Nasamarili ga
| ← Naslovnica | Nasamarili ga autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1895. godine. |
Tople neke rujanske večeri valjaše se nespokojno na kožnatom divanu u svome kabinetu gospodin Eduard Wurštler, plemić od Wur-štingena, direktor nekog društva koje je kupilo velike hrastove šume u Slavoniji. Premjestiše ga godine 188* iz Osijeka u Buđakovce, pitomo seoce u županiji p-oj, da ondje upravlja šumskim radovima. Gospodin se dakle prevrtao listajući po Kavijaru, tome glasovitom čedu muze peštanske.
Tko još nije oćutio čar rujanske večeri? A kako je pak divno ovako veče jesensko kada si čalabrcnuo čitavu pečenu koku, ispio butelju plzenjskog piva i izvalio se na drhtavi divan! Stomak se naduo kao infanterijski bubanj, u ustima se puši mirisna cigara, blagi vjetrić propirkuje kroz otvoreni prozor ...
Ali usprkos svemu tome gospodin se direktor nije mogao umiriti. Vrzao se po divanu kao bjesomučan ...
Sve bijaše tiho. Tek pokatkada zamnije iz staje kletva ljutog ko-čijaša ... Iz sela stane dojekivati sjetno žensko pjevanje.
Kako je i gospodin Wurštler — štono kažu — čovjek i krvav pod kožom, — ne može više da izdrži na divanu. Kavijar, — a još više pjesma što se tako čarobno dotalasiva do grešnog mu uha, buni strahovito »Njegovo Gospodstvo«. Bacivši Kavijar, zagleda se na otvoreni prozor i zafićuka bono i gromovito ariju iz Molitve djevice od slavne Tekle Badarzewske.
Na vratima kucnulo.
— Herein! — drekne gospodin direktor. Uđe nekadanji husar Pajo Čikulović, mršava i ćosava dugajlija tupa nosa i pogleda — prava konjska fizionomija. Smiješio se i pokorno i prevejano, a mimo toga i nekako kolegijalno, na što ga priučio bio gospodin direktor još onda kad je kao jednogodišnji dobrovoljac služio u istoj husarskoj pukovniji u kojoj Paja zaključi svoju karijeru kao časnički momak. Nemarno dirne Paja dugačkim prstima istrošenu crvenkapu, buncajući kroz dimnjake svog nosa:
— Gospodin direktor, pokorno javljam da s Julom nemam ništa. Popa ju je valjda oberlatio. Neće cura, pa neće!
— Sakrrr — skoči gospodin direktor i baci nekaku čizmetinu na svog »purša«. Pajo se previje kao britva, a čizma udari u portre besmrtnog konja Kinčema.
— Pa šta im je, gospodin direktor? Neka malo počekaju! Eto, šumarica mi je dala za njih neko pismo! — i Pajo rastegne svoje čeljusti sve do ušiju i maši se u džep.
— Taj mi moje lofačka otela! cikne veselo gospodin Wurštler pročitavši pismo.
— Bog te rasvijetlio, jedna bulumento — šapne njegov faktotum kroz zube ...
Gospodin se direktor za časak obuče u zeleno tirolsko lovačko odijelo. Na desno uho namakne šeširić s velikim tetrijebovim perom i zapali novu cigaru. — Gledajući vjerni »purš«, kako se gospodinu direktoru naduo kroz čakšire dokoljenice onaj trbušak, pa gola koljen i tuste one noge u zelenim čarapama, pomisli:
— Ako taj ženskaroš nije luđi od svakog konja ili rekruta, ne jeo ja više ričeta!
Zafitiljivši brkove i zafićukavši nešto što ne bijaše ništa, gospodin direktor — ode.
— Izjele te seoske klincure, horjatine prokleti! — zamumlja za njim Pajo i sruši se kao direk na onaj kožnati divan.
Bijaše to nekako oko devet sati.
Put kojim se gospodin Wurštetler spuštaše za svojim stanom u selo, bijaše prašan i od prve rose mekan kao sag. Na nebu se krijese zvijezde — roj zlatnih mušica. Vascijelim se uzduhom rasplinula mliječna i blijeda svjetlost. Noć bijaše tako jasna da se lijepo razabiraše toranj crkveni tamo ispod mrkog brdašca i blistava žica potoka Vodice koja dijeli selo u dva dušmanska tabora. Oko ove si vode svake nedjelje pusta mladež seoska blagosilja leda onim kvrgavim ćuletina-ma da se sve puše leda u slavu prastarog nekog inata.
