Obašašća i basanja/Milošta za Krzlaraginu džamiju u Varcaru

MILOŠTA ZA KRZLARAGINU DŽAMIJU U VARCARU

1.

U kojoj čekmedži postamboljenog Krzlaragina srca osta za toliko vremena slika ispamećenog, pa nestrpljivom sejmenskom sabljom posječenog oca, ovdje, na Kolobari, na proplanku?

Ljeto je moralo biti, i hiljadu sunčevih grana uz koje ptice uzlepetaše na stabla kad sablja okusi seljački znoj, a momčiću u očima obojeni košmar prije nego jasna slika, nesvjestica prije nego strah.

Koje li mržnje, koja li zgađenost, i u kakvom trenu rodiše i kanuše rastvornu kaplju ljubavi u bravu čekmedže uspomena?

Tko zna!

Tek to bi, bi i želja, pa se krvava i zla carska aspra prometnu u džamiju, misao-abdest velehudnoj duši aginoj.

2.

Nad gradom brdo,

u gradu bogomolja:

Orugla i džamija – izvor i utažena žeđ.

Koji li je neimar, neimajući otkud, odbacio papire, okretao pogledom po pervazu ovoga brdnog kazana, pa zaimao od brda?

Ne zna se. Tek i to bi. Davno.

Htijaše aga, kažu, i crkvu kraj džamije ispraviti, pa mu oni ozgo rekoše: metrom drva koliko zauzmeš, tolika da bude, veća jok! Zasmrdi agi spletka opet, sve što nije čista namjera, što čovjeku kvari konačnu misao na vječnost. Morade po zadnji put upregnuti u sebi sve što je naučio po bajatim hladovima stambolskih odaja, i domisli. Razastrije metar drva po Kolobari i obilježi crkvi golemu podnicu. Ne bi im pravo, a ne mogoše prigovoriti, pa otrovaše agu u kavi. I tako osta džamija sama, kazujući ono što aga nikad ne stiže izgovoriti.

3.

Sada biva ovako:

K večeri

neoni i bezobrazluk otjeraju s ulica starinske mudre mrakove džamiji u troluka njedra, njoj i šadrvanu na nijemi razgovor. Samuju samotari i snuju o naraštaju, o sudbini, odavno nastanjeni u znanju: nije na jednome ni postalo ni prestalo...

Po danu:

ujutro šadrvan polije joj na ruke,

Lisina pruži vjetrov peškir.

Umivena bjelina kamena i svetosti čeka da krmeljavoj čeljadi progleda oko potrebito ljepote, odgonetki...

U zimu:

šaka sva stala u debelu rukavicu, samo kažiprst go, do neba. Lipe i kestenovi krakati, granati i crni, a vidi se kroz njih.

Ljeti:

munara, lipe, sjene, nebo...

Ovdje se shvati: život je vječan na način vodopada. Mi smo u njemu samo radeći, utješljivi otcjepci vječnosti.

Munara, lipe, sjene, nebo nisu obmana.