Noćnik
autor: Ivan Mažuranić




  Sunce zadje, a mjesec izadje.
Tko se vere uz klance niz klance
Ter se krade k onoj Gori Crnoj?
Obnoć grede, a obdan počiva,
Junak negda, sad ne junak više,
No trst, kojoj svaki hlad kidiše.
Šušne l' gdjegod pokraj puta guja,
Il rujeva ispod grma zeče,
Tad on, negda ljući guje ljute,
Malne zeca plašljiviji kleca.
Misli jadan da je gorski vuče,
Il još gori brdjanski hajduče,
Ter se boji gdje će poginuti,
A ne stiže što mu srce muti.
Skupo drži svoju rusu glavu;
Nit je zlatna, nit je pozlaćena:
Vidi mu se, mriet mu se neće,
A jest nešto što ga napried kreće.

  Je li hajduk, il uhoda turska,
Što uhodi sviloruna krda,
Il volova stada vitoroga?
Nit je hajduk, nit uhoda turska,
Već Novica, Čengića kavazu;
Biesan Turčin, krvnik Gore Crne,
Koga znade i staro i mlado,
I ne bi ga proniele vile,
A kamoli noge na junaku
Crnom Gorom na bielu danu.

  Ob rame je diljku objesio,
Ljut jatagan o pojasu reži
I kraj njega do dva samokresa.
Gujsko gniezdo strukom prikrilio,
Lak opanak na noge pritego,
A go rakčin na junačku glavu,
Od saruka ni spomena neima.
Bez saruka eto Turčin idje;
Vidi mu se, ginut mu se neće,
A jest nešto što ga napried kreće.

  Pomno junak Cuce prevalio,
Još Bjelice ratoborne k tome,
Ter se maša kršnijeh Ćeklića.
Njih se maša, a Bogu se moli
Da mu dade i njih prevaliti
Ni čuvenu, ni gdje ugledanu.
Vidi mu se, mriet mu se neće,
A jest nešto što ga napried kreće.

  Drugi pietli u polju cetinjskom,
A Novica u polje cetinjsko;
Treći pietli u mjestu Cetinju,
A Novica pade na Cetinje.

  Tudijer straži božju pomoć zove:
"Božja pomoć, cetinjski stražaru!"
Ljepše njemu straža prihvatila:
"Dobra kob ti, neznana delijo!
Odkuda si, od koje li strane?
Koja li te sreća naniela,
Ter si junak rano podranio?"

  Mudar Turčin, za nevolju mu je,
Mudar Turčin mudro odgovara:
"Kad me pitaš, kazat ću ti pravo:
Ja sam junak od Morače hladne,
Od Tušine sela malenoga,
Ispod gore glasna Durmitora.
Nosim troje na srdašcu jade:
Jedni su mi na srdašcu jadi,
Što ni Čengić smaknu Moračane;
Drugi su mi na srdašcu jadi,
Što mi Čengić pogubio baba;
A treći mi na srdašcu jadi,
Što 'e još više, da još krvnik diše.
Već tako ti Boga velikoga,
Pusti mene tvome gospodaru,
Gospodaru i mome i tvome,
Ne bi li mi izliečio jade."

  Mudrije mu odvratila straža:
"Skin' oružje, neznana delijo,
Pa nos' glavu kuda tebi drago."

  Uprav Turčin dvoru na kapiju,
A posljednja iz vidika zviezda:
Bješe zviezda age Čengijića.