Na rubu domovine

Zbirku Na rubu domovine čine spjevovi o Dubrovačkom primorju kojih je autor Antun A. Tešija.

Uvod

Kamen krije do kamena, ove zemlje rub, gdje su nekad stada pasla, i plužio plug, sad je samo kamen osto, njezin vijerni drug, da joj sveti spomen čuva, kroz vremena zub.

Prvom riječi želja mi je, na početku ovom djelu, spomen odat mom Primorju, i u njemu mome selu. Đe mi prva zora svanu, đe ugledah svijetlo dana, đe se prva želja rodi, rodnim suncem obasjana. Đe je čista od djentinjstva, kao suza želja ova, i prožeta rodoljubljem, na kamenu od Majkova. Koje skupa sa Primorjem, za me Svetu Zemlju znači, kojem potlje vedrih dana, sudbina se opet smrači. Nije slučaj nego ljubav, što se rodi želja ova, koja uprav sazrelaje, na razmeđu od vjekova. Na krš rodni nogom stati, rodu svomu spomen dati, što na srcu leži momu, Žutopasu Primorskomu. Kojeg vrijeme zaboravlja, i u drugu klasu stavlja, istinu mu kazat pravu, i otet ga zaboravu. Jer su ponos te krajine, izmeđ' mora i planine, crven kape divni ljudi, na čast ovo njima budi. Sa Gaina i Rudina, što se vinu do visina, sa ljepotom punom sjaja, narodnijeh običaja. Vjekovima za leđima, danas s novim prorocima, novo im se ruho daje, i istina zataškaje. O starijem Delijama, u zlatnijem jačermama, i bječvama na čupice, što su plele čobanice. Po Primorskim ogradama, po starijem gomilama, gdje se plelo i pjevalo, s mladićima sastajalo. Još ko dijete slušao sam, pričat stare Žutopase, od Točila i Gomila, što je svaka priča za se. Gledo stare vitezove, obučene u svatove, crven kape s perjanicam, pjevalice u kiticam. A nevjeste ko starlete, obučene u lanete, mišljah samo zemlja ova, ima takvih vitezova. A još kola i sijela, i unjima vila bijela, Petrov danci i badnjaci, i Pokladni vilenjaci. Danas kao starac sijedi, mogu vidjet što to vrijedi, kad su mnoge stvari mrtve, novog doba tužne žrtve. Prvu školu ja sam steko, iz dikele i mašklina, kruh težački po džornatam, i mlinicam od maslina. Obreo se u svijet bijeli, po zakonu više sile, ali nikad ne zabacih, ljubav svetu zemlje mile. Nikad nijesam shvatit mogo, političke veličine, što za neke interese, proć ćej brda i doline. Sveta dužnost rodoljublja, što obično njima fali, a interes rodne grude, zadnja rupa na svirali. Počeh pisat prva slova, na kamenu od Majkova, prva slova iz ljubavi, o prilikam u Grbljavi. Koju vrijeme zaboravi, i na dušu nama stavi, opisivat divna čuda, što ih ima rodna gruda. Rezultate od vjekova, što ih pamti zemlja ova, na ovome svome kraju, našem rodnom zavičaju. Pisao sam na djetinju, u narječju materinu, sto sam čuo i vidio, u životu doživio. Domaćega sbog melosa, stare časti i ponosa, našom tvrdom seljančicom, tom Primorskom Jekavicom. Zato nek se ne uvrijedi, ko je drukči u besjedi, svako selo ovog svijeta, ima svoga dijalekta. Dijalekti zato jesu, kazat tko su i odkle su, čak u Župi od Majkova, razlika se vidi ova. Oni što su bliže k moru, sporiji su u govoru, nazvat ćej ti dobro jutro, pod Grbljavski otegnuto. Dokle oni s gornje ceste, s nekom fintom od finece, malo pravo, malo krivo, ispada im zanimljivo. I druga su sela tako, od mila bi Boga plako, stih jezičnih zakučica, vazdaj' bilo doskočica. S kojijem se rugat znalo, u rogove trumbetalo, uzrečice i nazive, negdje prave, negdje krive. Ali lijepe sve u svemu, u narječju domaćemu, za prikazat život tvrdi, prošle dane rodnoj grudi. S novom nadom stare želje, u životno predvečerje, da zasvijetli iskra ova, na razmeđu od vjekova. Koja tinja ko buktinja, da zasvijetli Primorcima, sa Gaina i Rudina, sa mrkijente do planina. Kad se stare želje prazne, kad se nove nade pune, kad se stari oganj gasi, kad se zemlja suncu kune. Da zasvijetli rodu bratskom, poput ognja Petrov-danskog, i kaže mu mnoge stvari, što ih vrijeme zanemari. Ove puste uspomene, prošlosti su posvećene, sadašnjosti upućene, budućnosti namijenjene. Ako želiš još što znati, kazat će ti tvoja mati, ili pitaj svoga oca, za tvrd život od Primorca. Jer kroz život pradjedova, nastala je spomen ova, kao sveta živuć sjena, na potomstvo prenošena.

Kada staneš na rub donji, lijepe naše Domovine, pogled baciš s mora sinja, tamo gori u planine; pogled će ti zatvoriti, gola brda, kamen sivi, pomislit ćes Bože dragi, jel tu živa duša živi. Nemoj da te pogled vara, ni da sliku krivu stvara, jer je živa ta krajina, raztegnuta pod brdima. I ta brda od kamena, knjiga su joj otvorena, što svejedoči tisuć ljeta, kakva joj je sudba kleta. Kakvi joj se dani traju, u kamenom zavičaju, koji prate pokoljenja, od njihova doseljenja. Tu u Gornju Dalmaciju, u Crvenu Kroaciju, đe se smiješa s Iliricom, zborit stade Jekavicom. Tu je povijest skamenjena, živa joj je uspomena, od Neuma, Topologa, pa do Brijega Debeloga. Kud je Novak Novaković nekad hata projahivo, đe je kitan Dolinbaša, starog svata pričekivo. Tu Primorac broji dane, kad u ove dođe strane, okiti se crven kapom, i nauči jadu svakom. I pokaza nevjernome, da na svijetu ljepšeg nije, od kamena Rodjenoga, gdje najljepše sunce grije. Gdje se facom i užancom, gosta časti, Boga slavi, što kroz život vodilo ga, i ovakvog što ga pravi.

