Wikizvor

Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)/Prije hrvatskoga preporoda

< Najnovije doba hrvatske povjesti (R. Horvat)
← Predgovor Najnovije doba hrvatske povjesti
autor: Rudolf Horvat 		Hrvatski preporod →


1. PRIJE HRVATSKOGA PREPORODA. (GOD. 1780.-1830.) 1. Centralizacija i germanizacija. yUl ola se koji vladar tako spremao za svoje zvanje, kao što * * se spremao Josip II. On htjede prvo svega upoznati pravo stanje onih zemalja, kojima će vladati. Zato je propu¬tovao veći dio države jošte za života Marije Terezije. Putovao je pak s malom pratnjom, a bez većih priprava i bez obavijesti, kuda će ići. Gdjekada se znao odijeliti od svoje pratnje, pa iznenaditi i činovnike i oblasti u mjestima, gdje ga nitko nije očekivao. Rado je zalazio i u stanove privatnih ljudi, da dozna, kakvo zlo bije trgovca, obrtnika i seljaka.1 Josip je putovao i po inozemstvu, da vidi, što je ondje bolje nego li u habzburškoj monarkiji. Tako je u svojoj duši stvorio sliku države, u kojoj će se morati svi stanovnici osjećati sretni i zadovoljni. Da to postigne, odluči Josip, da će od svih kraljevina i pokrajina svojih učiniti jedinstvenu državu. U toj državi mora biti samo jedan narod: njemački, a s istom upravom, školstvom, pravosudjem i financijama. Josip će u toj državi vladati apso- 1 Šišić: „Putovanje cara Josipa II. po Slavoniji g. 1768." („Vienac" g. 1901.) Jul. Kempf: „Nešto domaće grad je o putovanju cara Josipa II. kroz požešku županiju i grad Požegu". („Vjestnik kr. zem. arkiva" god. V.) Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. 1

lutno, krojeći zakone po volji; ali će se neumorno „kao prvi sluga države" brinuti za blagostanje svojih podanika.l Svi ugarski i hrvatski kraljevi prije Josipa II. običavahu se u roku od 6 mjeseci kruniti krunom sv. Stjepana. Smatralo se naime, da prijestolonasljednik istom poslije krunisanja po¬staje pravi kralj, a prije toga nemaju njegove odredbe zakonite vrijednosti. Krunisanje se obavljalo na državnom saboru. Prije samoga krunisanja izdavao bi kralj t. zv. zavjernicu (inauguralnu diplomu), u kojoj prisiže, da će štovati i čuvati državnu neodvisnost, ustav i zakone. Josip je uvidio, da bi takva zavjernica smetala namjerama njegovim. Zato se ne htjede kruniti, već jednostavno manifestom 30. studenoga 1780. javi županijama i oblastima, da je na prijestolju na¬slijedio majku svoju.2 Poput nekih suvremenih vladara pristajaše i Josip II. uz francuske filozofe, koji su učili, da čovjek može biti sretan i bez vjere. Zato je najprije počeo provadjati reforme na c r-k venom polju. Vrijedjalo ga je, što nad biskupima zapo¬vijeda papa, a nad redovnicima generali njihovih redova u Rimu. Naredbom od 24. ožujka 1781. podloži redovnike „is¬ključivo diecezanskim biskupima" njihovim; podjedno im za¬brani, da novac šalju u Rim. Biskupima zabrani 30. ožujka od pape primati kakva pisma (bule i breve) bez prethodne dozvole kr. kancelarije. Drugom naredbom zabrani biskupima, da bez privole zemaljskih oblasti izdavaju pastirska pisma. Naprotiv im 14. travnja naloži, neka od sada sami podjeljuju one oproštaje i dispenzacije, za koje su do sada tražili privolu od pape. Naredbom od 21. kolovoza zabrani kralj primanje papinskih dostojanstva i počasnih naslova; 1. listopada pro- 1 A. F. Geissler: „Skizzen aus dem Charakter und den Handlungen Josephs II." (Halle 1788.) 2 Fessler-Klein: „Geschichte von Ungarn". (Fiinfter Band, str. 466. Leipzig 1883.)

3 piše biskupima nove formulare za prisege, a 12. listopada za¬brani svojim podanicima, da idu bogoslovlje učiti u rimski „Collegium germanico-hungaricum". Napokon je 21. pro¬sinca 1781. izdao t. zv. tolerantni edikt, kojim grčko-istočne, protestante i Židove izjednači u pravima s katolicima. Protiv toga ustanu kat. biskupi, mnoge županije i gradovi. Najviše se uzruja Hrvatska i Slavonija, gdje se županije i gradovi pozivahu na tolike svoje stare i nove zakone, po kojima neka-tolici ne mogu steći posjeda, a još manje kakove službe.1 Kad je ovako državu svoju „oslobodio" od Rima, nastavi reforme u katoličkoj crkvi. Naredbom od 12. siječnja 1782. dokine samostane, koji se ne bave duhovnom pastvom, nje¬govanjem bolesnika, ili podučavanjem u školi. Tako budu u nekoliko godina zatvorena 624 samostana, većinom od reda pavlinskoga, cistercitskoga, benediktinskoga i karmelitskoga. Sav njihov imetak (zemlje, zgrade, novac, stoku, pokućstvo, dragocjenosti i knjižnice) dade Josip zaplijeniti. Računa se, da je na taj način samo u 37 samostana pavlinskih našao 10 mili¬juna forinti. Od svega toga učini „vjerozakonsku zakladu", kojom će se isprvice uzdržavati 20.000 prognanih redovnika i redovnica te osnivati nove župe. a kasnije graditi crkve, škole i dobrotvorni zavodi.2 Josipove novotarije bolno se doimahu pape Pija VI. Vrijedni ovaj starac kušao je najprije po svome nunciju u Beču, da cara odvrati od reformiranja crkve. Kada pak to nije koristilo, odluči se papa, da će cara osobno potražiti. I zbilja krene papa 27. veljače 1782. iz Rima, pa 22. ožujka dodje u Beč. Narod ga je oduševljeno primio; car mu je pošao u susret do Neunkirchena. U Beču ostade papa do 22. travnja, kad se bez 1 A. Jager: Kaiser Joseph II. und Leopold II. (Wien 1867.), str. 62.-72. i 96.—106. Fessler-Klein: Geschichte von Ungarn, V. str. 469.-474. 2 Jager: spomenuto djelo, str. 72.—80.

uspjeha zaputi kući. Josip ostade nepomičan u odlukama svojim. On je i nadalje izdavao nove naredbe, kojima stegne broj blag¬dana i procesija, ukine mnoga prošteništa i zavjetna mjesta, odredi, kakvi imaju biti uresi u crkvi i t. d.1 U savezu sa crkvenim novotarijama reformirao je car Josip u isto doba i škole. Od njih je očekivao napredak poljo¬djelstva, obrta i trgovine, a prema tomu i porast porezne snage. Pučke škole treba da naobrazbu rašire u narodu. Zato je na¬redbom od 24. ožujka 1781. odredio jedinstvenu obuku u svima zemljama svojim. Mnogo se brinuo, da ovih „normalnih škola" bude što više, jer je uvidio, koliku će korist imati država od boljeg odgoja svih stanovnika svojih. Naredbom od 1. listo¬pada 1781. učini gimnazije i liceje državnim zavodima, da ih tako otme iz ruku svećenstva. Djacima zabrani čitanje asket¬skih knjiga; raspusti bratovštine i marijanske kongregacije; ukine djačke konvikte i sjemeništa, koja su uredili isusovci, a od njihovih zaklada stvori stipendije. Mnoge je promjene učinio takodjer na sveučilištima. Josipu je više bilo stalo do toga, da mu sveučilišta dadu dobre činovnike, nego li da nje¬guju znanost. Da bi biskupima oteo uzgoj mladih svećenika, izdade Josip 30. ožujka 1783. dekret o centralnim sjemeni¬štima. Ugarska dobije 4 sjemeništa (u Kološvaru, Pečuhu, Jegri i Požunu).2 U Zagrebu uredi g. 1785. centralno sjeme¬nište za 4 hrvatske i 3 ugarske biskupije, a Maksimilijana Vr-hovca učini rektorom toga sjemeništa. No caru nije bila do¬voljna ni ova centralizacija. Već g. 1786. uredi u Pešti ogromno sjemenište za čitavu Ugarsku i Hrvatsku, te Vrhovac postade ravnateljem i toga zavoda.8 Zamašne reforme provede Josip II. na polju uprave-Iz Požuna dade premjestiti ugarsko namjesništvo u Budim, 1 Ibidem, str. 80.—85. i 107.—118. 8 Fessler-Klein, V. str. 486.-493. Jager, str. 138.—166. 3 Velimir dr. Deželić: „Maksimilijan Vrhovac" (Zagreb 1904.), str. 17.

da bude u središtu zemlje. S namjesništvom sjedini državno odvjetništvo, računarski ured, policiju, te vojničko, crkveno i školsko povjerenstvo. Ukinuvši ugarsku dvorsku komoru, povjeri namjesništvu i njezine poslove (upravu financija i gospodarstva). Zato je u namjesništvu uz predsjednika i 2 pot¬predsjednika sjedjelo 18 savjetnika, 18 tajnika, te velik broj perovodnih i drugih činovnika. U Beču je i nadalje postojala kr. ug. dvorska kancelarija, kao posrednik izmedju kralja i ug. oblasti. Josip je namjeravao, da u toj kancelariji usredo¬toči nadzor nad upravom svih zemalja krune sv. Stjepana Zato 14. kolovoza 1782. s njom sjedini erdeljsku dvorsku kan¬celariju, što bijaše davna želja Magjara, ali čemu se vazda opirahu stanovnici erdeljski. * Kad je pako g. 1783. umro hrv. ban Franjo Nadaždi, učini kralj banom Franju Esterhazija, koji bijaše i predsjednik ug. dvorske kancelarije. Ovim se promjenama radovahu Magjari. Ali naskoro budu posve razo¬čarani. Namjesništvo dobije 7. travnja 1784. nalog, da krunu ČV. Stjepana pošalje u bečku carsku riznicu, gdje se čuva i češka kruna. Uzalud je namjesništvo nastojalo, da kralja od¬vrati od ove namjere. U prisutnosti odličnih državnih dosto¬janstvenika i ugarskoga primasa izruče 13. travnja krunski čuvari (grof Josip Keglević i grof Franjo Balaša) krunu, koja se do onda čuvala u kraljevskom dvoru požunskom. Kruna ode u Beč, a Josip II. izgubi za uvijek ljubav Magjara i Hrvata.2 Plemstvo se počne sastajati u županijske skupštine, da pro¬svjeduje protiv tolike povrede ustava. No kralj se nije oba¬zirao na to. Već 6. svibnja 1784. izdade novu naredbu: Sve su evropske države davno već napustile mrtvi latinski jezik u javnom životu, t. j. u saboru, upravi, sudstvu i crkvi. On se održao jedino još u Ugarskoj, Hrvatskoj i Erdelju, gdje ga 1 Fessler-Klein, V. str. 496. i 497. 8 St. Ka tona: Historia critica regum Hungariae (Budae 1810.), tomus 40., str. 375.

