Mrtvi kapitali/XI.

← X.

Mrtvi kapitali XI. autor: Josip Kozarac

XI.

Nekako u drugoj polovici veljače, kad se u Slavoniji snijeg topi, a sva nizina zaglibi u nepreglednoj vodi i blatu, vozili se Lešić i Vinko sa još nekoliko lovaca po jednom od mnogih slavonskih ritova, loveći divlje patke i labudove. Pučina vode bila nepregledna; kud si samo pogledao, odasvud letjela silna jata dugovratih pataka, sad crnih i krupnih, sad šarenih i sitnih, štono su se kao strijele dizale i padale. Sav napor lovaca, koji su se otiskivali na tri čamca, opletena vrbljem i šašem, osta bezuspješan, plahe ptice jedva su ih na dvjesta koraka puštale; samo jedanput, kad je na jato pataka nasrnuo orao, sad lebdeći nad vodom, sad se naglo spuštajući na roneće patke — potiskaše lovci svom silom čamce onamo, pa dovukavši se prilično, opališe svi skupa i ustrijeliše tako pet do šest komada... Kad je sunce nagnulo k zapadu, krenuše i lovci kući; rit je bio mnogo bliže Matkovićevu domu nego Čardačinama; zato Vinko pozove Lešića da pođe s njime pa da prenoći kad njih — jer kako je umoran, teško, da će moći prije deset sati u noći kući prispjeti.

— A uz to još toliki glib i blato! — dovrši Vinko.

— Svejedno — odgovori Lešić — obećao sam Anki, da ću doći, pa neću da je ostavim u brizi.

— Možemo poslati koga od ljudi da joj javi.

— To još manje! Ti toga još ne pojmiš, što znači zadati svojoj ženi riječ: onaj, koji je ne drži, to nije čovjek.

Vinko, znajući svaku Lešićevu riječ cijeniti, pruži mu ruku, te se Lešić oko osam sati navečer oprosti s njim i s lovcima i ubrzo se izgubi u hladnom, vlažnom mraku; još jedanput začuje Vinko »hop, hop« i onda se sve utiša... Da se preveć ne oznoji, koracao Lešić polako, ali sigurno dobro poznatim puteljcima svojemu domu. Udubljen u misli, on nije ni osjećao umora, njega nešto nosilo, nešto naprijed pomicalo i sveđ mu nove snage ulijevalo. On je i u prijašnje vrijeme zakašnjivao, no onda mu se činilo da je njegovo noćište svuda i svagdje: ili u kakvom god štaglju, ili pod krošnjatim grabom, ili ukraj gustoga grma — ali sada je u njemu nešto šaptalo, da je za njega samo jedan dom, da je njegova najtoplija želja što prije pod krov tomu domu prispjeti! I kad je izašao iz šume, to je kraj svega mraka njegovo jasno oko ipak raspoznalo u daljini dvije sitne bijele tačke, dva rasvijetljena prozora; i na taj pogled uzburkala se sva njegova nutarnjost, veličanstveno neko osjećanje prohujalo mu dušom, a svaki njegov živac kucao: Hosana!...

Veseo lavež pasa najavi njegov dolazak; vrata se taj čas otvoriše, a bujica svjetla pade na njega. Na ulazu stajaše njegova žena, pa iz zahvalnosti što je došao, a on iz zahvalnosti što ga je tako dugo čekala, ne mogaše riječi prozboriti; samo grčeviti topli stiskaj ruku odavaše što su ćutjeli. Njemu je uvijek osobito voljko i milo bilo, kad bi se kasno kući povratio, uvijek mu se tada pričinjalo, kao da je cijele godine odsutan, te mu bilo, kao da je sve oko njega novo i nepoznato.

Stol je bio prostrt, te se vidjelo da Anka nije ni okusila večere.

— Večerati si barem mogla, Ančice; s otim nijesi morala na mene čekati.

— Koja slast meni samoj jesti, kada znam da ćeš ti zacijelo doći.