Dubrovačko primorje-smještaj

Starom gradu na Zapadu, Primorska se stere župa, gornju bandu brda grle, donju bandu more kupa. U zamorju mora sinja, ispod zida od planina, nanizana bijela sela, ko đerdani od biserja. Tu je bokun zemlje tvrde, đe se tvrdi život živi, đe je plodne zemlje malo, đe je samo kamen sivi. Tu su brda i planine, što zaleđe njemu čine, praveć vale i prevlake, i dižu se u oblake. Koje ljeti prlji sunce, a u zimi bura vije, što još tvrđim život čini, Primoraca ponosnije. Tu Primorac život vodi, robovo je u slobodi, i mijenjao gospodare, al' užance čuvoj' stare. Dok krajaši s otocima, bijehu slavnim pomorcima, slava im je spominjana, i u povijest zapisana. Dotle cijela gornja strana, gotovo je zanijekana, povjest joj se prešućuje, i istina izkrivljuje. Stoga ozdo s Topologa, do "Kurila" Petrovoga, spomen ovoj nek je puku, što na ovom živi kuku. Donjokrajskom Ošljaninu, Gornjeseljskom Sočaninu, Čepikućkom Gorostasu, i Majkovskom Žutopasu. I ostalim svima skupa, što ih ova rodi župa, iz Primorske te krajine, da im spomen ne ugine. Evo sela Primorskijeh, od Rudina Topoljskijeh, do Rudina Lisačkijeh, što ih kršna gora krije. Ošlje, Stupa i Štredica, pa Topolo, Imotica, i na gornjoj njima strani, Smokovljani, Visočani. Povrh vale od Bistrine, što Primorje Stonsko čine, to su sela od zaleđa, ti čuvari starih međa. Đe se rodi sivi tiću, Uskok Jure Daničiću, i otisnu s ovih strana, posta junak od Senjana. Na kantunu donjeg kraja, tu se Žaba s nebom spaja, Brštanica i Strmica, Čepikući, Trnovica. Đej' Šušilo s remek djelom, ukrasio svoje selo, školu ljubav vid očinji, darovo je domovini. Na Lisačkoj visoravni, nalaze se poredani, Župa Lisac sa selima, Čepikući s Kotezima. I Podimoč s Trnovicom, Točionik s Bijelim Liscom, Točionik đe je Tola, bio handžar od Primorja. Još Glumaca i Jaraka, i Novaka s Dobroštaka, i Marića i Brbora, to je kruna od Primorja. Đe na vodi Dobrštaku, Stećak čuva grobnu raku, priču priča o junaku, i vremenu naopaku. Kad Dubrovnik rad Primorja, ratovo je sa Zahumljem, knezovi su od Primorja, bili glavni vođe bune. Pokorit se nisu htjeli, ni postati kmetska raja, ginuli su sa narodom, u obrani rodnog kraja. Uz Novaka s Dobroštaka, imena su druga jaka, Primorskijeh od knezova, od Slanoga i Majkova. Miljkovića čuvenoga, starog kneza od Slanoga, što s Gredeljom od Majkova, s Republikom zaratova. Ti knezovi Ostojini, izginuše na Gajini, uvrh polja Rožečkoga, braneć valu od Slanoga. Potlje buna i bitaka, Dobroštaka i Majkova, tek će onda od Primorja, postanuti "terra nuova". Primorci ćej postat glavni, na Lisačkoj visoravni, čuvajući kroz Zatmorje, stare pute u Primorje. Kud su nekad karavane, put Gabelske išle strane, Halauzeć put Hutova, starim putem od Popova. Onda dođu brda druga, Tmor, Neprobić, Motoruga, ta tri brda po visini, najviša su na krajini. Protežu se brda ova, od Podgore do Majkova, iznad Slanog među njima, duboka je pukotina. Crno zvano i Loznica, kud je glavna prometnica, vazda bila put Popova, iz Slanoga i Majkova. Kud su prije karavane, u Bosanske išle strane, đe je nekad na Loznici, straža stala na granici. I sad stoje stare kule, što su bile karaule, s obje strane od granice, na njima su puškarnice. Miholj Krst je na prijevoju, slazeć Slanskom tom Primorju, i Trnova i Mravinca, i Banići i Kručica. Od Podgore dijela toga, Primorje je od Slanoga, Slanskom Vali što pripada, i Slanijem što se vlada. Na istoku od Slanoga, tu je župa sela moga, koju dvije vale prave, od Majkova i Grbljave. U njima su sela ova, stare župe od Majkova, koji s mora na granicu, čine malu posebicu. Kad je stara sinjorija, to Primorje razdijelila, rastavi ga na dvje pole, Gornja Sela i Primorje. Rastavljenaj' ta krajina, starom Župom Majkovima, što se sama sobom vlada, nijednom dijelu ne pripada. Mjesto bilo starih buna, 'međ Travunje i Zahumlja, stara međa dijeli selo, oko nje se vazda klelo. Po toj međi iz povijesti, razlike se mogu sresti, 'međ Gornjana i Donjana, sve do naših vuku dana. Dvije bjehu kaznačine, tako isto Bratovštine, dvije crkve, dva barjaka, s čimitorjim stvar je taka. Sa seoskim baštinama, katastarskim općinama, stara međa sve to dijeli, reguliše život cijeli. Osim dijela u Grbljavi, đe je bio haos pravi, koju ista međa dijeli, kočeći joj život cijeli. Kad je selo podijeljeno, ime mu je zabranjeno. Zabraniga Republika, rad gusara izgrednika; sa svojijem propisima, i priključi Majkovima. Tu je crkva od Donjana, bila strane od Gornjana. Pa ni groblja nije bilo, neg' se mrtve odnosilo, donja strana u Troice, preko Gaja kod Matice; dok Prljevska gornja strana, groblju Svetog kraj Stjepana. Al Grbljava osvijestise, cijelo selo sjedinise; posta jedna Bratovština, u seoskim radovima, sama sebi sreću kuje, lijepi primjer, puta, struje. I novoga čimitorja, na vrh "Laza od Brajkova", pokraj crkve Svetog Petra, što je cijelog sela festa. U drugome Majkovi su, skoro u svem jednaki su, al drugčiji od svih sela, to je opet priča cijela. Jer su kršni i radišni, od nikomu ne zavisni, pa ih drugi po selima, nazivaju Bugarima. Tuj pojmovi nijesu čisti, dal' to rade iz zavisti, il' je korjen od imena, iz razlika dobivena. Jer Majkovci, ko Bugari, radišni su kao mravi, sve od brda do obale, svakakvim se poslim bave. U svačemu prvi vode, svak im cijeni proizvode, sbog čistoće i kakvoće, svak im robu kupit hoće. Il je slučaj od kabana, il' imena muškog Ana, to sve nema u drugijeh, ovih sela Primorskijeh. Što u sebi ono krije, od Majkovske misterije, jeli došlo na Majkove, uz Malteške vitezove. Dvje pomorske porodice, stare Pape, Sjekavice, čije ime i sad sije, iz pomorske tradicije. Rad vrlina što ih krasi, još ih zovu Žutopasi, iako im pas je žuti, osto kmetstva pojam kruti. To su teška bila ljeta, kad je gospar svoga kmeta, bojom pasa opasao, i s Primorjem vladat stao. Među strogim propisima, odrediše kmetovima, u selima pod brdima, žutog pasa, Majkovima. Niz Primorje, zelenoga, Gornjim Selim, crvenoga. Po boji su tako sela, razdijelila ta vlastela. Da ih mogu prepoznati, kada koji u grad svrati, pa pas žuti za Majkove, osta simbol vlasti ove. Netreba im biti krivo, jer je ovo zanimljivo, odkud Bugar na Gainam, odkud kaban Majkovima. Što predaja kaže stara, da je osto od Tatara, iz onijeh davnih dana, iz vremena Džingis-Kana. Kad njegova puče sila, u bitkama kod Trogira, kad je bježo put Balkana, od Hrvatskog gonjen bana. Na prolazu kroz Majkove, kaban spade s vojske ove, Majkovci ga prihvatiše, po njemu ih Bugariše. Ljute zime, kišne dane, štitio je Majkovčane, a najviše preko zime, kad bi išli u masline. Nitko drugi ne prihvati, te njegove blagodati, već ćej rađe niz Primorje, haljinom se zagrtati. Rugalica od Majkova, nije ništa bila nova, u ovijem krajevima, svako selo svoju ima. Majkovci su opet zvali, sve Primorce, Surutkari, osim onih u Dolima, njih su zvali Šukanima. Jer Doljanin, sa tavana, pao jarca na Šukana, u mraku mu glavu takne, ni ti brate nemaš kape. I za sela priobalna, rugalicaj' dobro znana, od Žabara i Lacmana, puna ih je donja strana. Svi Šukani i Bugari, Surutkari i Žabari, sve to bješe radi smijeha, u tom nije bilo grijeha. Od Majkova prema gradu, dvoja sela tu imadu, podijeljena na dva dijela, Gornji Kraj i Gornja Sela. Prva počnu s Dubravicom, a druga ćej sa Riđicom, čuvenoga Bjelobrka, što s Mravinjcem ide skupa. Bjelobrka sa Riđice, štoj kod vode Trebišnjice, razoružo dvje Zaptije, fakta Turske-Austrije. Zube kazo beg njihovu, Hadžibegu na Hutovu, beg će svojim Askerima, man se hudog Kaurina. Vidiš bolan ti ne bio, naopakoj' naoputio, pusti s mirom tog deliju, da projaše Bedeviju. Dalje sela od Gornjijeh, iza rupa Mrčevskijeh, iza brda od Vračeva, tu je župa od Kliševa. Tu se bijelu Gornja Sela, od Mrčeva i Kliševa, i Gromača i Ljubača, đe desnica bje najjača. Braneć Crnih iz Dolova, te prilaze od Popova, što su bili s one strane, do u naše vuku dane. Braneć brda starom dikom, tim ponosnim Osojnikom, i njegovih divnih ljudi, grad čuvahu svojim grudim. Republiku braneć staru, prvi bjehu na udaru, tradicija tu je stara, od zidara i puškara. I mnogijeh slavnih ljudi, što služahu rodnom grudi, što ih pamte sela ova, s Osojnika do Majkova. Donjim nizom kraja toga, Brsečina, Trstenoga, i Orašca i Zatona, morsku stranu drže ona. Odmaknuta od obale, što primorske čine skale, od Majkova do Mohove, Gornjim Krajem to se zove. S morske strane tu su vale, i Primorske one skale, toretama utvrđene, fortecama zaštićene. Tvrdo stoje te gradine, tu na rubu Domovine, povijest kažu prošlih dana, sve od Grka i Rimljana. Zaštićene otocima, povijest kažu potomcima, jer se iz njih mnogi slavni, otisnuše kapetani. Brigantina i pulaka, pod barjakom Svetog Vlaha, postadoše ti primorci, glasoviti moreplovci. U svijetu trgovačkom, pod zastavom Dubrovačkom, u cijelome srednjem vijeku, dok ih nesta na svršetku. U tim valam čekala ih, rodna gruda, brižne žene, i sinovi odrastali, što ćej ćaće da zamijene. Povremeno sidrilise, na prolazu u predahu, kakav zavijet da učine, Majci Božjoj, Svetom Vlahu. Tim pomorskim zaštitnicim, koje svaki mornar štuje, da na putu čuvaju ga, od bolesti i oluje. Teško bješe navegati, vazda se je bjestimalo, al' u muci i nevolji, Sveto Ime zazivalo. Sve te vale i polače, krase crkve i palače, jedne spomen od zavjeta, druge truda i tereta. Vala Stonska i Bistrina, čuvene su od starina, đe je leglo kamenica, i Solana ljepotica. Tuj su vrata Stonskog Rata, tvrde kule Stona grada, pod Podzvizdom čuvenoga, iz vremena Zahumskoga. I pitoma Zamaslina, đe antika bje carina, tu je Zaton, Konjištari, i Doljani, Klačinari. I njihovog sela dika, Mihanović ime Miha, štos' u svijetu obogati, rodnom selu ljubav vrati. Da ga pamti dok ga bude, harnog sina rodne grude, jer učini svoja Dola, prvom dikom od Primorja. Kad pogledaš put Istoka, izmeđ kopna i otoka, tu je kono pun života, Šipan, Lopud, Kalamota. Sve od one Boke False, do pred Gružom, Male Dakse, što ih veže Grebenima, kiti slavnim imenima. Što ga brani od Defora, biser našeg južnog mora, bez kojijeh nebi nikad, mogla biti Republika. Zavjetrine divnih vala, za najvećih fortunala, strane što ih sunce grije, na kom crno zlato zrije. Sve od Raca, Dubravice, pa do bujne Štikovice, navrh stijena od Tri Brata, što Zatonu čuva vrata. To bijaše od starina, carstvo loze i maslina, i smokava i rogača, i planike i buhača. Danas doci puni drača, tužan im se spomen vraća, nekad one morske rive, punile su brodske štive. Po dernecim uz igala, roba se je trampivala, a danas bi puka kami, kako pusta zemlja čami. Bez težaka i motike, duše ove tužne slike, kojoj znojem pro je lice, ove škrte crvenice. Da se vratim morskim valam, i Primorskim onim skalam, sa Pelješke od Prevlake, pa do Rijeke Dubrovačke. Vala Doljska i Hudopska, đe počinju čuda morska, đe je dušak od skalina, i fabrika od pelina. Port mornara i ribara, starih Doljskih zadrugara, što su svojim leutima, bili ponos ribarima. Pa Smokvina i Budima, sa čudesnim izvorima, što iz Rijeke Trebišnjice, izbijaju podzemnice. Od Smokvine do Budime, kolovrate čudne čine, što su slični gejzirima, na sjevernim jezerima. Vala Janska, Vala Slanska, đe su gnijezda kapetanska, đe su stari kapetani, Banićani, Kručičani. Tradicijom veterana, sve do naših jedreć dana, tradicija živi stara, pomoraca i ribara. S donje strane od Slanoga, ispod brda Bijeloga, Slađanovsko tu je žalo, odakle se navegalo. Tu su kuće kapetanske, kapetana Vale Slanske, od Milića, Dolistića, Tasovića, Mrnarića. Ohmućević admirala, do Kručičkih Gjenerala, Kraljevića iz Banića, Kmetovića, Mihovića. Povijest morskih od vukova, bijelih krla galebova, ta imena kapetanska, što ih pamti Vala Slanska. I imena druga slavna, u libra su upisana, i na starim grobovima, s obiteljskim grbovima. Iz Slanoga, Grgurića, doguraše do plemića, koja služe na čast njima, i tim prošlim vremenima. Kad se ove prođu vale, tad Primorske dođu skale, toretama izšarane, za obranu s morske strane. Sve od Raca do Orašca, tragovi su