Nezahvalnost
| ← Naslovnica | Nezahvalnost? autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Narodnim novinama brojevima 179. i 180., 7. i 9. kolovoza 1897. godine. |
U Biogradu bijaše mi najmiliji poznanik N. Radosno očekivah petak i ponedjeljak, dane naših sastanaka: ne muzike, nego njega radi. Bio je čovjek — štono rekli — pečen. Kao sin siromašnog činovnika uspio je da promijeni samo četiri fakulteta i da se promuva po Berlinu, Parizu i Petrogradu. Poznavaše naskroz ljude. Zbog toga ih nije mrzio, nego se time samim koristio. Bijaše još duhovit i ljepuškast, govoraše savršeno francuski, njemački i turski: rođen diplomata. Upoznah se sa njime slučajno, pošto ga iz srpskog poslanstva u Carigradu premjestiše u Ministarstvo spoljnih poslova.
Jednog ću petka poslije podne po običaju otići k njemu. Taman se namjestismo da sviramo, kad al napolju zasvira vijor.
Zagrmi. Bura. Od koncerta ništa. Meni to bijaše u neku ruku milo. Nema ih doduše mnogo, ali tek ima kuća u kojima ste spokojni kao doma.
Vrlo zadovoljno sjedah na minderluku zastrtu prekrasnim pirotskim ćilimom, srčući kavu i slatko vino negotinsko. Ćutimo. Gledam pristalog N-a i kršnu mu ženu, rodom iz Soluna. Čisto osjećam kako i mene podilazi ugodna harmonija koja me obuze na pogledu njih dvoje. Svi pušimo izvrsne srpske »specijalitete« i slušamo kako nad ovim srećnim krovom i našim glavama pomamno gude gusti gromovi.
Bura se utišavaše sve više, a topao đurđevski dažd šinu po prozorima.
— Da sviramo! — prevali u neke nekavice preko jezika gospođa. I njoj bijaše jamačno slatko to intimno i nijemo sjedenje.
— Batali, Ružo! — rekne on i ponudi me cigaretom. — Ova me, gospodine Alagoviću, današnja nezgoda podsjeća na jedan vrlo nesrećan jourfixe na kojemu počinih nehotimice jednu od najvećih gluposti u svome vijeku.
I izbaci mirišljiv kolut i stane pričati natenane, onako pravo diplomatski:
Elem, jedne se godine desim kao pisar (ataše) berlinskog poslanstva na odsustvu u Biogradu i na dvorskoj se zabavi upoznah s Alfredom plemićem Petrovićem, onda sekretarom u austrijskom poslanstvu. Odonda odlažah po dva, tri li puta nedjeljno na njegove soareje. I mi se sprijateljimo, ukoliko se to osjećanje može da razvije u našem esnafu.
Bijaše vam to aristokrata comme il faut. Sitne mu ruke, uši, usta i noge; uzan klasičan nos: kao da ga evo gledam. Grudi mu široke. Tanki brčići uvijeni kao u rezervnog husarskog poručnika. Crna i grgurava kosa nad visokim, bijelim čelom daje duguljastom, energičnom licu umjetnički izraz. Visine bijaše osrednje, ali pošto nosijaše uzane »Pejačević«-pantalone i bijaše vrlo srazmjernih organa, izgledaše mnogo, mnogo viši. U Londonu je zavolio neke engleske osobitosti u odijevanju. Pošto je i noge vukao onako na amerikansku i vozao se na svom gigu, držahu ga za Engleza. Bijaše majstor u vistu, ecarteu i tenisu. Muziku obožava fanatički. Na glasoviru sviraše upravo virtuoski, i jedino ga to odavaše da se vaspitao u Beču. Perfektan gentleman, i to tako perfektan bijaše, da se nikako ne mogaše opaziti da on to želi da bude.