I nato sjedoše večerati; a večerali su da se nije moglo razabrati, zaslađuju li oni svoj razgovor jelom ili jelo razgovorom.

— Ja vidim na tebi, ti si preveć umoran, hajde pa lezi.

— Ne mogu; eto traži ravnateljstvo iskaze dugova, morat ću još večeras nešto započeti.

— Hoće li biti ovako dobro? — pade mu ona na lijevo rame i pokaza dražesnim polusmijehom na tiskanice pred njime.

On pogleda i vidje da je ona polovinu toga posla već dogotovila i zahvalnim i prijekornim, i pogledom punim štovanja i udivljenja pogleda, a njihova usta padoše kao sama od sebe na poljubac vruć i jedar kao zrela voćka.

— Kad ti smiješ meni raditi ono što nije tvoj posao — zašto ja ne bih smjela tebi pomoći? — prozbori ona sva sretna da ga je time iznenadila.

— Ja ne znam, što je moj, a što tvoj posao, ja samo znam, da uživam, kada radim, jer bez posla ne mogu živjeti.

— A ja sam danas cio dan laćala se sad ovoga, sad onoga posla, pa mi nekako ništa nije išlo od ruke, dok nijesam poslije ručka sjela za tvoj stol i sve tiskanice pretražila i sve ih dobro proučavala, dok se nijesam odlučila za ovu — jer sve su nekud slične. Samu sam sebe korila, da te dosada nigdje nijesam pitala, čemu je ova, čemu ona.

I poput prve učenice na ispitu motrila ona polupobjedonosnim i poluzabrinutim licem sad spis, sad na njega.

— Jesam li dobro pisala? — zapita ga od sreće drhtavim glasom.

I sada on opet spazi, da je ona nastojala iz svoga rukopisa izbrisati onu mekoću, po kojoj se ženski potezi u prvi mah spoznaju, nastojeći da što sličnije oponaša njegovu ruku.

On se je od silne radosti, od prevelike ljubavi samo grčevito podsmjehivao, ne mogav ni riječi izreći.

Nakon toga otvoriše najnoviji broj ilustriranih novina i promatrahu slike. Lešić je i najteži tjelesni umor znao sa jednim jedinim listkom novina rastjerati, njegovo tijelo bilo je posve podložno njegovu duhu. Premda danju sušti prozaik, radnik poput najprostijega sluge, imao je on u sebi više poezije i idealizma od mnogoga te mnogoga pjesnika.

Jedna slika prikazivala divnu porensku obalu sa vrlo romantičnim sredovječnima »šlosovima« i »burgima«; njemu, sinu ravne Slavonije, stezalo se je srce, promatrajući ubavo gorje, na kojemu su se, kao da su ih vile posadile, dizali tornjevi, balkoni, čudni prozori, tajni putovi i izlazi a dolje okomito pod klisurastim brijegom šumori Rajna, obasjana zapadajućim jesenskim suncem.

U najdubljim dubinama svoga srca želio si je Lešić takav dvorac, gdje bi daleko od svijeta, s visoka vidika, prezirući ništavilo današnjega vijeka, poput orla pozirao na dolinu. I sada se je sanjivo udubio u tu sliku; kao da ne vjeruje, da takovo što na svijetu zbilja biti može. Ona je poznavala tu njegovu maštovitu želju, pa mu usred promatranja prevrnu list dalje.

— Ja se nikako ne mogu raskrstiti s idejom, da ću danas-sutra stanovati u takvu dvorcu.

— A ako ja ne bih htjela tamo ići, kad bih ja voljela ostati na čardačinama, uz koje me veže moja mladost, moja ljubav, moje...?

Ona ne izgovori cijele izreke.

— I što još? — upita je on, jer nije navikao slušati od nje prekinutih riječi.

— Moje — moje sve! — šapnu ona i stisnu svoje lice svom silom uz njegovo.

On je večeras opazio na njoj neobičnu dragost, izvanrednu uzbuđenost, koja je i na njega prelazila, ne mogav si nikako tu njezinu djetinju nježnost razjasniti.