pomoraca, u portima od pučine, nać ćeš vlake, magazine. I ispred njih drevne panje, za brodova vezivanje, tu ćeš naći na mrkijenti, svjedočanstvo iz povijesti. Pomoračke tradicije, naše gornje Dalmacije, prva skala od Slanoga, to je porat sela moga. Od Grbljave navrh Raca, sela starih pomoraca, Ratačkoga sela vina, i rogača i maginja. Đe se vije strma skala, uz Ratačka Počivala, kud su mazge s mjehovima, verale se vjekovima. To Ratačko zgoneć zlato, što bje skupo i poznato, đe se na brod skrcavalo, i u svijet se prodavalo. Ovo selo na vrh Raca, bješe gnijezdo pomoraca, Perušina, Sjekavica, Rajkovića i Tikvica. Pitarević i Tutmana, čuvenijeh kapetana, i još Papa i Biskupa, Majkovska ih pamti župa. A legenda kaže stara, bješe gnijezdo od gusara, Petra Perlić kapetana, strah i trepet Dubrovčana. Što s Marketom i Šilićem, Lemanićem i Škapićem, u Konalu Ratačkomu, nijesu dali proć nikomu. Brodove su ustavljali, brodarinu uzimali, sa svojom bi brzom barkom, kidisali brodu svakom. Mjesto đe im stala barka, i danas se zove Vlaka, put u selo s Vlake ove, vodi grede uz Radove. A kada ih pohvataše, Petra na mijeh oderaše, a Markete i Perlete, iz Grbljave protjeraše. I danas im kroz Čakljine, zjape kuće ruševine, kad ih smaknu Republika, selo snađe skomunika. Tad je selo razdijeljeno, ime mu je zabranjeno, i u dvije kaznačine, djelovima pripojeno. Tako stara Republika, gusare je uništila, Grbljavu je podijelila, Majkovima pripojila. Ta će njega ljuta rana, sve do naših pratit dana, kada će mu sunce sinu, i vinut ga u visinu. Rodit će se mladost nova, na tom dijelu od Majkova, što će snagom i ljubavi, mnoge stvari da popravi. Što ih svako selo ima, zablistat će međ' selima, da se ima dičit s čime, povratit mu staro ime. Al' iza te bajne zore, doć ćej dani puni more, kada uza to divno djelo, osta skoro pusto selo. Gornji Kraj se isto tako, i živio i varako, jedni udri po docima, drugi bili pomorcima. Od Raca je druga skala, Dubravica povrh Žala, na vrhu je svome gaju, i pripada Gornjem Kraju. Okićena jabukama, od Mrčevca do Prčanja. Od jabuka tu je špica, čuvena je Dubravica. Belemečić tu je s Bara, Mihoč, Roko i Mozara, i imena druga stara, od težaka i ribara. Treću skalu za njom čine, te pitome Brsečine, rodno selo velikana, što napisa djela slavna. Vukasović Vida znana, i drugijeh Brsečana, maslinici i borovi, stari dvori Bizarovi. I Petrova zvana vrata, kula Bara Barabanta, starog zdura i sodata, pod Kondžilom skondžurata. Čuvao je on vlastelu, na Toreti i Kaštelu, i njihove ljetnikovce, fildikomes Pala Goce. Ti su Goce i Bizari, sa Primorjem upravljali, sa knežijom od Slanoga, Brsečina, Trstenoga. Gospari su od kmetova, Gornjih Sela i Majkova, i još dalje do Zatona, u Orašcu bio Bona. Imala su ta vlastela, uz obalu, kroz ta sela, svoje kule i dvorove, zapostate i kmetove. Svoje stranje i carine, vinograde i masline, za skupljanje ulja, vina, i mlinice od maslina. I džardine oko dvorca, najljepše je imo Goca, u Trstenom više mula, to su prava mirakula. Od Brsečkog okoliša, iza vale Osmoliša, Trstenska je tu marina, i pećina Srdupina. Krasna vila što bje prije, guvernera Dalmacije, a iznad nje, na platou, raj Gocinu perivoju. U tom raju od džardina, bješe Cvijeta Zuzorina, u posjeti drugarici, spomen osta lijepotici. Sa ljepotom štoj pjesnike, zatravila Republike, napraviše tu dejvicu, legendarnu ljepoticu. Još povijesna jedna šala, Trstenom je pečat dala, legenda je sačuvana, Marka Stanić kapetana. Kad je bio navegati, s đavlom će se poigrati, blagoj' steko pomoć' đavla, sgradi crkvu od Mihajla. Dal su zato Trstenjani, Svetim Vračim devotani, il' sbog kuge i morije, štoj' harala vazda prije. Jer do naših štuju dana, Svetog Kuzmu i Damjana, ponajviše Svetog Vida, kojem' krasnu crkvu s'zida. Ogromna je tu platana, atrakcija Trstenjana, koja krasi centar sela, oko nje su zdanja bijela. Vidjet samo tu platanu, najveća je na Jadranu, to je čudo od drveta, kažu staro petsto ljeta. A debelo oko struka, dest ljudi držeć ruka, u čudu se svatko pita, koliko jom kršnja hita. Pod njome je izvor hladni, i Trstenski restorani, đe Trstenska svrši skala, što se vije sa igala. Iza brda Svetih Vrača, Kliševo je i Gromača, s druge strane, uz obalu, Orašku ćeš naći skalu. Što se vije uz borove, iza kule Arapove, tu toretu kako zovu, sa Poljica iduć' k moru. Do u srce od Orašca, rodno mjesto dunda Banca, i Oraške tete Dome, i Općine, po starome. Đe je Petar Mandofia, sa susjedom megdan bia, na potoku, u dvoboju, on čast s mačem brani svoju. Te Oraške megdandžije, bjehu prave atrakcije, s bog rijedkosti dvobojima, u našijem krajevima. Atrakcija tu je druga, crkva Gospe od Zaluga, zavjet Gospe od Orašca, dernek, festa Primoraca. Đe u kolim' pod platanom, svaka svojim sa zlatanom, izvijane jesu kosti, u Linđima od mladosti. Orašac je s tople klime, živih voda, blage zime, osim voća i maslina, bogat zeljem, vrtovima. Što je vazda Dubrovniku, imo ulogu veliku, u njegovu snabdijevanju, ko što Zaton u ribanju. Ta dva mjesta bjehu glavna, s bog zeleni i ribanja, i pomorstva, ko ostali, od davna su navegali. Njihovijeh kapetana, Oraščana, Zatonjana, imena su mnoga znana, preko vrata od Jadrana. U Buletu u Zatonu, mlinovi su na izvoru, đe Primorci žito melju, i ribari mreže steru. Osim mreža i ribara, tu je spomen od mlinara, od Ilije bumbi-bele, što Primorcim žito melje. Sva ga gornja znadu sela, koja tu su žito mjela, i Pavišu iz Zatona, što je popu vezo zvona. Pa je vazda u Zatonu, bilo živo u pogonu, i veselo s tih škeraca, vazda puno Primoraca. U Zatonsku zgoneć' valu, štoj' na vrhu Gornjem Kraju, sa njezinom Štikovicom, i Vrbicom, i Loznicom. Što se svile pod Pobrežje, s Petrovim se selom veže, što je ime od "Kurila", đej granica stara bila. Na svršetku Gornjeg Kraja, spomenut se ovdje valja, o Remetam takozvanim, po brdima priobalnim. Đe živjahu u pokori, pustinjaci, pustolovi, spuštajuć se radi hrane, povremeno međ' pučane. Nikad ništa ne pitahu, pučani ih darivahu, dajući im na put božji, znajuć da ćej za njih molit. Držali su propovijedi, da se po njim' narod vlada; "Ko što čini, sebi čini, ko što djelja, predanj pada. " Još se nađu omeđine, i pećine Remetine, na vrh Raca i Kondžila, Petkovače i Močila. Vračev brda Trstenskoga, Bijelog brda, kraj Slanoga, na Olipi, kraj dubina, pećina je Remetina. Ti su božji sirotani, s malim bili skontentani, s narodom su dobro prošli, kako došli, tako pošli. Dubrovniku podno skuta, tri otoka rastegnuta, jedan drugog nadovezo, ko da Div ih raspotezo. Jelenji se prije zvahu, đe jeleni ne življahu, nego čaglji i kraošci, i težaci i pomorci. I divota od života, Šipan, Lopud, Kalamota. Jedrili su bijelim svijetom, a na njima život cvijeto. Po poljima i brdima, pusta loza i maslina, a u lukam jedrenjaci, Dubrovački tro-katarci. U tom redu poredanom, prvij' Šipan, sa Jakljanom. Na Šipanu divna zdanja, Šipanskijeh kapetana. Najveća je tvrda kula, na Suđurđu, niže mula, zdanje veće od palaca, Skočibuha pomoraca. Na prijevoju što je sjela, ima formu od kaštela, koja brani od istoka, da se priđe do otoka. A na brdu s druge strane, Duh utvrđen zbog obrane, što Šipanjsko čuva polje, od uvale Pakljenove. A Neđelja, navrh polja, jeli mogla biti bolja, na kojoj je sat sunčani, poštuju ga otočani. Kad na njome zvono zvoni, ostavljaju poso oni, il' u podne, il' u veče, il' s potrebe kakve treće. Moglo se je čut Lučane, zafrkavat Suđurane, u Šipanjskom radeć polju, zvoni podne u Stambolu. Šipun vodu, Međe bijele, i Duh tvrđu, od kapele, od tri brata, pričaj' bila, da su za noć napravila. I bez tega Suđurani, junaci su odabrani, na pučini i u polju, prava dika svome školju. Mnogi znani i neznani, Goravice i Bogdani, čije kuće dane broje, povrh vale Pakljenove. U živoj su uspomeni, Matovići i Zeleni, Paskovići, Zakarije, te su kuće najstarije. Ti ponosni galebovi, čija Vila i sad plovi, povrh glave od otoka, sjekuć vale od šiloka. Na zapadu od otoka, zagrađena od šiloka, Šipanjska je luka stara, što je vrijedne ljude dala. Mnogi od njih još se pamti, a najviše knez Murati, što u padu Republike, spasi Šipan neprilike. Uz težake i pomorce, odbio je Crnogorce, kad su htjeli ti pirati, na Šipan se izkrcati. Još i drugi što tu živu, i Šipansku čine rivu, Koporčići, Matovići, i Kovači, Stjepovići. I Glavići i Skračići, Malovozi, Aletići, i Boroje i Burići, i Palunki i Lovrići. Sorgi, Kralji i Baulo, od davna se za njih čulo, što po starom nautici, ponos bjehu Republici. Otočani i krajaši, i Tikvice i Labaši, Vrtiprasi i Lučići, Vuletići i Matići. Šije, Mrše, Palameta, Grašak, Dobud i Luketa, što uz lijeru uz poklade, pratio je maškarade. I Prizmići i Surjani, i Zlokići, Dragomani, što na ovim otocima, zvali su ih dogonima. Al' su luki od Šipana, vazda bili zlatna grana, danas djeca kapetana, pustim svijetom rastjerana. A otočke blagodati, drugi gleda da uhvati, domaćem se smijuć sinu, đe on traži domovinu. Na istoku od Šipana, drugi otok, zlatna grana, što s pomorskom tradicijom, na Šipan se naslonio. Al mu Šipan ravan nije, iz pomorske tradicije, Pracatova rodna luka, Gradu zlatna bje jabuka. Uz pomorce velikane, Lopud ima svoje dane, jedne lijepe i radosne, druge tužne i žalosne. Kad u njemu na igalu, vlastela se zabavljaju, đe djevojke gole igraju, a mladići gust imaju. Il' u doba propadanja, i krvavog ratovanja, doba rata od Kandije, Saracena i Morije. Kad rog javi na tvrđavi, da je počo pir krvavi, u jednom se priča noći, do kakva će jada doći. Trista Vica udovica, baška Kata i Anica, što ostade od Lopuda, omirine vidiš svuda. Omirine na sve strane, okružuju Lopuđane, i kažu im prošlost staru, što ostade na igalu. Al Igalo danas živi, Lopudskoj je ponos rivi, prosperitet tu je novi, ko das dani Pracatovi. Turističkom atrakcijom, Lopud se je obnovio, spominju se Kuljevani, Glavovići i Šešani. I Kristići, Mainery, krasne vile i hoteli, što najljepši dio čine, Dubrovačkoj rivijeri. Tu su Gale i Perčini, i Lopudski motorini, što po buri i šiloku, drže život na otoku. Atrakciju na pučini, drže Žmirci, Crvelini, Klis, zabavu i kulturu, spomen školju, Gospi, Šunju. Đe je plaža šumovita, i kapela čudnovita, i legenda o djevici, toj Lopudskoj sirotici. Što je s Šunja, na Andriju, u ljubavnu tragediju, pošla u noć na pučinu, ljubavniku vlastelinu. Koji Svetom na Andriji, bje skondžuran u mantiji, s bog ljubavi sa pučankom, tom sirotom otočankom. Kojom nijesu dala braća, al' je ljubav bila jača, jer zavoljet nije smjela, ono što je zavoljela. Svake noći na Andriji, stoji čovjek u mantiji, paleć vatru na mrkijenti, da ga može doć vidjeti. On u crnom samostanu, živio je misleć na nju, na ostrvu od Andrije, al tu noć se nado nije. Jer nevrijeme strašno biše, al je braća prevariše, kad se nije udat htjela, za njihova prijatelja. Na prijevaru svoje braće, u noć mrklu zaveslaće, u noć crnu od ragana, misleć ide do dragana. Pred njome su zaveslali, sa svijetlom su pokazali, pa umjesto do Andrije, u noć crnu odvelije. Gubeć snagu od ragana, i misleći na dragana, more će je progutati, za ljubav se žrtvovati. Ta ljubavna tužna drama, ukratko je prepričana, al kroz priče i legende, bogato je opisana. Iza ove tužne priče, treći otok zalebdiće, sa svojijem zelenilom, i kazat će što je bilo. Kakva mu je povijest bila, što za sobom ostavila, od kada se za njeg znalo, pomorstvo je na njem cvalo. Bilo pojam od života, takva ti je Kalamota, il' Koločep, danas zvani, i njegovi otočani. Koji žive u dva sela, u dvije vale što su sjela, u njima su zdanja bijela, Gornjeg Čela - Donjeg Čela. Đe imena živu jaka, Šoletića i Lujaka, Svilokosa, Kukuljica, Besjedica, Baburica. I imena druga znana, Dubrovačkih kapetana, što potiču sa otoka, listaj' duga i široka. Među svima, Baburica, istaknu se dobra srca, sa svojijeh dobrih djela, iz svojega rodnog sela. A iz svijeta kad se vrati, on je dao sazidati, Gradski zvonik na Stradunu, zaslužuje počast punu. Ovdje mu se počast daje, nek mu spomen vječno traje, štoj činio za života, Dubrovnik i Kalamota.