G u roku od 3 godine ima zamijeniti njemački jezik. Tko za 3 godine ne nauči njemački jezik, ne će dobiti nikakove službe niti će moći biti zastupnikom u saboru! Opet se digne plemstvo, te su izvanredne županijske skupštine slale predstavke na kralja. Pošto već od god. 1765. nije bilo sabora, posluŽ3 se županije starim pravom, te su jedna drugu poslanicama so¬kolile na otpor; ali im kralj 30. kolovoza 1784. i to zabrani.1 Josip je naumio provesti i jednakost svih podanika svojih. Skoro 90% Hrvata živjelo je u kmetskom staležu. Kme¬tovi obradjivahu od prilike jednu trećinu zemlje; ali i ta nije bila njihova, nego vlastelinova, komu su u to ime morali pla¬ćati razne daće. Plemstvu i svećenstvu pripadahu dvije trećine zemlje izravno; pa ipak nijesu od njih plaćali nikakovih dr-žav iih poreza, jer je i državne potrebe pokrivao kmet uz ono nešto gradjana. Josip je uvidio, da to nije pravedan odnošaj. Kad plemići i svećenici uživaju sva politička prava i dobivaju sve službe, onda neka od svojih posjeda plaćaju bar toliko poreza, koliko plaćaju njihovi kmetovi, koji od svega toga ništa nemaju.. Da svoju namjeru izvede, naloži 16. kolovoza 1784. župani¬jama, neka provedu opći popis ljudi i numeriranje kuća; po¬pisati pak treba ne samo kmetove, kao do tada, već takodjer plemiće, velikaše i svećenike. Županije se opet uzvrpolje. Ne¬prestani proglasi i prosvjedi lete na dvor i sve strane; Turo¬poljci dignu pravu bunu; no popis je ipak obavljen — uz voj¬ničku asistenciju!3 Da kralju u buduće županijske skupštine ne smetaju, ukine 18. ožujka 1785. dotadašnje županije i za¬brani držanje županijskih skupština, pa čitavu Ugarsku i Hrvatsku razdijeli u 10 okružja, kao što je malo prije Erdelj podijelio u 3 okružja. Pod zagrebačko okružje spadahu župa- 1 Kereszturv: Collectio ordinationum Josephi II. et repraesenta- tdonum diversorum regni Hungariae comitatuum (Dioszeg, 1790.), str. 62. i dalje. 2 Kereszturv, str. 97. Katona, tom. 40., str. 393. i &

nije: severinska, zagrebačka, varaždinska, krizevačka, po¬žeška i zaladska, dočim su županije: virovitička i srijemska spadale pod okružje u Pečuhu.1 Odlukom od 20. ožujka 1786. dokine Josip severinšku županiju; iz kotara vinodolskoga, hreljijnskoga i riječkoga učini „ugarsko Primorje", kojim je upravljao gubernator na Rijeci, a drugo zemljište pripoji županiji zagrebačkoj.2 Na to izdade kralj 22. kolovoza 1785. patenat o emancipaciji kmetova. Svaki se kmet može po svojoj volji — bez privole svoga vla¬stelina — ženiti i promijeniti svoje zanimanje (n. pr. postati obrtnikom, ili polaziti škole). Vlastelin ne smije kmeta protje¬rati sa svoga zemljišta. Naprotiv može kmet ne samo svoje pokretnine, već i zemljište, koje uživa, po volji prodati, ili darovati; samo što i na nasljednika njegova prelaze iste duž¬nosti prema vlastelinu. Ako bi vlastelin činio kmetovima kakvo nasilje, mogu se kmetovi pritužiti županijskomu odvjetniku. Ovaj patenat nije bio vlasteli po volji. Neki su od ljutosti još jače pritiskivali kmetove nego li prije. Tako se je god. 1786. došlo kralju pritužiti 60 kmetova iz Slavonije radi nasilja vla-. stele svoje.3 Napokon je kralj 30. prosinca 1785. objavio, da želi plem¬stvo prisiliti na plaćanje poreza. U zamjenu će on plemstvo osloboditi od vojničke dužnosti (insurekcije), koja je plemstvu teška, a državi malo korisna. Jednako će plemiće učiniti pravim vlasnicima njihovih posjeda, koji im po dotadašnjim zakonima pripadahu samo na doživotno uživanje, te bi u slučaju izumrća kojega roda pripali kr. komori. ,,Treba razlikovati", veli Josip, ,,slobodu osobe od imetka ove osobe. Kao posjednik imanja nije plemić drugo, nego li poljodjelac. A nije ni pravo, da plemić na tržištu jeftinijom robom smeta svojim kmetovima. Plemić 1 Fessler-Klein, V. str. 527. 2 Bogoslav dr. Šulek: „Naše pravice" (Zagreb 1868.), str. 89., 90. i 96. 3 Katona, t. 40., str. 467. Fessler-Klein, V. str. 523.-525.

8 naime može svoje proizvode prodavati jeftinije, nego li kmet, pošto ne plaća radnike, jer mu kmetovi (po urbarijalnim duž¬nostima) badava obradjuju polja. Nije dakle u redu, da vla¬stelin ostane još poštedjen i od plaćanja poreza, jer time samo oteščuje kmetovima plaćanje poreza". Naredbom od 10. ve¬ljače 1786. zapovjedi kralj, neka se izmjeri sav posjed kme¬tova, plemstva i svećenstva. U tu svrhu pošalje kralj 1. svibnja 1786. u Ugarsku i Hrvatsku 750 časnika i mjernika. Mjeseca lipnja zaputi se dapače i sam preko Graca u Zagreb i Karlovac, obidje i čitavo Primorje, gdje prouči stanje naših luka i učini odredbe, kako bi se digla pomorska trgovina. Iz Primorja krene u gornju Krajinu, te preko Banovine i Slavonije dodje u Zemun. Razgledavši još utvrde petrovaradinske, podje kralj u Ugarsku i dalje u Erdelj, Bukovinu i Galiciju. Kralj je na putu stvarao odredbe za gradnju novih cesta i prokopa, za popravak školstva i za napredak gospodarstva. Znao je, da ga plemstvo mrzi radi uredjivanja katastra. No da predusretne bunu, smjesti kralj u Ugarsku i Hrvatsku 80.000 vojnika. Ipak je posao slabo napredovao, je je bilo premalo mjernika. Zato su morali zemlju mjeriti takodjer učitelji, pisari, dapače i seljaci, radi čega bijaše katastar pun pogrješaka. Koncem god. 1787. htjede Josip, da se na temelju toga katastra i pro¬cjene zemljišta — prema tržnim prilikama u pojedinim župa¬nijama — izračuna porezna snaga i raspišu novi porezi. Ali u tome ga smete rat s Turcima.1 Kao saveznik ruske carice Katarine II. navijesti Josip 9. veljače 1788. sultanu Abdul Hamidu rat. Josip htjede da opet osvoji one zemlje (bosansku Posavinu, Biograd sa Srbijom i zapadni dio Vlaške), što ih je njegov djed Karlo VI. morao god. 1739. odstupiti Turskoj. Za rat mu je trebalo mnogo vojske. Zato dozvoli, da se opet sastanu županijske skupštine, da odobre novačenje. No plemstvo je u Josipu gledalo neprija- i Fessler-Klein, V. str. 540.—546.

J

9 telja svoga, te mu ogorčeno odgovori, da o vojničkim pita¬njima može raspravljati samo sabor. Kralj dade na to nova¬čenje provesti po svojim povjerenicima, koji upravljahu okruž¬jima. Skupio je ogromnu vojsku: 200.000 pješaka, 36.000 konjanika i 800 topova, ali ju nesposobni maršal Lascy raz¬drobi u mnogo skupina, koje se smjestiše na čitavoj (200 milja dugoj) granici monarkije od Galicije do Dalmacije. Hrvati su činili desno krilo, te je knez Liechtenstein sa 39.000 vojnika stajao na Uni, a grof Mitrowski sa 12.800 graničara na Savi. Turci provale preko Dunava u Banat i potuku samoga cara Josipa (21. rujna) kod Karanšebeša. Car se nahladi, dobije sušicu i ode u Beč. Liechtenstein poduzme ofenzivu, ali mo-rade iza bitke kod bosanske Dubice (25. travnja) uzmaknuti iz Bosne. Istom, kad je Liechtensteina naslijedio glasoviti maršal Laudon, uspiju Hrvati, te zauzmu bosansku Dubicu (26. kolovoza) i Novi na Uni (3. listopada). Slijedeće god. 1789. vodio se na kordunu mali rat. Više je borbe bilo na rijeci Savi, gdje je Laudon 9. srpnja osvojio bosansku Gradišku. Postavši vrhovnim zapovjednikom čitave carske vojske, zauzme Laudon 30. rujna 1789. Biograd, u kome nadje 1465 topova. Od sada je ratna sreća na austrijskoj strani. Turci izgube čitavu Srbiju do Timoka i veći dio vojvodine Vlaške.' Medjutim je austrijska vojska za dugoga rata vrlo mnogo trpjela. Od samih bolesti pogibe 30.000 vojnika. Kralj je još 8. svibnja 1788. zaiskao po 400 novaka za svaku pukovniju. Uz to je naložio, da svi posjednici u Ugarskoj i Hrvatskoj — bilo plemići, bilo kme¬tovi — prema veličini svoga posjeda dadu za vojsku odredjenu količinu žita i zobi uz polovicu tržne cijene. Protiv toga se dignu (u lipnju i srpnju) županijske skupštine, jer su u toj od¬redbi vidjele prvi kraljev pokušaj, da plemstvu nametne neku vrst poreza. Ali njihov prosvjed nije koristio, jer su kr. povje- 1 Fr. Vaniček: Specialgeschichte der Militargrenze (Wien 1875.), svezak III., str. 363.-472.

10 renici proveli nalog.1 Najgore je postupao grof Franjo Bala Sa, koji bijaše kr. komisar u zagrebačkom okružju. Balaša postade i hrvatskim banom g. 1785., kad je umro ban Esterhazi. Bez-obzirce dade Balaša provaljivati u žitnice hrvatskih plemića i velikaša. „Seljaci bijahu — veli suvremenik* — ljuto pri¬tisnuti dovažanjem hrane, te izgubiše kod pretprega svoje konje i rogato blago. K tomu se iz carskih volarnica raširila opća marvinska pošast, pa je u ljetno doba bilo na svima ce¬stama vidjeti poginuloga blaga. Ponestalo je stoke za obradji-vanje polja, te su ljudi morali zemlju kopati i onda žito sijati". Uz to je Balaša bio čovjek opake naravi. „Nastojao je", tuži se plemstvo zagrebačke županije,3 „da svećenstvo zavadi s ve¬likašima, a ove s plemićima, ne bi li u mutnom laglje lovio ribe. Županijske je činovnike tjerao na razne protuzakonitosti; one, koji ga ne slušahu, otpuštao bi od službe. Župnike je istra¬živao i tako se uplitao u biskupsko pravo. Premda protestant, ipak je svojom rukom dirao svete kaleže i drugo posudje u crkvama. Župnicima je zabranjivao otvaranje tabernakula, radi čega se narod smućivao. Kad je ulazio u crkvu, moralo ga je svećenstvo na ulazu dočekivati u svečanom odijelu i poškropiti blagoslovljenom vodom. Tko mu se nije pokoravao, tomu bi protuzakonito prijetio okovima i zatvorom. Napokon je mnoge smućivao svojim slobodnim besramnim jezikom i načinom općenja". Naredbom od 24. rujna 1789. naloži kralj, da Ugarska i Hrvatska imaju dati za rat novaca, hrane i još po 1350 no¬vaka svaki mjesec. 0 tomu raspravljahu županijske skupštine u listopadu. Većina ih otkloni kraljev zahtjev kao nezakonit, jer „subsidia" može dati jedino sabor. Na to Josip 18. prosinca 1 Fessler-Klein, V. str. 568.—570. 2 Zapisci grofa Adama Oršića. („Arkiv za povjestnicu jugosla¬ vensku", knjiga X., str. 261.) 3 Arkiv zagrebačke županije. (Congr. comit. sub numero I., fascic. 1.)

