O koji ljuvene sej pjesni slišate,
požal'te, jaoh, mene, a sebe čuvajte
ljubavi ke oblas, pod suncem koje sja,
satira svaku vlas, — svjedok sam tomu ja,
ki njekad ne scienjah ljuvene tej strile,5
odveće kad se uzdah u moje, jaob, sile,
dobrota s liposti ke slomi u meni
ljuvenom kriposti s kojom se rvat ni!
Koje sam sužan bio, mladosti moje cvit
odkad je procaftio; a toj ni mogao skrit10
niz blido lice ovoj plač ki sam prolivao
i i[z] srca uzdah, moj koji sam podirao,
kunući nemilos gospoje svih vila,
nemilos u milos ka se je stvorila.
Er što mi braniše i što zvah nemilos,15
tizi[m] me shraniše, toj moja bi milos;
tizim ću na svit saj sloviti vrh inih,
tizim ću vječni raj uživat u višnjih.
Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom
i oganj budite u ledu studenom,20
ne seien'te da je led sve što je studeno;
ima lik svaka zled; ni je sve medeno
što slatko tko scijeni; a željam ljuvenim
sve uzde puštat ni. Likara ćud je tim
drugo dat neg žudi smagljivi nemoćnik,25
ki želi što mu žudi, a mrzi što mu 'e lik.
Ma sada poznam ja er sve što svit ljubi
u vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi;
nego što slidimo put višnje dobrote,
u kojoj vidimo sve vječne ljepote. 30
Život naš — kratak dan, žuđenja — nemoći,
svjetovna dobra — san, a naši dni — noći!
Zatoj noć ođimo svjetovne tamnosti,
a sunce slidimo od višnje svitlosti,
čim nam je dana moć po božjoj milosti,35
pri neg nas smrtna noć obujmi mrklosti.