Pučka spomen kronika

Spominjući prošle dane, i junake izabrane, i čuvene po selima, koje svako selo ima. U tom dijelu od Primorja, s Miholj-Krsta do Majkova, pa i dalje prema Gradu, imena se mnoga znadu. Jedna vrijedna, zanimljiva, druga smiješna i šaljiva, koje svako u imenu, čuva neku uspomenu. Najprije se sjetit valja, dva narodna pametara, koji pamte zgode stare, nek im spomen vječno traje. Prvog Pera Cvjetovića, s Majkovskijeh Kovačića, a drugoga Iva Giga, Slađanovskog živog libra. Obadva su bili oni, kao živi leksikoni, pričajući staru slavu, otimljuć je zaboravu. Dva će ova velikana, vječno živjet među nama, jerbo bez njih ove zgode, prekrile bi mrtve vode. Uspomene tih jarana, nek ostanu sredinama, da ih one prepričaju, i spomen im održaju. U selima ispod Tmora, i Banići i Podgora, i Trnova i Mravinjca, Republici bje konjica. Jahali su svoje konje, od Slanoga do Mironje, bjehu vojska takozvana, kavalerja Rustikana. Konjanici ti su stari, na sedlima i samarim, sačuvali tradiciju, svako selo, svog Deliju. Delija se naći mora, u svim selim od Primorja, čak i Serdar u nekijem, ovim selim Primorskijem. U Primorju te su časti, bile simbol stare vlasti, iz onijeh davnih dana, seoskijeh kapetana. Još je počast priznavana, imenima Deda, Bana, od Hrvatske i Zahumske, simboli su vlasti pučke. Ban je vladar najstariji, u Hrvatskoj tradiciji, a Dedo je u Zahumlju, Bogumilskog igro Dumu. Iz tih sela Primorskijeh, sve do dana današnjijeh, u Slanom si mogo vidjet, na konjima te Delije. Živ je primjer naših dana, Banićkoga Papricana, tog junaka na Doratu, sva ga naša sela pamtu. Tako isto Stankoviće, Gjaje, Vrance i Radiće, iz Mravince i Podgore, kako jašu niz Primorje. Sjetit ćej se čeljad stara, Jadrušića lijeričara, što je sviro Primorcima, po Primorskim dernecima. U Mravinci iza vrela, još ćeš naći Paču, Škera, i Bobića i Mozaru, Mata Roma, kuću staru. Mata Roma čuvenoga, štoj' bos išo do Slanoga, Dundo-Tete svakog zvao, kažu da je s konja pao. I ostao retardiran, al' je vazda bio miran, i siguran za poruke, da u prave dođu ruke. Sam Bog znade što sve bistri, svi na svijetu nijesmo isti, nekome se život smije, nekog crna tuga bije. Još je junak što se zove, Grando Jelić iz Trnove, koji kaza Papanima, đe je zvijezda materina. I ostali Trnovljani, đe no tutnje nakovani, prije nego svane zora, bude vilu navrh Tmora. Da pogleda do Žepine, što to rade ti Pavline, i Botice i Đurjani, Crnki, Zvone, Dedi, Bani. Tomašević, Šiševići, i Gunjine i Jelići, Gozdenice i Delije, takvih niđe bilo nije. Svi su oni u konjici, straža bili Republici, čuvajuci glavna ždrijela, Republike od rašćela. Na gomili zvanoj Šilo, slobode se barjak vio, s kojim narod od Primorja, vazda se je ponosio. Kraseći mu kršnu goru, što se spušta prema moru, niz prodolje od Banića, đe su kuce Kmetovića. Kraljvića, Mihovića, i Jelića i Monića, i Smrdelja i Mordžina, nekadašnjih vlastelina. Glumci, s Lisca i Mordžini, postadoše vlastelini, što pomorstvom od pučana, imena ćej postat slavna. Al ćej opet u pučane, Republike kad nestane, samo s grbom vlasteoskim, dočekat će naše dane. Pomoraca i ribara, koje pamti Janska mala, i Budima posestrima, u kantunu pod selima. Kručičana i Pavlina, i Doljana i Smokvina, Gjenerala i Glunčića, i Čučaka i Puzića. Ili Kola, ili Šola, iz Banića i iz Dola, i Konjuhe i Kobile, spominju ih morske vile. Ili Bega Mitrovića, ili Vlaha Kmetovića, što u svome radijusu, radili su o cirkusu. Ili Gašpa Gjenerala, či glas grmi, malom Janskom, ili Marka Kondenara, serenadu vali Slanjskom. Svi ti što su nabrojeni, bjehu vrijedni i čuveni, iz zaselka svaki svoga, i Primorja od Slanoga. Na redu je vala Slanjska, i ribarska mala Banjska, đe je trakhta i šabaka, i družina Miće Carka. I ribari na mrežice, Barabe i Sjekavice, i još braća Sibiljani, ti vječiti morovrani. Što su s Damom, s Papanikom, tresli valom svakolikom, uz Vlahana, uz Kužina, čuvenoga berikina. Il' čuvenih Maltežana, ispod greda od Postranja, Golušića, Stjepčevića, i Milića i Knežića. Ili Bagra i Beata, ili Šimu i Debata, Mrčevice i Smrdelje, Stražičiće i Ševelje. Ta imena i sad žive, i ponos su Slanjske rive, uz čuvene Miljkoviće, i zaselak Grguriće. Đe se bijelu dvori bijeli, đe su bili stari Škveri, selo starih kalafata, i meštara od zanata. Đe su kuće kapetanske, bile ponos vale Slanjske, Dolistića, Mrnarića, Ohmućević, Tasovčića. Kovačević, Mitrovića, Dobroslavić, Tomovića, Belemečić i Matića, Jerkovića i Milića. Kondenara i Mozara, sve imena to su stara, i još Bjanka i Bujaka, sa starijeh jedrenjaka. Bijeljahu se bijela platna, kad vremena bjehu zlatna, zlatno doba od pomorstva, đe od svega malo osta. Došla propast od pučine, Crnogorske paljevine, ostanula tužna slika, kad propade Republika. Pomalo se danas diže, al je tuga nova stiže, jer zaludu štos popravlja, kad se narod ne obnavlja. S Grgurića preko mora, uvala je Brnakova, đe gusarske stale barke, i sijevale puške šarke. Kud uskoci, put Trebinja, prošli Iva Senjanina, kud sa Jurom Daničićem, plijen iz Turske sagoniće. Uz tu valu put Grbljave, iduć Doce kroz Zaklane, srest si mogo Grbljavljane, i mazaka karavane. I na njima nošnja stara, ko daj' doba od gusara. Neki od te družbe stare, i bili su ljudeskare; ko što Ćelo Perušina, ili Moro Šćeputina, ili Brko Lemanica, ili Boso Sjekavica. Što su svojom snažurinom, prednjačili pred družinom, i još Biskup ili Papa, njihova stara klapa. Rajkovljani i Tutmani, i ostali Grbljavljani, uz Tešiju lijeričara, đej' od kola bila sala. Perušine i Mihine, Muse, Miške i Madine, Pitarević i Tepšiće, i Aksiće i Miliće. Budućnost ih mora znati, i vječno ih spominjati, pogotovo ljute rane, prvog rata žrtvovane. Za vrijeme Austrije, u šteluncim Goricije, Miću Papu iz Grbljave, sa Tirola i sa Piave. Što se tuko s žandarima, u vrijeme od režima, sa Primorskim kavgadžijom, Čepikućskim Rabadžijom. Što se vrati sa kolajnom, iz bitaka s Talijanom, i još mnoge iz Krajine, ta ih vojna ne spominje. Ostadoše bezimeni, kad dođoše bezkičmeni, što umejesto domovine, bijehu tuđe podrepine. Što za račun svoga džepa, puste zemlju da se cijepa, junaštvo im držeć nulom, i platega Zadrom, Pulom. Svi su ovi preko gaja, Bizarova bili raja, dok Tutmani ne kupiše, vlastelinstvo od gospara. Vremena se izmijeniše, dođe vrijeme od agrara, plemena se izdijeliše, usitni se zemlja stara. Imenima starog kova, kronika se kiti ova, koja evo protegla se, od Grbljave do Majkova. Đe je kita od plemića, Carevića, Kraljevića, Barbarusa, Vlahovića, i Stahora, Lobrovića. Ćuka, Kljunka i Grčića, Doga, Zeca i Ljubića, Pavličević, Cvjetovića, Radeljević, Popovića. I Lopina, Milovina, Lanzibata i Dolina, i Bujaka i Jemina, Peraica, Domaćina. I Tepšića i Martića, i Ćoića i Radića, uz imena neka nova, to je kita od Majkova. Jos kraina pamti naša, Oblizala i Bulaša, Gjenoviće i Janjiće, i Ćurčije i Matiće. I Cakala i Tantila, da im zemlja laka bila, dva junaka, dva čudaka, s Rožeškijeh podanaka. Đe se stara šala zove, "s Rožetića na Majkove", odkud skreće cesta bijela, za glavice Gornjih Sela. Kad Majkovske prođeš klance, i popneš se na gomile, pred tobom ćej bijele ruke, Gornja Sela da razšire. Bijele ruke, bijela sela, u te vale što su sjela, od jednoga do drugoga, vijuga se cesta bijela. Štoj' za brda Gornjoseljska, novi život donijela, kud je nekad s crnom dračom, ulica se uska plela. To su Gornja Sela zvana, iza brda poredana, koja kriju te glavice, s Osojnika do Riđice. Đe su Lokve i poila, kroz ta sela glavna bila, i torovi s rašćelima, na koje se murva svila. I starinska doskočica, kroz te klance i bogaze, u Riđici, riđa voda, u Mravincu, mravi laze. U Mrčevu, omrkoše, u Kliševu, poklekoše, u Gromači, progrmiše, a u Ljubču, obljubiše. Osojnik je na vrh glave, Gornjih Sela od tvrđave, što je krila razširila, s Osojnika do Gomila. Kud su nekad gojna stada, sa glavica i ograda, sagonjena na pojila, danas pusta pustoš vlada. Zjape klanci razvaljeni, ne čuje se zvono stada, niti pjesma čobanice, što za stadom pjeva mlada. A u selim život novi, nove kuće, nova zdanja, ko da nikad bilo nije, niti stada ni čobana. Gradski život na veliko, ušao je za glavice, nema više čobanice, niti glasa od lijerice. Što je nekad kroz ta sela, glasila se na sve strane, kroz strništa i plandišta, bare, kolom utabane. Niđe ne bje mladost življa, ni od linđa življeg kola, Gornjoselci prvi bjehu, balarini od Primorja. Pusta mladost Gornjih Sela, ponos svaki svome selu, pronosiše krz te vale, tradiciju ne uvelu. Koja živi kroz ta sela, posvetit joj pažnju valja, i otet je zaboravu, jer se više ne ponavlja. I njihove divne ljude, posvetit im spomen treba, za sve znane i neznane, jer zaborav pusti vreba. Za početi od Riđice, Bjelobrka rodnog sela, kojem biće i ostat će, uspomena neuvela. U Riđici Ljubišići, i Kovači i Dživići, Ivanović, Stjepovići, Simanići i Bronzići. I još Bijele i Bradare, obitelji to su stare, što na ovom donjem kraju, Gornjoseljske dane traju. Kad ostaviš Riđičane, Mravinjačke nać ćeš Bane, što Mravinjcu čine dio, đe je Bundžo glavni bio. Mravinjčani đe su stari, Bule, Mrse i Kotlari, Vodopije i Tičići, Barovići i Katići. Miljkovići, Baturini, Mravinjački balarini, đe su pusti dani kola, đe li lijera Osmanova. Kad je pusti da propjeva, čula se je do Mrčeva, Mrčevskoga budeć sina, bezrukoga balarina. Tuto Kandže što se zvao, sva je kola nadigrao, u svakom je mogo selu, kolo izvest za noć jednu. Svako kolo nadbalati, po čem će se spominjati. Još Mrčevsko kolo vode, i Banovci i Vojvode. Kosovići i Dživići, Šuljki, Hilje i Dupčići, i još mnogi iz tih vala, što ih rodna zemlja dala. Đe no živa vatra sijeva, nasred župe od Kliševa, đe Laptali i Vuleše, vremenu se odupriješe. Batinići i Pekete, ti čuvari zemlje svete, Buholovi sokolovi, i potomci Sekulovi. Selo Luke Batinića, druga Mijata Tomića, s Karapandžom iz Mrčeva, narodna ih pjesma pjeva. Što se vije iz komina, đe je Crna Vulešina, i ostale ljepotice, đe su dani od lijerice. Đe je Lampo i Makako, znao radit čudo svako, sve štoj' bilo naoposlo, okrenuti naopako. Ostaviti ovu braću, i popet se na Gromaču, vidjet Genda sa Gromače, što mu društvo bje najjače. I u kolu i na radu, sva ih Gornja Sela znadu, Matušiće, Moretiće, Skake, Gere, Batiniće. I Peruke i Radiše, s Gromačom se ponosiše, jako selo iz tih vala, što je divne ljude dala. Divnu kitu od mladosti, što po svijetu sije kosti, ostavivši svome selu, uspomenu ne uvelu. Ali tužnu zbog sudbine, nek im spomen ne ugine, neg' neka im vječno traje, dok na nebu sunce sjaje. Iza brijega Gromačkoga, eto dola Ljubačkoga, Ljubačkom su u dolini, Špikule i Musladini. I ostali Ljubačani, s Gornjim Selim povezani, primaknuti u zasoju, i Orašcu i Zatonu. Al su Gornjih Sela dio, Osojnik ih nadvisio, kojeg krije kršna gora, sa selima od Osoja. Đe Burini i Tomaši, bjehu glavni tamburaši, i još mnogi njima slični, ti Osočki ljudi dični. Ponos sela od zamorja, što kraj čine od Primorja, s Osojnika do Bistrine, što Primorje naše čine.