Ona se još tjesnije stisla uz njega, obujmila mu objeručke vrat, sakrila usta u njegovo lice i šaptala mu nešto, čega on nije čuo ni razumio; ali kada je on nato polako pridigao joj glavu i zirnuo joj u zastiđene, anđeoske oči, koje su sjale dosele neviđenim sjajem, onda poput munje šiknu nešto njegovom dušom, te on kao mamen uze joj ljubiti oči, kosu, usta — i gdje god ju je mogao samo ustima dirnuti.

Vidjevši ona da ju je razumio, reče napokon u polušaptu:

— Ja ti već dva mjeseca tajim, oprosti, ja nijesam mogla te riječi od silnoga srama izustiti, no danas mi je dogorjelo do jezika, ja nijesam mogla dalje podnijeti...

— Oh! pa da bude slatka, dražesna curica...

— Sin... sin!... — i ona opet sakri lice u njegova prsa.

Poput dvaju luđaka, poput dvoje razigrane djece ljubili se oni, svijali se jedno oko drugoga, ne imajući dosta vanjskih općila, kojima bi mogli svu svoju nutarnjost na vidik iznijeti...

Kraj svega umora nije Lešić te noći zaklopio oka; on je čudno čuvstvo u sebi osjećao; poziv na novu borbu, poziv sviran anđeoskom trubljom; kraj svih dosadanjih zadaća života narav mu je sada još jednu nadala; slast i bol, radost i brigu narav jednim dahom rađa... I u tima mislima, u kojima se je preplitala sva njegova dosadanja i buduća sreća i tegoba, izbijali na površinu razni momenti njegova života, sad sjajni, sad tužni — i u tomu poludrijemu gledao on sada svoje djetinjstvo, sad svoje školske napore, sad poetičnu si ljubav napram divnoj svojoj ženi. I današnji lov, i ona ogromna pučina namitala mu se očima — i u taj čas — kad mu je došlo, kako je čamac nasjeo na pličinu, sinu Lešiću jedna misao u glavu, koja je sve dosadanje potamnila i istisnula... Jedva je dočekao zoru; tek da se je razdanilo, on je već sjedio za svojim pisaćim stolom i tresućom rukom računao, zbrajao i odbijao, uzrujano iščekujući rezultat računu.

Kad se je Anka digla, bio je on gotov s računom. Ona se stidjela pogledati mu u oči, na što on uzevši papir, na kojemu je pisao, sjede do nje i zagrlivši ju htjede joj nešto kazati, ali uzrujan ne uzmogne započeti, nego joj samo pokazivaše na redove brojaka.

— Onaj rit, gdje smo jučer lovili... Na, evo vidi, najmanje tri tisuće čistoga dobitka na godinu...

Ona ga još nije razumjela; istom kada se je posve sabrao, rastumači joj, da kani odmah kupiti tri stotine jutara onoga rita, gdje je jučer lovio, da će ga odvojiti i osušiti te najmanje deset forinti po jutru čistog dobitka imati...

Svršiv navrat-nanos najpreči posao, sjede Lešić na konja i odjaše k Matkoviću. Starac se nemalo začudi, kad je vidio razigrano i rumeno lice svoga zeta — ozbiljni Lešić rijetko je kada tako izgledao. Lešić je za cijeloga puta smišljao, kako će svoj naum Matkoviću objasniti i utuviti, jer je znao da će se konzervativni starac teško dati na to naoko nesigurno poduzeće. No kako je još od noćas sav se ugrizao u tu ideju, gorjela mu je svaka riječ, kada je uzeo Matkoviću razlagati i dokazivati, kako misli svoj naum ostvariti.

Ti razlozi i dokazi tako sputaše i zavezaše starog Matkovića, da nije znao ni riječi prigovoriti, nego smjesta pristade uz Lešića.

— Dakle, kako rekoh — pet hiljada forinti bit će nam dosta: — tri tisuće za kupovinu, jednu za odvodnju, a jednu za obrađivanje tla.

