivančević je mario samo za nju, jer iza majčine smrti nije mario ni za što drugo na svijetu, a kojoj ženi ne bi laskala svijest da njen dragi nema osim nje ama baš nikakve simpatije, da je ona cilj i sadržaj njegovog života, da mu je upravo sve i sva? Ljubav je apsolutista. Jelica Barić zaljubila se kod Ivančevića u ljubav koju je i prije tolikom ljubavlju ljubila, jer ljubav bijaše jedino djelo za koje je bio sposoban. Osim toga je bio vrlo dobro odgojen, izvrsno je glasovirao, ponašao se kao kavalir, bavio se sportovima, nije se nikad kartao, pušio i pio, trošeći od lijepog svog prihoda tek polovicu. Odrastao djevojački, imao je nešto djevojačko, pitomo i mekano, tiho i stidljivo, što se odmah primjećivalo na njegovoj glavi sličnoj običnim slikama Isukrsta: na dobrim modrim očima, mekanoj plavoj kosi i bradi, bijelom i na jabučicama crvenom obrazu, osmijehu sa zdravim zubima, pa u ugodnom mekanom baritonu toplog glasa. Jelica, vrlo načitana i poetična, smatrajući život i svoj život romanom, uspoređivaše ga s Aratovom, čudnim ljubavnikom čudne Klare Milićeve. Ona bijaše lijepa više neobičnošću i zanimljivošću no ljepotom. Visoka kao Ivančević, snažna i skladna, velikih modrih očiju i neodoljivog posmijeha rumenih usta na dugoljastom blijedom licu, bogate crne i već sada nešto prosijede kose, govoraše vrlo malo, a njeno tijelo u počivanju ima mirno držanje kipa.
Uoči svadbe posjeti je Ivančević u novoj iznajmljenoj kući na kraju trgovišta. Brata ne bijaše doma. Nađe je u vrtu pod orahom, među siromašnim analfabetskim djevojčicama s kojima čitaše Kačića. Ona sva protrne kada ga opazi blijedog i vrlo porušenog. Odmah je znala da se moralo nešto dogoditi. Poljubi joj ruku, a kada mu ponudi po običaju na cjelov obraz, on je tek hladno dirne hladnim usnama. Djeca odu, a on bez riječi sjedne do nje na pletenu klupu. Bila je u svijetlom ruhu, u bijeloj bluzi, sa golim rukama i golim bijelim, zavodljivim vratom što ga okiti nizom bisera, njegovim onomadnim darom. Dugo čekaše njegovu riječ, ali on mukom muči i piše štapom po zemlji, slušajući kako joj srce lupa, sve burnije i žurnije. Vječnost je među njima proletjela u teškom nepodnošljivom ćutanju, a granje oraha i grmlja piše crne arabeske u žeženom zlatu sunca na smiraju. Najzad on ustane, ustoboči se pred njom i pruži joj revolver:
— Jelko, evo, uzmi to pa me ustrijeli! Nećeš li, učinit ću ja to sam.
Ona da ustane, da mu padne oko vrata, da mu istrgne oružje i baci preko plota, ali se ne može ni maknuti onako snebivena.
— Što se, zaboga, dogodilo?
On se presamiti, padne joj pred noge, položi joj u krilo glavu i obujmi koljena.
— Ubit ću se, ali oprosti, oprosti mi!
— Oprošteno ti je sve već unaprijed. Samo dok si mi ti živ i zdrav i dok me voliš, ništa ne može biti izgubljeno. Ustreba li, idem sutra s tobom u nadnicu.
Nasloni glavu na njegovu i opet proleti između njih vječnost u mučnom muku, a sunce zađe i prvi mrak izađe.
— Jelko, ja sam bolestan — zausti napokon i ustane, gledajući kao grešnik u zemlju. — Posljednji put, u Zagrebu, zavelo me društvo, opilo me, i zorom se nađem mamuran u postelji uz nekakvu žensku protuhu. Jutros opazih da bolujem, da sam zaražen ...
Njeno srce udaraše glasno kao sat, miješajući se sa kucanjem njegovog sata, a u bolnim sljepočicama udaraše kao u srcu i u satu.
— Pa što nisi meni rekao? Ja sam i prije svadbe tvoja žena. Kada ti prije godinu dana rekoh da te ljubim, bila sam tvoja, i mogao si me i prije te formalnosti imati kao tu — tu bludnicu ... Oh!
Objeručke pritisne glavu i glasno zarida ...