Primorski život i običaji

Od svih Božjih profesija, težačka je najtežija, motikama motikaju, dikelama dikelaju. Da se samo u predahu, nađu s batom u zamahu, starcu stancu na vrh glave, ili s kosom oko trave. Ili s kljunom od mašklina, oko kreka od somina, da do novog trapa dođe, stvori nova krčevina. Što Primorcu život daje, i sčijem se uzdržaje, jer od rada i života, vazdaj' posla bilo dosta. Pjevalo se, zvonilo se, psovalo se, molilo se, kad mu posli nebi išli, svi bi Sveci s neba sišli. Kad bi mazge tovarili, blago muzli i hranili, i o kišu i o sušu, griješili su jadnu dušu. O zakone govermenta, štoj krv siso jadnog kmeta, za sve ono što gaj' bilo, za što znoj se krvav lilo. Teškob' jadnom duši bilo, često bi jom prekipilo, pa bi jadan s jada toga, i na samog puho Boga. Jopet dođi promišljena, boljaj nego namišljena, njemu bi se okretao, i Svece mu svetkovao. Činio mu pročesjune, i palio kanđelune, a u trudna predvečerja, doba Zdrave od Marije. Tad bi žamor po kominim, žamorio Rozarije. Zno je dobro razlikovat, što je pravo, što je krivo. I na neki svoj se način, tako Bogu oduživo, i stijem se skontentavo, bolje vrijeme izčekivo. Zimi lozu rezalo se, i masline čistilo se, u proljeće da se sadi, i kopaju vinogradi. Sve do ranih ljetnih dana, sumporanja, polijevanja, kad bi bure marčanice, znale slomit sve mladice. Slomit volju u težaka, ta prirodna sila jaka, kad ga tresu zadnje bure, i poslovi od verdure. Težaku su dugi dani, tvrdi dlani izpucani, jer ga teški posli gone, dok ne počne prekopodne. Na Krstov-Dan to se znade, kad se glavni posli srade, ali ove zadnje Bure, kad bi gruhle u arbule. Strah i trepet pomorcima, što bi stali u portima, njih se vazda spominjalo, od kad se je navegalo. Njih i mijenu Septembrinu, ne izlazi na pučinu, ne raspinji jedra bijela, jer ti nećej ostat cijela. Al' ih bilo od kuradža, kakve majka malo rađa, ti si mogo čuti njega; "Ko stroliga ne navega. " Takvi svoj su poso znali, i po Buri burdižali, hrvali se s Levantima, s Boke False do Jakina. Da iz onih dođu strana, kad zapuha Tramuntana, il' čekali Majstral ljetni, vraćajuć se doma sretni. Dolazili krušni, rušni, ne bjehu im dani sušni, ko težaku što su bili, ljetinu mu odnosili. Il' ribarim hladni dani, kad su zglobi smrzavani, po postama od šabake, prošli muke svakojake. Što bi s ribom po selima, s kašetama na leđima, pošli činit provijandu, za bobicu i bevandu. Dab u kakvom zavjetrini, potlje muka po pučini, na spjadžuri uz klisuru, napravili lešaduru. Pričajući svoje jade, što ih svaki ribar znade, o noćima ispod svijeće, kad u mrežu riba neće. O napasti od Dupina, štetu čineć ribarima, gdje on svoga nađe dijela, ne ostaje mreža cijela. Il' o sreći od ulova, što je rijetka ribarova, kad rog trubi pod ribarski, kad se pjeva starosvatski. Kad udari žega ljetna, tad navale čeljad sretna, u Primorje na kupanje, a Primorac žito žanje. Po škrapama, dolovima, i vrše ga sa konjima, u to doba po selima, sva su čeljad po gumnima. Gdje u znoju i prašini, tvrdo rade na ljetini, uz vršaje i pahanje, nema mjesta za kupanje. Nije da on nebi znao, koristiti uživanje, al' ga težak poso goni, i težačko rabotanje. Kad je žetva sigurana, čeka zemlja izpucana, da se gruna po strnini, po toj žegi i vrućini. Dikelama grunje valja, za proljeće zemlju spravlja, il' se grade razvaline, il' se čisti pod masline. I dižu se s doca drače, da ih bude kupit lakše, tako Dana do Ivanja, i stadžona od trganja. Do Ivana Glavosjeka, kad ga novi poso čeka, spravlja badnje, žetke, bačve, bere smokve i rogače. A kad Mala Gospa prođe, i trganje na red dođe, pa do svetog Jeronima, on već novog vina ima. Počne stadžon novog vina, i kupljenje od maslina, počne sjetva da se sije, i pečenje od rakije. Blagodati od jeseni, počne mladost da se ženi, a od Dana od Mratinja, siđu Vlasi s volovima. Raziđu se po selima, da zarade zaitina, vidiš tada Hercegovce, s volovima orat doce. Ko god ima napolicu, sagoni je na zimnicu, čim dočeka buru prvu, kolje brave u pastrvu. Od maslina počne branje, novog vina pretakanje, kad se kopa, kad se sije, dimi koto od rakije. Masline se i maginje, skapulaju prije zime, taj dar Božji od prirode, zvan Intrata, kada rode. A kada im roda nije, teško zimu čekatije, jer je tada svega manje, teškoj' gledat prazne stranje. Al Primorac naviko je, na sve muke i nevolje, pa će probit zemlju treću, da za sebe nađe sreću. U težaka tako ti je, sigurno mu ništa nije, da Intrata sigurna je, živio bi veselije. Ali ona muči dušu, i odnosi snene noći, kad se teška briga brine, kad se neda sklopit oči. Uz oganj bi tada sjeli, spominjali Božić bijeli, koji da je na vratima, i za njime crna zima. Sve do dana studenijeh, i blagdana Svi Svetijeh, kad se počne drva brati, i za zimu pripremati. Pa do dana Nikolina, kad se kolje kaštradina, kad ćej ljudi u Badnjake, a uveče, za opanke. Jer su zato noći ove, svak za Božić treba nove, a žene ćej vunu presti, il' ćej nove bječve plesti. Svi ti posli što se rade, i sav život što se traje, to sve skupa vezano je, uz narodne običaje. Koji vjerno život prate, i težačke muke krate, pa ćej kazat stvari mnoge, pa neka se one pamte. Dođe jesen i Svi Svete, vrijeme Briške i Tresete, dođe vrijeme novog vina, vrijeme sijela i komina. Kad se bačve načimaju, nova vina provivaju, kad bi znali mokri brati, starosvatski zapjevati. Pa bi bila opjevana, festa prvog zimskog dana. Ponekad su na Svisvete, kola bila zametana. A na drugog studenoga, spomen dana od mrtvoga, kad su mrtvim zadužbine, kapitula bratovštine. Kad im se pale svijeće, i grobovi kite cvijećem, pokojni su spominjani, i opijelom opjevani. A o plačni onaj dane, iz pepela kad ustane, grešni čovjek da se sudi, milostiv mu Bože budi. O Isuse prosti svima, pokoj vječni, daruj njima. I još spomen s luminima, odavo se pokojnima. Onda dođe Sveta Kate, kažu prigrij k ognju gnjate, drugi kažu kokošica, mjesec dana do Božića. Al' svi znadu da će mati, na nju prikle izprigati, počet će se kolendati, i Badnjake spominjati. Tako dani kolendanja, do Badnjega traju dana, pečenica kad se kolje, i lovorom kiti polje. S lovorikom i brštanom, sve osvane korunano, kuće, staje, ložđa žita, kitila je lovor kita. Na badnjak se rano rani, jer blagdana stižu dani, kad se pale krušne peći, stoki grm se ide sjeći. Kolenda se na sve strane, sve su vale razpjevane, čuješ uz zvuk kosjerića; "U Božića, tri nožića. " A iz druge čuješ luke; "Na tri grane, tri jabuke. " A popodne, to se znalo, za Božić se pripremalo. Klala se je šiljegvica, pripremala pečenica, bor se stavljo i česnica, ta Božićna veselica. A na Badnje predvečerje, kad sve bude zgotovljeno, majka će se pobrinuti, da sve bude okađeno. Naći će se za popretom, sa starijem skandaletom, sa tamjanom na žeravi, svetom vodom u kikari. Proći sve će prostorije, oko kuće i avlije, okadit ih i poškropit, i ovako za njih molit. "Tamjan kadi, voda brani, Otac i Sin i Duh Sveti. " Taj blagoslov od starina, djeli ruka materina. I moli se za dom stari, da ga čuva hudih stvari, tako ona oko kuće, dok ne puknu prve puške. Kad će otac sa Badnjakom, kao starim topužnjakom, pojavit se na vratima, i čestitat domaćima. Ovoj kući dobar veče, čestito vam Badnje Veče, i Badnjak će pristaviti, lovorom ga okititi. I prelit ga crnim vincom, posut solim i pšenicom, jer su taki običaji, koji su se održali. Te su stare redikule, činile im mirakule, u koje se vjerovalo, i s kojim se pomagalo. Onda će se večerati, pa ćej mladi kolendati, a majka će spremit dare, za pričekat kolendare. U Prosincu ljutom zmaju, godina se bliži kraju, kad će počet nova zima, koja oštre zube ima. Vjetar njihat gole grane, dim se dimit na sve strane, kad će iskat zeko nanu, more pjenit pjenu slanu. Tada u te dane grube, Anđeli ćej da zatrube, da navijeste radost svjetu, Betlehemskom o djetetu. Da je blagdan od Božića, glavna festa od godišta, da će u tom Svetom Noći, mir na zemlju ljudim doći. Festa počne s Badnjim Danom, počet će se s postnom hranom, sa kuhanjem bakaljara, i priganjem od prikala. Ta je hrana Badnjeg Dana, u užance uzidana, jer stom hranom dane ove, služilo se niz Primorje. Badnju večer od sumraka, grmi vatra iz pušaka, plamti oganj od Badnjaka, vesela je duša svaka. Kolenda se svukud čuje, i noć svetu navješćuje, od večera već satima, smjenjuju se na vratima. Kolendari s pjesmom starom, za Božićnim vapeć darom, prije neg ćeš jednim dati, drugi ćej ti zapjevati. "Ovoj kući dobar večer, čestito vam Badnje veče. Došli smo vam kolendati, ovim dvorim hvale dati. Mi smo došli preko žala, u karoci od gospara. Obili smo vode, gore, dok smo našli ove dvore. Pred dvorom vam bor zeleni, navrh njega orle sjedi. Kako orle krilim trese, opadaju zlatne rese. Vi pošljite sluge vaše, da napune ćese naše. Mi vam puno ne prosimo, mi bisaka ne nosimo. Vranih konja ne gonimo, već mijendela i oraha, i žutijeh naranača, i mantale jednu peču. Da vam Bog da bolju sreću, malo vina u bocunu, što hranite u kantunu, kad vam dođu prijatelji. Da rečemo viva, viva, domaćice bila živa, domaćine ti uživaj, kolendare ti darivaj. Ako Bogda s novog ljeta, da stečete novog zeta, to vam bila čast i dika, vašoj kćeri vjerenika. Sad smo došli od Mihina, oni su nam dali vina, a u tetke Perovače, đevenice i pogače. Spominjemo ljude vrijedne, nemoj te nas pustit žedne. " Tako su se zabavljali, suhim voćem darivali. Skupili bi suhog voća, pa u crkvu na ponoća, bez ferala i bez svijeće, tamo da se pjeva Pijeće. Pred crkvom bi uz Badnjake, pale šale svakojake, a u crkvi od svetišta; "U Sve Vrijeme od Godišta. " Grmjela bi pjesma stara, i bez popa sa oltara, svak bi pjevo kakoj' znao, da bi Bogu hvalu dao. Slavilo se Božjeg Sina, sa ljubljenjem od Bambina, častila se Sveta Kruna, pa bi crkva bila puna. Jer bi došli iz daleka, sbog ponoćnog tog dočeka, ko i oni iz blizine, kojih nikad vidjet nije. Po ponoćki, čestitanje, pa put doma uz pjevanje, svrćuć uz put na partiju, suhe smokve i rakiju. Kasno bi se išlo leći, otac moro meso peći, pa bi u peć ložit stao, da bi meso izpekao. Jer Božićna pečenica, kao svijeća i česnica, na trpezi mora biti, snjima Božić proslaviti. Jerbo bez njih Božić nije, te su stvari najglavnije, Božić-ručak bio glavni, vazda rado spominjani. Imao je svoje čari, sbog posebnih ovih stvari, najprva je pečenica, krsna svijeća i česnica. Lovorikom zakićena, ornamentim ukrašena, a svijeću bi voštanicu, zadjenuli u pšenicu. Na polnoćki posvećenu, s njom u času napunjenu. Za taj ručak i obrede, vežu priče i legende. Što u ljudsko srce dira, svak bi svoga našo mira. Popodne bi kroza sela, igralo se na mijendela. Penjala bi djeca grade, s vrućom željom da zarade, onda nakon igre svake, brojila bi djeca take. Kako se je zvalo pare, po užanci igre stare. U Božićne još obrede, spadale su i kolende. Suhe smokve probadane, na maslinu nanizane, u jabuku zađedene, za darove namijenjene. Snjima se je darivalo, Novo Ljeto čestitalo, najprvi dan od godišta, kojeg slijede Vodokršta. Najzadnji su Vodokršti, kad se sveta voda krsti, i iz crkve doma nosi, i baština snjome škropi. Kad se pjeva zadnje pijeće, i Božićno glođe pleće, i čita se lopatica, što će donijet godinica. POgađa se nad tim znakom, i Badnjaka nad ugarkom, jer je ovo zadnja fraja, Božićnoga ugođaja. Još ćej doći druge feste, i objedi od menestre, častit će se rujnim vinom, i gostiti kaštradinom. Al bez onog svetog sjaja, Božićnoga ugođaja, jer je vrijeme od Božića, najglavnije od godišća. On se cijelo ljeto čeka, zanj se dođe iz daleka. Po Božiću drugog dana, pusta mladost razigrana. Započet će zimsko kolo, u popodne Stjepanovo, Stjepan-danom počelo bi, na Poklade svršilo bi. To je vrijeme od divote, svakog sveca i subote, Linđo balo po selima, bio ponos Primorcima. Tu se mladost okupljala, i u kolu uživala, Sveti Vlaho, Kandelora, bili glavni dani kola. Kad gotovo ne prestanu, ni po noći ni po danu. Za Primorska sva je mjesta, Sveti Vlaho bio festa. Ujutro bi bratovštine, sve pod barjak izkupile, užanca je bila stara, svako selo barjaktara. Pa bi ovi sokolovi, obukli se ko svatovi, pred njima bi u špalire, postavili mušketire. Što ćej vatrom iz pušaka, slavit festu Svetog Vlaha, u povorci do Slanoga, da pozdrave parča svoga. Pred kojim ćej počast dati, i barjake izvijati, oni što su bliže Gradu, išli u Grad na paradu. S barjacima na Stradunu, u svečanom pročesjunu, što je bila divna slika, raskoš starog Dubrovnika. I Primorje bliže Stona, svoga parča i patrona, častila je s barjacima, ta Primorska sva krajina. Pa to bješe divna slika, ko daj' živa Republika, Svetog Vlaha do Poklada, počela bi maškarada. Dok s Završnim Karnavalim, završili nebi bali, a onda bi Srijeda Čista, očistila mnoge stvari. A najviše od ljubavi, rođenijeh na zabavi, sve je bilo zabranjeno, u vrijeme Korizmeno. Dani posta i nemrsa, durali bi do Uskrsa, Velika bi Setimana, rado bila dočekana. Kad bi cure cijelog kraja, prihvatile pengat jaja, i mastit ih za Uskrsa, kad se soldim na njih puca. Tad bi poma i maslina, nosila se po baštinam, a u dane Svete Muke, majčine bi opet ruke. Pripremale bakaljare, i prikle bi isprigale, po zakonu Svetog Posta, od starine kako osta. Pa bi ove poslastice, zavonjale kroz ulice, kroz te dane Kalvarije, pa do zvona od Glorije. Kad bi ono zvonit stalo, u cvijeću se umivalo, i žego se oganj novi, u čas danaj Uskrsovih. Igralo se sa jajima, na seoskim prijelazima, ispred crkve i kroz selo, bilo živo i veselo. Najposlije za ta jaja, uveče bi bila fraja, gdje bi pala stara pjesma, i ulica bila tijesna. Spominjući doživljaje, i narodne običaje, za Uskrsna rekoh jaja, i priganje od prikala. Jaja bila za Uskrsa, dok bi prikle više puta, Sveta Kate, to se znalo, i za njome Badnjim Danom. Pa Četvrtka Velikoga, i Grgura mahnjitoga, kad obično pušu Bure, i Marčane skontradure. U one su stare danke, prikle išle prigat Banjke, u Prhinjac na Grgura, dok im nije skontradura. Skotrljala do u more, te kamene Grgurove, pod Racem ih i sad zovu, Na Kamenu Grgurovu. Podvodna je to litica, za kamenom od Prhinjca, koja bješe nekad sveta, sbog adeta il' zavjeta. Opasna je sada seka, ribarima za oseka, ako pažnju ne obrati, barku može nasukati. Potreba je od detalja, jer se ovo zaboravlja, da ga barem ovdje stavlja, jer se više ne ponavlja. Još tih dana marčanijeh, bilo Ponat nazvanijeh, To je Josip, Luncijata, kad se iglom ne barata. Jer je bila proverbija, da te može ujest zmija, kada znadu puhnut Bure, i učinit skontradure. Koje morsku površinu, pretvaraju u prašinu, pa umjesto u Proljeće, sa crnom se zimom sreće. Od Uskrsa do Spasova, nema kola ni svatova, to je vrijeme mirovanja, potlje zimskog zimovanja. Već će počet od Jurjeva, da se živi, da se pjeva, kad se gora zazeleni, i livada zarumeni. Kad bi djeca ranom zorom, skupila se za prozorom, kako im je obećano, da će Jurja viđet rano. Sve bi svoje male sile, u tu pažnju sakupile, da im opet ne uteknu, kad projezdri na Zelenku. Al' bi bila skontentana, ljubičicom Jurjev dana, prvog cvijeća od proljeća, što za mladost znači sreća. Potlje zimskog mirovanja, dođu dani od pjevanja, dani kad se život budi, srce hoće slomit grudi. Zavonja se lovorika, podražije kapinika, žute žuke rascvjetane, pelin plavi, na sve strane. Sa njima se miješa cmilje, zlatne kose, bjele vile, te Božije blagodati, nije lako izdržati. To su dani od napasti, kad se ljubav počne krasti, i misliti o festama, i mladijem nevjestama. Koje počnu vrćet repom, u ovome dobu lijepom, kad sve blista od života, i miriše od ljepota. I naš ovaj kamen sivi, pozlati se i oživi, kamol' nećej srca mlada, kad ih ovaj miris svlada. Djevojke ćej propjevati, ljubicu ćej spominjati, daj' ljubica sama rekla, da je prvi cvijet od ljeta. Da su znale djevojčice, što je cvijet od ljubice, sve bi cvijeće pokidale, a ljubicu zalijevale. Sdruge strane u Dubravi, čut ćes pjesmu od ljubavi; procvale su ljubičice, da ih beru djevojčice. Svaka bere dragu svome, a ja jadna nemam kome. Jedna sjetna, druga mila, takva nam je mladost bila. I na radu i u kolu, spominjući svoga lolu. To pjevanje staro divno, za mnoge je primitivno. Al' kad nesta tog melosa, nesta časti i ponosa, zamijeni ga čamotinja, i duševna sirotinja. Nesta pjesme, nesta kola, nesta šarma, od Primorja. Feste počnu s Duhovima, počne linđo po selima, Spasov Danak s mladim sirom, s novim medom što se ijo. Po neđe bi znalo kolo, zaigrati na Spasovo, al' obično s Duhovima, počelo bi po selima. Ljetne feste festidžati, preko ognja preskakati, granalo se i pjevalo, s čežnjom ljubav spominjalo. Prva festa od Primorja, Svetoj' Trojstvo od Majkova, za njim dođu Korosante, s bijelim cvijećem posipate. Pa Petrov Dan i Ivanje, preko ognja preskakanje, kad se starom u obredu, prelazilo u legendu. Najviše se u Grbjavi, preskakanjem festa slavi, tuj su ognji Petrovdanski, bili simbol nadzemaljski. Antikoga vjerovanja, u tom selu sačuvana, gdje zaselak ima svaki, svoj žrtvenik Petrovdanski. Za koji se mnogo prije, bralo granje od makije, navukli bi od smrečine, kao kanap od klačine. Pa se znalo u toj noći, preskakati do ponoći, inadit se usto valja, či će oganj dulje trajat. Običaj je uz to bio, Dub da bi se nakitio, koji bi se zapalio, kad bi obred zavrsio. Malo dalje u gomilu, zabili bi kakvu bilju, pa granama od smrečine, i šarene karte fine. Kitio se Dub zeleni, simbol staroj uspomeni. Još sve ove običaje, pratile su pjesme stare. Što uz staru melodiku, imale su simboliku, što za povijest mnogo znači, ne smiju se zaobaći. Iako će teško biti, u ovo ih uklopiti, sbog starine ja ih štujem, ove redke posvećujem. Te su stare pjesme ove, pjevale se kroz Majkove, kako smo ih slušat znali, kad smo oganj preskakali.

• IVANDANJSKE I PETROVDANSKE BALADE

Budila, budila, mati Ivana, uoči, uoči, dana Ivanja, ustani, ustani, sine Ivane, tvoje je, tvoje je, društvo ustalo, otišlo, otišlo, u lov u gore, a tvoja, a tvoja, ljuba u polje, nemogu, nemogu, majko majčice, vještice, vještice, srce izjele, a znašli, a znašli, sine kojesu, ti si mi, ti si mi, majko najprva, za tobom, za tobom, sele starija.

• CVJETALO CVIJEĆE PETROVO

Cvjetalo, cvjetalo, cvijeće Petrovo, brala ga, brala ga, Mare vjerena, u skut ga, u skut ga, majci metala, majka jom, majka jom, cvijeće razmeće, ostavi, ostavi, majko majčice, zašto mi, zašto mi, cvijeće razmećeš, to su mi, to su mi, kite i vite, mojemu, mojemu, dragu savite.

• STARA PJESMA O KOLU

Pod onom, pod onom, gorom zelenom, malo se, malo se, selo vidjelo, u selu, u selu, kolo igralo, u kolu, u kolu, bila djevojka, u struku, u struku, tanka visoka, u licu, u licu, bijela rumena, ono je, ono je, moja djevojka, sva moja, sva moja, kola igrala, sve moje, sve moje, pjesme pjevala, ono je, ono je, moja djevojka. A jedna, a jedna, stala za kolom, ko bijela, ko bijela, vila za gorom, zašto ti, zašto ti, mlada ne igraš, oli ti, oli ti, dragog neimaš, ja mlada, ja mlada, dragog ne imam, u kolu, u kolu, mlada ne igram, ja kad sam, ja kad sam, dragog imala, u kolu, u kolu, ja sam igrala, u kolu, u kolu, prva i zadnja.

To su pjesme te antike, običaja starih slike, pjevalo se i igralo, veselilo i balalo. Kad bi došli ljetni sveci, ljetne feste i derneci, kad na festam po selima, balalo se po gumnima. Kad se mladost razveseli, kad se bijeli rekam bijeli, kolovođa kolom vlada, okreće se cura mlada. S kolovođom ispred glumca, u lijericu glumac kuca, dok ne počne hvatat pare, i komande vladat stare.