Stari Matković, ne prozboriv ni riječi; diže se energično, te obojica odoše u općinski ured. — Tamo ih nekako poprijeko pogledaše kada čuše, da Lešić kani kupiti trista jutara rita i da bez daljega pogađanja nudi deset forinti po jutru, ukupno tri hiljade forinti.

— Da li se vi, gospodine, šalite ili ozbiljno govorite? — odvratiše smućena općinska gospoda. Jedan od njih mislio je na ribu, drugi na patke, treći na šaš i trstiku — ne mogav nikako pojmiti, što bi Lešić inače počeo sa ritom, sa vodom... No kada im Lešić svom ozbiljnošću predloži svoju namjeru, onda istom ne znadoše, na čemu su i što da mu odgovore. Načelnik mu uze savjetovati da se okani ćoravoga posla, da bi se mogao danas-sutra kajati, pa općinu u proces baciti, a proces je gori nego vrag... Istom malo pomalo pođe Lešiću za rukom uvjeriti općinske upravitelje, da on ne misli na nikakove vratolomije i prijevare, nego jednostavno da kani od općine kupiti trista jutara rita, a općini da će još uvijek ostati hiljadu i dvjesta jutara za pašnjake: još doda da bi najvolio, da mu općina proda lijevi dio od jarka Beljana, kako bi taj jarak barem s jedne strane bio naravnim međašem između njegova i općinskoga dijela.

— A kako sa kupovinom, za koliko godina mislite...

— Čim ugovor potpišemo, polažem smjesta cijelu svotu.

Kad su općinari uvidjeli da se Lešić ne šali, ubrzo se složiše i pristadoše na prodaju. Uz Matkovićev zagovor i molbu došla je i oblasna dozvola za prodaju koncem travnja. Međuto je Lešić već od prvog početka pozabijao mjerače štapove po ritu, te svaki treći dan bud on, bud Vinko išli mjeriti visinu i kretanje vode, tako da je pod konac travnja imao potpunu sliku, kako i kojim pravcem voda otječe, gdje se zaustavlja i natrag vraća. Bacivši cijelu sliku na papir, bilo je jasno da je jarak Beljan najdublja tačka, no budući da je bio sav zamuljen, nije mogao silne vodurine propuštati, nego je voda po njemu sve do nekoga stupnja otjecala u obližnji poveći potok; no kada je pala do stanovite nizine, nije mogla dalje, nego se zaustavila i ležala sve dotle, dok nije pod pripekom srpanjskokolovoškog sunca ishlapila. Lešićeva izmjera dokazivala je da će biti dostatno jarak Beljan pročistiti i preko svojih trista jutara još tri kanala u Beljan povući, da sa tih trista jutara voda za dva do tri mjeseca oteče prije negoli dosada.

Na prvoga svibnja bio je ugovor s općinom potpisan, a već drugoga udarilo je pedeset Ličana motikom u mulj jarka Beljana. Petnaestoga svibnja nije na Lešićevu dijelu ni kapi vode bilo, a deset dana kašnje počeo se crni humus — talog odvajkada — sušiti. Sad je Lešiću odlanulo, on je pobijedio, on je vidio suhu zemlju, koja se je kao sol sipala u njegovim rukama.

— Sada neka nam se rugaju, da ćemo prodavati vodu iz rita litru po pol novčića! — reče Lešić slavodobitno Vinku — a ja velim, da će meni svaka litra, koju sam s moje zemlje odveo, dati pet, a ne pol novčića!

