Obašašća i basanja/Bilješke uz zapise

UZA STEPEN NA GACKO, KRAJ MRAMORA – Riječ stojećak ovdje nije zbog poetske afektacije: taj čovjekoliki mliječni biljeg, uspravljen onako u ljetnom predvečerju na pragu Gatačkoga Polja, na pozadini tamnog masiva i ljubičastog neba u daljini, zaista stoji, i u tom stajanju sva je njegova svrha i nepoznata tragika.

LIVNO KAMENO – Onu večer, na kapiji goričkoga samostana, ispred sprženog Livanjskog Polja i crvenkastog kamenog grada, u stravičnoj rasvjeti krvavog zalaska, mudri starac, nasmiješeni fra Anđeo Kaić, slikar, tumačio mi je ljudsko lice i naličje te ljepote: “Da nije bure i nevire, ne bi bilo Livna do Rima.”

TAJNA KALA VARCARSKOGA – Cijeli svijet pjesme utemeljen je na drevnom nazivlju pojedinih radnji i materijala u kovanju nenadmašene kose varcarke:

mazija – čelik, sirovina za kose

potegnuti – razvući, vatrom i čekićem, mali komad čelika na odgovarajuću dužinu

peta – završetak kose; njome se kosa nasadi na kosište (držalicu)

zanožiti – oblikovati sječivo kose

razbiti – oblikovati plošnost buduće kose

zarubiti – skovati rub na gornjoj ivici kose

zatraviti – načiniti kut između pete i sječiva, već prema tomu kakva je trava koja će biti

košena, i kakva je stasa i držanja kosac-naručitelj. To odlučuje koliko nisko će se kosa priljubljivati uz tlo.

kolinče – zglob na prstu – mjera do koje se zatravljuje kosa (“do prvog kolinčeta”, “do

drugog kolinčeta”...)

tajni kal – Najvažnije je, kažu, kakvim se kalom kosa okali. Od naraštaja k naraštaju, iz

stoljeća u stoljeće, ispredala se priča o tajnom kalu najčuvenijih majstora. Ničega previše, nilega premalo, ništa ne smije izostati, a važno je i vrijeme kad se koji sastojak dodaje. Naravno, kovači znaju da čarolije nema, da je ta legendarna alkemija šala, ili zagonetka za naivne, ali da kal ne može neznalica i nemajstor načiniti, i to se dobro zna. Kosa je jedini zanatski proizvod za koji – to je oduvijek tako – mušterija zna da je nepristojno i bezizgledno pitati pošto je i cjenkati se.

KRVOTOK KAMENA – U samostanu Svetoga Ive u Kraljevoj Sutjesci čuva se mala nadgrobna ploča, nađena u selu Ričici, ispisana bosančicom. Snaga onoga o čemu ona obavještava apokaliptično je krvava, i, nažalost, od časa kad se je čovjek uspravio na stražnje noge, trajno aktualna. Njezin integralni tekst (prema: Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1969) glasi:

Na Ričici bjeh s bratom,

sa Stamenim...

I ubi me Radmio Božinić –

i svojom bratijom.

A brata mi isikoše...

I učiniše vrhu mene

krv nezaimitu.

Neka vje –

tko je moj mili...

Ne mogu da se ovdje ne zahvalim tadašnjemu gvardijanu samostana, fra Kreši Aždajiću, na širini susretljivosti pema anonimnom znatiželjniku.

U KAMENU, UBOJSTVO I KRIK – U selu Gustovari, sjeverno od Mrkonjić-Grada, ima golema nekropola rustičnog mramorja, a na jednom stećku jedan konjanik dugim kopljem probada drugoga, s leđa. Gornjim rubom stećka, s druge strane, leprša kolo djevojaka.

ZELENO MEZARJE NA MEČETU. BIVŠE – U jednoj od najstarijih u Mrkonjiću, u Gornjoj Mahali, na mjestu zvanom Mečet, sve donedavno, kad je i cijela mahala iskrčena da ustupi mjesto modernim građevinama, postojalo je staro mezarje, s izvanredno čisto i raznovrsno oblikovanim bašlucima.

SA USPOLJA PJESMA – Uspolje je drevni seoski put kojim se iz Mrkonjića izlazi (bolje reći: uzlazi) na sjever. Kad jenja pazarni dan, predvečer, težaci se vraćaju kućama, i do u noć može se čuti njihova pjesma, čija sirovost, arhaičnost i tragika toliko uzbuđuje, da ni ovdje ne mogu, ne smijem pokušati nešto više o njoj reći. Točnije i bolje je nijemo joj se poklanjati.