Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba
| Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba autor: Mavro Vetranović |
O višnja ljubavi, je li tko na svit saj,
da mojoj dâ glavi od suza istočaj,
da javi i speći i u svako još doba
suzice roneći uzdišem do groba,
da združen s tugami u toli plačan glas
opiram suzami priblijedi moj obraz?
Rascvilnoj grlici prilika da sam tač
na suhoj granici skladaje grozni plač,
dijeleći trudan duh gdi sama počiva,
ter, vajmeh! javor suh suzami poliva,
koliko da pravi: "aj! smrti nemila,
hodi mi rastavi trudan duh od tila,
neka lug poznava i gora zelena
koga je narava usilos ljuvena".
Još moj duh tuguje jakino danica,
kad dzorom ne čuje šturka ni slavica,
ni slatku pjesancu, što poju satiri
s vilami u tancu, ni mome s pastiri;
er se glas proglasi kolikom žalosti
prika smrt porazi i pijerske radosti,
ter tužba taj sada, kojom se provodi,
oblake propada i na on svijet prohodi.
Zašto se pristoji, zašto se priklada,
da tužba taj stoji gorčija od jada,
nesrećni nepokoj er toli jadovno
povrijedi život moj i srce žagorno,
zač pravu prijazan ne može ništo strt
ni javi ni u san, ni u život ni u smrt.
To svuda, kud hodim, čemerno zadosti
moj život provodim s velikom žalosti,
nesrećan kako taj, tko draga obljubi,
pak slijedi plačan vaj, kada ga izgubi.
Nu si ti sam, bože, toliko blaga stvar,
pri kom se steć može po molbi svaki dar,
zatoj te ja molju skrušeno, vajmeh! tač,
dopus' mi na volju suzami grozni plač,
da grozno uzdišem, da združen s tugami
svu ovu pripišem pjesancu suzami,
vaj! smrtna vrlina kako ljut stril spravi,
Držića Marina ter s duhom rastavi,
prije roka najliše da grozno suzami
za njime uzdiše zemlja, lijes i kami,
gdi se smrt usili, ter svoj luk poteže,
potom ga ustrili, za mrtva da leže.
A Bnetak procvijeli, ter suzom pokropi
vas mramor pribijeli, koji ga priklopi,
u tuđoj državi ter se taj grob gizda,
gdi tijelo ostavi, a bogu duh prida;
Dubrovnik a grad svoj, u kom se porodi,
bolježljiv nepokoj i trude provodi,
gospoje i vile ter sa svom mladosti
kunu luk i strile od smrtne naglosti,
kunu šip priljuti, koji je svrnul tač
razgovor minuti u tužbu i u plač,
ter trudi i muči pijerska dubrava,
er se s njom razluči od muza sva slava.
I drobna travica po gori zelenoj
privrati na nica i listak i cvijet svoj,
gdi labut pribijeli capteći u slavi
s duhom se razdijeli i pjesni zaglavi.
Ter ko je na svijeti, o višnji bože moj,
da može izrijeti toliki nepokoj,
gdi jedna od sestar iz jame proklete
kako sve bijesna stvar pjesance sve smete,
ter toli nemilo taj čemer gdi oćuti
elikonsko vrilo smete se i smuti,
Kastalija prislatka ter osta u smeći,
gdi Apolo proplaka suzice roneći,
suzice roneći, ter s koga poraza
u liru zvoneći zavapi iz glasa:
"O vile i gospoje, svijeh višnjijeh boga rad
na tužbe na moje priđite, vajmeh! sad,
da jednaga cvijelimo, da, vajmeh! u pjesni
napola dijelimo priljute boljezni,
da čuje tih Dunaj i Sava i Drava,
gdi toli plačan vaj trudna me skončava ;
er pride vrime i čas, da slavna planina
u toli plačan glas požali Marina.
Vrjelo elikonsko er se je smutilo,
kopito što je konsko u hridju izbilo,
a zeleni lovor jur vene i blijedi,
zač rajski razgovor pijerska smrt povrijedi.