Gospodin je direktor bio prilično raspoložen.
Odavle i odanle iz sela dojekuje pjesma, iz okolišnih vinograda grmnu plaho pudarske puške ili zaklopoću klopoci. Odjedared se odozgo, sa dvorišta obližnje vojarne razliju snažni zvuči vojničke uspavanke, a kao da se smirilo i pjevanje i samo klepetanje; ... gospodine Wurštlera obuzme hladna jeza silna od oduševljenja ...
Došavši do kasapnice na kraju Buđakovaca, nije pošao putem kraj potoka gore u selo, nego je prešao brvnom na drugu stranu, koja se po potoku prozvala Vodica, i zaokolišao stazicom koja dijeli polja od šljivika i dvorišta seoskih. Odjedared začuje sa šora poznatu rugalicu kojom počikivahu momci Vodičani Buđakovčane:
Buđakovci, ni selo ni varoš,
Džaba tebi tvoj šepo — nataroš!
Tvoje cure za deset krajcara
Begenišu husarskog kaplara!
Gospodin Wurštler požuri i pipne i nehotice leđa ...
Hitajući poljskom stazicom, kraj koje je šuštilo nemirno kukuruzno lišće i pućpućukala prepelica svojim zvoncetom sličnim glasom, gospodin direktor stane kraj nekog visokog plota i zaviri u šljivik ... Nigdje nikoga, — sve je pusto ... Pođe k vratima, ali — vrata zaključana. — Saperment! — i gospodin se direktor stane tužno fulati oko plota... Što da radi? Istrgne li koju dasku, — pobunit će sav komšiluk ... Na um mu padne srećna misao. Na zapovijed Aufspringen! hvatao se kao husar rukom za sedlo i skakao potrbuške gore ... Ele, on se i sad uhvati za vršak plota, otisne se glomaznim nogama i udari — duvajući kao usopljena konjanička kljuverina — svojim stomakom na ivicu. Da prebaci noge na drugu stranu, ali plot stane praskati i čitava se lijeva strana kobno zaljulja. Gospodin Wurštler, plemić od Wurštlingena, koji nije pao s konja već kakih dvadeset godina, bubne kao bundev i poljubi zelenu travu i mater zemljicu. Tek stoje izvukao ispod dasaka lijevu nogu i stao tužno opipavati uvrijeđeni nos — izleti iz dvorišta neki rundov koji bi ga jamačno i uštinuo oštrim zubima, kad mu je već tako zgodno ležao na nosu, brkovima i trbuhu, ali gospodin mu se direktor javi slađanim riječima: — Pst! komm zu mir! — i đipi na noge junačke. Stane gviriti na sve strane užasnuto i zabezeknuto, kao da je došao radi šljiva. Kroz lisje i granje spuštala se blijeda mjesečeva paučina ... Ni travka da zatrepti ... Iznenada zaori sa šora pjesma, gajde zaječe, a gospodinu direktoru klecnuše koljena nekako čudnovato. — Pst, Kerl, pst! — šutkaše kera, koji je silom htio malo zalajati, i okrene se razočaran da pođe kući.
— Jeste li vi to, gospodin direktor? — zatreperi iz šljivika nježan glas.
— Ja sam! — odazove se on radosno, a srcem drhtavim.
— Baš dobro te niste unišli sa sokaka! Naš je svijet rđav. Ajdemote u sobu!
— Fala bogu! Uh, prokleta ta faška!
— O-o-oh, slatka moja! — obujmivši je oko struka, ode s njome u kuću.
