Obašašća i basanja/Prohoditi i odgonetati

PROHODITI I GONETATI

Pružih zlatnu žicu preko bijela svijeta,
pa je savih u orahovu ljusku.
(Narodna zagonetka. Odgonetka: Očinji vid.)
Prohodimo krajevima, gradovima, trenucima, i zapinjemo za čuda.
Svak za svoja čuda zapinje.
I nosamo ih onda sa sobom, u sebi.
Neka su dremovna, zavuku se duboko u prisjenak. Ne smetaju.
Ali, ima ih, pa ne miruju. Malo-malo, usprave se, zakrile trenutnu misao, i kao da se junače: “Odgonetni! Odgonetni!”
Možemo ih odagnati, ali sutra – eto ih opet!
Na kraju, ne bude druge: saberemo se, prisjetimo se, i prionemo. I gle: dotad nijema kao utvare, počnu čuda pristajati na naš jezik i progovarati.
A onda za njima počnu izranjati i ona dremovna, tobože zaboravljena, te se začudimo: kad smo ih nakupili, odakle ih toliko?!
Posao strpljivo i radosno poteče.
Jedno po jedno upamćeno čudo izlazi nam na oči, hitne nas ponovo u onaj kraj kojim smo prohodili, u ovaj ili onaj čas kad smo, zaboravljeni i zaneseni, odjazili sve svoje ustave i pustili čudu da nas ispuni vrhom...
Gerdan odgonetaka raste. Sad se mi smiješimo i junačimo, hvatamo sve sigurnije s utvarama, i onim najčudnijim.
A onda – ne zna čovjek iz kakvih to zaboravljenih naslaga dolazi – desi se da nas iza trepavica ponovo pohodi neko od već odgonetnutih čuda, sad u još skrivenijoj i zagonetnijoj slici. Splasne nam smiješak, zaigra nestrpljenje, pa i strah, a čudo, nadmoćno, raste kao da mu je netko otvorio staklenku u koju smo ga bili satjerali.
Shvatimo da ga nismo ogolili, da se to ono samo poigralo s nama, da ono ima sto dveri i tisuću lica, i da je ovo što smo otkrili o njemu isto što i pogled kroz ključaonicu.
Shvatimo i svoju zabludu: mislili smo da je dovoljan po jedan napor da sa svojim čudima izađemo na kraj.
A ona to ne prihvaćaju; ona nas, sa svakom našom odgonetkom, zavlače dalje i dalje, dublje i dublje, prema svojoj srčiki. Javi se i klonuće, i traje... Ali sine, poslije klonuća, i misao: neka je tako, tako je bolje; tako i čuda i odgonetke dobijaju na važnosti i na dostojanstvu.
Sprijateljeni konačno sa svojim čudima, shvatimo i to da će nas ona strpljivo pritiskati, sve dok se iz nas ne počnu cijediti prave riječi.
I sačuvamo prve, nesigurne odgonetke, kao prve, izmucane slogove tih nepoznatih riječi.