Mrtvi kapitali/IX.

← VIII.

Mrtvi kapitali IX. autor: Josip Kozarac

X. →

IX.

Mjesec dana iza svadbe, nekako sredinom studenoga sjedio stari Matković sa suprugom si u toploj sobi. Zima je istom nastupila, te se je u sobi još osjećao onaj neobični, veoma zamamljivi miris prvoga loženja; zimski prozori bili natrpani grožđem; a po ormarima redale se žute dunje. Prije mjesec dana tijesne Matkovićeve sobe činile su se sada puno prostranijima, i cio dvor bio nekuda tužniji i mrtviji, premda je naoko ondje sve bilo kao pred godinu dana... Ta praznina crtala se i na licu gospođe Matković. Ona je sjedila do prozora, pa joj se vidjelo da joj srce nije na mjestu: sad se je bavila pletivom, sad gulila jabuku, sad krušku, sad je ustala i brisala znojne prozore — riječju, nije imala pravog ozbiljnog posla, pa nije znala što da radi. Bilo joj je kao đaku poslije ispita -: ona ne bi marila da ima još dvije kćeri za udaju, da se opet ima za nešto brinuti, u nečemu živjeti i uživati. Ona još nije pala u onu ugodnu lasnu bezbrigu, koja obuzme mater, kad poudaje svoje kćeri; ona nije još mogla one brige, u kojoj je zadnjih pet godina živjela, iz krvi istjerati. Sada joj je bilo prazno i neobično bez te brige; ona je dobro počela opažati, da ju ponestajanjem te brige i elastičnost duha i srca pomalo ostavlja. Ona je počela gubiti volju za toaletu, za onaj minuciozni poredak u kući, bez kojega nije mogla prije biti; nije više marila ni za jelo kao dosada, kad se je svaki dan po četiri do pet jela pravilo, jer se živjelo u vječnoj nadi da će doći gosti, a među tima u prvomu redu mladi, neoženjeni ljudi... Sad se je ona zadovoljavala ma čim god te se je u toj duševnoj i tjelesnoj osami počela sve to većma približavati svomu mužu, danomice uviđajući, da joj je on najvjernijim oslonom koji uopće žena može imati.

— Čuješ, meni se neće danas kuhati, ostalo je nešto od sinoć — reče ona Matkoviću, koji je bio zabavljen oko službenih spisa.

— A! — odvrati on kroz nos i, ne obazrev se na nju, nastavi vući teškim perom po papiru; tek u neke nekakvice digne glavu od stola, potisne naočale na čelo i obrati se svojoj supruzi:

— Što si rekla, a? Pa volja te, ti znadeš da radi mene ne moraš nikada kuhati.

— Vinka nema, on će sigurno ostati na »Čardačinama«.

— Neka ostane! Bolje da tamo štogod pomaže, nego da ovdje ljenčari!

— Što ti misliš početi s njime? Vrijeme prolazi, a od njega nigdje ništa, gdje je — tu je.

— Ne boj se, nije još kasno! Glavno je da se u mladom čovjeku pokaže neka volja, neka gorljivost za posao; bude li te volje, onda će se već pravi posao za njega naći. Zvanje i zanimanje mora u čovjeka samoga niknuti, ne smije mu biti nametnuto. Ja se za Vinka ni najmanje ne bojim, on će svoje mjesto ispuniti, tuđega kruha sigurno neće jesti.

Gospođi Matković nije muževo mnijenje išlo u glavu; ona si nije mogla predstaviti da će od Vinka — pošto je napustio gimnaziju — ikada štogod biti. Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući. Baš to, što je bio zanemaren, pridonijelo je da je prije upoznao dobre i zle strane svijeta negoli stariji brat Lujo. Kao đak bio je pravi sluga u Vukovićevoj kući: on je tamo i drva cijepao, i živad hranio, i po dućanima hodao — no njemu je sve to poćudno bilo, samo da ne mora sjediti uz knjigu koju je iz dna duše mrzio. Mati je mislila da će se ipak kako god proturati do šestoga razreda, pa ga onda bud dati u popove, bud ga utisnuti u kojigod ured, iz kojeg bi danas-sutra izašao ma pod kojim naslovom, samo da ima svoj kruh. No kad je Vinko morao da po drugi put ponavlja peti razred, odreče se škole na sve vijeke te otpade još većma majci od srca.