O sjence zelene, ter ve je listak spao,
gdi je Marin ljuvene pjesance popijevao,
Tirenu djevicu gdi u pjesan proglasi,
Ekubu kraljicu, koju čes porazi.
Kraljice Ekuba, tijem, ako mogu rijet,
dvigni se van groba i pridi na saj svijet,
jadovna gospoje, nečesna kraljice,
pa opeta sve tvoje ponoviš tužice,
Marina er tvoga rani stril priljuti,
pjesnivca slavnoga, er ga već nije čuti,
ki tvoje sve trude i gorke boljezni
od nesreće hude prikaza u pjesni.
I sajdi, Tirena, za milos ljuvenu
iz vrjela studena na travu zelenu,
raspleti zlatan vlas, ter poli vodice
uloži plačan glas roneći suzice,
ukladaj grozni plač, ter se na smrt tuži,
koja te, vajmeh! tač s Marinom razdruži,
koji je sve tvoje prikazal tužice
pri jedzeru stoje od bistre vodice.
Satiri ljuveni, još, vajmeh! molim vas,
po gori zeleni prostrite plačan glas,
u gusli gudite s velikom pečali,
a o hridje razbite sve vaše svirali,
da gora poznava i ostale zeleni
koga je narava nepokoj ljuveni;
dragoga najliše ko, vajmeh! obljubi,
pak zaman uzdiše, kada ga izgubi,
to je gorska boljezan i rane priljute
ponavljat u pjesan radosti minute.
A može toj znati što je gorko dresel'je,
komu čes privrati na nica vesel'je,
jak meni, vajmeh! sad, ki s veljom boljezni
ponavljam plačan jad pojući u pjesni,
ter dalje što pišem boljezni brojeći,
gorčije uzdišem suzice roneći.
Tijem, vajmeh! satiri od gore zelene
i vi svi pastiri i vile ljuvene,
parja'te sve pjesni i tance i kola,
a sa mnom boljezni dijelite napola,
er je smrt nemila s velikom žalosti
pod mramor spremila sve vaše radosti.
S ljutijemi naljepi ter žalost i tuga
s korijenkom korijepi me srce van kruga,
trudeći, da takoj i javi i u sni
skončaju život moj čemerne boljezni,
er koga smrt prijeka životom rastavi,
nije vrača ni lijeka, da ga opet pojavi.
Od polja i od gore ter ne vijem toj bil'je,
ustegnut da more toj smrtno posil'je,
er kripos i snaga od smrtne plahosti
pod noge podlaga sve od svijeta jakosti,
ter saj svijet što plijeni posilno i hara
za ništo ne scijeni cesara ni cara,
ner kosom, ku nosi, jak bijesna tekući,
sebe žnje i kosi svaki stvor živući.
I gdi se tač vlada tuga je još gora,
gdi od stara do mlada ne čini razbora,
ter, vajmeh! trudan svijet posilno gdi slijedi,
gdi najde ljepši cvijet, prije ga povrijedi.
Samo se može rijet, da ni smrt nema vlas
prognati na on svijet pod zemlju počten glas.
Ni bio grad vrh gore, ni tmasti, ni mrakom
sakrit se ne more pod sinjijem oblakom,
a prši po svijeti svijeh strana počten glas,
Jak pčela po svijeti biraje mednu slas;
i sve se skončava i u magli prohodi
što saj svijet sazdava i zemlja što plodi,
samo glas počteni tko ostavi na svijeti
u vijeke po sve dni ne može umrijeti,
s blaženstvom u slavi ter se taj nahodi,
ko s vijencem na glavi na on svijet pohodi.
Pijerska dubrava nu što se sad tuži,
er se s njom sva slava od pjesni razdruži,
razlog je i pravda i hoće svaki sud,
da se sad i vazda provodi plačan trud,
zašto se može reć, da od muza planina
drugoga neće steć Držića Marina,
ki toli plačan glas za sobom ostavi,
od Slavije kotar vas da se s njim proslavi,
najliše Dubrovnik, koji je vazda bio
od muza ljubovnik i u svakoj slavi ctio,
i ctjeće u vike vrednosti napunjen
od slave tolike, kojom je okrunjen.