Dok se mlada žena općinskog šumara Mutavdžije bavila u podrumu, gospodin je direktor pred ogledalom, veselo fićukajući, zašiljivao i začešljavao brkove i lijepio na grebotinu na nosu papirić za cigarete. Kako se i opet udobrovoljio, stane se u ogledalo sam sebi najprije slatko, a onda kiselkasto smijuckati. Zatim ukoči lice, uzdigne obrve i brkove, ispupči gojazni podbradak i raskolači svoje sive oči... Grozno! i sam se čudi strahoti i strogosti crta svojeg lica! Ali kada se sjeti da bi i najzatucanijeg od njegovih radnika spopala troljetnica da ga vidi ovakova, sam se sebi u ogledalo dobrostivo nasmije i zavali se fićukajući na mali zeleni divančić. — Osim ona dva tajanstvena kreveta zanimahu ga ponajviše sličice s njemačkim natpisima Jedna noć u Trstu i Jedna noć u Ateni. Nad jadnim Trstom žalobno pušta — kao čokolada sure trake ogroman mjesec, sličan palačinci. U luci plovi nekaka korablja, slična školjci, a u njoj se zagrlio zaljubljen par i bulji razrogačenim, crnim očurinama na nebo. U Atenskoj noći slična je Atena Trstu, i onaj ljubavni par ovome kao jaje jajetu; tek mjesec se orogatio, a ljubavnik se pokrio fesom umjesto kalpakom.
Iz ovih je slika gospodinu direktoru zborila silna napast. Već je — prokletac jedan — u duši pretvorio šumarevu sobicu u more, a zeleni onaj divančić u čamac, ali — u sobu doprši šumarica noseći vrč s vinom. Zamandali vrata i stane, smiješeći se vragoljasto na njihovo visokoblagorodije. Smeđa i kuždrava joj se kosa sjaji kao da si kadifu posuo zlatnim praškom, i u čupavome, pahuljastome vijencu obrubljuje snježno čelo ispod kojega se pod vitim i svilenim trepavicama krijese velike i sjajne oči. Dugoljasto i prekrasno joj je lice zarudjelo sunce tavnim rumenilom ... Sve se jednako držala za kvaku napućivši svoje nasmješljive, obješenjačke, bujne i mekane usne, iza kojih se bjelasahu veliki zubi.
Gospodin Wurštler skoči k njoj kao da gaje tko iznenada bocnuo čiodom. Onaki malešak stane na prste pa je cmoknu u zažareno i nasmijano lice.
— Ta prosut ću vino! — šapne ona šeretski, povuče ga za lijevi brk, pođe k stolu, naspe mu čašu vinom i nazdravi:
— Da živi moj čoek!
— Prozit! — drekne gospodin direktor, iskapi čašu i privuče šumaricu burno na svoje grudi trabunjajući:
— O-o-oh, kokice! Šteta, da ne snaš nemecki; vi bi to morali snati! Ne mogu kovorit'!-------O-o-oh, kokice, o-o-oh!
— Pa vi me baš volite, gospodine!
I opet joj pritisne na mekane usne žute i tvrde svoje brkove, a ona ga vuče za mesnato uho šapućući veselkasto:
— Ta šta ti je, debela diko moja?!
Sa šora se orila monotono i tužno, a opet pomamno i strasno, pjesma uz bučni duduk gajdašev, uz sitnu ciku djevojačku i poklike momačke. Šumarica je sanjarski slušala pritvorivši tavne oči i naslo-nivši glavu na loptasto direktorovo lice. Noge su joj podrhtavale od plesačke strasti. Uz ritam kola šaputala je riječi neke golišave pjesmice ... Eh, da može malo poigrati, kao u ono izblijedjelo doba djevojačko. Alaj je to čedo vesele Slavonije zanosilo ono burno kolo, one gajde duduklije, onaj nježni i tajanstveni šapat, pa ona tiha i zvjezdana noć, oblivena bijelom mjesečinom.
Ćuteći na licu svome njezinu kao krv toplu put, zapalila se plemiću od Wurštlingena čitava desna hemisfera glave. Nije se usudio ni da mrdne brkom.
Kako je gospodin direktor — štono kažu — čovjek i krvav pod kožom, zapalio se kao grumen loja. Razgalio se veselnik nijedan!
I više se nije mogao obuzdati a da joj ne stane benetati take burgije, da se sve zacenjivala od preteška smijeha
— Oh lolčino, bećaru stari, ćuti! — šaputaše mu, vukući ga onako šale za omašno i mesnato uho.
Uto neko kucne na vrata.
— Jao! to je moj muž! — cikne ona i gurne glomaznog gospodina direktora na divančić. Kada se sabrao od golema čuda, bijaše već pod gomilom jastuka i jorgana s kreveta.