U intimnije, u obiteljske se prilike svojih drugova diplomate slabo pačaju. Ja sam o Petroviću čuo samo to da su mu roditelji truli gazde negdje u Ugarskoj. No znajući daje sjajno svršio Terezijanum i Orijentalnu akademiju, i pošto vidjeh da troši nemilice, držah ga potomkom kakog našeg drevnog plemena koje se, bog te pita kada, doselilo u Ugarsku, aklimatizovalo i na junačkoj sablji dobilo svoj de sa kakim masnim spahilukom. Uostalom, Petrovića ima na stotine, i ko bi im svima pohvatao konce! Ja sam, međutim, pomalo i psiholog, i nikada me oči ne prevariše. Petrović bijaše tako uglađen, tako odgojen, da sam na malo takijeh naišao u svom službenom čergašenju. Onaj repić »de Kiss-Petrovacz« mogaše se zamijeniti mnogo zvučnijim, i Petrović se ne bi trebao ni zere da promijeni. Tek nešto mi se činilo na njemu nearistokratsko: duboko poznavanje svih grana narodne ekonomije. Financijska sprema njegova bijaše nešto viša od običnog plemićkog sporta koji će i u Engleskoj biti rijedak u tome obliku. Još nešto. Zna se da svaki bećar diplomata ima u gradu kaki laisse faire. Ta — i oni su krvavi pod kožom, a može im se, jer su zenđili. Petrović bijaše prost i od te bolesti. U Biogradu se tako što ne da sakriti, ali pokraj sveg interesovanja ne mogah ništa ispipati. Šantan ga nijedan još ne vidje. Posjećivao je samo diplomatska posijela.
Jedared mu natuknem o onoj čagljikavoj stvari i spomenem neku lijepu udovicu koja se ko sanćim za njega vrlo zanima, ali on se samo nasmiješi i smrsi kroz zube:
— No, to bi mi još trebalo!
Razumije se da su o Petrovićevu momkovanju načule i diplomatske dame koje pogiboše za tankim solidnim espapom. Jednoj se, ah, učinilo da sliči na mističnog ljubavnika Klare Milićeve; druga mu opet, ah, nuđala čisto prijateljstvo, uspoređujući ga s junakinjom Bjornsonove Rukavice. No on se samo smijaše, a one poludješe još više. No neko bogato, zlatokoso djevojče, koje je nedavno došlo sa majkom iz nekog belgijskog manastira ujaku, poslaniku, kao da ga je zanijelo. A kontesa Nelly pričaše kod tenisa, onako bezazleno, da je snivala o sekretaru i da izgledaše sada kao grozan Graničar, tada opet kao fantastičan Čikoš ili Crnogorac. I svijet ko svijet stao svašta naklapati.
— Ženite li se odista? — upitam ga jednom onako s neba pa u rebra.
— Dok mi živi otac, nikako! I stane grickati brkove.
Moje se međutim ferije primakoše kraju, i dva dana prije odlaska otići ću k njemu da se oprostimo.
— O, mi se ne možemo tako bapski rastati. Muzika nas je sastala, ona neka nas i rastavi. Dođite svakako sutra uveče, a ja ću vas pismeno izmoliti od gospodina oca. Ne mogu vam reći kako žalim što odlazite. Ostajem samohran, bez prijatelja. Moji mi kolege ne mogu biti ono što mi vi, kako osjećam, htjedoste da postanete. Je 1' te da ćete doći?
I ja se, dabogme, obećam. Volio sam ga kao slabo koga dosele. Zašto? Ne znam. Ljubio sam ga to više što ne mogah to da mu kažem ili dokažem i jer sam osjećao da i on mene simpatiše. Zašto? Možda zato što sam Srbin. No od njega ne čuh ni riječi srpske. Jednom mi reče da ponešto razumije. Sažaljevah ga zbog toga, i to je još pojačavalo moju čudnovatu simpatiju.
I dođe veselo veče koje sam, priznajem, nestrpljivo očekivao. Obuzimalo me neko svečano osjećanje.
Bijaše to sredinom rujna, najljepšeg u nas mjeseca.
Protiv običaja najmim hintov, stignem tačno u deset i zateknem brč mladih diplomata. Kao pauke ih privukla muzika. Petrović me prikaže društvu načinom na koji neću nikada zaboraviti...
