NIN

Grad uz more, more uz grad lâzi; ni mora, ni grada...
Sitna so sipi po kamenu, po kaležima.
Ovdje se pita: otkad se je?
Odgovori šute.
Kad ćemo naučiti govor otesana kamena? On da kazuje, mi da slušamo.
Ima - morao bi biti! – neki čas u Ninu kada kamenje govori! Dan nije vrijeme. Možda noć; tren u kojemu su kraljevi i biskupi s djetinjim veseljem skidali ornate, a navlačili konoplju, i s poganskim vokalima na usnama polazili pljačkati more, “mare nostrum”.