Lje velik nepokoj i trude provodi;
sve pleme i grad svoj, u kom se porodi,
er veće ufance ne mogu imati
medene pjesance, da ih će skadati.
Ter s trudo[m] velika tužba je nastala,
gdi je rajska muzika u krovu ostala,
najliše videći pri vodi studeni
organe viseći o vrbi zeleni,
gdi poli vodice tkogodi prohodi
velike tužice s jadovi provodi,
ter trudan putuje velmi se boleći,
er slatke ne čuje organe zvoneći.
Velja je još tužba u gradu nastala,
gdi je tvoja sva družba jak nijema ostala,
ter mlados tuguje s velikom žalosti,
er veće ne čuje minule sladosti.
Skriše se pastiri u tmastu potaju
i veće satiri s vilami ne igraju
sva kola i tance, ter naljep priljuti
i rajske pjesance razdruži i smuti.
Smete se muzika, koja je prije bila
slava, čas i dika od gospoj i od vila,
plačni su leuti i tužni ostali,
nijemi su flauti i ostale svirali.
Smetal je violune taj čemer nemili,
da slatko ne zvone, kako su zvonili,
još - - išteti nesrećni taj poraz,
kordine s korneti da izgube slatki glas,
smuti monikorde i glavočimbalo,
smete arpikorde i žice ostale,
muzika ter plače od tuge i jada
i kako vran grače, kad pjesni uklada.
A ostale žalosti, što život moj pati,
trudno je zadosti u pjesan skladati,
Orfeo er nije tač u liru zvoneći
ukladao grozni plač prid paklom stojeći,
ni Ar[i]on, pučinu kad morsku brođaše
na ribi dupinu, a u liru zvonjaše,
ter blaga riba taj s velikom ljubavi
zdravo ga na suh kraj bez navla priplavi.
A ne vijem, bože moj, tko jezik taj steče,
da tolik nepokoj i tužbu izreče,
gdi u gori Dijana [s] svojijema vilama,
gospoja prislavna, poli se suzama.
Sliša je kamen'je, gdi u tužbi i u vaju
vrh gore zelene plačan glas skladaju,
velik plač i tužba po gori ter staše,
vilinja sva družba gdi Vidru plakaše.
Proctil bi suh javor u gori zeleni,
svenul bi zelen bor pri vodi studeni,
puklo bi kamen'je od velje tužice,
gdi zlatno pramen'je prosuše s glavice,
ter tijaše vapiti: "Vaj! smrti nemila,
gdi je naš čestiti razgovor od vila?
Što nas s njim rastavi, da, vajmeh! svudi tač
po gustoj dubravi sklada se grozni plač?"
Elikon, vajmeh! vas ter trudan treptiješe,
gdi toli plačan glas od vila čut biješe;
Dijana najliše gdi s družbom hodeći
jadovno uzdiše suzice roneći,
ter staše tolik cvil, da se svijet snebiva,
svaka svoj obraz bil gdi suzom poliva.
A suze čemerne, ke po tli padahu,
u perle biserne tuđer se stvarahu
i u drago kamen'je, neka ga nahodi
za vječno zlamen'je ko gorom prohodi,
u dragom kamenu da ostane po vik vas
za vječnu spomenu Marinov počten glas,
neka se njim slave na grlu noseći
gospoje gizdave u družbi hodeći.
A ostali nepokoj ni javi, ni speći,
Držiću dragi moj, ja ne vijem izreći,
najliše, gdi toli u trudu žagorno
cijepa se napoli me srce jadovno
rad velje prijazni, srčani druže moj,
koja me priblazni, do groba da sam tvoj,
ter mi se podoba, o kufe pribili,
za tobom do groba da život moj cvili,
er veće takoga, jamačno mogu reć,
prijatelja drugoga, ni druga neću steć.