11 obeća, da će poslije rata sazvati sabor. No već bijaSe prekasno popuštanje. Belgija se radi Josipovih reforma pobunila, te sabor u Bruselju 13. prosinca 1789. skine s prijestolja habz-buršku dinastiju i proglasi republiku. To osokoli Magjare, koji se počnu buniti, kad su kr. komisari počeli novačiti voj¬nike, te otimati žito i novac. Magjari se uzdavahu u pomoć Pruske, ove stare neprijateljice austrijske. I doista je pruska vlada primila magjarske odaslanike, obećavajući im pomoć, ako se "odmetnu od Austrije.l U isto doba je kipjelo i u Hrvatskoj. Ogorčeno je plemstvo bunilo kmetove, da će morati plaćati veće poreze, radi čega se i uredjuje katastar. Mnogo je neza¬dovoljstva donio i dugotrajni rat s Turcima. „Izvanredno loša godina — piše suvremenik4 — prouzroči velik glad. Se¬ljaci su kruh mijesili od kore sa drveta i od okomaka kukuruza. Mnogi su i poginuli od gladi". Sve to sklone bolesnoga Josipa, te on 28. siječnja 1790. opozove sve svoje naredbe osim tole¬rantnog edikta i patenta o emancipaciji seljaka; podjedno naredi, neka se kruna sv. Stjepana iz Beča prenese u Budim, a od 1. svibnja 1790. vrijedit će potpuni stari ustav Ugarske i Hrvatske. Na to Josip 20. veljače 1790. umre. 2. Hrvatska dolazi u uii savez s Ugarskom. Pošto je Josip II. umro bez djece, naslijedi ga njegov brat Leopold II., koji bijaše još od god. 1765. vladar u Toskani. Ban Balaša pobjegne potajno iz Hrvatske, jer se bojao, da će ga razjareno plemstvo ubiti. U Zagrebu se već 2. ožujka 1790. sastane županijska skupština, da progovori u ime naroda hrvatskoga, jer se i onako ne bi mogao sabor „dostojno" držati pod predsjedanjem poglavice, koji je „okrutan, ohol i nedostojan banske časti". Skupština traži, neka se imenuje novi ban, koji 1 Fessler Klein, V. str. 574.-578. 3 Oršić u „Arkivu", X. str. 261. :

12 će Hrvatskoj biti iskreno privržen. Prema zakonskim člancima 114. od god. 1715. i od god. 1741. treba da ban dobije potpunu svoju vlast; on mora biti i vojvoda pučkoga ustanka1. Skup¬ština predlaže sedmoricu takvih muževa, koji su vrijedni, da dobiju bansku čast. Medju tima bijaše i grof Ivan Erdedi. Kralj Leopold udje 26. ožujka u Beč, a 31. ožujka doista ime¬nuje Erdeda banom hrvatskim. Hrvati primu novoga bana oduševljeno. Kapucin Grgur Maljevac spjeva mu pjesmu, u kojoj medju ostalim kaže o domovini („orsagu"):1 „Devet let se za te bati su kovali, S kojim i se na tle sreća tva povali; Slobosćina tvoja, starinske pravice Zaprte su bile, kakti vu temnice. Leopold je včinil, da je sunce izašlo, Koje za debele oblake je prošlo. To je sunce denes svetio i veselo Celomu orsagu na radost dospelo". Ipak je i nadalje hrvatsko plemstvo strepilo za povlastice svoje. Josipov patenat o emancipaciji kmetova bijaše mu trn u oku. Kao da je osjećalo, da se približuje konac socijalnoj nepravdi, po kojoj kmet ima sve dužnosti, a nikakova prava. Ta eno u Francuskoj se 5. kolovoza 1789. ukinulo kmetstvo, a s njim takodjer sve povlastice plemstva i svećenstva. Odavna se već Evropa povadjala za Parizom. Sada se odanle počela širiti moda, pravednija od svih prvašnjih. Iz Pariza je naime u svijet poletjelo geslo: sloboda, bratimstvo i jednakost. Ovo će geslo jednom dospjeti i do koliba hrvatskih kmetova. A tad bi se mogao pojaviti kakav Matija Gubec, da šatre plemstvo i stare njegove privilegije. Pred ovom pomisli ovlada hrvatskim plemstvom neki strah. Pomoći se nadalo jedino od moćnih ve- 1 Predstavka županije zagrebačke od 2. ožujka 1790. u posebnom otisku. 2 Velimir dr. Deželić: „Maksimilijan Vrhovao", str. 50.

J

13 likaša i brojnih plemića ugarskih, kojima prijeti ista pogibao. Zato hrv. plemstvo snuje što uži savez s ugarskim drugovima. Zagrebački župan Nikola Škrlec 15. travnja propagira ne-razješiv savez s Ugarskom.l Naši plemići počnu se po magjar-skom običaju oblačiti; iste go3podje nosile su magjarsku krz¬nenu kabanicu i cako. Na jednom je iz mode nestalo stare francuske nošnje, jer je hrvatsko plemstvo zamrzilo demo¬kratsku Francusku. Istodobno se javila ljuta mržnja na Nijemce. Iz Hrvatske utekoše porezni činovnici po noći u Kranjsku i Štajersku, da ih ne zlostavi razjareno plemstvo. Nitko nije u Hrvatskoj htio govoriti njemački ili francuski, već jedino hrvatski. * Kralj imenuje zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vr-hovca 12. travnja svojim povjerenikom za instalaciju novoga bana. Kao takav sazove Vrhovac za 12. svibnja 1790. u Zagreb hrvatske staleže na sabor, gdje se instalacija bana Ivana Erdeda obavila velikim sjajem (,,juxta praescriptam altissimo loco normam"). Vrhovac reče sjajan govor.8 Iza toga imenuje ban Antuna Bedekovića podbanom. Pošto je pak već 4 godine bila Hrvatska bez protonotara, bude po saboru izabran proto notarom Donat Lukavski.4 Glavni je predmet bio, da hrv. sabor odredi pravac buduće politike. Kralj je naime za 6. lipnja sazvao državni sabor u Budimu, da se riješe tolika pitanja. Hrvatski će sabor onamo poslati svoje nuncije, koji će po starom običaju iznijeti hrvatske želje. Nunciji zastupaju ondje Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Treba im dakle dati n a-p u t a k (instrukciju). U tu svrhu izabere hrv. sabor poseban 1 „Allocutio Nicolai Skerlecz de Lomnica, supremi comitis comitatus Zagrabiensis". Posebni otisak.

  • Oršić: spom. djelo, Arkiv X., str. 262. i 263.

3 „Acta et articuli dominorum statuum et ordinum regni" (Saborski zapisnici), knjiga XI., str. 1.—30. 4 Ibidem, str. 31. i 32.

14 odbor, koji će izraditi naputak. U odbor stupe: Nikola i Adam Skrlec, Ivan Jelačić, Danijel Peharnik, Antun Pejačević, Antun, Franjo i Tadija Bedeković, Matija Bornemisa, Ivan Adamović, Franjo Dolovac, Ivan Janković, Josip Petrović i Ivan Čač-ković.1 Ovaj odbor sastavi naputak (instructio dominorum ablegatorum), koji sadržaje mnogo točaka. Najvažnije su točke o ustavu (puncta constitutionalia). „Kralj nije vlastan, da tvori, tumači, ili ukida zakone. Bez slobodna i zakonito sa¬zvana sabora ne smije dizati vojske niti nametati kakove daće. Premda je kralj nasljedan, ipak ne može pravo vršiti potpunu kraljevsku vlast, dok se nije okrunio, nakon što je prihvatio diplomatski ugovor i prisegom ga potvrdio. Privilegija i odredbe neokrunjena kralja nemaju valjanosti". Ako samovoljno izdade zapovjedi, ne smije ih izvršivati palatin u Ugarskoj, a ban u Hrvatskoj. Neka se za Ugarsku i Hrvatsku osnuje ,,senat", u kome će sjediti odlični Ugri i Hrvati. Ovaj senat ima nad¬zirati, da kralj ne učini što nezakonita.2 Ban mora stanovati u Hrvatskoj; imenuje ga kralj, ali na prijedlog hrv. staleža. Nekada je sabor tražio od svakoga novoga kralja, da prisegom obeća, da će čuvati punu i neokrnjenu vlast bansku. Sada toga zahtjeva nema u naputku. Hrvati dapače sami ponizuju bana, jer ga stavljaju pod ugarsku vladu (namjesništvo). Naputak veli:3 „Dok se ne predobiju oni dijelovi Hrvatske, koje sada drži Turska i Mletačka, pa dok se na okupu ne nadje tolik broj županija, da budu mogle uzdržavati jednu visoku političku oblast (dicasterium), — primat će preostalih šest županija naredbe od namjesničkoga vijeća; zato neka se vazda k istomu vijeću uzimaju hrvatski činovnici (t. j. savjetnici, tajnici i perovodje) prema razmjeru šest hrvatskih i slavonskih žu¬panija". Naputak nadalje traži, neka se ukine Josipov neza- 1 Acta et articuli, XI. str. 38. i 39. 2 Acta et articuli, XI. str 47.-55. 3 Ibidem, str. 43.

15 koniti patenat o emancipaciji seljaka, jer da vlastela ne mogu živjeti uz tolike sloboštine kmetova! Nekada su hrvatski sta¬leži budno pazili na svoje pravo, da o porezima odlučuju na hrvatskom saboru. No sada se boje, da ne će moći osamljeni odoljeti bečkomu dvoru, ako bude izvodio Josipovu namjeru, te oporezovao svećenstvo i plemstvo. Zato se bacaju u naručaj moćnih plemića i velikaša ugarskih. U brizi dakle za materijalne svoje interese napuštaju hrv. staleži financijalnu samostalnost Hrvatske, te zaključuju: „Posao povećanja ili umanjenja po¬reza neka se od sada raspravlja u zajedničkom saboru, a ne drugdje". Glede jezika zahtijeva naputak, da se i nadalje ima u sudstvu, upravi i svagdje uredovati latinski; njemački se jezik ukida dapače i u vojničkom vježbanju, gdje ga ima za¬mijeniti hrvatski jezik.l I doista se iza 35 godina sastade državni sabor. Hrvatsku zastupahu nunciji: Nikola Škrlec u gornjoj, a Franjo Bedeković i Adam Skrlec u dolnjoj kući.2 Magjari vrlo rado primu u svoj zakonik članak 58., koji odredjuje, da će odsada hrv. županije primati naredbe od ugarskoga namjesništva.8 Tako je najednom nestalo potpune državne samostalnosti kraljevine Hrvatske. Nekada su ju hrv. staleži budno čuvali i branili od Beča; sada ju pak sami napuštaju, da time zaštite privatnu svoju korist od povlastica, kojih i onako ne će moći zadržati do vijeka. U članku 59. zaključuje sabor, da će se o hrv. porezima doduše raspravljati samo na zajedničkom saboru, ali napose od ug. poreza.4 Magjari uzimahu, da je habzburško-lotarinška di¬nastija uslijed nezakonite vlade Josipa II. izgubila pravo nasljedstva. Zato htjede sabor u Budimu najprije postaviti 1 Acta et articuli, knjiga XI. Puncta publico-politica (str. 56.—60.), puncta specialia in politicis (str. 61.—66.). 2 Acta et articuli, XI. str. 86. s Ibidem, str. 87. 4 Acta et articuli, XI. str. 88.