Usuprot bio Lujo u svakom razredu odlikašem; on je bio i materin i tetkin ljubimac, a bio je već u prvoj mladosti izvanredno lijep momak. Visok i uspravan, s gustom, po čelu raščešljanom kosom, s rumenkastim obrazima i lijepom nadignutom donjom usnom. Još u petnaestogodišnjega đaka zaljubljivale su se djevojke za udaju, tako je on tjelesno nabujao. I kod sudrugova bio je veoma obljubljen; no on, u svome prijateljstvu veoma nestalan, danas držao s ovim, sutra s onim. Kao stariji morao je poučavati Vinka, te mu je ovaj morao ropski podložan biti — on ga tako reći nije ni smatrao bratom. No kad bi nastupili praznici, te obojica došla kući na selo, onda bi mu Vinko okrenuo leđa i otkazao svaku poslušnost. Tad bi se Lujo priključio Neli, i njih dvoje bili bi odabrani par djece gospođe Matković; Vinko nešto iz osvete, nešto iz obijesti nastojao u svakoj zgodi da Luju i Nelu nasamari. Jedanput su se kupali u bližnjem potočiću, pa kad je Lujo odmakao od brijega, izađe Vinko, pokupi svu Lujinu odjeću osim gaća pa pobjegne kući, tako da je Lujo morao gol i bos pol sata po najvećoj žegi do kuće klipsati... Stari Matković nije trpio dugačke kose ni na sebi ni na djeci, te je u vrijeme praznika sâm šišao Vinka, no Lujo se nije dao, jer je uvijek nosio dugačku kosu, koju mu je Nela uvijek po najnovijoj modi namještala. Jedno popodne, kad je Lujo na mekoslonu najslađe hrkao, uze Vinko škare i prereza mu što moguće nakaznije svu kosu sa čela — tako da se je Lujo morao do kože ošišati, te je takav bio upravo smiješan.

— Da vidimo barem, kakovo mu je čelo; dosada još nitko nije vidio što ima pod kosom -rugao se Vinko zdvojnomu Luji.

No pod kosom nije bilo ništa; bilo posve bijelo, glatko i visoko čelo, na kojemu nije bilo ni jednoga muževnoga izraza, niti jednoga nabora, koji bi mu podavao koju značajniju crtu. Iz čela pružio se ravan, dug, lijepo zaobljen nos, koji kao i čelo nije ni najmanje energije podavao Lujinu licu. Cijelo obličje bilo je samo onda lijepo, kad je posve mirno i zadovoljno bilo; jači posmijeh ili ljutav nakazili su razne glatke crte te nijesu ni izdaleka imali efekta, koji se srdžbom ili smijehom izrazuje. Inače je Lujo bio izabranog ponašanja te vanjštinom svojom veoma simpatičan, tako da je bio rado gledan i u muškom i u ženskom društvu. Znanci proricali mu sjajnu budućnost, u koju je on i sâm vjerovao; mati njegova uvijek je sanjala o toj sjajnoj budućnosti te nije mogla dočekati da već jednom nastupi.

Sad je Lujo bio pravnik četvrte godine; prvi ispit, koji je pol godine poslije pravoga vremena položio, nije bio baš tako sjajan: darovitost, o kojoj se je u gimnaziji puno držalo, bila je srednje ruke, te se je činilo da je Lujo svoje svjedodžbe izvojštio više svojom vanjskom prikazom i ponašanjem negoli znanjem. Od svoje djece on je Matkovića najviše novaca stajao; na sveučilištu dapače htio igrati maloga aristokratića, plijeneći pri tom nemilo očevu kesu. Kad je stari Matković napokon uvidio da Lujo ne zna ocijeniti napor, da mu svakoga mjeseca stvori pedeset do šezdeset forinti, da su novci u njegovim rukama što i pljeva na vjetru, ne htjede mu više od trideset forinti mjesečno slati, te se uslijed toga ljepuškasti pravnik sve većma nazad povlačio i izjednačivao se s onim sveučilišnim građanima, koji su više gladovali negoli siti bili.

