O jeziku, rode...
Preradović
O njemu, dȁ! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je c'jelu
Kada ga st'jenje i glib zatrpaše!
On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato i njivâ, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.
Ne znamo, da l' smo gradili mi njega,
Il' on je nama svoju dušu dao. –
A sada, nov kad mulj i suša pr'jeti,
U ovom lomu i gaženju svega,
Još nikad Hrvat nije bolje znao,
Da mu je s njime živjet i umr'jeti.