16 uvjete, uz koje će istom Leopolda priznati kraljem Ugarske i Hrvatske. No kralj odgovori 20. kolovoza, da će prihvatiti jedino onakvu krunidbenu zavjernicu, kakvu su nekada pot¬pisali Karlo III. i Marija Terezija.1 Sabor morade popustiti, dapače se početkom studenoga i preseliti iz Budima u Požun. Ovamo dodje 10. studenoga kralj Leopold, koji se 15. studenoga svečanim načinom okruni krunom sv. Stjepana. Kralj ode 19. studenoga u Beč; ali sabor nastavi vijećanje sve do 13. ožujka 1791., kad ga kralj osobno zaključi. ■ Josip je svojom germanizacijom postigao to, da se Ma¬gjari ugrijaše za svoj jezik i literaturu. To se opazilo i na spomenutom saboru. Već 11. lipnja zatraže Magjari, neka se saborski dnevnik (zapisnik) vodi na magjarskom je¬ziku. Protiv toga izjave hrvatski nunciji: ,,Otkako je Hr¬vatska stupila u savez s Ugarskom, raspravljaju se svi po¬slovi na latinskom jeziku; na tome su jeziku izdani i svi zakoni od vijekova". Na to sabor zaključi, da će se doduše dnevnik voditi na magjarskom jeziku, ali mu mora biti priložen vje¬rodostojan latinski prijevod s obzirom na Hrvatsku i na one, koji ne znaju magjarski.3 Kasnije iznesu Magjari članak 8., kojim se u sve urede uvodi magjarski jezik onako, kako je pod predjašnjom vladom bio uveden njemački jezik. No sada ustanu hrv. nunciji odlučno, te 1. srpnja 1790. predadu svoju „de¬klaraciju", kojom prosvjeduju protiv uvedenja magjarskoga jezika. Nunciji vele, da Magjari hoće tim prijedlogom istisnuti Hrvate iz državnih služba. Ali Hrvati nijesu ,, podanici", nego „saveznici" Ugarske. Ako je prije bio težak despotizam nje¬mačkoga jezika, ne će biti lakši ni despotizam magjarskog je¬zika. Hrvati traže, neka ostane uredovni latinski jezik, koji 1 Diarum comitiorum a. 1790.—1791., str. 104. * Fessler-Klein, V. str. 615.—617. i 628. 3 Diarium, str. 20.—21.

17 da je dugom porabom postao ustavan.1 Kad se 4. rujna u sa¬boru povela rasprava o članku 8., izjavi ban Erdedi: „Na taj se način jedno kraljevstvo dovodi prema drugomu u pri¬jepor; jedno hoće da drugomu nametne zakon". Bana po¬dupre biskup Vrhovac. On prikaže, kako je nedostojno i ne¬pravedno, da u državi, gdje ima više naroda, hoće jedan dru¬gomu nametnuti svoj jezik.3 Rasprava se dovršila tako, da članak 8. nije bio protegnut na Hrvatsku i Slavoniju. Kod nas ostade i nadalje latinski kao uredovni jezik. 0 tomu se raspravljalo takodjer na saboru, što ga je 7. lipnja 1791. u Zagrebu sazvao ban Erdedi.8 Na tome saboru prosvjeduju hrv. staleži protiv onoga mjesta u zakonskom članku 58., gdje se kaže, da se hrv. sabori mogu od sada sazivati jedino kraljevom dozvolom. To se protivi starim „pravima ovoga kraljevstva", po kojima hrv. sabore može sazivati takodjer ban.4 Ovo pravo ostane netaknuto, pa doista vidimo, da su i sabori od god. 1792., 1796., 1797., 1798. i 1802. sazvani ,,ex edicto domini bani".5 Pošto je kralj Josip g. 1786. ukinuo se-verinsku županiju i uredio t. zv. „ugarsko Primorje", traži hrv. sabor, neka se „grad i luka riječka utjelove neposredno Hrvatskoj, a po ovoj posredno svetoj kruni kraljevstva ugar¬skoga".6 Leopold II. sklopi 4. kolovoza 1791. s Turcima u Svi-štovu mir, kojim hrvatska Krajina dobije 11V2 četvornih milja, t. j. Cetin, Drežnik, Lapao, Srb, Vagan i neka druga sela uz bosansku medju. Iza toga se kralj spremao, da pomogne fran- 1 Engel: „Geschichte von Croatien, Slavonien und Dalmatien' („Geschichte der ungarischen Nebenlander", sv. I. str. 191. i 192). * Diarium, str. 139. 3 Acta et articuli, XI. str. 89. 4 Ibidem, str. 86. 5 Ibidem, str. 211., 269., 340., 359., 404. i 463. 6 Kukuljević: „Jura regni Croatiae, Đalmatiae et Slavoniae", sv. II. str. 262. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest 2

18 cuskomu kralju Ljudevitu XVI., koji je imao za ženu rodjenu sestru Leopoldovu. No već 28. veljače 1792. umre Leopold II. Za sobom ostavi 10 sinova, od kojih ga najstariji (24 godišnji) Franjo II. naslijedi na carskom i kraljevskom prijestolju. Već 15. ožujka 1792. pozove novi kralj ugarske i hrvatske staleže, neka 20. svibnja dodju na krunidbeni sabor u Budim. Povodom toga sastade se 20. travnja hrvatski sabor u Zagrebu, da zauzme svoje stanovište. Hrvatski nunciji (Matija Borne-misa za gornju, a Josip Koczo i Adam Skrlec za dolnju kuću) dobiju opširnu instrukciju, što moraju tražiti od novoga kralja.l Franjo se okruni velikim sjajem i obeća sve, što je sabor od njega tražio. Zato mu sabor odobri vojsku i 4 milijuna forinti za rat na Francuze. Magjari zatraže na saboru, neka se od¬sada magjarski jezik uči u svim školama. Protiv toga ustanu Hrvati, pa uspiju na toliko, da se u Hrvatskoj može magjarski jezik učiti samo kao neobligatan predmet.2 0 svemu tomu iz-vijestiše nunciji hrvatski sabor, koji se 11. kolovoza 1792. sa¬stao u Zagrebu.8 3. Borbe s Francuzima. God. 1792. započeše veliki ratovi, koji su trajali do god. 1815. Dizala se čitava Evropa, da uguši francuske revolucio-narce, koji ruše državne, vjerske i staleške uredbe. Pred jako-bincima drhtahu krunjene glave, drhtahu biskupi, velikaši i plemići. Zato su i hrvatski staleži rado kralju pomagali u ratu s Francuzima. Krajina je na noge stavljala goleme čete. Ti¬suće Hrvata pogiboše na bojnim poljanama u Italiji, Fran¬cuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, dapače i u Rusiji. Puno je pretrpio narod hrvatski od krvavih i dugih 1 Acta et articuli, XI. str. 211.—269. 8 Điarum comitiorum a. 1792., str. 89. i 90. " Acta et articuli, XI. str. 270.—274.

19. ratova, koji mu ipak ne doniješe slobode, već ga još jače spu¬taše u teške okove kmetske. Isprvice je Austrija u ratu s Francuskom imala za sa¬veznicu jedino Prusku. No kad su Francuzi 21. siječnja 1793. ubili kralja Ljudevita XVI., dignu se na njih takodjer druge države. Ipak podje republikancima francuskim za rukom, te g. 1794. i 1795. rastepoše evropsku koaliciju. Najteža borba zapade Austriju u Italiji, gdje je g. 1796. francuskim vodjom postao mladi Napoleon Bonaparte. Kralju Franji ustreba nove vojske. Zato sazove zajednički sabor za 6. stu¬denoga 1796. u Požun. Prije toga sastanu se hrv. staleži 23. listopada na saboru u Zagrebu, gdje izaberu nuncije (Matiju Bornemisu u gornju, a Petra Komaronija i Ljudevita Pet-kovića u dolnju kuću), te sastave instrukciju za njih.' Kako je vrijeme bilo vrlo ozbiljno, sazove ban Erdedi hrvatski sabor takodjer 23. siječnja 1797.* Hrvati su uopće doprinijeli velike žrtve u krvi i novcu za rat. Ipak je sve bilo uzalud. U neko¬liko bitaka svlada Napoleon austrijsku vojsku, osvoji Lom¬bardiju i zauze (2. veljače 1797.) tvrdju Mantovu. Iza toga provali Napoleon preko Koruške u Štajersku s namjerom, da dopre do Beča. Njegove čete zaposjednu i Kranjsku, te se primaknu Hrvatskoj. No kralj se primirjem u Ljubnu (7. travnja) odreče Belgije i Lombardije, a Napoleon mu u zamjenu odstupi ukinutu mletačku republiku s Istrom i Dalmacijom. Prije, nego li to bijaše definitivnim mirom u Campo Formio (17. listopada 1797.) potvrdjeno, zaposjedne general Petar Rukavina (od 29. lipnja do 20. rujna) bez kapi krvi čitavu Dalmaciju.8 U Hrvatskoj zavlada veliko veselje, 1 Acta et articuli, XI. str. 349.-358. 2 Ibidem, str. 359.—403. • I. Lehnert: „Der Sturz der Republik Venedig und die erste Okku-pation der venetianischen Provinzen durch Oesterreioh". („Oesterr.-ungar. Revne", Bd. 5.)

20 što je Dalmacija iza 4 stoljeća došla opet pod vlast kralja hr¬vatskoga. Iz Dalmacije ode odmah u Beč deputacija, koja zamoli kralja, neka Dalmaciju pripoji Hrvatskoj, a time i kruni sv. Stjepana. No bečki je dvor 1. siječnja 1798. uredio u Zadru posebnu političku oblast za Dalmaciju.1 Franjo je znao, da će naskoro opet doći do rata s Fran¬cuskom. Zato uzme za vremena uredjivati vojsku. Na hrvat¬skim saborima 22. travnja 1797. i 15. rujna 1798. raspravlja se o načinu, kako će plemstvo dići pučki ustanak („insurectio nobilium").3 I doista dodje g. 1799. do drugoga saveza ev¬ropskih država proti Francuskoj. Isprvice napredovahu sa¬veznici u Italiji i Njemačkoj. No kad se iz Egipta vratio Na* poleon, okrene se opet sreća Francuzima. Potučen kod Ma-renga morade Franjo II. mirom u Lunevilleu (9. veljače 1801.) Francuskoj odstupiti Njemačku zapadno od Rajne. Da se nešto oporavi od pretrpljenih udaraca, sazove kralj za 2. svibnja državni zajednički sabor u Požun. Prije toga sastade se 7. travnja u Zagrebu hrvatski sabor, koji izabere nuncije i dade im instrukciju. Nunciji zatraže od kralja, neka se Dalmacija „kao sastavni dio ovih kraljevina" stavi pod zakonitu bansku vlast i time pripoji svetoj kruni kraljevstva ugarskoga".8 Na-poleon se vojvodskim i državničkim vještinama svojim' tako odlikovao, da ga Francuzi izaberu (narodnim glasovanjem 20-svibnja 1804.) carem svojim. Prije, nego li se Napoleon (2. pro¬sinca 1804.) dospio kruniti za cara francuskoga, uze (11. kolo¬voza) njegov suparnik Franjo II. naslov „cara austrijskoga". Tom prigodom izjavi Franjo, da se time ne mijenja ustav Ugarske i Hrvatske, gdje on i nadalje ostaje samo „kralj".4 1 Smiciklas: „Poviest Hrvatska". Dio II. (Zagreb 1879.), str. 402-i 403.

  • Acta articuli, XI. str. 423.—460. i 464.-467.

3 Acta et articuli, XI. str. 494. i dalje. 4 Moriz Bermann: „Oesterreich-Ungarn im neunzehnten Jahrhun- dert" (Wien 1884.), str. 96.