— Šta je to?! —javi se spolja pridošlica veselim i krepkim glasom.
— Eto me, eto, dragi moj Turibije!
Njegovo se visokoblagorodije međutim ukucilo kao suha šljiva i napelo uši...
— Šta sam se do đavola sakrio?? Što nijesam otperjao kroz prozor?! Što, zum Teufel, ne ponesoh puške?! ... Ustanem li, zlo; ostanem li, još gore ... Alaj je vrućina, zu hundertneunundzwanzig — Teufeln! ... Saperment, to mi se još ne dogodi! — O, baš kao nekoć na manevru! ... Hajde, da izađem, pa da ga zovnem na dvoboj! — Nije šumar mućurla! ... Oh, udarit će me kap! U-u-uh! Donnenvetter noch einmal! ...
Čuje kako ono dvoje šapuće ... I smiju se. — Hvala bogu! šumar ništa ni ne sluti!
... Ali, to je vrućina kao u paklu! ... Rubine mi se već lijepe za kožu! ... Oh, da mi je malo leda! — Živjela Sibirija, da živi snijeg i led! ...
... Ili, da sam barem mršav, kao moj pisarčić Sauerpurcl! ... Oh, blago vama, srećni mršajlije! — Oh! još malo neka uzležim pod ovim perjem i eto od mene džokejskog jahača! ... Duša mi već kaplje u to jezero od znoja!
Take je misli rasturivao po jadnoj svojoj glavici — dakako u jeziku Schillerovu.
Čuje zveku tanjira i čaša ... Večeraju; prisjeo im zalogaj!
I plemić od Wurštlingena oćuti s trepetom i užasom, kako mu nešto gmiže po vratu ... Uh, alaj se svirepo spušta niz čagljikava leda! Ta to je, da skočiš iz kože!
Jaoh, eto ga opet nešto bocnulo u bedra. — Donnenvetter, alaj štipa! ... Da poludiš od muke! — Uh, zašto mjesto dlake na koži ne raste Zacherlin! ...
— Ich bin kaput! Heiraten und basta! — to je zaključio gospodin direktor.
Glava mu već puca. Nema zraka. Gospodin direktor digne lagacko glavu ... Učini mu se da je pao jastuk. Suspregne dah.
— Šta je to! Aratos ti, majmune prokleti! — zagrmi šumar, a njihovo visokoblagorodije oćuti kako ih je nešto kao kliještima uhvatilo za noge. Uskliknuvši gospodin direktor strahovito — Donner-vvetter! — skljoka se kao vreća na patos. Bijes, strahoviti ga obuzeo bijes! Plemići od Wurštlingena nikada ne bijahu kukavice! ... I gospodin direktor skoči strelovito na noge. Ćelava mu se glava sjaji kao maslac, znoj ćurkom s njega curi, lice mu se zajapurilo kao džokejske čakšire. Nabubrio, razljutio se čovjek! ... Ali, pošto snažni šumar dohvati svoju dvocijevku, strijeljajući ga oštrim, lovačkim svojim očima, ostave gospodina direktora ubilačke misli. I stidljivo i tužno i prkosno stane griskati svoje žute brkove. Bijaše mu kao kakome zelenom rekrutiću na prvom rportu. Pokušao je dapače da se nasmije, ali lice mu se tek nekako tugaljivo i kiselasto rastegnulo.
— Gospodine direktore, izvol'te sjesti! Govorimo ko pametni ljudi! — rekne mu nekako čudnovato šumar, primakne mu stolicu i izvadi iz džepa nekaku čudesnu artiju. Gospodin direktor mahinalno sjedne, mljackajući turobno umornim jezikom:
— Oprostite, prijatelju-------ih — ding — ding.
Sve je to slušala iz kuhinje šumarica, zatiskivajući rukama i nos i usta i bojeći se da ne pukne od smijeha!
Da se gospodin Wurštler plemić od Wurštlingena nije potpisao na mjenicu od tisuću forinti, bilo bi mu kao — onome u kupusu.
Govore da je zaprosio u O-u Irmu, kćer velepoštovanog veleposjednika Rosendufta. Kažu dapače daje postao solidan.
| Povratak na vrh stranice. |