U pobočnoj sobi igraju jedni tarok. Drugi se raspilaviše po gvozdenom engleskom krevetu oko barona Wallerseea, zviždajući i igrajući vist. Treći se baškare u salonu ukrašenom a la japonaise. Tu priča mršavi sekretar bečkog engleskog poslanstva koji zastupaše ambasadora, o Sullivanu i Alma-Tademi. R., član ruskog poslanstva, malen i nakinđuren blagueur, tip noktaša, otkrivaše u crescendu skupocjene dražesti gospođe Otero sa kojom se, putujući, spanđao u Bukureštu.
— Ljubav je kao sladoled. Rastapa se prije nego što ste ga progutali!
Svaki čas uplitaše tu rečenicu, uvjeravajući da je njegova.
Sa najnovije knjige Maksa Nordaua i D'Annunzija skakasmo na Nietzschea, Tamagna, a naposljetku deder Betiku, kuharicu u diplomatskoj »popoti«, u koju se zatelebao Žan, Petrovićev momak. Svi se smiju, svi su raspoloženi. Samo Cotlett-bej, zelen turski ataše, ćutaše mramorkome. Biograd je prva etapa u diplomatskoj mu karijeri, i, jadnik, misli da se vas svijet okreće oko rese na njegovom fesu. Lice mu je tako izrazito da mi se i sada zijeva. Daje to srce sat, uvijek bi zadocnilo. No silom je htio svratiti našu pažnju na sebe. Natiče nervozno monokl i odbacuje ga obrvama. Puši iz ogromnog ćilibarskog dulka samo svoje cigarete, i kada ga gođer Petrović nudi havanama, uzdiže Ture obrve, odmahuje desnicom, smiješeći se bajagi dostojanstveno i namještajući delikatno palac i kažiprst u obliku polumjeseca. Nada se valjda da će misliti e je on od iste bagre kao na primjer grof Szechenyi-paša, a onamo sam i ja znao daje pokojni njegov ćaća bio jedan od sultanovih najmilijih kuhara. Dečko se pravi nervozan i blaziran. Bacakao je nogu preko noge, vrpoljio se, mrdao u isto vrijeme i nosnicama i usnama i ramenima. Sada se natmurio kao manchestersko nebo. Sada fatalistički, pravo turski, motri rt svog pačjeg nosa. Sada reda pogledom od jednoga nas do drugoga, šapćući kao:
— Bir, ići, juč, dort-------(Jedan, dva itd.)
Petrovića ne vidjeh nikada tako razigranog. U isto vrijeme bijaše sa svima i u svim sobama.
I započe produkcija koja se oko ponoći svrši neopisivom Mozar-tovom Fantastičkom sonatom. U ovoj je božanstveno jednostavnoj muzici sjao talenat Petrovićev. Dok je svirao, podrhtavale bi mu nosnice kao dobru hatu, a u licu je došao nekako drugojačiji.
— Ali right! Beautiful! Very splendid! — muca Englez kao u snu.
Uživah, posmatrajući na licima djelovanje besmrtne te muzike. Samo matorac Cotlett-bej opazi moj pogled pa napravi šeretski zaneseno lice, pritvorivši krmežrjive očice i zinuvši kao ćurka na Ilindan.
Domaćin otkravi u svakome muzikalno osjećanje. Ruski sekretar zakukuriče najnoviji kuple Ivete Guilbertove, uzevši pod mišku štap i prateći se kao pizzicato. Englez otpjeva jednu Gluckovu ariju, imitirajući majstorski fagot.
Najzad me uzme Petrović ispod ruke, te izađosmo u doksat. Lijepo se sjećam kako mi se od čudnovatog osjećanja gotovo zadrvenila riječ u guši.
Sjedosmo za bogat bife. Šampanjac, »Rudesheimer«, likeri, praška šunka, kavijar u zemičkama, ostrige, paštete sa trifama. Kod kave, čaja i cigara zažagorismo.
Samo ja, sjedeći pored domaćina, jednako sam ćutao. Iz blage noći kao daje došumorio talas tije radosti pa me nosio, nosio. Slušam bezbrižno društvo, osjećam se uz novog prijatelja. Motrim oblake i zvijezde koje među njima trepere kao zlatan prašak na čupavim vla-suljama, motrim zlatnu feredžu za kojom se srebreni mjesec. Pod nama se na mjesečini pružila žuta i nijema varoš, a pod njom se kao pojas od tavnosjajnog dragulja svjetlucaju Sava i Dunav. Iz neke kafanice, otkale li, dopiru zvuči kontrabasa i ciganskih hrapavih glasina...
