Na prahu prolaznosti

Na prahu prolaznosti autor: Sida Košutić

Iz zbirke izabranih pjesama Različaka čaša, Zagreb, 1997.

Grobovi govore. Govore o životu i smrti. Ne će nam uspjeti, da se otmemo onoj težini, koju stvara osjećaj prolaznosti. Makar kratko, ali se potresno otvara pred nama ponor neminovne budućnosti, kamo padaju životi i gdje prividno, počinje živjeti Vječnost. Oči se zatvaraju. Život zadobiva sasvim drugo lice. Čovjek uvire u sebe, i za nekoliko trenutaka, kao da je prolistao jednu dobro poznatu knjigu, koju je istom shvatio: svoj život. ― Čemu? ― otme se tada pitanje.

Da, čemu? Čemu tolike borbe, čemu tolike patnje, čemu radosti, sve muke, nemiri? Na prahu prolaznosti ljušti se jezgra, napolju prosijava skrivena istina, da je velik dio našega života bio puka besmislica i, prečesto, jezovita nepravda prema najvećem smislu života ― ljubavi. Bilo je uspjeha, položaja, znanja, doktorata, upravo svega, što baca pijesak u oči, ali nije bilo ljubavi, pa smo mnogo puta uprosjačili nevine žrtve.

Zvuči crkveno, ali je životno, da je samo čovjek ljubavi blagoslov svijeta. To je jedina kultura. Druge nema. I to je vrhovna filozofija. Više nema.

Zvuči crkveno, ali je životno, da je naš bližnji uvijek pred vratima našega srca. Gruba je neistina misliti, da nismo dužni dati, ili da smo dali dosta, pa čak i previše. Ljubav ne bi bila ljubav, kad bi imala svoj završetak. U njezinoj je naravi da živi vječno.

I ona živi, otrcana, gonjena, ali s božanskim sjajem u očima. Nikada se neće dati izagnati u bezdan, u nevid, ona ostaje čežnjom zaplakanih kao i nasmijanih; za njom se pružaju ruke iz pakla jezovitih zbivanja, kao i one, zauvijek smirene u ovoju čisla.

Grobovi govore. Govore o životu i smrti.