Tijem, da se može rijet, podal bih za tebe
svijem blago na saj svijet [i] jošte sam sebe,
da život moj skratim, a tebe dragoga
na bil dan povratim iz groba tmastoga,
er žalost i tuga takoj me kraljuje,
kako sve tko druga srčano žaluje,
a ne vijem tko je taj, po zemlji tko hodi,
da toli plačan vaj i tužbu provodi,
kako ja pritužan, koji sam u tužbi
plačni rob i sužan, nesreći na službi,
ter svuda, kud hodim, velmi se boleći,
tužni jad provodim, trudom se gojeći.
Er javi i u san i u svako' još dobi
nesrećna boljezan vrijedi me i znobi,
a mojoj žalosti nije vrača ni lijeka,
o višnja milosti, ner samo smrt prijeka,
er, vajmeh! tko takoj s drazijem se razdili,
mrzne mu život svoj, a smrt mu omili,
zač većma tko straća srčanu prijazan,
to veću povraća sam sebi boljezan,
dragoga najliše ko s pravom ljubavi
u srčce upiše, pak se s njim rastavi.
Ter gdi se uplodi u srce rana taj,
sveđer se provodi do groba tužan vaj.
A nije se nasuzil nitkore na svijet saj,
ner tko je iskusil što je ljuti čemer taj,
kako ja, bože moj, koga me cvijeleći
skončava nepokoj, nesreću slijedeći,
ter oči me cvile, gdi gorčije od jada
strila iza strile me srce propada,
svaki stril priljuti intačno ter takoj
moj tužni minuti ponavlja nepokoj.
A znaju svi bozi, da strilam nije broja,
ke, vajmeh! podnosi jadovna put moja,
ter rane vrh rana rad tužne nezgode
na izmit svijeh strana moj život prohode.
Tijem svi, ki služite pijerske gospoje,
sa mnom se združite, podobno ako je,
velikom sladosti neka se spravimo,
Vidrine da kosti mrtve proslavimo,
podobno zašto je i razlog je pravi,
da se tijelo svoje i mrtvo proslavi,
a duša pokojna da s bogom počiva,
koja je dostojna, blaženstvo da uživa,
anđelsko gdi pijetje nigdare ne lipše,
a nebesko cvijetje u vijeke miriše.
Nu odli su toj takoj hotjeli svi bozi,
da plačan život moj tolik trud podnosi,
da im se sazdava i sada i vazda
sva hvala i slava koja se priklada.
Ja im ću hvalu dat, gdi me trud pedipše,
a cvilit i plakat jur meni ne lipše,
[i] javi i speći, sjedeći i u putu
u krugu noseći sulicu priljutu.
Tijem boge sve molim, da vide i čuju,
kako se ja bolim i želno tuguju,
jeda se smiluju na uzdahe i moj cvil,
ter meni daruju milosti svoje dil,
po višnjoj ljubavi jeda se, vajmeh! tač
daj malo ustavi moj uzdah i moj plač!
Najliše gdi sada srdačce sve moje
tužno se raspada i cijepa na dvoje,
u toli plačan vaj te moj cvil nitkore
pod nebom na svit saj utažit ne more,
Neptuno ner samo ako se smiluje,
ki more sve slano na volju kraljuje,
er bi mi poslao sad iz morcijeh dubina
na toli plačan jad jednoga dupina,
ter bi me dupin taj po moru priplavio
i u Bnetke na suh kraj na zdravje postavio.
Ter bih ja žagoran sve Bnetke obašal,
pribijeli mramoran dočijem bih grob našal,
ter bih taj mramor bil, gdje Vidra počiva,
suzami vas polil i s desna i s liva,
u tuzi žagornoj ter gdi bih uzdisal,
na ploči mramornoj zlatom bih upisal:
"Ovi grob blažen bil bez konca po vijek vas,
koji je priklopil od muza rajsku slas
a vjenačcom na glavi, kojim se sad gizda
u nebeskoj slavi uzvišen vrh zvizda,
a ja sam stanovit, da će taj venčac zlat
dokoli teče svit jak drugo sunce sjat".