Koncem svibnja počeo Lešić sa oranjem i orao je sve dotle, dokle je vlaga dopuštala; ono, što je bilo preveć vlažno za oranje — a toga je bilo sto jutara — ostavi on za livadu, a na ostalih dvjesta jutara posije proso. Oranje bilo je svakojako, na mjestima kao da su svinje izrovale, pa se narod rugao Lešiću, da ne treba orati, nego upustiti sto glava krmaka pa za njima sijati... Lešić je šutio pa radio. Kad je nastalo ljeto, pa navali silni posao na gospoštijskom dobru, morade Lešić svoje Beljanske njive (kako ih je nazvao) posve napustiti te ih ostavi na Vinku. Na tim Beljanskim njivama nije posao prestajao; već sredinom lipnja trebalo je prvu lošu travu pokositi, da iza nje udari čistija i plemenitija; na taj dio mogla se napustiti iz Beljana voda, te za mjesec dana narasla druga trava do pojasa.

— A što je s prosom? — zapita jednom Lešić Vinka.

— Ja boga mi ne znam što će to biti, je li to proso ili što drugo; stabljike su već preko jedan metar visoke, list širok skoro kao u kukuruze, al klasa se još ne vidi. Možda će se izjaloviti? — glasio je Vinkov odgovor.

U službi izvanredno svjesni i tačni Lešić nije dospio, da po danu otiđe na svoje njive, jer su bile poldrug sata vožnje daleko, nego bi obnoć zajahao konja i po mjesečini išao pregledavati, je li trava zrela za košnju, je li se sijeno dobro osušilo; po noći bi on optrkivao sela, da skupi nužne radnike, da se posao što brže dovrši, jer kad Lešića je vrijeme odvajkada značilo novac. I da je imao stotinu ruku i nogu, taj se čovjek ne bi mogao naraditi; sav prašan, sav znojan i spaljen od žege, on je sad olovkom bilježio, sad kosom kosio, sad vilama grabio. Nije vikao, nego radio — radio, da su mu se radnici porugljivo smijali, da valjda dolaze gladne godine, te se toliko upinje... Anka, poznavajući njegovu gorljivu narav, nije ga zaustavljala u poslu, nego je samo molila boga, da ga uzdrži zdrava. Svlačeći navečer s njega mokre košulje, kao da se je kupao u njima, ona je sa strahom očekivala zoru nad njegovom posteljom: hoće li se probuditi zdrav ili u vrućici... No ni jednom riječcom nije mu odavala toga straha, u njoj je živjela vjera da on ne smije oboljeti...

Tako došao i kolovoz, a proso na Beljanskim njivama diglo se uvis kao kukuruza, a zrna dvaput krupnija od običnoga. Tko nije iz bližega promotrio to žito, rugao se Lešiću da je posijao trstiku i rogoz, jer takovim se je proso izdaleka činilo.

Istom kada je Lešić ovršio sav usjev pa dobio dvije hiljade metričkih centi prosa, kada je po treći put otkosio travu sa livade, kad već nije imao prostora, kamo da sve to strpa, onda ga prosti narod razvika da je vilovnjak, da je noću po metli jahao i uvračao svoje njive...

Za pol godine isplatio je Beljanov mulj svu kupovinu, sav trošak i još ostalo suviška od nekoliko tisuća forinti. Kada je Lešić odbrojio Matkoviću pet hiljada forinti da ih povrati štedionici, kad je položio pred Vinka pet stotina forinti s nalogom da se 1. listopada spremi u Beč na kulturno-tehnički tečaj, ali u lipnju da se opet stvori na Beljanskim njivama, onda stari Matković ogrli obojicu i proplaka od sladosti i radosti kao nikada još...

Toga istoga dana stiglo Lujino pismo, u kojem traži putni trošak; ujedno javlja da drugi državni ispit neće sada praviti, nego pod jesen, a naposljetku još dodaje, da će dovesti sa sobom svoja dva, tri prijatelja, da sprovedu neko vrijeme kod njih na selu...

Lujina vijest o ispitu dirnula Matkovića, kao da mu je grumen leda na srce pao; i tu je vijest morao baš u isti čas dobiti, kad mu se je razmekšano srce do suza raznježilo!...

