Obašašća i basanja/Susret s Hrabrenom, na Radimlji

SUSRET S HRABRENOM, NA RADIMLJI
Oči na stećku Hrabrenovom kao palcem što se utisnu rupe u ukuhanoj pogači – utisnute.
Može li se znati što i kamo gledaju?
Hrabrene Miloradoviću, mene li ti to nešto preklinješ?
Hrabrene, u ovaj čas činiš se kao vođa što je poveo svoju čeljad, i sunca svoja, i mir čokotnih loza, i krušno sjeme, iz jednoga zla, pa na pola puta, čestito ne koraknuvši, ugledao zlo grđe i crnje, te stojiš tako s podignutom rukom i zabrinutim očima, već pet stotina godina na tom kamenu, ni tamo ni amo.
Rod smo, Hrabrene, ako je tako.
I što bismo se do sita najadali da hoćeš koraknuti s tog svog kamena, da ovo čega se ja nagledah omjerim snagom tvog duranja na tom mramoru, bezglasnog, nepomičnog.
Čega li si se ti, jadan, nagledao?!
Možda ti i nisu najgori ovi turisti što, golokraki, uperuju u te svoje naprave – lud neki narod: donijeli tabane preko bijela svijeta, ovdje, majki šarki na gozbu, i ne haju!
Hrabrene, hrabar si baš! Ne možeš ruku maknuti ni da vidiš sasu li ti se pancir na prsima. Hrabrene, rođeni, zar ne znaš da se više pred svijet ne izlazi širom odjaženih grudi? Ili je tvoj Grubač bio majstor-nadmajstor, pa se pogodiste, utanačiste – rukom o ruku: “e, de sad, majstore, nazdravi jednu za sretnu rađu!” – pa ti skova pancir malo tvrđi od vremena, te je kroz njega do srca teško...
Ili si, Hrabrene, i mudar, pa ti srce i nije u tim njedrima nego negdje skriveno ispod ovih Radimljinih mramorova, ili u Boljunima, Hodovu, u Ubosku možda... Ili si ga, još sigurnije, poslao nekamo, na Blidinje, ili, možda, ovamo, na Baljvine, gdje ga samo janje može oblejati, opasti, olizati, a ti se ustobočio sa samo rukama i očima svojim, tu, na carskom drumu, da nas vjerne dočekaš i migom uputiš na pravo mjesto?
Evo, godinama vrebam ti taj mig. Možda treba isprobati sve minute što u dan stanu, sve dane što stanu u godinu, jer sakrio si ga sigurno, taj mig, u neki čas zakučast: ne smiju ga zlice, njuškala vidjeti. Kolikima si ga dao? Nema ih puno, hoćeš reći?
Ali kako i kada ćeš za nama?
Čemerniče, sad mi sinu: pa tebi je stajati tu dovijeka! Mi nailazimo, nailaze i zlice, a tebi je do zadnjega lučiti nas - jedne na jednu, druge na drugu stranu.
Je li ti to zato pogled tako na oprezu a zabrinut?
Evo, gasi se dan. S Batnoga tvojih polako zmijuga noć-plavac. Sad ću i ja, samo da ti ruku poljubim. Evo, tiho ću ja, a ti otpočini!