• PRIMORSKO KOLO LINĐO (POSKOČICA)

I otvori glumče, i upadaj momče. I podigni gundilo, ono te udrilo. Imaš i komu, rodu svomu. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, nedaj joj mira. Djevojku za ruku, rumenu jabuku. I daj jom vjetra, odmah smjesta. Izvijom kosti, Bog ćeti prosti. I po tri puta, bijela skuta. Naokolo glumca, i mati je rodila, za kola goila. Kažijom gaće, rekla je daće, ma neznam kad će, slagat će more. Danu more, ko more. Ko ne more, fora napolje brate. I dosta je loma, nije cura goma. Zagrli je odma, vodi je doma. Zagrli poljubi, rani obilježi. Vozi nosi, lijera te nosi. Nemoj zbijat, ni nabijat. Imate mjesta, da vas je dvjesta. I poslušaj glumca, kako ti kuca, i kako ti sviri, mladiću mili. I stani mi pani, komandu mi pazi. I tenca mi senca, pusti curu s mjesta. I prekini glumče, i poslušaj momče. Ruke niza se, curu predase. Tri put skoči, na jednoj ploči. Pogledaj curi, crne oči. Cura će momka, u oba oka. Lijeru pod nogu, noge ćej same. Frankaj mi srijedu, i poslušaj lijeru. Srijeda je moja, cura je tvoja. I poslušaj glumca, kako ti kuca. Čuvaj mi linđa, on ti je dika. Bati mi kolo, s istijem hodom. Mladiću lijepi, što ću ti rijeti. I sastavi plesku, o ruku desnu. Pleska, pleska, svaka ženska. I ja velju neka, neka, to je naša mladost stekla. I dosta je pleske, ne čini treske. Hvati se ženske, grli se snjom. Mladiću moj, do ovega dana godina je dana. Tornjaj mi kolo, s istijem hodom, kreni životom, s ruke na ruku-s duše na dušu. Premetni mi dušicu, pod lijevu ručicu. I ponesi vilu, na lijevome krilu. Culjaj ljuljaj, vozi nosi. Nemoj šeta, ni ometa. Čuvaj druga, pokraj tebe. On će tebe, kao sebe. I poslušaj linđa, kako ti svira. Srce ti dira, mladosti mila. Denu more linđo, sviraj mi krilo, slabo je bilo. Moglo je bolje, kolo je moje. Krili, krili, brate mili. Suči seko, na popreko. I dosta je krila, platićemo linđa. Denu more počini, linđo prekini. Počini, oduši, košulju osuši. Druga runda, istog čuda. I bala, bala, kolu hvala.

To je dio Linđa toga, čuvenoga Primorskoga, što se balo po selima, i Primorskim dernecima. Prvi dernek Primoraca, bila Gospa od Orašca, gdje bi cijela Gornja Sela, Pod Platanom kolo vela. Gornja Sela s Majkovcima, i ostalim Primorcima, što u grupam po selima, jahali bi na konjima. Pa to bješe divna slika, vidjet grupe konjanika, i zanjima puno svijeta, hrleć gospi od zavjeta. A na Stonjskog Liberana, tuj bi cijela donja strana, s Ponikovcim i Doljanim, u kolima pod platanim. Smokovljani, Visočani, Topoljani i Ošljani, sve bi živo niz Bistrinu, pa u Stonsku hladovinu. Tad bi mlade Topoljanke, Smokovljanke i Ošljanke, ostavljale svoja stada, pa do Stona sišle grada. Što su bile kao vile, što bi dernek začinile, sa Rudina pa do Kleka, bile kita od derneka. U Slanomu na Osidža, svako selo svoga linđa, u Slano bi sve se slilo, i tuj bi se dernečilo. Trgovci bi sa svih strana, navalili sa mazgama, sa konjima i živinom, otočani s rujnim vinom. Sa dinjama Suđurani, s jabukama Dubravljani, na sve strane pečenica, i lijerica dangubica. Prodavača stala dreka, to bje slika od derneka, gdje su oni lijepi dani, gdje li momci nagizdani. Što su slavu o selima, pronosili dernecima, đe su oni uz lijerice, okretali Primorčice. U Slanomu pod murvama, u skupijem kotulama, gdje su prsa puna zlata, gdje ubrusci oko vrata. Gdje ubrusci i kikini, gdjeli zlatni kolarini, s te mladosti i ljepote, i tih zlatnih pontapeta. Svaka od njih sličila je, ko daj' gospa od zavjeta, toj' užanca bila stara, stara slika od pazara. Koju novo doba sruši, i na svojoj ima duši. Tako prođu ljetne feste, dođu dani od nevjeste. Dođe jesen blagodatna, od godine doba zlatna, zlatno doba od godne, i jematva od ljetine. Kad se pune uljem pila, kad se sidri Morska Vila, kad vrijes cvjeta pokraj puta, puca ouška od saluta. Kad se mladi momci žene, da dom stari ne uvene, dajući mu život novi, svukud kita i svatovi. Pred svatovim barjaktari, starosvatski svat će stari; "Da rečemo ujme Boga, da nam bude u čas dobra. " Stari svat je po ulicam, nazdravljao na zdravicam; "Ovud' svati prohodili, i nevjeste provodili. " Zdravice im iznosili; "zdravo bili, vino pili, od godine do godine, a od jedne do stotine. " Sve dok bila Božja volja, da ste zdravo braćo moja, bijelim grlim kroz družinu, pripjevao domaćinu. Domaćina Banom zvao, sve mu časti spominjao, a pred kućom domaćina, čekale ih na vratima. Sa kiticam pjevalice, obučene u kitice, svatovim ćej zapjevati, što ćemo im darovati. Svakom svatu po kiticu, đuvegliji vjerenicu, svatovski su običaji, sa prosidbom počimali. Kad je cura izprošena, za mladića zaručena, tad bi išli na prstene, uz češćele nakićene. I u njima padišpanji, i prsteni nanizani, i darovi za put prvi, starom svekru i svekrvi. Koje će im neve dati, stat u kući pomagati. Objed bio s obje strane, i dogovor za vjenčanje. Tako dvije obitelji, postale bi prijatelji, od prosdbe do jeseni, kad je vrijeme da se ženi. Vrijeme kad se na pir zove, kupi kitu i svatove, i na kuću barjak stavlja, nek zna da se, pir pripravlja. Kruna svega, nošnja stara, cvijet narodnih običaja, crven kapa s perjanicom, i jačerma s zlatnom žicom. Zlatne toke po prsima, pusta srma po leđima, pas svileni s sindžirima, ukras divni Primorcima. Sa svilajom i pulsatom, lik s junakom i sa svatom, za svilajom mala puška, nekadašnja snaga muška. Danas s salvom služi taka, za svatova i badnjaka, a do nje je stari znanac, ljuti Handžar Bjelopasac. Či su zubi na granici, straža bili Republici, danas stvari od muzeja, narodna ih pjesma pjeva; i spominje one dane, Bijelopascim prošarane. Eto to je slika ova, običaja od svatova; što ih pamti mladost moja, a iz župe od Majkova. Toliko bi mogo dati, što se sjećam i što pamtim; iz mojijeh mladih dana, Primorskoga pirovanja. Sve se isto svukud zvalo, i isto se pirovalo; možda s malim razlikama, u nekijem sredinama. Kola, sijela, linđa, feste, i pirove od nevjeste; držale su sve sredine, s Osojnika do Bistrine. Divno biše niz Primorje, viđet kitu i svatove. Pogotovo kad bi njima, bilo jahat na konjima. Viđet bilo svitu takvu, ko da gledaš Sinsku alku. Pa kako je ne spominjat, novo vrijeme ne proklinjat, što dokrajči tu ljepotu, stvori bezdan u životu. Nošnja stara po selima, jednaka je Majkovima, i svatovski običaji, osim mjesta na obali. Što vezaše tradiciju, uz građansku mizeriju, pa u zadnje i sva sela, tom se bijedom zaodjela. Nema više čina svetih, ni nevjesta u laneti, ko princeze što su prave, zlatnim vijencom oko glave. U dom novi ulazile, sunce u njeg unosile, da mu staru lozu spase, da mu vatru ne ugase. Danas sve to važno nije, ništa nema ko i prije, bijela kuga selo bije, iz te nove mizerije. Ne poštuju prošla ljeta, nema plača od djeteta, struja, voda, što to vrijedi, ko će sve to da naslijedi. Priroda se ne poštuje, pa se ona osvećuje, pa će svega da nestane, na takve smo spali grane. Te svetinje iz prošlosti, sačuvajmo budućnosti, da nas nebi ona klela, crne dane donijela. Uz ostalo što imamo, stare pjesme sačuvajmo, jer je kroz njih dosta toga, sačuvano povjestnoga. Čuvat treba ko svetinje, stare pjesme i pjesnike, što su bdjeli nad slobodom, naše stare Republike. Što u one davne dane, pjevahu joj pjesme slavne, po čemu se danas znade, kakvej' teške prošla dane. Dab' u Jadran davno bila, potonula Venecija, o Hrvatske da se žali, more Otomansko ne razbija. I ostale što su sjali, kroz vjekove našem rodu, budili ga iz sna smrti, i putili na slobodu. Bili plamen od života, sijali mu sveto sjeme, još i danas nove ljude, čut ćeš pjevat stare teme. Srce jednoć mora planut, za sav život, za sve dane, mora jednoć poslin tuge, vjetar nosit naše lađe. Il' o Lađi Zvonimira, kojoj Nazor dade krila, što je prošla kroz vjekove, teške bure i oluje. Na žalu je nasukana, razbijena, al' još tu je, ko i drugi od nacije, sve do dana današnjijeh. Što su stali na braniku, od sna smrti budili je, ne ko ljudi politički, što od svoga dalje nosa. Ne viđeše snagu zemlje, stare časti i ponosa, niti u nju vjerovahu, tuđinu se uticahu. Pa su iz te mizerije, njene vječne tragedije, dok pjesnici uz nju stahu, imenom je pravim zvahu. I bijahu vječna zublja, narodnoga rodoljublja, čuvajući staro ime, Lijepe Naše Domovine. Danas nije ko i prije, niti treba da se krije, jer kroz pjesme rodoljubne, diše duša od nacije. Nacija je narod cijeli, sama sebi, svoj svijet bijeli, koja živi vjekovima, na svojijem prostorima. Svaka svojoj sreći teži, i od težkog ropstva bježi, al' nemože pobjeć svaka, koja nije dosta jaka. Zato teške traje dane, po drugomu diktirane, naša bješe takve sreće, iz stoljeća u stoljeće. Sudbina jom bješe siva, al' ostade ipak živa, kroz sve bure i oluje, na žalu je, al' još tuje. Čuvalo je kroz vjekove, do u naše dane ove, sveto čuvstvo u srcima, dano svima narodima. Al' nad njime treba bdjeti, ko Amanet čuvat sveti, da ga nebi preoteli, život laki i nezreli. Jer nacije bolje sreće, kojim drugčje cvjeta cvijeće, jer imaju svoju vladu, one tuđu zemlju kradu. Pa umjesto Božjeg dara, na zemlji se haos stvara, i narodi mnogi pate, i krvavi, rati rate. Mjesto mira, blagostanja, da svak svog se drži panja, i svak svoju vodu pije, uz ognjište svoje grije. Nebi bilo zla na svijetu, sve bi bilo veselije, pa bi bilo divno gledat, sreću svake od nacije.