U društvu se stalo govoriti o nekom propalom plemiću koji se najmio u New Yorku za kočijaša. Poharala ga neka glumica, oklade na trkalištima, karte, a ponajviše upravitelj njegovih dobara. I svi udri po vlasteoskom činovništvu.
Vrag bi znao rasta, ali nešto me stane golicati da reknem i ja koju o tome.
— I ja znam za sličan slučaj — umiješam se, iako me to ni najmanje ne zanimaše. — Pričao mi ga otac, rodom Banaćanin. Kraj njegovog sela imađaše salaše poznati baron S-a. Jednom, mladićem, dođe slučajno onamo i strasno zamiluje ženu svog špana Srbina. Bila je prekrasna. No kako nije nikako marila kicoša barona, to njen dragan načini njenog medvjeda brzo direktorom nebrojenih svojih dobara. No i to je malo. Direktorica je u dogovoru sa svojim mužem upropašćivala barona, te je u oskudici založio svome nekadanjemu sluzi najvrednija svoja banatska dobra. A kada je A-a bio sasvijem ruiniran, vrati se metresa svome čovjeku. Postoje ljubavnik došao da naruši njihovu novu sreću, baci ga novi Otelo na dvorište i izbije na pasja kola. Za nekoliko je godina špan dobio i plemstvo, ako se ne varam...
Svi se smiju. Pogledam u Petrovića i čisto se trgnem: problijedio, gricka brčiće i dere na koljenima ubrus. Opazivši moj pogled, stane se i on smijati, ali nekako grčevito, čudnovato.
— Nervozan je, a možda i đeđeran — pomislim.
— Taj vaš špan imađaše sasvim pravo! — odsiječe odjedared gromkim glasom. — Baron S-a bijaše kreten i sin onog grčkog varalice koji je došao k nama go kao pištolj, a docnije se kao zelenaš i burzanska hijena dočepao blaga i baronije. Wie gevvonnen, so zerronnen! — Sada skoči i uhvati čašu: — Ta vaša upraviteljica je morala biti odista prekrasna i poštenije je svakako zaradila nego otac njenog ljubavnika. U njeno zdravlje i u zdravlje svih ljepojaka!
— Bravo! — zabrujimo, kucnemo se i bacimo u usta po čašu hladne vatre. Ja se upravo oduševih! Kako i ne bi? Pogodih čovjeka u živac. Još nikada ne čuh toga ćutalicu držati tolik i tako vatren speech.
Veselje dođe do vrhunca.
Taman stadoše momci servirati sočne ananase i grožđe, kad al se pokažu na vratima neki gosti dokonjci.
Omašan i rumen čiča sa napomađenom prosjedom kosom, pametnim tamnim očima, mesnatim nosom, solufima — ukratko, sa spoljašnjošću starog narednika, lakeja ili vratara, vodijaše ispod ruke oblu ženicu na koje se rumenom licu gubljahu u masti tragovi ljepote. Čiča duvaše kao mijeh, hladeći se cilindrom. U crnom je odijelu. Oko vrata navalio zlatnu lančinu, prste onako mesarski načičkao funtom prstenja, na grudima mu drsko blista ogroman dragulj. I dami je jastučasta ručica gotovo otekla pod teretom svakojakih burmi, a na amazonskim se prsima krijesi sat kao odlikovanje »u briljantima«. Kako se makne, zašumi teški atlas kao zapjenjen talas.
Kabulih e su to gazde one kuće. Gledajući ih, niko da žugne. Čiča kao da nešto tražijaše pogledom, a dama prinijela očima ogroman lornjon. Odjedared ga pusti, iskovrči oči, krikne, zaplače, od-gamba kao patka na ledu prema Petroviću i zaintači kao oboa u klasičnom bačvanskom dijalektu:
— Slatki Miška, lipo, milo dite moje! Juf, ipak sam doživila da te vidim u tako lipom i finom društvu! Je 1', dos is a iberašung, to je baš iznenada! Oh, edeš, edeš, fiam, juf, juf —
...Naslonila je glavu na njegove »štirkovane« grudi i stala plakati i smijati se, smijati se i plakati...
