Nocturno u Villefranche-de-Rouergue

I
Padale su zvijezde u ljetnu noć:
tišina
Kojoj sam išao ispod svjetlosti Prostrta po
travi
Bila je posvemašnja nazočnost, kao da ničeg
drugog
više nema; Bila je nazočna
Posvemašnjost
i bila je Bilost koja se u
Ne-bilost
pretapala i otjecala s noći u bilje u zvjerinje
u kamenje
I zrijenje mukline u zrijenju tame u taj
rasap
svjetla iza kojeg više nema ni zvuka ni
tišine
Samo Punina; Punina Cjeline, Punina Praznine
Punina
zaobljena i ispunjena sobom sama, Punina
sveudilj
i Punina sučelice, Punina u susret i
Punina
zauzvrat izgubljenim pogledima zabludjelim
meteoritima
Lunama izvjesnim i lunama snenim
od Punine
do Punine nije strujalo ni vrijeme ni zvuk
ni svjetlost
Ništa se nije premještalo s jednog na drugo
mjesto
Ništa nije nestajalo samo Nigdina hrvatska
Punina
sama sebe osluškivala u Punini svojeg muka
II
Kao čizmar sare svojih viteških kavalira
Kao
Slavuj svoje grlo kao pjesnik svoju
Riječ
Kao liječnik bolesnika Kao more
Bonacu
Kao vjetar preriju Kao sablja svoj
Bljesak
Kao konj svoj propanj Kao
Labud
svoj ponos Kao balerina svoju
Piruetu
Kao rijeka svoju bistrinu Kao riječ
Treptaj
Kao zvono zvon Kao majka za izgubljenim
Sinom
Jecaj Kao nevjesta slutnju Kao otac
Potomstvo
Kao lađa u jedrima vjetar Kao
Miris
Svoj cvijet Hrvatska gaji svoj
Usud
Ona uzme tri pregršti tuge i obale svoje
Patnje
I otisne svoju lađu u beskraj da nikad
Prova
njena mirnu luku ne nađe