Etničko-povijesni dio

Primorje je s Konavlima, naseljeno Hrvatima, i ostade tako stalno, s ničim nije izmiješano. Ko što Duklja i Travunja, što s Primorjem skupa biše, al kroz žrvanj od vjekova, podpuno se izmijeniše. Ostade im jezik sličan, i poneki običaji, a porijekla ko das' stide, ili im se ono taji. Ovo nijesu proročanstva, ovim donjim krajevima, nego živa svjedočanstva, "libra" popa Dukljanina. Što zapisa davno prije, ono što se danas krije, da to piše u to vrijeme, njega nitko tjero nije. Nit je kakav račun imo, od Crvene Kroacije, ko što danas historici, što za račun politici. Igraju se falso s njome, i snjom love u mutnome, danas novi filozofi, novu povijest izmišljaju. I starijem pokrainam, imena se nova daju, ko to njima pravo daje, da vrijeđaju osjećaje. Kad neznadu ko su što su, niti ništa o ponosu, sto godina to barbarstvo, u svoje ga gura carstvo. Al Primorac o sebi je, tako stoji milenije, kroz to čislo od povijesti, nasrtaji bjehu česti. Al galebi sa mrkijente, prašili su njima pete, sa Gaina i Rudina, braneći se od tuđina. Da u gnijezdo porodično, nebi jaje kukavično, pa da nebi ko ostali, drugčije se sjutra zvali. To je naša Domovina, koja svoju povijest ima, u brdima i selima, sinjem moru, otocima. I ponosnim Primorcima, koje tuđe nezanima, svoje čuva i poštiva, i s vremenom utrkiva. Od kraljeva Hrvatskijeh, do Banova Zahumskijeh, pa do Raške Vlahadije, i do Stare Sinjorije. Bogumilske heretike, i do stare Republike, sačuvo je roda znamen, i ko tvrd je posto kamen. Za rodnu se vezo stijenu, i ništa ga ne promijenu, niti kuga ni morija, niti morska utopija. Niti carski seraskeri, nit Savini kaluđeri, kad je Raška Vlahadija, uvukla se kao zmija. Do Zavale, u Popovu, uze zemlju Hercegovu, uze Duklju i Travunju, i poče se spuštat u nju. Tuđu zemlju, svojom zvati, na Primorje nasrtati, to izmijeni staro stanje, i donese crne dane. Crne dane Republici, i Primorcu na granici, koj uz pomoć Sinjorije, i njezine malicije; zaustavi nasrtaje, i sačuva Donje Kraje. Potlje su se kumovali, al nikad im vjerovali. Jer kumovi iza leđa, šuljahu se preko međa, u Primorje upadahu, tuđu muku otimahu. Pa je vazda s kumovima, drpilo se po brdima, i za vrijeme onog vakta, i u dane zadnjeg rata. Sva Primorska zato sela, pod brda se jesu pela, kako bi se obranila, strave, ognja i pepela. Tako išlo do Kosova, poslin sila Muratova, Herceg Bosnu progutala, Republici za vrat stala. Kad jom carski konjanici, osvanuše na granici, spremiše se Janjičari, udariti na Grad Stari. Muka spopa vlasteline, trču kulam uz skaline, zatvaraju gradska vrata, moleć ruku Svetog Vlaha. Da od grada zlo odvrati, Porti idu diplomati, vratiše se poklisari, sa Fermanom u Grad Stari. U kom Sultan garantira, da slobodu neće dira, samo harač plaćat ima, Republika Sultanima. I snabdjevat Bosnu soli, i trgovat kudgod voli, sa Fermanim i Dukatim, počelo se trgovati. U iztočne krenu strane, Dubrovačke karavane, bijela jedra u svijet bijeli, izmijeni se život cijeli. Al je vazda na granici, na Prapratnu, Ivanici, na Loznici i Strmici, Trnovici, Imotici; stražarila crven kapa, čuvala je od Turaka, i pazila kroz Zatmorje, da ne siđu u Primorje. Stražarila po brdima, da se blago ne otima, čuvala je svoja stada, i gospare Starog Grada. Čuvali ih ti pastiri, bolje nego gradski miri, kojima su kmetovali, u slobodi robovali. Dok Dubrovnik slovio je, kao gnijezdo od slobode, kmetovi mu kao roblje, težak kmetski život vode. Bijela jedra, crne brazde, hranile se stroge gazde, Gornjo Krajci s dikelama, po gospodskim carinama. Donjo Krajci sa brodima, hrvahu se po morima, a trud glavni od naroda, uživahu ta gospoda. Iako se kmetovalo, isto se je festovalo, stari su se poštivali, prijatelji tratavali. Na festama po selima, balalo se po gumnima, a u zimi posijelilo, u starijem kominima. Igralo se i pjevalo, o starijem junacima, i u spomen nazdravljalo, "samotoka" bardacima. Tako se je živovalo, veselilo radovalo, a o danu Petrovomu, preko ognja preskakalo. Tako stvarnost u legendu, pomalo se pretakalo, sa koljena na koljeno, potomcima ostavljalo. Ta je stvarnost sačuvana, do našijeh došla dana, a ne samo da se ovo, uzme zdravo za gotovo. U to vrijeme starodavno, sve je bilo propisano, po čemu su sva ta sela, ravnala se i živjela. Svako brdo svoga vrača, svako selo svoga parča, čije ime bratovština, nosila je po selima. Svako selo bratovštinu, svaka župa kaznačinu, kaznačina i sindika, dok je bila Republika. Poslije su kaznačine, promijenute u općine, al' ostade bratovština, stara vrazda po selima. Što o svemu brinula se, od kad sela znadu za se, karitat je sakupljala, kulukom se pomagala. Čimitorja i barjake, i potrebe svakojake, za sve ove redikule, držali su kapitule. Jednom bi se u godini, sastanuli domaćini, da pred crkvom čine fraju, i račune da predaju. Kapituli to se zvali, đe bi ljude izabrali, fabričijere i gestode, što ćej dalje da ih vode. Tako su se kroz godine, obnavljale bratovstine, i birali stimaduri, i sud novi, "dobrih ljudi". Birali se zakristjani, i glavari i rondari, što su sela zastupali, i bili im barjaktari. Svako selo imalo je, mjesto gdje se sudilo je, gdje bi sela domaćini, svak u svojoj kaznačini. Razmirice smirivali, prestupnike kažnjavali, u Majkovim, na Vrbici, sudilo se prestupnicim. Za dub bi ih privezali, i dobro ih išibali, a za teže, znalo bi se, u Nedjelju, preko mise. Za crkvena vezat vrata, sa moricom oko vrata, nek se puka pažnja svrati, da se može uzdirati. Da prestane varat, krasti, i čuva se od napasti, to je možda staro pravo, na Primorje uticalo. Daj' čuveno po poštenju, da ga nema ravna njemu, sbog njegovog dobrog glasa, svak poštuje Žutopasa. Sve su ove meterbije, bile dane u ranije, pa kako ih zaobići, kad u živoj žive priči. Neg' evo im ovdje mjesta, u godina zadnjih dvjesta, što je bilo od prilike, poslije pada Republike. Kad vjetrovi puhli novi, s njima crni gavranovi, na Primorske pali grane, navijestili crne dane. Kad najprvo Crnogorci, udariše po Primorcim, pa Francuska porkarija, pa za njome Austrija. Sve tuđinske te nevolje, da im jaram teži bolje, mjesto sunca od slobode, što za neke će narode. Na početku prošlog vijeka, roditi se iz početka, poslije dugog robovanja, i krvavog vojevanja. Od kojeg će naše strane, zadnju nadu da sahrane, doživjevši stvarnost krutu, carevinu Crnožutu. I sivilo bratskog oka, što ih stiže sa istoka, koje dođe da ih hara, vidjet srce kako vara. Kakoj' seljak Crnogorski, u Primorca svoga brata, mogo doći da ga plijeni, mjesto jaram skidat s vrata. Još je k'tome žalosnije, što se sve to događalo, uz blagoslov od Rusije, u koju se sve uzdalo. O ovoj će tragediji, malo povijest zapisati, ali tugu i nevolju, narod uvijek dobro pamti. Miholj-Krst je na prijevoju, koji ima povijest svoju, i Podgora đej Brbora, posto junak od Primorja. Đe taj junak uz Primorce, zaustavi Crnogorce, ne s topovim i puškama, već s kapama po smrekama. Kad je vojska Crnogorska, kroz sela ta Primorska, a u padu Republike, ostavila crne slike. Paleć kuće kapetanske, po knežiji, vale Slanjske, neke od njih i sad zjaju, da se čojstvu narugaju. Još je živa svjedokinja, do nedavno ruševina, usred sela Grgurića, stara kuća od plemića. Ohmućević admirala, što je tada nastradala, i još druge omirine, koje vire kroz masline. Što ih spali vojska ova, i Drevenik, vrh Majkova, dvije crkve u Grbljavi, jednas' nikad ne popravi. Sveti Franjo kraj Džardina, i sad crni se od dima, a gospodska do njeg kuća, i sada je ruševina. I još mnoge kroza sela, kud ta vojska naletjela, najviše je vojska ova, krala robu od svatova. Još se zgode prepričaju, u našemu rodnom kraju, u kakvom se našli muci, ti kmetovi goloruci. Čepikućki knez Brbora, čuvši vapaj od Primorja, on podiže Čepikuće, zaustavi palikuće. Svilariće, Pasariće, Pende, Bede i Mariće, Rabadžije, Barkidžije, Glumce, Goge i Ćurčije. A pred svima stavi Bedu, na Miholj-Krs u zasjedu, uokolo po grmima, crven kape s koretima. Što prestravi Crnogorce, kad naišli na Primorce, tako palež i pljačkanje, pretvori se u bježanje. A Pavline i Gunjine, stjeraše ih do Budime, prema Ruskim brodovima, admirala Senjavina. Koj' jedraše niz pučinu, prateć vojsku Vladičinu, đe ćej s plijenom i dukatim, na brode se ukrcati. Ista se je tragedija, za Šipanom dogodila, ostavljajuć naše strane, za oko im Šipan pane. I namjera pokvarena, đe ćej naći dobrog plijena, provuć ćejse Falsom-Bokom, i naći se za otokom. Prolazeći za Harpatim, počeše se pripremati, za Šipanom u Bigama, na Šipan se izkrcati. Nijesu znali da Murati, budnijem ih okom prati, i da će ih u Bigama, iz busije dočekati. Knez Šipanjski iz busije, ferma flotu od Rusije, sa svojijem Lučanima, težacima, ribarima. Dok je s njima pregovaro, po gori se džumbus stvaro, vikala je ta družina, hoćel' pucat po brodima. Slušajući s brodaj viku, natjera ih u paniku, đe ćej brže od otoka, odjedriti put istoka. Pokazavši ovom puku, kakoj' meko na trbuhu, kada im se kažu zubi, junačka se pamet gubi. Prođe sila niz Primorje, i pronese mizeriju, kaže što su i kako su, i zašto se oni biju. Primorje se svojim diči, nikad nikog kralo nije, to je čojstvo i junaštvo, Primoraca ponosnije. Još i danas Luka slavi, petog Svibnja, zavijet pravi, Majci Božjoj iz počasti, što se spasi od napasti. Isto ko Sinj i Korčula, od matice, pa do mula, sa velikom procesijom, na ramenim sa Marijom. A nosači svetog Kipa, mladićaj je divna kita, svi u plavo odjeveni, sakramentim okrijepljeni. Ta je počast od Lučana, do našijeh stigla dana, a dali se i sad drži, ili i nju vrijeme sprži. Ko i druge tradicije, naše kršne Dalmacije, zar se vrijeme urotilo, sve uništit što je bilo. Zato ova uspomena, neka bude opomena, ovdje mu se spomen dava, kako komu odgovara. Vijek je cijeli devetnesti, bio buran na Balkanu, susjedne ćej kraljevine, slobodnima da postanu. I naša se s politikom, u to vrijeme počne bavit, udarit će temelj novi, novom svijesti i državi. Osam-stotin pedesete, il godinu koju prije, počelo je s Preporodom, iz mrtvila od nacije. Kad su pisci i pjesnici, budit pučku savjest stali, u pokretu Ilirskomu, vijuć crven, bijeli, plavi. Pod diktatom Austrije, tako ćej se morat zvati, al' će jezik u školama, na Hrvatskom propjevati. S političkom upornošću, uspjeti će da dobiju, sjediniti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Sinu "Zora Dalmatinska", iz Zadra se rodu javi, kliknu Vila Velebitska, sa Jadrana prema Dravi. Đe je "Obzor" s ostalima, staru zemlju budit stao, na koju je vjekovima, težak udes robstva pao. Živnu nada zapretana, Sabor bira novog Bana, tu čast daje Jelačiću, pukovniku od Ličana. Jelačić se časti prima, prvi proglas novog Bana, postati će komandantom, Pukovnija, Domobrana. Drugi proglas kmetovima, što Ban svojom rukom piše, ko odkupit zemlju može, kmet netreba biti više. Mađari se pobuniše, ne priznaju novog Bana, i Hrvatskoj zaprijetiše, krunom Svetog od Stjepana. Beč od cara osvojiše, ništeć starog ugovora, pod vlast svog ćej stavit dvora, sve od Tatra pa do mora. Krunu svetog od Stjepana, od Dunava do Jadrana, tako više neće biti, ni Hrvatske niti Bana. Kad glas takav Banu stiže, Ban Jelačić vojsku diže, s Domobranim pređe Dravu, bitku počne on krvavu. Na Husare i Honvede, od pobjede do pobjede, dokle Peštu ne pokori, i Beč bijeli ne osvoji. Grešku tešku tad napravi, što se nikad ne izpravi, od pobjede do slobode, samo kratke staze vode. On ne viđe tu vrlinu, oslobodit Domovinu, Beč će vratit Bečkom caru, Domovini, muku staru. Što će kasno da uvidi, i zbog toga da se stidi, i kaje se za života, slava će ga skupo koštat. Beč ga s banske časti stjera, za Češkoga guvernera, đe će brzo zbog žalosti, tužnoj zemlji predat kosti. Slavna, četrdeset-osma, posta tužna i žalosna, a umjesto hrabrog Bana, novi teror od dušmana. Što će stare slobodštine, Germanizmu da podčine, a Bosnu će aneksijom, Domovini da odkine. Javit će se muka nova, koja novo vrijeme prati, na imanjim izdijeljenim, ne moglo se izdržati. Imanja su izdijeljena, stara zemlja usitnjena, bijelim svijetom za zaradom, pusta mladost razstepena. Đe ćej svoje trudne kosti, džabe tuđoj zemlji dati, a svojom ćej zadnjom suzom, rodnu grudu spominjati. U danima Preporoda, ideja se nova javi, da bi mogli svi Slaveni, živjet jednom u državi. Ta ideja plemenita, na našoj se rodi strani, đe robovat dodijalo, Mađaronim i Germanim. I na tom se radit stalo, u Slavenu gledat brata, i jedva se dočekalo, na svršetku, Prvog Rata. Ta ideja grandiozna, napravit će djela grozna, jer svak svojom u državi, teško drugog brata pozna. Istočne ćej kraljevine, u krajeve preko Drine, nametnuti svoju vladu, braneći im pravo ime. Vidjelo se od početka, štetnost bratskog sporazuma, mjesto bratski razići se, i svakomu svoja kruna. Da ko braća, braća budu, kad vremena dođu crna, dva ćej brata da se nađu, ko dva jarca na sred brvna. Svaki sobom da se bavi, i umjesto bratske sloge, nastavit ćej baš ko jarci, jedan drugom lomit roge. Rat će doći, okupator, u takvu ih naći stanju, kad će svaki u očaju, krivo gledat drugu stranu. Kad ćej sudci samozvani, na svakoj se naći strani, pod tuđinskim utjecajem, jedan drugog da tamani. Jedni Hitler', Musolina, drugi Draže i Staljina, napravit ćej zemlju gladi, napunit je siročadi. Na svršetku Drugog rata, ta se ista greška pravi, to što uprav pokazuje, danas stanje u državi. Sjedinit je nemoguće, đe narodi drukči žive, stvari što su jednim prave, drugijem su opet krive. Pa zašto im nametati, nešto što ih robljem pravi, kad u miru živjet mogu, svaki svojom u državi. Primjer takvih državica, či' je standard iznad svije, Finske, Švedske i Norveške, Holandije i Belgije. Koje bratski i u miru, jedna s drugom lijepo žive, jedna drugoj za probleme, nit su dužne nit su krive. Za spomenut sbog povijesti, tragediju iz obijesti, kakvi ćej se jadi sresti, iz novije te povijesti. Kazat kako politika, može biti skomunika, i njezine posljedice, crne ptice