21 Ipak se od sada u inozemstvu kroz 63 godine čitava habzburška monarkija nazivala: „carevina Austrija". Napoleon je naumio, da ostale države evropske dovede u podredjen odnosaj prema Francuskoj. Radi toga dodje g. 1805. do trećega saveza protiv Francuske. Kralj pozove ugarske i hrvatske staleže, neka 13. listopada dodju na sabor u P o-ž u n. Ovdje zatraži od njih pomoći, dapače i opći ustanak. Kad je sabor pristao na to, obnove Magjari prijedlog, neka se magjarski jezik uvede u sve urede i škole svih zemalja krune sv. Stjepana, d le i u Hrvatskoj. Dolnja kuća primi taj pri¬jedlog, premda su hrv. nunciji upozorili, da „kraljevina Hr¬vatska ima glede narodnoga jezika svoga isto pravo, što ga ima Ugarska za sebe i za jezik svoi". Samo uplivu biskupa Vrhovca podje za rukom, da je gornja kuća promijenila za¬ključak u toliko, te se izrično naglasilo, da se ovaj zaključak ne tiče Hrvatske.l — Pomoću nekih njem. knezova prodre Na¬poleon kroz Njemačku do Beča, te kod Slavkova (2. prosinca) potuče združene Austrijance i Ruse. Mirom u P o ž u n u (26. prosinca 1805.) morade Franjo II. odstupiti Napoleonu (kao talijanskomu kralju) sve, što je dobio mirom u Campo Formio; uz to morade Tirolsku i svoju državinu u Švapskoj odstupiti Napoleonovim saveznicima: Bavarskoj, Wiirtemberškoj i Ba-denskoj. Kad je pak Napoleon 16. srpnja 1806. osnovao rajnski savez, u koji stupi 16 njemačkih vladara, odreče se Franjo II. naslova cara njemačkoga (6. kolovoza 1806.). Time nestade i carstva njemačkoga.1 Napoleon doznade, kako je Dalmacija bila zapuštena pod dugotrajnom ali lošom upravom Mletačke. Čim je dakle postao vladarom njenim, naumi ovu lijepu zemlju učiniti 1 Diarium comitiorum a. 1805., str. 58., 59. i 65. Aota et articuli, str. 550. 2 E. Wertheim: „Geschichte Oesterreichs und Ungarns im ersten Jahrzehnt des 19. Jahrhunderte".

22 sretnom i zadovoljnom. U tu svrhu učini brojne odredbe, da se digne blagostanje Dalmacije. Brzo je napredovalo poljo¬djelstvo, promet, obrt i trgovina. Istodobno su vrsne škole francuske širile opću naobrazbu. Već god. 1806. počne fran¬cuska vlada u Dalmaciji izdavati prve hrvatske novine: „Kraljski Dalmatin". Glavni providur Dalmacije bijaše Vicko Dandulo, koji se za ovu zemlju brinuo kao pravi otac.l Na-poleonu je smetala malena ali nezavisna republika Dubrov¬nik, koja rastavlja Dalmaciju u dvije česti. Francuski ge¬neral Aleksander Lauriston udje 27. svibnja 1806. prijevarom u Dubrovnik; 7 dana iza toga skine sa grada zastavu svetoga Blaža, zaštitnika republike dubrovačke, te razvije stijeg fran¬cuski. Od sada je i Dubrovnik čest Dalmacije.3 Hrvatski je narod žalio za gubitkom Dalmacije. Sabor u Zagrebu daje 7. ožujka 1807. nuncijima instrukciju3: Ako bi kralj opet jednom dobio Dalmaciju, neka ga zamole, da „ovu saveznu kraljevinu — otrgnutu od banske vlasti — opet pod¬vrgne istoj, pa da ju time pripoji svetoj kruni". Na zajedničkom saboru u Požunu god. 1807. zatraže Magjari, neka se odredi rok, kada će se u Hrvatskoj početi uredovati magjarskim jezikom. Nastojanjem hrv. nuncija propade ovaj prijedlog.4 Na hrvatskom saboru u Zagrebu 29. veljače 1808. riješilo se pitanje o Rijeci. Premda je naime kraljica Marija Te¬rezija 14. veljače 1776. grad Rijeku utjelovila „neposredno kraljevini Hrvatskoj", nastojahu Magjari, da to pravo otmu Hrvatskoj. Oni se oslanjahu na povelju od 23. travnja 1779., u kojoj se veli, da je Rijeka „posebno tijelo sv. krune ugarske". No tom poveljom nije Marija Terezija namjeravala 1 Gjuro dr. Šurmin: „Hrvatski preporod", knjiga I. str. 16—19. 3 E. Gelcich: „Die letzten Tage d. Republik Ragusa". („Oesterr.- ung. Revne", Bd. 5.) 8 Kukuljević: Jura regni, II. str. 271. 4 Diarium a. 1807., str. 104, 105. i 113.

2:5 poreći svoju rješidbu od god. 1776. Rijeka je naime i poslije toga pripadala Hrvatskoj sve do god. 1786., kad je kralj Josip II. samovoljno ukinuo županiju severinsku. Od ove je godine Rijekom upravljao gubernator „ugarskoga Primorja", pod koje spadaše takodjer grad Bakar s kotarima: riječkim, hreljinskim i vinodolskim. Hrvatski nunciji iznesu na sa¬boru u Požunu god. 1790. zahtjev hrv. sabora, neka se posebnim člancima uzakoni, da se Primorje i Rijeka utjelov¬ljuju kraljevini Hrvatskoj. Kralj je tada potvrdio članak 61., kojim se Hrvatskoj utjelovljuju „primorske strane"; ali glede utjelovljenja Rijeke izjavi, da se još ne može uzakoniti. Isto je kralj odgovorio god. 1802. U istinu pak ne bijahu Hr¬vatskoj pripojene ni „primorske strane". No hrv. sabor ne prestade tražiti svoje pravo na Rijeku.l Hrvatski nuciji iznesu taj zahtjev takodjer na požunskom saboru god. 1807. * Sabor sastavi članak 4., kojim se očituje, da „grad Rijeka s lukom, što ga je prejasna carica i kraljica Marija Terezija posebnom poveljom pripojila kraljevini, spada k istoj kraljevini". U tome se članku namjerice nigdje ne kaže, kojoj kraljevini je Rijeka pripojena i da li se misli povelja od god. 1776., ili od god. 1779. Kad je dakle kralj taj članak potvrdio, zaključi hrvatski sabor god. 1808. članak 8., u kome se pozivom na „četvrti članak posljednjega ugarskoga sabora" očituje ovo:8 „Pošto je rečeni grad (Rijeka) onom milostivom poveljom (naime od god. 1776.), koja se u članku spominje, te otpisom iste neumrle carice i kraljice, upravljenim dne 5. studenoga 1777. na staleže i redove ovih kraljevina, bio pridružen nepo¬sredno kraljevini Hrvatskoj, a pridijeljen bivšoj 1 Rasprava hrv. kraljevinskog odbora od g. 1866. („Naše Pravice", str. 90.—93.) Racki: „Rieka prema Hrvatskoj" (Zagreb 1867.), str. 89.—91. 2 Acta et art., die 16. martii 1807. Instructio ablegatorum punct. 33. 3 Acta et articuli, die 29. februaris 1808., punct. 8.

24 severinskoj županiji, — smatraju staleži i redovi grad i luku riječku cjelokupnim dijelom ove kraljevine. Vodjeni ovim mnijenjem podjeljuju preuzvišenomu g. gubernatoru riječkomu u saborima toga kraljevstva mjesto iza velikih župana, a po¬slanicima istoga grada mjesto i glas medju ostalim slobodnim i kraljevskim gradovima. Zato se preuzvišeni g. grof ban po¬ziva, da na buduće sabore izvoli pozivati preuzv. g. guberna¬tora i rečeni grad".1 Ovaj zaključak sabora hrvatskoga odobrio je kralj Franjo otpisom od 19. kolovoza 1808. „Iz dviju pred-stavaka, što nam ih 29. veljače i 15. ožujka o. g. ponizno pod¬ni ješe vjerni staleži i redovi onih naših kraljevina, milostivo razabrasmo, da su 8. člankom sabora istih naših kraljevina, držanog 29. veljače i slijedećih dana mjeseca ožujka o. g., — a osnivajući svoju odluku ponajviše na milostivom otpisu od 5. rujna 1777. — odlučili, da se luka i grad Rijeka imaju sma¬trati za cjeloviti dio kraljevine Hrvatske, pa uslijed toga od¬lučili, da glas i mjesto u saboru dadu riječkomu gubernatoru i poslanicima grada Rijeke. Da se za sada i za buduće ukine svaka dvojba, koja bi se mogla poroditi krivim tumačenjem zakona, stvorenih o tome predmetu, svidjelo nam se, da svoje carsko-kraljevsko mnijenje o tom milostivo odgalimo vjernim staležima i redovima istih kraljevina. Pošto je luka i grad Rijeka zakonitim člankom 4. od god. 1807., koji se pozivlje na povelju Terezijinu, utjelovljena kraljevini Ugarskoj, te pošto je ujedno pribrojena staležima iste kraljevine i pridru¬ženih joj strana, — milostivo dopuštamo, da se gubernatoru Rijeke i ugarskoga Primorja kao što i poslanicima grada Rijeke podijeli mjesto i glas u saboru istih kraljevina: Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to prema gore navedenom članku".2 1 Kukuljević: „Jura regni, Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae", II. 272. i 273. Šulek: „Naše Pravice", str. 232.-235. 2 Šulek: „Naše Pravice", str. 236.-239.

25 Franjo htjede Austriji vratiti ugled i zemlje, što ih ote Napoleon. Zato se revno pripravljao za novi rat s Francuskom. Da bi dobio dovoljno vojnika, uredi po zamisli svoga brata Ivana t. zv. domobransku vojsku, koje nije trebao uzdržavati. Svake nedjelje i blagdana vježbahu se u oružju svi sposobniji ljudi od 18. do 45. godina, da budu potpuni voj¬nici, kad ih ustreba domovina. Ban Ignjat Gjulaj, koji je god. 1806. naslijedio Ivana Brdeda,1 sazove 28. srpnja 1808. hr¬vatski sabor, da uredi pučki ustanak.2 Hrvati izaberu takodjer odaslanstvo za sabor u Požunu, gdje se 7. rujna 1808. krunila kraljica Ludovika. Sabor dozvoli kralju, da u slučaju rata jed¬nostavnim pozivima na palatina i bana digne 20.000 vojnika. Da pak domobranci dobiju vrsne časnike, zaključi sabor (člankom 7.), neka se u Budimu osnuje vojnička akademija, koja na čast kraljice dobije ime „Ludoviceum". Za osnutak ove akademije dopriniješe velike svoje takodjer hrvatski veli¬kaši i plemići.8 O načelima narodnog ustanka i o regulaciji velikaških banderija raspravljalo se opet 12. siječnja 1809. na hrvatskom saboru u Zagrebu.l Pošto se ban spremao u rat, imenuje generala baruna Petra Kneževića potkapetanom kraljevstva hrvatskoga.5 Namjesnikom banske časti imenuje kralj 5. ožujka biskupa Vrhovca.6 Kao takav razvije Vrhovac neobičnu djelatnost. U svima županijama dade održati skup¬štine, koje zaključiše, neka se za obranu domovine digne opći ustanak. Da se preuredi hrv. domobranstvo, sazove biskup Vrhovac 4. travnja bansku konferenciju.7 Tako se na noge 1 Acta et articuli, XI. 2 Kukuljević: Jura regni, II. str. 276.; Acta et articuli, knjiga XII. str. 26. i 27. 3 Acta et articuli, XI. str. 575. 4 Acta et articuli, knjiga XII. str. 13.—15. 5 V. Deželić: „Maksimilijan Vrhovac", str. 147.—163. B Acta et articuli, XII. str. 1.—37. 7 Acta et articuli, XII. str. 95.—103.