A on stajaše kao omađijan. Spustio očajnički i tromo ruke i, grickajući brčiće, zalijepio tupi pogled u pod.
I stari je Petrović zajecao i nasmijao se, a onda pošao tronuto od gosta do gosta, rukujući se onako pandurski. Kada dođe i do grofa C--a, savjetnika u austrijskom poslanstvu, razdere se čiča i ponosno i ponizno na čistom wurttemberškom jeziku:
— O, koja čast, vaša milosti, koja čast! Ja se na vas sjećam kad ste sa ekselencijom bratom, ekselencijom milostivom majkom i ekselencijom gospodinom ocem... Bog mu dao rajsko naselje!... došli jednom u goste staroj ekselenciji gospodinu baronu S-i kod kojega sam ja bio... — Sigurno također u gostima! — umiješa se mrtvačkim šapatom i tigarskim pogledom njegovo čedo.
— Varaš se, sinko! Ti još onda nisi ni bio na ovom svitu. Ja sam bio samo išpan kod stare ekselencije: Jest, gospodo, jednostavan išpan, ali poštenim se radom, krvavim se znojem...
I starkelja se zaplete.
Tajac ko u grobu! No uskoro zašuška sa svih strana šaputanje, pa pritajeno cerekanje koje rastijaše sve više, sve više...
Mladi me Petrović ošine pogledom od kojega mi stine krv u žilama...
Usred kikota okrene se Petrovićka pa vikne na saputnika svog žitija, zaprijetivši mu gojaznim kažiprstom, da se vidi e je i ona malecko šaljivčina:
— He, he, he, moj stari!
Čiča se malko zastidio i prepanuo, no opazivši da je sve to šala, pokaže i on svoje lopataste i žute od duvana seljačke zube.
Još bjesnije zaori smijeh!
Jedini Cotlett-bej kao da nije nikako shvatio »situacije položaja«. No kako se već nakresao, a vidio da se sve povaljalo od strašna smijeha, htio je jamačno pokazati kako umiju da se kese Angloturci. Najprije stade kroz pačiji nos ekspedirati nečuvene bizarne neke zvukove. Onda, umoran, zijevne kao šaran, uhvati se rukom za trbuh, zatrese manito glavom i zamlatara jezikom kroz grdan smijeh:
— C... est drrr... ole! U... ne hi... sto... amu... sante! Fous, fous, fous!
Sjedijaše, lola, naspram mene. I nesavladljiv, neobuzdan obuze i mene smijeh — onaki grč kaki često podilazi kod ozbiljnih scena u pozorištu i na pratnjama (sprovodima)...
— Dozvolite, gospodo, da svoje nenadane goste odvedem u svoj kabinet. Odmah ću se vratiti! — prene se nekako Petrović. Srce mi se cijepaše kada ga gledah onako jadna i znojem zalivena, ali obješe-njački, strahoviti me smijeh škakljao do ludila, do besvjestice.
— Ja ne znam, sinko, vrancuski, ali sa vrancuskom sortom mogu da se našljokam. Baš mi se nikako ne spava! Niks fir ungut, majne heren, ostanite da sidnemo, pa da se civči do zore. Ako nestane mome Miški, tako ga zovem od milošte, poslat će čiča Pista po novo. Špiko-vo je čiča svoj buđelar! Hat, lelket, je li, Miška, velhe iberašung!
I čiča klisi na svog jedinca, stane ga cmokati, stane ga grliti onim išpanskim ručetinama, da su mu sve kosti pucale.
Smijeh se utišao, i dok je trajala ta dirljiva scena, stadoše se blagorodna gospoda razilaziti poput dima.
Stante, gospodo! Kud si navro, čoeče božji? Šteta za toliko jelo i piće! — zadržavaše posljednje starac i zapjeva onako iroški:
Vitar duva, pa mi kuću — čuva...