zlogodnice. A veliki ideali, smotati se na prs mali, Štrosmajera i Račkoga, ko razumjet može koga. Dok su jedni favoriti, i za sebe dobro pravu, drugi da su ko banditi, nepovoljni za državu. Tako prvi zaradiše, a drugi se ohladiše, zar se tako bratstvo pravi, živjet jednom u državi. Ko što bješe zamišljeno, živjet pravo i pošteno, i namjera što je bila, od Trumbića i Supila. Što vidješe za života, od ideje što im osta, kad Balkanske tvrde glave, stvore presu od države. Pa po svome nahođenju, počnu dijelit staru zemlju, po računu malicije, stvarat nove provincije. Gradit tako svoje carstvo, a narodno rušit bratstvo, zaboravit sveti zakon, što je temelj carstvu svakom. Ako ikad siledžije, u te male provincije, nametnu se osiljeni, dani su im izbrojeni. Zašto sila među svoje, zašto dirat što n'je tvoje, tom je slika i prilika, naša stara Republika. Sbog časnoga dostojanstva, preživjelaj mnoga carstva, ovo nijesu prazne fraze, nit zakoni da se gaze. Nego slika ispraznosti, trilogija današnjosti, i sveg onog što je stvori, kroz ovo se ovdje kori. Jer umjesto od napredka, goraj' svrha od početka, mjesto pravde i slobode, u stare se vratit vode. Sjekuć grane drva svoga, i jedinstva narodnoga, zavadivši s bratom brata, počelo je prije rata. Kad klin, klina stade gonit, stade mrtvo zvono zvonit, rodiše se strašne stvari, kada svijet se zakrvavi. Grdni jadi iznenada, kako mirni narod strada, ta nesreća naših dana, kad je pravda pokopana. Kojom crna zora svanu, svak potežuć svoju stranu, kada teror od režima, razširi se po selima. Pa i naše to Primorje, nije ništa prošlo bolje, iako je od starina, primjer mira i vrlina. U kom svijetla sjena blista, Dubrovačkih pacifista, narod ovaj od Primorja, i našijeh od Majkova. Taj težački i radnički, Dubrovački, pacifički, bio jedan kroz vjekove, prošo muke tantalove. Gdje je vazda bio miran, poče biti provociran, po ljudima od režima, i njegovim žandarima. Ja se sjećam kao djete, na Troicu, Tridest-Pete, kad žandari iz obijesti, na seoskom tom su festi. Bez ikakvog izazova, stali pucat sred Majkova, gdje ubiše Kraljevića, i raniše tri mladića. Ta krv što je prolivena, bješe strašna opomena, njihovo je strašno djelo, zapamtilo naše selo. Kad mu novo doba svanu, da ovakvu primi ranu, al' će zato potlje znati, čuvati se od napasti. Jer kad sve se zajarebi, ostalo je vijerno sebi, čak ni toga ubojicu, štoj' ubio na Troicu. Nijesu htjeli da linčuju, ni da mu se osvećuju, čuvahu se od zla toga, i gledahu posla svoga. Al' kad ratno vrijeme dođe, zlo ih isto ne mimoiđe, ponovi se ista fata, na početku prošlog rata. Kad su Vlasi graničari, postanuli lešinari, s Gorograša do Šćenice, pocrnjelo zemlji lice. Pljačkat počne vojska ova, s Osojnika do Majkova, taj fenomen toga kraja, još se od njh ne odvaja. Već ih prati vjekovima, kroz ta sela, po brdima, uzalud su u Primorje, dolazili ko u svoje. Uzalud se kumovali, i u svemu pomagali, bune Bosne-Hercegove, primili ih kao svoje. I spasili od propasti, da ih oni dođu krasti, da uskrsnu ti jarani, što su bili protjerani. Iz Bobana i Popova, u Primorska sela ova, pa da vidu djecu svoju, kakvu oni kapu kroju. Kako rade oskrvnuće, i postaše palikuće, Muhadžeri ovi stari, nebi sebi vjerovali. Dvadestomu u stoljeću, da im djeca u to kreću, za sve one dobre dane, sa Primorjem povezane. Dobro pamte naši dani, kad komšije Kijevljani, sa drugijem graničnicim, pljačkali su po granici. Popališe za granicom, Beleniće s Golubincom, i seljane Kijevljane, i u naše dođu strane. Iz te zemlje Hercegove, dođu pljačkat u Majkove, Majkovci se ne nadahu, jer ih vazda pomagahu. Sa izorom i nadnicom, zaitinom, napolicom, kad je prva pljačka pala, Majkovcim je pamet stala. Nijesu znali da komiti, ti komšije mogu biti, to razbudi Majkovčane, skupo košta Kijevljane. To Kijevsko crno društvo, dobro prošlo prvim putom, vratiše se iz Latina, sa punijem torbetinam. Bje opljačkan Kljunak Mato, i Svetoga Trojstva zlato, kažu onaj zgrčio se, što s tim zlatom kitio se. Al' zlo snađe Vujinoviće, pljačkajući Cvjetoviće, Kljunak Ivo, Harežina, dočeka ih na vratima. Mijo pljačku, glavom plati, a Lazine prste skrati, kad u kortu uskočio, i vrata im otvorio. Pogodi ga po prstima, da se sčijem hvalit ima, tako Kljunak s Doberdola, spraši Lazu s Kijeva-Dola. I podmaza Tomi kola, što mu ćaći ukro vola, i opljačko zlata, novxa, stado koza, s Krajči-doca. Sad ostavi svog bratića, sa pogačom Cvjetovića, ukradenom u ruksaku, da mu leži na sokaku. I da kaže Majkovcima, đe je kasa Troičina, i ko su im ti kumovi, što pljačkaju po Majkovim. Ko Majkovci, Kijevljane, Sočani su, Bobanjane, isprašili preko Vlake, očuvali selo pljačke. Primali su izbjeglice, iz tih sela sa granice, koja bjehu opljačkana, u pepeo spepeljana. U nekijem krajevima, taj divljaluk po brdima, junaštvu se pripisuje, i uz gusle opjevljuje. Danas vrijeme u novije, ruhom borbe, to se krije, kad se nova ćenca javi, radit će se ko i prije. Osuđeno nije javno, nit je nikad razkrinkano, već na neki važan način, ko ne važno zataškano. Vlado Šegrt, borac ratni, pišuć ratnu uspomenu. On u knjizi spominje ih, zvanoj "Krvi na Kamenu". Ratujući kroz te kraje, kakvu njima muku daje, pljačku zemlje osvojene, i sramote nanesene. Taj mizerluk s one strane, dočeko je naše dane, al' se danas zataškaje, i u donje seli kraje. Što ne mogli konjanici, na Prapratnu, Ivanici, sad za račun istog cilja, a u ime bratskog mira. Istina se izkrivljuje, starina se ne poštuje, jerbo su se ključi dali, od kog su se zatvarali. Nit' ko pita, nit' ko haje, za primorske osjećaje, ponos njegov, život tvrdi, tuđinštinom zemlja smrdi. Što bje čista kao suza, do ovijeh naših dana, a sada je pretvorena, u čaršiju od Balkana. Svaki narod svoje brani, i za svoje protestira, svjedoci smo uprav sada, i protesta i nemira. Koji tresu zemlju Srpsku, od Kosova do Pazove, kako su se digli branit, interese te njihove. Tako svaki narod boli, koji svoju zemlju ljubi, kada vidi da je gubi, nad njome se stišću zubi. Kad se svrši ratno klanje, i povrati mirno stanje, kada sunce od slobode, obasjaloj sve narode. I vojničku nadu staru, koja nezna za prijevaru, mjesto da se kući vrati, zakuka će mnoga mati. Kako ovo da se shvati, da će vojnik glavom platit, što je išo u vojnike, ne poznajuć politike. Ko što vazda hodilo se, ko što i sad, ide štose, što bje zakon svake vlasti, više sile, nego časti. Dokle vazda u prošlosti, služio je on tuđinu, ovog puta mislio je, služi svoju domovinu. Osam dugih od vjekova, pamet smuti želja ova, a ne tuđe smicalice, ni nazivi izdajice. Što su gori i od groba, jer je teško trpjet oba, i naše je tada selo, isto tako naletjelo. Mizerija kad se stara, novim ruhom maskirala, kad Jereza i Orjuna, dođu svojh do računa. Što su prije s žandarima, bili teror od režima, sad u ovom mirnom kraju, stanu da se izživljaju. Majkove se Ustašilo, da bi ih se ustrašilo, kako, zašto i zbog čega, za bit bolji, od gorega. Al' ta župa Žutopasa, ne oskvrnu svoga glasa, u teškijem tim danima, spas je došo Majkovima. Od Majkovskog jednog sina, ime Ivan mu Dolina, starog borca od Partije, iz predratne monarhije. Štoj' u vrijeme od režima, rukovao štrajkovima, za svoje se selo javi, i taj teror zaustavi. Da ne bješe rtog junaka, kukala bi mnoga majka, sbog te svoje zadužbine, ime mu se ne spominje. Nit' robija robijana, niti rebra prebijana, al' ga selo štuje svoje, za zasluge te njegove. Iako je ignoriran, kao Tinto u svatove, njemu zlatnim sa slovima, ime svijetli Majkovima. Jeli važno ko te tlači, ko ti sjedi na grbači, ta posveta kaže stara, poput pravog Božjeg dara. "Đe prostota sobom sudi, i đe neznan s knjigom vlada, Pravda gine zakon bludi, zlo se rađa i nepravda." Jer vlast svaka kako dođe, da pobjedu svoju slavi, ponaša se primitivno, svoje ruke okrvavi. Takoj' jadni narod strado, bez obzira ko je vlado, i plaćao tuđe grijehe, mjesto nade i utjehe. Novo vrijeme donijelo je, u Primorje novo doba, uništilo staru sreću i stvorilo novog roba. Te sve nove blagodati, nije moglo izdržati, na bokunu zemlje tvrde, da se samom sebi vrati. Pa Primorac svog zarade, ostavljati zemlju stade, okani se svoga doca, i postade robom novca. Nit' se sije, nit' se žanje, svaki dan je svega manje. Nesta konja i volova, nesta blaga iz torova. Nesta sira, nesta mlijeka, nesta festa i derneka, nesta roda na maslini, nesta broda na pučini. Nije važno što ih nema, crven kapa i jačerma, iako je ko svetinja, važna na njih uspomena. Već je važno štoj' osnovno, zemljij' baza uništena, kakoli će bez nje živjet, ta krajina skamenjena. Nesta konja i mlinara, i težaka i ribara. Štura stvarnost, život sivi, či' su zato grijesi krivi. Nesta vina, nesta ulja, toga zlata i dragulja, tog života zemlje ove, što je drži kroz vjekove. Čiji cvijet se ko svetinja, svetkovao po selima, sa pšenicom kroz te gore, puneć divne Majske zore. Danas zjape prazni stranji, svaki dan je život tanji, prazne bačve, prazna pila, kako da je kuga bila. Steškog rada, do nerada, jel' to slika od standarda, mjesto da se usavrši, da se stijem svijem svrši. Nema nigdje takog svijeta, gdje bez rada život cvijeta, nit ćeš naći zemlju taku, koja sebi kopa raku. Ignorira sveta svojstva, čuvajuć se od potomstva, samoživuć svoje dane, po standardu skalupane. A za prošlost i budućnost, neka drugi brigu bije, kom se kopa, neka kopa, kom se sije, neka sije. Kom se rađa, nek se ženi, nemoj mene, nemoj meni; slušaj brate, tvrda glavo, to ti slovo nije pravo. Samoživac čovjek nije, jer sam svoje meso ije, i od toga dobro živi, to je brate pojam krivi. Tako nije bilo vazda, čovjek bio sebi gazda, nit' je hajo za bogatstvo, nit' je pozno sjeromaštvo. Nije dao da se mrsi, služio je svojoj svrsi, ženilo se i rađalo, i tako održalo. Taj prirodni zakon roda, bio temelj od naroda, kojemu se žrtvovalo, ko svetinju poštivalo. Baština se baštinila, obiteljska gnijezda vila, i pod ovom božjom kapom, mjesta bilo, vazda svakom. Vazdaj' višak od sinova, skonzumala zemlja ova, postali bi neki rore, drugi pošli brodit more. Sve u svemu divna kita, plemenita i čestita, i u kolu i na radu, sela znala što imadu. Danas ona stoje pusta, tužno zjape kućištine, još u nekom sjede glave, zadnje svoje dane čine. Stišće zube, pusti čemer, i proklinje novitati, što ga neće, na dan smrtnji, nitko imat pokopati. Takova se pustoš vidi, i takva se tuga čuje, čemu onda puti, struja, kad ih nitko ne raduje. Čemu onda stare stranje, u moderne, brnut banje, u kojima, kad je tako, brzo ćej se leći vrane. Jerbo kuće primoraca, domovi su od staraca, prazne škole, pusta polja, gdje ste, kud ste, braćo moja. Nesta badnja i mjehova, sad su kuća paukova, nesta žetka i mečila, nesta šila i ognjila. I somara i sepeta, i kolijevke i djeteta, pletilice, vezilice, nesta prota od mlinice. Nesta meštra za košice, nesta Linđa od lijerice, nit se plete, nit se prede, nesta pjesme s Male Grede. Gdje su mlade čobanice, pretresale ljubavnice, sve to više važno nije, što to ljudski mozak pije. U svoje se zabit kosti, zatrt prošlost s budućnosti, zamotat se u sivilo, zaboravit što je bilo. Kako li će biti sjutra, kad ostanu sela pusta, kada pomru časni starci, što služiše zemlji majci. Poput časnih nemara, do posljednjeg svog damara; sve su ove teške muke, kroz njihove prošle ruke. Pa u kući bilo svega, svakog blaga Božijega, prihvaćajuć novitati, sve su znali izdržati. Sve te muke i nevolje, da im djeci bude bolje, djeca malo za to brinu, napuštaju djedovinu. Iz nevolje i objesti, ma im može to prisjesti, mudrost sveta, kaže stara, drž se uvijek svoga panja. Čuvaj svoju djedovinu, i baštinu svome sinu, to su stare mudricije, naše kršne Dalmacije. S kojim su se održali, odlazili i vraćali, vraćali se starom domu, a na diku radu svomu. Stvarnos stara socialna, nije bila idealna, al' kad gledaš i tu novu, i ona je korumpana. Vas svijet mladi zemlje ove, sbubo se je u gradove, pa su sada gradska geta, seljačkoga puna svijeta. Gdje se zbija, gdje se muči, opanak se popapuči, pa sad ni grad više nije, ono što je bio prije. U svoju se srozo bijedu, pretvori se u selendru, moć izgubi bitisanja, staru bazu snabdijevanja. Sa bazom se skupa sroza, snabdijevanju iz uvoza, đe se slabo profitira, kad se uvoz balancira. Toj' pod onu našu staru, "tuci vodu u mortaru", buduće će kazat vrijeme, rezultate ove teme. Al' nažalost po selima, rezultate već se ima, prazna zjape sela cijela, ko da ih je kuga mela. Kako jedan važan faktor, da ne spriječi njihov zator, što ga svijet praktikuje, đe kultura napreduje. U zemljama blagostanja, sva su sela razcvjetana, iz gradova narod bježi,m u selima da se svježi. Iz grada se ljudi sele, u prigradske rivijere, slčika to su divna zdanja, narodnoga blagostanja. A što naša rivijera, nekad grana od biserja, osim mjesta pri obali, koja prave profit mali. Od turista i turizma, ako stanja nijesu krizna, od drugoga ni govora, ko daj' kuga i kolora. Malo štogod od džardina, ne od loze i maslina, to sve tužnu priču priča, od ovoga Božjeg biča. Što udari narod ovi, kad mu bjehu svi uslovi, da najposlje život sredi, i tako ga unaprijedi. Ne s baštine, sa djedove, da se seli u gradove, a tuđinu da prepušta, blagodati, zemlje ove. Nije teško naći krivca, za ovako tužno stanje, to je isto ko da tražiš, sada rame za plakanje. Novo doba donijelo je, samo sobom nove dane, nije smjelo biti uzrok, za narodno propadanje. Uza sve te još nevolje, vatra hara niz Primorje, i odnosi tu ljepotu, stvara tugu u životu. Kud su nekad bile prije, bujne šume od makije, i pitomo zelenilo, pretvara se u sivilo. Pa odtuda tužna slika, pustinjskoga krajolika, od Primorske te krajine, tu na rubu Domovine. Koju narod zemlje ove, čuvao je kroz vjekove, i čuvat će dokle živi, on i njegov kamen sivi. To je nada, to je znamen, koju ovaj rađa kamen, i prati ga život cijeli, i neće ga iznevjeri. Dok mu njive sunce grije; dok mu bura hrašće vije; dok mu mrtve grobak krije; dok u živom srce bije.