Drugo mi, vajmeh! sad u trudu ne lipše,
u toli plačan jad gdi moj duh uzdiše,
ner vapit pastire u mnogo plačan glas
i vile i satire na ovi [moj] ljut poraz,
da rano prije dzore urane po hladu,
ter pridu iz gore u ravnu livadu,
da beru sve cvitje od mirisnijeh trava,
što slavno prolitje u zemlji sazdava,
vrh ploče kamene da prospu cvitje toj,
gdi je kosti blažene ostavio Držić svoj;
ljubicu najliše i ružu rumenu,
da slatko miriše na grobu studenu,
da miris priziva taj ploča pribila,
gdi mrtav počiva razgovor od vila.
Uzdaše tužni moj, sad me ti sadruži
i u tolik nepokoj vijerno me posluži,
uhrli, ter hodi jak strijela leteći
po slanoj svoj vodi serene moleći,
da u morskom jedzeru, gdi je džardin od vila,
perala naberu i bisera bila,
i koralj rumeni, ki morske gospoje
za ures ljuveni njeguju i goje,
i ostale zelence od morske naravi,
najade u vence što nose na glavi,
drobni smilj najliše, ki u hrihju [od ško]lja
krasnije miriše neg cvijetje od polja.
Još kad bi serene, ali morske vile
i vaoge zelene i braka skupile,
tuj morsku zelencu, što nosi na glavi
Glauko u vencu za ures gizdavi;
ter da tom zeleni, milosti svoje rad,
pospu grob blaženi, gdje Vidra leži sad,
toprv bi poznala bnetačka država
Vidrina što je hvala i razum i slava,
koga je odgojil Dubrovnik slavan grad,
a Bnetak posvojil, gdi mrtav leži sad.
Nu ne vi[m] što ću već vrh moje boljezni
izmislit ali reć, skladaje u pjesni,
er žalos i tuga srdačca podira,
pjesanca gdi duga s trudom se razbira.
Tijem, vajmeh! za sada ovo ću boljezni
cjeć tuge i jada zaglavit u pjesni,
a moj trud i muke, ke ćutim u sebi,
višnjemu u ruke pridavam na nebi,
jeda se smiluje na moje žalosti,
ter meni daruje dil svoje naglosti,
da trudan duh se moj s Marinom nastani
u slavi nebeskoj, gdi stoje izbrani.
Sad s mirom počivaj, Držiću dragi moj,
bog ti dal duši raj, a tijelu tih pokoj,
da vazda duh se tvoj bez konca raduje
u slavi nebeskoj, gdi sam bog kraljuje,
anđeli gdi poju, u slavi stojeći,
u miru i goju božanstvo dvoreći,
gdi, sveti govore, da vijeke do vika
lipsati ne more anđelska muzika.
Tijem se tuj veseli veselo zadosti,
gdi te bog naseli u rajskoj sladosti,
i tamo poj slatko i anđelom odpijevaj
u vrijeme u svako, gdi je rajska slados taj.
Zašto je dostojno, da se tuj naseliš
i da se pokojno u vijeke veseliš,
za tolik razum tvoj ter tamo prizivaš
vječni mir i pokoj, gdi u raju počivaš.
A to je hotila blažena tvoja čes,
ka te je dojila sladosti od nebes,
neka se može reć, tvoj[om] si vrijednosti
od boga mogal steć tolike milosti,
ter gori nad nami tvoj se duh raduje
nad svijemi zvjezdami, gdi sam bog kraljuje.
Lje smo mi dreseli bez pjesance tvo[je]
jak čeljad u seli, gdi kukot ne poje.
Sad za me neboga, moj pijevče izbrani,
skrušeno mol' boga, da moj duh sahrani,
i o drugom ne rađu, neg trudim zadosti,
jeda me tuj nađu u višnjoj radosti,
da s tobom po vijek vas u dvorijeh blaženijeh
prizivam rajsku slas od pjesni medenijeh,
a mene svaki čas hrlije smrt tjeri,
nego li lovnik pas, kad teče za zvijeri,
ter k tebi ufam doć, kad se moj trud skrati,
da mi se tmasta noć u svjetlos obrati.
Hrlo se tijem spravljam, da tamo putuju,
a svijet saj ostavljam, na kome tuguju,
da se njim pase svak, kako zna na volju,
jak travom dobitak, kad pase u polju.