Za koji dan došao Lujo sa sveučilišta i poveo još dva prijatelja pravnika, valjda da se nakon napornoga rada i učenja odmore na ladanju. Jedan je bio udovičin sin, a drugi sin sudbenoga vijećnika; jedino onaj prvi položio je ispit i već podnio molbu da bude namješten vježbenikom. Lujo je dobro znao što ga čeka kod kuće, kada dođe bez ispita, pa je zato i poveo sudrugove sa sobom, samo da time otupi očev ukor; no stari Matković nije ga poštedio ni pred sudruzima. Međutim, to mladu gospodu nije ni najmanje smetalo — ta oni su davno znali, kakovi su im roditelji u tom pogledu, ne zamjerajući im, doduše, ali žaleći ih, da ne mogu pojmiti sveučilišne slobode, koja stavlja na volju praviti ispit pol godine prije ili kašnje...

Na Čardačinama se je upravo vršilo žito; novi ravnatelj već je nabavio iz Beča parni stroj za vršenje, te je za prvu godinu doveo i jednoga mašinistu iz dotične tvornice da ravna strojem kod vršidbe. Lešić je mislio da će gospodu pravnike taj stroj i uopće cijelo gospodarstvo zanimati i obradovati, kad vide, da se i na plodovitim slavonskim nizinama počimlje evropska kultura udomljivati. No ushićeni Lešić prevario se — jer mlada gospoda ne htjedoše ni blizu vršidbenomu stroju pristupiti — s jedne strane zaudarao im dim i para, a s druge strane padao im u oči prah i pljeva. Oni nijesu nikako mogli shvatiti Lešićeva oduševljenja, koji im je potanko razlagao, koliko se tim strojem prištedi naprama vršidbi sa konjima. Bečkoga mašinistu, koji je zasukanih rukava, sav crn od dima i praha, sav zamazan od ulja, neprestance oko stroja radio, ne htjedoše pravnici ni pogledati, te se naiđoše uvrijeđeni, što se je usudio pružiti im ruku...

Ni za ostalo gospodarstvo nijesu imali ni najmanje smisla. Kada im je Lešić pokazivao svinjce, sagrađene po najnovijim zahtjevima krmadarstva, kada im je pripovijedao o svojstvima turopoljske i srijemske pasmine pa im dao istjerati gojne šarene i crne prasce, onda gospoda pravnici uzeše jedan drugoga pogledati prezirnim pogledom.

— Strašan smrad...

— Kolosalan smrad...

To je sve što rekoše; naglašujući svaku slovku, kako bi Lešiću dosta jasno rekli, da oni do svega toga ništa ne drže.

— Jest, gospodo moja! dim, gnoj — to je geslo devetnaestoga vijeka; tamo, gdje se željeznička para bez prestanka vije po zraku, gdje dim tvornicâ napunjuje svu okolišnu atmosferu svojim smradom, gdje se od svake koštice, od svake ljuske pripravlja gnoj, gdje se ti smradni otpaci zlatom plaćaju — samo ondje može se govoriti o blagostanju i napretku čovječanstva... Gospodi se, kako vidim, ne rače moje riječi, vi ste većma ushićeni Vergilijevim stihom: »Tityre, tu patulae recubans sub tegmine fagi.« Ta su zlatna vremena prošla, gospodo moja, nimfe devetnaestoga stoljeća ne imaju više mjesta u hladu krošnjatih bukava...

Gospodi pravnicima uvelike je imponirao rimski stih, te im u dnu duše nije bilo pravo, da je Lešiću Ciceronov jezik možda poznatiji nego njima. Turopoljski prasci i Vergilijevi divni stihovi, ta dva pojma bila su im nespojiva.

— Kako ste se vi s maturom mogli dati na taj posao, kada su vam s njome bila sva vrata otvorena? — upitao jedan pravnik sažaljujućim glasom Lešića.

— O tim »otvorenim vratima« moglo bi se štošta raspravljati, dragi prijatelju; ja ću vam samo reći, da nijeste na pravom putu — ako bude vremena i ako vas bude volja, možemo još o tome govoriti — a sad izvolite, gospodo moja, objed je gotov.

