Obašašća i basanja/Jutra pod Oruglom
- JUTRA POD ORUGLOM
- Nakon bjesomučne vještičje gánje vjetrova – jutro. Tiho, poprašeno snijegom.
- Azur nad Lisinom ispran, zvonak, a niz Previle odoše zadnje prljave oblačine.
- Slegnut kao i jutro: lakše dihati, lakše živjeti.
- ***
- Svježe jutro. Siječanj.
- Magla: plavičasta, mrzla koprena nad Lisinom i pod Oruglom.
- Vidi se, osjeća se: mlado sunce snaži, samo ga još nema. Sin svjetla opet jedanput s novom godinom dobija mučnu bitku s aždahom koja samo što nije bila proždrla ovaj svijet, ni lijep ni ružan, ali za koji se tako dirljivo uporno držimo pupčanom vrpcom nade.
- Neće čovjek ostati zato što je jak.
- Ostat će stoga što je sitan, slab, i što se boji da nestane.
- ***
- Glatko, jedro jutro. Neshvatljivo modro, neshvatljivo rumenkasto po okrajcima.
- Orugla. Očima je dotičem.
- Kaskade njezinih basamaka do u beskraj horizonta, do magličastog bedema Čemernice i dalekih snjegova Vlašića.
- Ovom osunčanom nebeskom rampom otkotrlja se svako jutro barem po jedan bijes, otrov...
- ***
- Jutros: nebeska talionica ispod Orugle.
- Žitki dragi metali oslobođeni težine lebde nad niskim obzorom, duboko pod pogledom.
- Oblačni arhipelazi poduprti rumenim maglicama, daleki...
- A čovjek stoji na trivijalnom balkonu, u pidžami, još topao od loga. Zbunjen, skupljen kao dijete, ne poimajući ništa osim tog trenutka: daleko tamo plove neki smisleni, nasmiješeni arhipelazi na koje se stupiti neće nikada, a ovdje sleđena stoji jedna smušena jedinka, krenula u taj dan što ga zovemo novi, u taj stari dan. Raditi, čupati se, ne dati se...
- I, odjedanput, tko zna zašto, pluća se pune, kičma se ispravlja, zbunjenost hlapi, i odnekud horno se je, jednostavno se je, i znamo: sve je dobro, sve će biti dobro.