Petru Komneniću
Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.
Njena su vojska kosturi, mrtvaci;
Njena su vrata grozne smrti ralje,
A poderane njezine su halje,
I crni od krvi i dima barjaci.
Sloboda riče ko bombe, granate,
Ko tanad pišti, i strašno se ceri
Ko nebo, kojim kruže bombarderi.
Oko nje crni gavrani se jate.
Sloboda nema krila, ima štake,
I oka nema, ćorava i slijepa.
Ko sablast ide. Ona nije lijepa:
Ona je strašna ustala iz rake.
Ljuljačke njene vješala su. Tane
Poljubac njezin u krvave rane.
Al groblja su joj brda i doline,
Vrh kojih sunce nestaje i sine.
Slobodo, sada Klancem Smrti gaziš,
A kljuse ti je ranjavo, i pada.
Koščatu ruku daj nam, pa ćeš tada
Od naše krvi da se preobraziš.
Ti nisi žena, snaga ti je muška,
Ne pjevaš pjesme, al i ne naričeš:
Ti grmiš, vrištiš, proklinješ i ričeš,
Ko naša bomba, mitraljez i puška.
Puži, Slobodo, ne treba da letiš,
Nek tvoje kosti pokrivaju krpe,
Al jednom iznad naše mrtve hrpe
Životom ćeš se Smrti da osvetiš.