26 diglo 16.975 hrv. domobranaca, medju kojima bijaše 1811 konjanika (husara). U tom času dodje glas, da će Turci — kao saveznici Napoleonovi — provaliti iz Bosne u Hrvatsku. I doista zapale Turci 26. travnja Cetin, te uzmu robiti i pusto¬šiti po ogulinskoj i točkoj pukovniji. No Hrvati potisnu po¬četkom svibnja Turke u Bosnu. Na to Knežević provali s Hr¬vatima u Dalmaciju, da ju oslobodi od francuske vlasti. Kne¬žević zauze Ostrovicu, Trogir, Skradin i Šibenik, a opsjedne Zadar i Knin. U Hrvatskoj zavlada radi ovih uspjeha veliko oduševljenje. Držalo se 11 banskih konferencija.1 Vrhovac piše: „Seljak, gradjanin, plemić — natjecahu se, da braći u Dalmaciji pruže pomoći. A kako nije ni bilo državne blagajne, svatko je od svoga darovao, štogod je imao".55 Ipak je to sve bilo uzalud. Napoleon prodre preko Njemačke (13. svibnja) u Beč. Kod Asperna i Esslinga bude doduše prviput pobijedjen; ali već 6. srpnja slomi kod Wagrama vojsku nadvojvode Karla. Franjo morade 14. listopada 1809. sklopiti t. zv. bečki mir, kojim izgubi 110.000 četvornih kilometara zemljišta sa 3 i pol milijuna ljudi. Medju ostalim odreče se i svih zemalja na jugu od Save. Hrvatima poruči, da je „njihovu zemlju morao „žr¬tvovati na korist cjelokupnosti monarkije svoje". 4. Razdvojena Hrvatska. Novo stečenim zemljama pridade Napoleon nekadašnju mletačku Istru, pa Dalmaciju i Dubrovnik. Od svega toga, od „sedam ilirskih pokrajina": t. j. Koruške, Kranjske, Istre, gradjanske i vojničke Hrvatske, Dalmacije i Dubrovnika učini Napoleon novu državu. Potonje 4 pokrajine bijahu posve hrvatske. Gradjansku je Hrvatsku sačinjavao sav prostor od Save do mora, zatim „austrijska Istra", Rijeka, 1 Acta et a^tiouli, XII. str. 104.—136. 2 Acta et articuli, XII. str. 92.—177.

27 „ugarsko Primorje" i dalmatinski otoci: Krk, Cres, Rab i Lošinj. Glavni je grad bio Karlovac. Gradjanska Hrvatska bijaše po¬dijeljena u 3 okružja: Karlovac, Rijeku i Senj, a imala je 21 kotar: Samobor, Kerestinec, Želin, Sisak, Jastrebarsko, Gradac, Karlovac, Vrbovsko, Mrkopalj, Čabar, Rijeku, Bakar, Senj, Kastav, Pazin, Vrem, Krk, Rab, Cres, Osor, i Veliki Lošinj. — Vojničku Hrvatsku činila je t. zv. banska i gornja (karlovačka) Krajina. Premda je Napoleon živio u prijateljstvu s Turskom, ipak je zadržao krajiško uredjenje, jer je bistrim okom svojim uvidio, da će mu Krajina biti živa vojarna. Nadzor nad upravom šest krajiških pukovnija vodio je „vojnički nad¬stojnik", komu bijaše sjedište u Karlovcu. Ustrojstvo pukovnija ostade onakovo, kakvo bijaše pod vladom austrijskom. Krajiška se vojska 29. studenoga 1809. (na povratku iz Beča) oprostila s podmaršalom Franjom Jelačićem u Zala-Egersegu. Časnici ostadoše većinom vjerni kralju. Zato je Krajina dobila polovicu francuskih časnika. Ipak je Napoleon želio, da bude Krajina imala domaćih časnika. U tu svrhu dade 100 mladića poslati u kadetsku školu u La Fleche, a 100 u Chalons. — Dubro¬vačku je pokrajinu sastavljao sav prostor stare republike dubrovačke, zatim pokrajina Boka-Kotorska, pa svi otoci du¬brovački i otok Korčula, koji je prije pripadao Dalmaciji. Glavni je grad bio Dubrovnik. Pokrajina se dijelila u 3 okružja: Dubrovnik, Kotor i Korčulu, te u 10 kotara: Dubrovnik, Cavtat, Ercegnovi, Kotor, Budvu, Slano, poluotok Pelješac, Mljet, Kor¬čulu i Lastovo. — Pokrajini Dalmaciji pripadala je čitava mletačka Dalmacija osim Boke-Kotorske i spomenutih već otoka. Glavni grad bijaše Zadar. Dalmacija se dijelila u 5 okružja: Zadar, Šibenik,'Spljet, Makarsku i Hvar, te u 17 kotara: Zadar, Obrovac, Nin, Šibenik, Skradin, Knin, Trogir, Spljet, Sinj, Omiš, Makarsku, Imotski, Opuzen, Hvar, Vis, Pag i otok Brač.l 1 Napoleonova „naredba o ustrojenju Ilirije". („Narodne Novine" god. 1850.)

28 Vrhovnim upraviteljem „Ilirskih pokrajina" postade maršal August Marmont s pridjevkom: „vojvoda dubrovački". Marmontu bijahu podčinjene sve sile na kopnu i na moru, zatim sve oblasti i činovnici. On je predlagao sve javne poslove, koji se imaju poduzeti, naročito utvrdjivanje gradova i gradnju cesta. Marmontu bijahu uz bok: „vrhovni nadstojnik financija" i „povjerenik pravosudja". — Nadstojnik vodi nadzor nad financijama i političkom upravom ilirskih pokrajina. On pred¬laže ministarstvima na imenovanje činovnike raznih oblasti. Po naredbi cara Napoleona od 15. travnja 1811. „moraju se činovnici uzimati izmedju rodjenih Ilira". Nad svakom je po¬krajinom stajao poseban „nadstojnik" sa svojim tajnikom; njemu bijahu podredjeni „podnadstojnici" u sjedištima poje¬dinih okružja. — Povjerenik pravosudja brinuo se za javnu sigurnost; podjedno je nastojao, da svatko što prije dodje do pravice, koju traži. U svakom kotaru bijaše „primiriteljni" sud. Kazneni sudovi bijahu u Karlovcu, Rijeci, Zadru, Spljetu, Dubrovniku i Kotoru, a prizivni u Ljubljani, Zadru i Dubrov¬niku. Na Rijeci i u Dubrovniku bijahu trgovačka sudišta. Sudilo se po Napoleonovom zakoniku (Code Napoleon), te su Francuzi nesmiljeno istrijebili razbojničke čete i narod odučili od kradje. Uopće je Marmont u Hrvatsku uveo fran¬cuske uredbe. Odlukom od 15. studenoga 1810. ukinuta je crkvena desetina; biskupi i kaptoli dobivahu od države nak¬nadu, koja odgovara njihovomu gubitku na desetini. Naprotiv je tlaka ili robota ukinuta bez ikakve naknade. I sama feudalna prava, koja proizidjoše iz prvobitnog ustupljenja zemljišta, budu proglašena naprosto otkupnima. Uveo se i kalendar carstva francuskoga. Redovi i bratstva budu ukinuti. Onaj komad Hrvatske južno od Save, koji je dotada spadao pod zagrebačku biskupiju, pridade Napoleon 15. travnja 1811. bi¬skupiji senskoj.1 1 Ibidem.

29 Austriju zadesi g. 1811. strašan državni bankrot. Kad je Franjo II. preuzeo vladu, našao je 350 milijuna forinti državnoga duga. Ovaj se radi neprestanih ratova s Francuzima brzo i znatno povećao, te je g. 1797. iznosio 466, god. 1801. već 592., a god. 1809. (iza bečkog mira) 658 milijuna forinti. U ono je doba državni imetak bio malen, a državni prihodi neznatni, jer velikaši, plemići i svećenici još uvijek ne pla¬ćahu poreza. Tako nije financijalni ministar znao sebi pomoći drugačije, nego da tiska što više banknota. Kovanoga je novca gotovo i nestalo. No time je padala i cijena banknota. God. 1809. vrijedilo je 100 forinti kovanoga novca 496 for. papirnoga novca, a god. 1810. već i 1240 for. Naravno da je uslijed toga silno porasla cijena živeža i robe. Za par čizama plaćalo se 80 for., a za vola do 1000 forinti! Iza raznih pokušaja odluči se vladar za državni bankrot. Svima oblastima pošalje 20. veljače 1811. zapečaćen otpis, koji se ima otvoriti 15. ožujka u 9 sati prije podne. U otpisu javlja Franjo, da je država iz¬dala 1060 milijuna forinti papirnoga novca, što se sada pro-glasuje bez vrijednosti. Mjesto toga izdat će država 212 mili¬juna for. novoga papirnoga novca, te će svatko za 5 starih dobiti jedan novi forint. Istodobno se naviješta, da država ne može plaćati 40 milijuna forinti godišnjih kamata na državni dug; zato se postoci kamatnjaka snizuju za polovicu.1 Uslijed toga bankrota propadoše mnogi bogataši i razne zaklade, zapne trgovina i javna vjeresija. Ovo je teško podnosila pre¬ostala Hrvatska, dočim su ilirske pokrajine bile poštedjene od toga udarca. Da primiri ogorčenje Ugra i Hrvata, sazove kralj 25. kolo¬voza 1811. u Požun državni sabor. Prije toga sastane se 10. kolovoza u Varaždinu hrvatski sabor, da bira nuncije i sastavi instrukciju, u kojoj složi pritužbe na kralja. Najviše jadikuju 1 Bermann: „Oesterreich-Ungarn im neunzehnten Jahrhundert**s str. 229.-236.

30 hrv. staleži zbog toga, što kralj u preostaloj Hrvatskoj drži mnogo vojske radi francuske Ilirije; ova vojska nije dulje vre¬mena dobila plaće, pa se podaje grabežu.1 Mjesto da Hrvati nadju kod Magjara bratsko susretanje, sastave Magjari članak 7., kojim traže, neka se u Hrvatskoj za 10 godina počne ure¬dovati na magjarskom jeziku. Hrvati su iza duljega prepiranja obranili svoj latinski jezik, u „kome su pisani svi zakoni i sva posvećena prava kraljevstva hrvatskoga".8 No sve jasnije uvidjahu, da ih iz Ugarske led bije, mjesto da ih sunce grije. Hrvatski se domoljubi već davno počeše kajati, što se god. 1790. odrekoŠe državne samostalnosti, te što Hrvatsku dove-doše u užu svezu s Ugarskom. Napoleon je god. 1812. nastradao u Rusiji, gdje pogibe i mnogo Hrvata u francuskoj vojsci. Na to se protiv Napoleona digne veći dio Evrope. Napoleon bude 18. listopada 1813. kod Lipskoga hametom potučen. On uzmakne u Francusku, a kad se ni ovdje nije mogao održati, položi (11. travnja 1814.) carsku čast. Za velikoga rata provali austrijska vojska u ilirske pokra¬jine, iz kojih je Napoleon već prije povukao u Njemačku go¬tovo čitavu vojsku. Podmaršal Pavao Radivojević prijedje 17. kolovoza 1813. sa 9000 Hrvata preko Save. Narod ga je svagdje prijazno susretao, te se bez ikakove borbe francuskoga gospodstva oslobodila čitava Hrvatska od Save do mora. Isto¬dobno su u ilirskim pokrajinama napredovali vojskovodje: grof Laval Nugent, barun Ivan Hiller i Tomašić. Istru je osvojio sam kapetan Lazarić sa 120 vojnika.3 Već 14. listopada 1813. oglasi barun Krsto Lattermann, da u carevo ime preuzima upravu ilirskih pokrajina. Kongres u Beču dosudi caru i kralju Franji 20. studenoga 1815. sve ilirske pokrajine (dakle i Du- 1 Acta et artiouli, knjiga XII. str. 178.—219. ■ Diarium comitiorum a. 1811., str. 388. i 431. * Bermann, str. 264.