Kod objeda bio je i mašinista; gospoda pravnici gledali su s visoka na bezazlenoga Bečliju, koji je rijetko koju riječ prozborio, nego većim dijelom mučao; u razgovoru izašlo je na vidik, da je taj mašinista svršio bečku tehničku školu i da je u naucima ravan mladoj gospodi.

Kako već kod južnih Slavena i nije drugačije, raspleo se najprije govor o politici; gospoda pravnici napinjali sve svoje političko umijeće, kako bi mirnoga Bečliju izazvali da rekne svoje mnijenje o općem političkom položaju. Siromah mašinista nemalo se čudio »znanju« tih mladih ljudi u političkim stvarima; njemu je nemalo imponiralo, kada su oni doslovce citirali Bismarckove pojedine stavke iz zadnje njegove saborske besjede, tumačeći ih, kako ih nitko na svijetu nije tumačio; oni su znali za najtanje misli ruskoga cara, koji je jedini premac Bismarcku. Oni su razvili potanki program, kako bi se evropske velesile mogle složiti, a da nijedna ništa ne bi gubila, a sve dobile, taj program da je tako jednostavan i lak, da već ne može naravniji biti.

Mirni Bečlija nije razumio mnoge od tih fantastičnih kombinacija te se ispriča, da on već dvije godine ne čita političkih novinâ jer da nema vremena, jer se je posve dao na proučavanje jednog ventila na nekoj mašini, kako bi naime taj ventil automatično radio, a dotična para ne bi bila izgubljena, nego bi se nadalje upotrebljavala. Gospodi pravnicima činilo se ludim i smiješnim radi takove tričarije ne čitati dvije godine novina — pa šapnuše jedan drugomu:

— Budala bečka!

U daljem razgovoru spomenula su se i imena Unger i Stein, govorilo o briljantnosti pravničke karijere, od svakoga ministra da se traži, da je više-manje pravnik, te da se može s punim pravom reći, tko dan-danas nije pravničke škole prošao, da nije naobražen čovjek... Nato se mašinista usudi reći da trgovačka, industrijalna i kulturno-tehnička znanost sve većega maha otimlju te da je broj tih slušatelja već nadmašio broj pravnika. Gospoda pravnici prosvjedovaše svom žestinom proti tomu, tvrdeći da je to skroz nemoguće, pa da se ta nemogućnost može i indirektnim putem dokazati.

— To vam je laka stvar — recite, koliko godina imate i koliko plaće berete, pa ćemo vas usporediti sa pravnikom vaših godina.

— Sad sam u trideset i osmoj godini te berem od tvornice, kad koje već deset godina služim, godišnjih stalnih tri hiljade forinti i dvadeset posto od svih strojeva koje sam ma u kojem pogledu popravio i usavršio — a to iznaša na godinu tri do četiri hiljade forinti. — Tako je glasio odgovor skromnoga Bečlije.

Gospoda pravnici zabezeknuše se na tu svotu; njima je bilo nepojmivo da čovjek sa šest hiljada forinti godišnjega dohotka može na suncu, u prahu i dimu raditi kao najprostiji sluga.

Poslije objeda zaredaše zdravice; siromah Bečlija našao se u nemaloj neprilici kada mu rekoše, da običaj zahtijeva da se nakon svake zdravice ima puna čaša vina ispiti. On se je čudio, koliko je živ, u što i kako ti mladi ljudi lijevaju toliko vino, a da se na njima ništa ne opaža. Njemu se je već poslije šeste čaše zamutilo; te plačućim glasom zamoli Lešića, da mu oprosti što je pijan... I Lešić ga zbilja morade odnijeti u postelju, jer vinu nenavikli čovjek nije mogao ni na nogama stajati.

— Njemačka svinja!... Budućnost je naša!... — kliknuše pobjedonosno sva tri pravnika i istrusiše iznovice čaše...

Dok su oni i nadalje pili i nazdravljali, donese Matkovićev sluga prešno pismo za udovičina sina; u pismu mu javlja mati, da je imenovan besplatnim vježbenikom kod suda u gornjoj Krajini.