Diže se i Cotlett-bej. Petrovićki, koja se međutim stala svojski krijepiti ićem i pićem, dopao se veoma. Kako bijaše ćosav, držaše ga za poklisareva sina. Da ne ode, uhvati ga ljubezno za rukav.
— Đid burdan, deli kara! (Id' otolen, glupa babetino!) — alakne ponosno Ture i ode kao iz mehane.
Odšuljam se i ja i stisnem u kutić u salonu da dočekam Petrovića i da ga zamolim za objašnjenje. Ja bijah uzrok te grozne lakrdije, i bijaše mi da zaplačem od kajanja što proigrah na tako nečuven način naše mlado prijateljstvo.
— Koji vas đavo natjera da mi dođete baš večeras na vrat, gurbeti matori! — zavapi na verandi Petrović tek što se osjetio bez gostiju, i to čistim srpskim jezikom. — Oh, ti stara ispičuturo, što se hvališ cijelom svijetu da si bio spajinski pedinter, ha, ha, ha! Znaš li, stara buzdovančino, da si mi uništio moj društveni položaj, a možda i karijeru? Uh, da mi nisi otac! Jaoh, glava će mi prsnuti!
I odjuri pored mene kao bjesomučnik. — Zadrhtao sam, priznajem, od strave! Zalupio vratima, i za časak stadoše domnijevati sa puste kaldrme njegovi koraci.
Na doksatu zarida Petrovićka. Odjedared zakriješti čiča:
— Stander, kukavico! To li je plaća za moj pošten rad i krvav znoj? Zbog tebe lije, nitko včino jedna, ta glava igrala? Lako je sada tebi žderati s ovim dembelima! Di, si, di si, rđo nikakova...
I dojuri u salon.
— Otišao je. Sad će se vratiti. Umirite se, za boga dragoga!
Čiča pade na otoman kao da ga udarilo u srcu. No brzo skoči, natuče cilindar na vrh tjemena i skine sa zida pušku.
Sa verande se doljulja sva zaprepaštena Petrovićka i padne mu u desnicu.
— Što naumi, budalo matora, za volju božiju?
On se stade okretati i zvjerati na sve strane i prodere se: — Ha, tako ću ja tebi, neblagodarni ugursuze! — i stane razbijati kundakom japanske bižuterije. Pošto svrši sa slikama i ogledalima, učini juriš na glasovir, daje sve vrcalo iverje. Kod svakog je udarca bijedni Bosen-dorfer zaurlao kao lav ili zacvrkutao kao ranjena ptičica. Ja i ona dva konobara ne smjedosmo čiči ni blizu!
Uto eto iz suterena ćirice Žana koji odonud upravljaše poslugom. Opazivši stranog varvarina, pobjegne u drugu sobu, zaključa se i zaburlika kroz prozor:
— Pa-tro-la, u po-moć, patrola!
Dotrčaše dvije patroldžije. Otvori se očajnička vardanja. Njih petorica jedva savladaše bačvanskog Leara. Mlatijaše nogama i rukama, bacakaše se kao čikov i ujedaše patroldžijsku ruku i opanak.
— Šta ćete, gejaci smrdljivi! Moj je sin kraljev pajtaš, pa će vama štranjgu oko vrata! Alfrede, Miška, di si, dite moje!
— Ej, moj kraljevski burazeru, mi ćemo tebe žandarima, da ti namazu leđa onijem debelijem žilama volujskijem!
Najzad, usred te galame, zavikne spolja Petrović:
— Hej, šta je to?!
Kada je jurnuo u sobu, bijah tako srećan te uhvatih neopažen maglu.
Već se prilično odmaknuh od nesrećne kuće i jednako slušah či-čino vajkanje:
— Nezahvalniče, nezahvalniče...
Za dva dana bijah u Carigradu gdje me dočekaše novi događaji i novi ljudi.
Kiša je već odavno prestala, a u predsoblju se začuju novi posjetioci.
— Baš se zabrbljasmo! — prekide N. svoje pričanje i skoči da dočeka goste. Oprostim se, pošto ih nisam poznavao. A i večernji je suton stao gustjeti.
| Povratak na vrh stranice. |