31 brovnik), zatim lombardsko-mletačko kraljevstvo u sjevernoj Italiji, pa Tirol i Salzburg. Hrvati se opravdano nadahu, da će kralj hrvatski dio ilirskih pokrajina pripojiti Hrvatskoj, kako je to nekada i bilo. Ta kralj je još god. 1809. obećao hrvatskim staležima, da će odstupljene zemlje vratiti Hrvatskoj, čim ih opet stekne. Pa ipak nije učinio, kako je obećao. Vojnička Hrvatska bude uredjena kao Krajina; gradjansku pak Hrvatsku pridruži kralj (23. srpnja 1814.) carstvu austrijskomu zajedno sa Dal¬macijom i Dubrovnikom. Na bečkom se naime dvoru već usta¬lio običaj, da hrvatske — opet predobite — zemlje moraju doći pod neposrednu vlast carevu. Staleži iz gradj anske Hrvatske zamole (1. rujna 1814.) braću iz županije zagrebačke, neka ih ne dadu pod austrijsku vlast. No kralj je već naložio, da staleži imaju 4. listopada položiti prisegu vjernosti „carstvu austrijskomu". Staleži se 22. rujna 1814. sastanu u Karlovcu, te sa ?3 protiv 3 glasa zaključe, da ne će položiti takove pri¬sege, jer nije ustavna. Podjedno se predstavkom obrate na kralja, neka ih vrati majci domovini, od koje su već 5 godina otrgnuti. Istodobno šalje i zagrebačka županija u Beč sjajnu deputaciju, koja zamoli kralja, neka gradjansku Hrvatsku pridruži ostaloj Hrvatskoj. Ali sve bijaše uzalud. Posebnim dekretom bude zabranjen naziv: „staleži i redovi prekosavskih strana kraljevine Hrvatske", a u studenomu god. 1814. i dr¬žanje staleških skupština, koje se od 9. prosinca 1813. više puta obdržavahu u Karlovcu. Gradjanska Hrvatska bude podije¬ljena u dva okružja (karlovačko i riječko), te početkom god. 1815. dobije njemački uredovni jezik, austrijske zakone i velike poreze s monopolom duhana i soli.1 Hrvatska ostade razdvojena. Uz to joj crna reakcija za¬prijeti gotovom propašću. Bečki je naime dvor uveo apso¬lutizam. Svu vladu uze u svoje ruke svemogući knez Kli- 1 Radoslav Lopasić: „Karlovac" (Zagreb 1879.), str. 92.-97.

32 ment Metternich, koji se za bečkoga kongresa odlikovao diplomatskom vještinom svojom. Metternich ne htjede sa¬zivati sabora, već je po Josipovu uzoru vladao naredbama, koje bi slao ravno županijama. Uz to je Metternich posegnuo za polićajnim sredstvima. Policija se brinula, da svaki pokret (osobito narodni) bude za vremena ugušen. Pazila je na svaki korak vidjenijih ljudi. Zato svi drhtahu pred policijom, kojoj od god. 1817. na čelu stoji grof Sedlnitzki. Štampu je davila oštra cenzura. Ova se naravno nije ticala Hrvatske, jer onda Hrvati nijesu imali svojih novina. U Beču je doduše hrvatski pjesnik Antun Mihanović god. 1818. dobio od policije dozvolu, da izdaje hrvatske političke novine: „Oglasnik Ilirski"; no kad je 12. srpnja izdao poziv na pretplatu uz obavijest, da će novine početi izlaziti 1. listopada 1818., i to dva puta na tjedan, — nije našao dovoljno pretplatnika.1 U Hrvatskoj i Ugarskoj bijaše veliko nezadovoljstvo radi toga, što kralj ne vlada ustavno. Županijske skupštine šalju često na kralja predstavke, ali dobivaju obično ukor, a kat¬kada i prijetnju. Da bečkomu dvoru vrate milo za drago, počnu neke županije kraljeve naredbe ,,s poštovanjem" stavljati ,,ad acta". No Metternich se dosjeti, kako će ukrotiti ponosno plemstvo. U svakoj županiji bijaše mnogo t. zv. plemića jed-noselaca, t. j. pravih seljaka. Ovi nijesu polazili županijske skupštine osim svake treće godine, kad se biralo županijsko či-novništvo (restauracija). Po kraljevoj odredbi od 16. veljače 1819. dobiše seoski plemići pravo, da glasuju na svima župa¬nijskim skupštinama. Seljaci glasovahu po uputi županijskih činovnika, koji su opet zavisili od milosti velikoga župana, dakle pouzdanika vladinoga. Tako je vlada pomoću seoskoga plemstva izigrala gospodu. Velikaši i plemići od sada radije nijesu ni do¬lazili u skupštine, gdje bi se morali boriti sa seljacima.2 1 Kukuljević: „Bibliografija Hrvatska", I. str. 76. 2 Smičiklas: „Poviest Hrvatska", II. str. 422.

33 Državni apsolutizam bolio je gospodu, ali nije tištio široke slojeve naroda hrvatskoga. Ipak su i za njih bile kobne upravo ove godine. Kao što iza svakoga rata, tako se i poslije Napo-leonovih vojna pojavio glad. Tri godine uzastopce (1814. do 1816.) nije rodilo dosta žita. Narod se poveselio, kad je na proljeće g. 1817. ugledao bujne usjeve. No sad navali rdjavo vrijeme, te velike poplave i neprestane kiše pokvare prirod.1 Glad se osjećao još g. 1818. i 1819. Slaba prometna sredstva ne dozvoljavahu, da se hrana vozi iz dalekih krajeva. Zato je cijena žitu silno porasla, te se vagan pšenice prodavao po 70 forinti. Sam kralj dodje u lipnju god. 1818. s kraljicom Ka-rolinomu Hrvatsku, da utješi narod i da vidi, kako bi mu se moglo pomoći. Velikaši i plemići svečano dočekaju kralja u Zagrebu, gdje su po zamisli biskupa Vrhovca plesali i narodno kolo, obučeni u narodno odijelo.2 Kralj obidje i svoju „kralje¬vinu Iliriju", da predobi srca novih podanika svojih. Ondje je vidio mnoge nove ceste, osobito u Dalmaciji. Na pitanje: „Tko je ove ceste gradio?" svaki put bi kralj dobivao odgovor: „Francuzi!" To ga uznese toliko, da je rekao: „Šteta, što Fran¬cuzi nijesu još i dulje vladali!" Da se ipak narod i njega sjeća, pa da nadje i zarade, dade i kralj Franjo graditi neke ceste. Uz to je obalio carinu na žito. Metternich se ljuto zabrinuo, kad su god. 1820. kraljevi napuljski i sardinski bili prisiljeni, da narodu vrate ustav. Treba naime znati, da je Austrija još 26. rujna 1815. sklopila s Rusijom i Pruskom „svetu alijancu" ili savez, komu kasnije pristupiše svi evropski vladari osim pape i Španjolske. Vladari se zavjeriše, da će jedan drugoga u nuždi pomagati! Zato se na Metternichovu pobudu carevi austrijski i ruski sastadoše s pruskim kraljem g. 1820. u Opavi, a g. 1821. u Ljubljani, 1 Lopašić: „Karlovac", str. 97. 2 Deželić: M. Vrhovac, str. 201. Dr. R. Horvat: Najnovija hrvatska povjest. a

34 te odluče, da se u Napulju i Sardiniji imade povratiti stari red. I doista provali austrijska vojska god. 1821. u Napulj, gdje kralju pribavi opet apsolutnu vlast. Isto se dogodi u Piemontu, glavnoj zemlji kralja sardinskoga. Pošto je tako bila Italija pokorena, usliši kralj Franjo tolike molbe hrv. staleža, te 5. srpnja 1822. izdade u Badenu reskript, kojim nekadašnju francusku (gradjansku) Hrvatsku spaja s materom zemljom.1 Hrvati odmah u kolovozu sastave sjajnu deputaciju (30 biskupa, velikaša i plemića), da se kralju zahvale za ovu odluku, koju su toli dugo i željno očekivali8. Tada je kralj Franjo boravio s ruskim carem Aleksandrom I. u Veroni. Franjo ljubezno primi Hrvate,3 koji po njegovoj uputi odoše pozdra¬viti i ruskoga cara.4 5. Padanje narodne svijesti. Kadi suvišnog ratovanja u Italiji god. 1821. porastu dugovi Austrije. Trebalo je dakle povisiti i državni prihod. Zato Met-ternich oglasi povećanje poreza. To se u Ugarskoj i Hrvatskoj nije moglo zakonito provesti drukčije, nego li putem sabora. No Metternich ne će sabora, već g. 1823. zatraži povećanje poreza od županijskih skupština. Plemstvo se uzvrpoljilo, prosvjedujući protiv ovolike nezakonitosti. Ipak se županije pokoriše, jer je Metternich činio nasilja pomoću vojske. Radi toga zavlada god. 1824. velika uzrujanost u Ugarskoj i Hrvat¬skoj. Kralj bijaše dobroćudan, te se bojao, da će u državi buk¬nuti nemiri kao za Josipa II. Zato u Bergamu 3. srpnja 1825. izdade dekret, kojim za 19. rujna saziva državni sabor u Po- 1 Smičiklas: „Poviest Hrvatska", II. str. 423. Lopašić: „Karlovac", str 97. 2 Acta et articuli, knjiga XII. str. 373.-375. 3 Acta et articuli, XII. str. 384.-387. 4 Svi pozdravi i odzdravi nalaze se doslovno u Acta et articuli, XII. str. 387.-399.

35 žun, gdje će se kruniti i njegova nova supruga Karolina Au¬gusta.1 Prije toga sastane se u Zagrebu hrvatski sabor, da iza¬bere nuncije i da im dade instrukciju, kako će se držati na zajedničkom saboru. U instrukciji traži sabor, neka nunciji izrade, da od sada slavonske županije plaćaju porez poput hrvatskih županija. Naravno da se o hrv. porezima ima po smislu cl. 59. od god. 1791. raspravljati napose, a ne zajedno s ugarskima. Sabor traži, neka se Dalmacija preko Hrvatske pridruži ,,sv. kruni ugarskoj". Dakako da se iznosi i stoljetno pitanje o Krajini, koja treba da dodje pod vlast bana, kako je god. 1745. došla Slavonija. Dalje govori instrukcija o trgo¬vačkim potrebama i o banskom sudu. Da se hrvatskoga plemstva još nije dojmio duh slobode i pravednosti, svjedoči zahtjev: neka se kmetovima zabrani seoba.2 Kraljica dodje 25. rujna 1825. u Požun, gdje se okrunila s velikim sjajem. No odmah iza toga počnu zastupnici grditi bečki dvor i kraljeve savjetnike, koji se služe nezakonitošću. Sabora nije bilo 13 godina, pa se nakupilo mnogo gravamina. 0 tom se raspravljalo tako dugo, da je već i kralj očitovao, čemu se troši toliko vrijeme. Sabor je naime trajao do 19. svibnja 1827. Pavao Nagy predloži, neka se oporezuje takodjer plem¬stvo, pa će država imati dovoljno poreza. No za njegova sjaj¬noga govora izadju plemići iz dvorane uz izjavu, da Nagy želi srušiti ustav. Isti ovaj Nagy predloži 4. studenoga 1826., neka se osnuje magjarska akademija. Taj se prijedlog dojmio plem¬stva sasvim drukčije. Grof Stjepan Szechenvi izjavi, da za osnutak akademije daje 60.000 for. Njegov primjer nadje na¬sljedovanja, te se naskoro sakupilo 250.000 for.8 Žalibože nije tada u hrvatskoga plemstva bilo toliko raz¬bora, da se od Magjara nauče ljubiti svoju narodnost. Mjesto 1 Bermann, str. 403.—405. Aota et articuli XII. str. 309. 2 Acta et articuli, XII. str. 326.-373. 8 Bermann, str. 405.—407.