Sad se izli kiša pogrda na vladu, na sistem, na odlučujuće krugove, koji bi morali sretni biti da imadu takovih ljudi, koje bi morali objeručke imenovati za pristave, a ne za besplatne vježbenike, kao da pravniku nije cio svijet otvoren...

— Eno ti poreznih nadzorništva, eno financijalnih ravnateljstva; eno ti Bosne — kud god hoćeš. Ali što ćemo: nemo propheta in patria! — usklikne Lujo.

— Najbolje je otpraviti najedanput deset molbenica, pa gdje te bolje plate, tamo hajde! a oni drugi — ...

— Pravo, živio, tako je! Da vidimo što će bez nas početi! — zahalabučiše vinom ugrijani mladići.

— A kako bi bilo, gospodo moja, da se posvetite našim općinama? Tu bi vas trebalo kao žednomu kap vode, tu bi bila doduše jedna vrata, ali široko polje za vas. — Tako reče iskreni Lešić, koji je sa sve većim sažaljenjem promatrao tu neiskusnu i pomamnu mladež.

— Čuješ, ako si već poljodjelac, ne budi takav prostak pa mi ne vrijeđaj prijatelja u svojoj kući; možeš biti sretan, da su ti došli ovakovi ljudi pod krov! — Tako se izderao pijani Lujo na Lešića.

— Dosta, dosta! Od svinjara i ne tražimo šta finije... — usplamtješe ostala dvojica pa zgrabiv šešir oteturaše iz Lešićeva doma.

* * *

Godinu dana iza toga ležao Lujo izvaljen na mekoslonu, a pred njim ležala treća molbenica, odbijena od bosanskohercegovačke vlade. On nije imao snage da pokaže tu odluku ocu, jer je istom poštom došao i Nelin list, u kojem zaklinje majku i oca da smjesta pošalju dvjesta forinti, jer joj je danas poradi duga zaplijenjen sav namještaj, koji će se dražbeno prodati.

Gospođa Matković bila je izvan sebe, a starac je i opet s rezignacijom u sebi zbrajao krajcar po krajcar da skuca što veću svotu.

U isti taj čas — tamo na Čardačinama — igrao se na tratini jednogodišnji sin Lešićev, junačić od pete do glave; a mati njegova kao ruža rascvjetana u svojoj ljepoti smiješila se i drhtala od radosti nad svakim njegovim kretom; njena duša nije mogla dočekati časa, kad će taj mali junak potrčati k njoj u krilo i protepati joj: Mama, eno ide tata, tata, tata!

A on je išao sa Vinkom sav umoran i znojan preko polja; mašina je vršila, a njih dvojica su sračunavali, kada će otprilike posao na Čardačinama biti gotov, pa da se onda obojica late Beljanskih njiva, jer i tamo je već trebalo mašine.

— A kada će, moj dragi Vinko, na naše duševno polje doći ta mašina? Kada će prestati ono površno i plitko oranje naših mladih ljudi po njivi znanosti? Za sada oru još tako plitko, da tlo jedva onoliko roda baca da prehrani nekako nemarnog orača. Kada će oni zaorati dublje da biljka nikne triput veća negoli dosada; kad će oni zadubiti se u znanost toliko, da im ubrani plod ne bude jedva dostatan za svagdanji kruh, nego da bude suviška, od kojega će i drugi koristi imati? Onomu mjerniku ne da jedan ventil dvije godine mirno spavati, a ovdje se još i ne zna da stroj takve vrste uopće opstoji! Čovjek skoro da ne bi povjerovao, kad pomisli na našu darovitost, na plodnost naše zemlje! A ta će tobožnja nemogućnost potrajati sve dotle, dok one dvije glavnice: čovjek i zemlja, darovitost i plodnost, ne upoznaju svoju vrijednost, dok ih iz nerada i pospanosti ne krene ona naprijed leteća sila devetnaestoga stoljeća, koja traži živih, a ne mrtvih kapitala...

Povratak na vrh stranice.