— Baci, baci taj svoj banalni revolver! — reče mu, obriše suze i ustane. — Ti si i bez revolvera sebe i mene ubio. Bolest, pišljiva ta bolest ni najmanje meni ne smeta. Da si bio sifilističan, ja bih te voljela. Bolest, pišljiva ta bolest je sasvim sporedna. To se liječi, ali se nikad ne liječi to što si me mogao prevariti, iznevjeriti, pa još s kime! Ja bih tebe ljubila i kao nemoćnika, a ti evo — — Oh, pfuj! — —
I opet proleti vječnost između njih u nesnosnom ćutanju.
Zanoćalo. S ulice i sa dvorišta čula se kola i glasovi. Doktor Barić, Jeličin brat, vratio se sa posla.
— Čuj, Ivančeviću! — reče napokon odlučno i čudnim glasom. — Tu je svijet, vrlo lajavi svijet, i zbog toga svijeta kao gentleman ne smiješ dati ni najmanjeg povoda skandalu. Svadba je za sutra oglašena i neka bude. Jadan slučaj, tvoj kukavni čin, napravio je ionako iz našeg idealnog drugovanja odnošaj sasvim konvencionalan. Tvoja bolest, zapamti, za mene ne postoji kao ni druga bolest što za mene ne bi postojala. Za mene postoji tek to što si se ti kod tolike moje ljubavi mogao ukaljati i prostituirati!
Doktor Barić nađe ih u vrtu i mišljaše da su uzrujani zbog sutrašnjice. Već prije odlučiše da će odmah iza svatovske časti krenuti na putovanje. U Italiju, naravno.
Sutradan skupila se u Ivančevićevoj staroj jednokatnici sred mjesnog trga kita i svatovi. Cijeli gornji kat pretvorio se u trpezu. Pred kućom kočije u cvijeću. Došla već cijela mjesna inteligencija. Župan i podžupan javiše svoj dolazak. Pojaviše se najnoviji šeširi i najnovije toalete malogradskom razmetljivošću. Žene napeto očekivahu zaručnicu i njeno odijelo iz Pariza. Iz Zagreba bijahu naručeni konobari za poslugu kod stola. Već je prispio kanonik Ivančević koji će mladence u crkvi spojiti. Lechner, Ivančevićev asistent, spremio je svu silu raketa za večeras. U dvorištu već tamburaši i seoski muzikaši u pocikivanju služinačkog kola i drmeša. Zaručnik u svečanom elegantnom odijelu blijed i strašno nervozan, bolestan od uzrujanosti, ali gosti to u sveopćem metežu i radosti jedva opažaju. U vrtu pukoše prvi mužari, trebaše se već poći po mladu, kad al dohrli blijed i kao smušen liječnik, mladin brat, i odvede Ivančevića na stranu, u laboratorij.
— Što je, za boga miloga?
— Jutros, ranom zorom, dođoše po mene seljačka kola. Morao sam otići. Jelke ne vidjeh od sinoć. Odmah iza tvog odlaska otišla je u svoju sobu plačući i nije se više pokazala. Mislio sam ... uzrujana je zbog svadbe i ne htjedoh joj smetati. Ti znaš da je vrlo čudnovata i tvrdoglava.
— Što se desilo, govori, za miloga boga!
— Vratim se i nikako da je nađem. Na stanici mi netom reče željeznički činovnik da je otputovala!
Ivančević zaplače kao dijete i ispripovijeda sve Bariću moleći da ga zamjenjuje kod gostiju i da ispriča svoju sestru zbog nenadane bolesti.
Uz pucanje mužara i svirku u dvorištu brzo se rasturi kita i svatovi.
Ivančević se htjede skončati, ali doktor Barić ne puštaše ga s vida. Dva dana iza razvrgnutih svatova primi pismo.
- Dragi Franjo!
- Ja učinih isto što i ti. Prostituirala sam se. Sada sam ispaštala tvoj grijeh. Sada sam ukaljana kao i ti. Sada smo jednaci, sada me, ljubiš li me još, možeš povesti k oltaru. Sada kada sam ti skrivila toliko koliko ti meni, sada te volim još više no prije. I ti mene jamačno još više ljubiš sada kada sam zbog tebe dragovoljno popila kalež sramote, kad sam zbog tebe beskrajno nesrećna i kada sam ti sestra sramotom. Dođi! Ja te stalno očekujem.
No, Franjo Ivančević nije potražio Jelke Barićeve, mada je to isprva htio. Dao je ljekarnu i imanje u zakup, živući gdje ga nitko ne pozna. Za godinu dana je ostario i osijedio, počevši tražiti i tražiti nesrećnu svoju vjerenicu na svim policijama i preko svih novina. Ona iščeznu u ništavilu bezimenosti. Slomljen svrši Ivančević u štajerskom sanatoriju za živčane bolesti.
| Povratak na vrh stranice. |