36 da se hrv. nunciji zagriju za hrv. jezik, stoje pred Magjarima praznih ruku i posve nemoćni, jer smatraju svojom zadaćom, da brane pravo mrtvoga latinskoga jezika. Magjari predlože 9. prosinca 1825. na saboru, neka se magjarski jezik uvede u sve hrvatske urede i škole.1 Hrvati odbiju taj prijedlog, pa spomenu, kako je lijepa bila sloga medju Hrvatima i Magja¬rima, dok su imali zajednički jezik latinski. No Magjari uzvrate: Kad su hrvatski činovnici u doba Josipa II. mogli za 3 godine naučiti njemački jezik, mogu sada naučiti magjarski. Hrvati su to i dužni, jer uživaju magjarska prava i sloboštine! A čemu da se i bore za uzdržanje mrtvoga latinskog jezika, kojim se ne služi više ni jedna država evropska! Hrvati ne nadjoše obrane u dolnjoj kući. Ipak im pomogne gornja kuća, gdje su velikaši uvažili posebna ,,prava kraljevine Hrvatske". Zato se 26. ve¬ljače 1826. ponovno u dolnjoj kući raspravljalo o hrvatskom pitanju.2 Na obranu Hrvatske ustade protonotar Josip Ku-šević. Lijepo je prikazao, kako u Švicarskoj i u Sjedinjenim državama američkim živu razni narodi, pa se slažu. Tako je bilo i u Ugarskoj kroz toliko vijekova. Zatim iznosi Kušević one — od kraljeva potvrdjene — zakonske članke o posebnim hrv. pravima, o kojima se može raspravljati samo na hrvatskom saboru, a nipošto na zajedničkom. Ovamo spada n. pr. i pitanje o uredovnom jeziku. Ipak očituje Kušević, da ,,Hrvati uvidjaju korist od znanja magjarskoga jezika. Pošto pak svojim potom¬cima žele sreću i napredak, učinit će sve, što je moguće, da hrvatska mladež nauči magjarski jezik".8 Magjari ne bijahu zadovoljni s ovim očitovanjem. Hrvatski savjetnici sjede ta-kodjer u ugarskom namjesništvu, koje od god. 1790. vodi upravu Hrvatske. Ako se dakle budu Hrvati opirali magj. jeziku, onda ne će taj jezik nikada moći postati uredovnim je- 1 Điarium comitiorum a. 1825., str. 262. 2 Diarium comitiorum a. 1826., str. 100.—129. 8 „Sermo magistri Josephi Kusevich". (Zagrabiae i826.)

37 zikom kod ug. namjesništva. To pak ne može biti, jer Hrvatska nema više prava, nego li slovačke županije u sjevernoj Ugarskoj! Protiv toga izjave nunciji, da su sjeverne ug. županije sastavni dijelovi Ugarske, dočim je Hrvatska savezna kraljevina, koja ima posebna svoja prava, zakone, običaje i sloboštine. Hr¬vatska ima posebni svoj teritorij i posebne grbove svoje; ona se u kraljevskom naslovu spominje napose; u njoj vlada ban kao kraljev namjesnik; pa i u zajedničkom saboru imaju hrvatski nunciji posebno počasno mjesto na desnoj strani predsjednika. Iza ovih razlaganja zaprijete Magjari, da će Hr¬vate jednostavno nadglasati. No sada hrvatski nunciji odlučno izjave: „Ali mi Vam ovoga prava ne priznajemo! Naše naime kraljevine (Hrvatska i Slavonija) nijesu podložene, već ,,s a-vezne kraljevine" (regna socia), kojima je Ugarska samo sestra, a ne majka. Naše kraljevine postojahu mnogo prije, nego li Ugarska, a nikada se nijesu služile magjarskim jezikom, već posebnim (latinskim) jezikom". Ustade i kraljev personal, te kao predsjednik sabora izjavi, da ,,Magjari ne mogu Hrvate prisiliti, da prihvate magjarski jezik". Bijesni Magjari sipahu pogrde na Hrvate.1 Ipak moradoše odustati od svoje namjere, jer hrv. nunciji glasuju kolektivno, t. j. u ime čitave Hrvatske, radi čega se bez njihove privole ne može primiti ni jedan zakon, koji bi vezao Hrvatsku. Mjesto toga počnu Magjari zahtijevati, neka se u hrvatske škole uvede ma¬gjarski jezik kao obligatan predmet. Nunciji odgovore, da će to predložiti na slijedećem hrvatskom saboru, bez čije dozvole ne mogu o tom pitanju glasovati na zajedničkom saboru. Jed¬nako su hrvatski nunciji odbili prijedlog, da magjarski jezik postane zapovjednim jezikom u vojsci.8 Kad se hrvatski nunciji vratiše kući, sazove ban za 10. rujna 1827. u Zagreb hrvatske staleže na sabor. Nunciji izvijeste 1 Diarium comitiorum a. 1826., str. 104.—123. 8 Ibidem, str. 629, i 637.

38 0 svima zaključcima zajedničkoga sabora. Staleži zaključuju, da u Hrvatskoj mora i nadalje latinski jezik ostati uredovni 1 javni (t. j. za rasprave u saboru i u županijskim skupštinama). U školama pak neka se magjarski jezik uči kao obligatan jezik; jer je znanje magj. jezika potrebno hrv. nuncijima i onim Hr¬ vatima, koji će u buduće službovati kod ugarskog namjesništva.l Kralj je potvrdio zaključke sabora hrvatskoga. Zadnjih 50 godina napredovahu Magjari znatno u književ¬nosti svojoj. Istodobno je gotovo zamrla — nekada napredna — književnost hrvatska. To bijaše razlogom, što je hrvatsko plemstvo god. 1828. i 1829. počelo sve jače osjećati, da se ne će moći oteti magjarizaciji. Nemoćno postade naše plemstvo, jer nije znalo, da potraži uporišta u širokim slojevima naroda hrvatskoga. U mrtvom latinskom jeziku nije moglo naći potrebne snage. Stegnuto u svoj preuski okvir nije plemstvo ni slutilo, kakve bi otporne snage našlo, da izvan kruga svoga razvije na¬rodnu ideju. No tada se kod nas jošte pod narodom razu¬mijevahu samo gospoda. A ova bijahu ne samo malobrojna, već i pohlepna za osobnom korišću. Magjarima nije bilo teško, da medju hrvatskim plemićima nadju otvorene pristaše svoje. Ta kad su Magjari osnivali svoj narodni muzej, dobiše iz Hrvatske novčanih prinosa u iznosu od 28.000 forinti.2 Kako je u Hrvatskoj napredovala magjarska ideja, najbolje se vidjelo god. 1830. Ove godine sazove kralj zajednički sabor, da se kruni kraljević Ferdinand. Prije toga sastane se 5. kolovoza u Zagrebu hrvatski sabor. Na taj sabor pošalje plemstvo svake županije po 2 za¬stupnika. Ovi donesu sa sobom želje dotične županijske skup¬štine. Do sada bijahu ove želje uvijek proniknute hrvatskom svijesti. No drukčije se zbude god. 1830. Zagrebačka županija izjavi po svojim zastupnicima medju inim ovo: Ako koji uči¬telj pučkih škola znade magjarski jezik, neka odmah djecu 1 Acta et articuli, XII. str. 427. i dalje. 8 Corpus decretorum juriš Hungarici, II. str. 295.

39 ući magjarski čitati i pisati! Od sada neka se uopće nitko ne pripusti učiteljskomu zvanju, dok se ne iskaže, da znade dobro magjarski jezik. Isto vrijedi i za profesore. Na gimnazijama neka učenici svaki dan uče po jedan sat magjarski jezik, da brže napreduju. U buduće pak neka se u gimnazije i ne primaju djaci, koji ne znaju magjarski govoriti. Zastupnici varaždinske županije zatraže, neka se nuncijima dade instrukcija, da obli¬gatnu obuku magj. jezika iznesu na zajedničkom saboru, kako bi to došlo i medju zajedničke zakone ugarsko-hrvatske. Kri-ževačka županija poruči po svojim zastupnicima, neka se na zajednički sabor šalju samo takvi nunciji, koji znadu magjarski jezik.1 Kraj takovih prilika morade prvi put popustiti i hrvatski sabor. Nuncijima svojim dade naime instrukciju, u kojoj do¬slovno kaže ovo: „Staleži i redovi uvidjaju potrebu, da se u ovim kraljevinama širi magjarski jezik, i to zato, što žele, da se (Hrvatska i Slavonija) još čvršćim vezom uzmognu vezati sa saveznom kraljevinom Ugarskom. S toga gospodi nuncijima kraljevstva nalažu, neka nastoje oko toga, da se zakonom uredi pitanje o učenju magjarskoga jezika kao obligatnoga pred¬meta u ovim kraljevinama."8 Naravno, da hrv. nuncijima nije bilo teško sklonuti zajed¬nički sabor, da spomenuti prijedlog stavi u svoj zakonik.8 Magjari izrabe hrvatsku popustljivost, te u 8. članku zaključe, da od sada imaju kr. ugarsko namjesništvo i kr. sudbena kurija na sve magjarske podneske odgovarati magjarskim jezikom; da vojničke oblasti kao i one u vojnoj Krajini moraju primati ta-kodjer magjarske podneske; napokon da od 1. siječnja 1834. nitko ne može dobiti odvjetničke diplome, ako ne zna magjarski jezik.4 1 Wacksmuth: „Die Geschichte des Illyrismus" (Leipzig 1849.), str. 195.—199. 8 Šurmin: „Hrvatski preporod", I. str. 35. 3 Diarium comitiorum a. 1830., str. 576. 4 Corpus decretorum juriš Hungarici, II. str. 305.

40 Sve ovo pokazuje, da je hrvatska svijest kod naše gospode duboko pala. Oni doduše još imaju ljubavi prema domovini; ali pod domovinom razumijevaju samo ono zemljište, koje im omogućuje, da lagodno živu. Staleška im tjesnogrudnost ne dopušta, da spoznaju i drugu — pravu — domovinu: živi narod hrvatski! To se dade definirati ovako: Hrvatsko plemstvo g. 1830. osjeća domoljublje (patriotizam), ali ne pozna rodoljublja (nacionalizam), čega već imade na pretek u Magjara. Istinit rodoljub može biti samo onaj, tko ljubi čitav svoj narod bez razlike staleža. Ove ljubavi ne poznavahu ta¬dašnji hrv. plemići, koji kmetove — dakle ogromnu većinu hrv. naroda — drže smećem! Tako možemo sebi rastumačiti, zašto će se pojam rodoljublja najprije javiti kod one hrvatske gospode, koja pripadahu svećeničkomu staležu. Svećenici su naime potekli ravno iz puka hrvatskoga; oni će dakle već porijeklom svojim biti narodu bliži, nego li hrv. velikaši i ple¬mići. I doista se u Zagrebu našao mladi klerik Pavao Stoos, koji je u svojoj pjesmi „Kip domovine vu početku leta 1831." osudio postupak hrv. plemstva. Stoos opisuje tugu svoje domovine. „Narode druge svetlost obstira, a mene crna senca podpira. Drugem vre sunce svetli po noći, — moju tmicu v danu tipat je moći, Narod se drugi sebi raduje, a s menom sinko moj se sramuje! Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati!"

Dobavljeno iz "https://hr.wikisource.org/w/index.php?title=Najnovije_doba_hrvatske_povjesti_(R._Horvat)/Prije_hrvatskoga_preporoda&oldid=45042"