U prostranoj sobi, u kojoj je Lujo sa još jednim pravnikom stanovao, bili su obično sastanci njih nekolicine sveučilišnih drugova. Dvojica od njih bili su zemaljski stipendisti sa tri stotine forinti; jednoga je uzdržavala mati udovica, koja je imala u Slavoniji trideset rali zemlje, te si sirota od usta otkidala, samo da smogne mjesečno dvadeset forinti sastaviti; treći je bio sin vijećnika Sudbenoga stola, te je morao ocu mjesečno račun slati o svakom novčiću, jer je kod kuće još troje djece bilo. Mladi ti ljudi bili su svaki dan skupa, po tri sata bi se razgovarali, ali iz svega razgovora nije se moglo razaznati: jesu li pravnici, filozofi ili medicinari. Svagdašnje novosti, politika, pikantne pričice — to je bila dnevna tema njihovu razgovoru. Po njihovu pripovijedanju mislilo se da će pokrenuti svijetom, kada danas-sutra stupe na poprište; njima nije ništa valjalo, sve je trebalo iz temelja preinačiti; sav svijet je slijep, samo su oni vidjeli što je manjkavo i ubitačno. Pravna znanost nije im udovoljavala, oni su o svačem drugom znali više govoriti negoli o njoj, te su se svi kajali, što su se dali na pravničku nauku, jer kako su sami sebe ocjenjivali, jedan je bio kao stvoren za filozofa, drugi za liječnika, treći za literata, sve su im znanosti bile interesantnije i ljepše od pravničke... Na koncu takva razgovora svi bi uzdahnuli, kao da svaki žali svoj sputani genij, koji se nije mogao po svojoj volji razviti...

— Ja sam se morao onoga primiti za što su mi stipendij dali...

— Ja sam se upisao u pravnike, jer je i moj otac jurista...

— Mene su prevarili, kazali su da je pravo najlaglje — izgovarao se udovičin sin.

Lujo nije u toj stvari svoga mnijenja rekao — nego se je u sebi smijao i pri tom mislio na veliko županstvo i septemvirat.

I dok roditelji tih nezadovoljnika nijesu prospali jednu noć bez brige, hoće li do prvoga moći skucati potrebitu svotu, dotle ti mladi ljudi nijesu znali ni za što ni u što žive; oni su samo prva dva dana svakoga mjeseca, dok novci nisu prispjeli, živjeli u nekoj zabrinutoj uzrujanosti, njima su samo tih dana pali roditelji na um — no čim se je pred njima stvorila poštarska naputnica, oni su iznovice operjatili, upravo su ćutjeli kako pada s njih prah umrli. Za tih dana bili su oni u sebi neizvjesni, bi li željeli da što prije dovrše nauke, ili bi žalili, što će taj lijepi život ipak jedanput kraju doći. Oni, premda još nijesu imali ni pojma o službi, ipak su u svom duhu gledali, kako će prigodom svakoga imenovanja preskočiti po trideset svojih kolega, oni su već izračunali, koju će čast obnašati u tridesetoj, koju u trideset petoj godini — u četrdesetoj godini postići će svaki najviši stepen činovnički... Ispit? To je nešto nuzgredno, puka formalnost; isto tako i svjedodžba, po kojoj se nikada ne može prosuditi, što ovaj ili onaj znade i razumije. Po njihovu sudu skoro uvijek je onaj više razumio, koji je imao lošiju svjedodžbu... Pri tomu su se najviše ljutili na roditelje i rođake, koji su uvijek tražili nekakvih svjedodžaba, kao da je sveučilište normalka, kao da su sada škole kao za mladih vremena njihovih roditelja...

I dok su oni tako sjedili i pušili, čitali i raspravljali uvodne članke bečkih i peštanskih novina, nijesu kraj svega tumačenja političkih novosti imali očiju da vide, što se piše u onome drugom i trećem dijelu novina; oni nijesu imali smisla za naslove: »Der Ekonomist«, »Wöchentlicher Börsenbericht« itd., nijesu razumjeli, što znači stotina i stotina inserata, gdje se razni proizvodi jedan s drugim o prednost natječu, gdje se služba traži i nudi, gdje svaki onaj oglas prikriveno veli: dajte mi da živim!... Za njih je sve to nervozno otimanje, ta borba za život imala šaljivu, komičnu stranu, da si čovjek za objedne probave koji čas ugodno prikrati.

Osim jedinoga Luje nijesu baš ni tjelesno bili Golijati. Na sveučilište došli su mladi i jedri, a sada poslije treće godine već su se počeli zgrbljivati, blijedjeti i sušiti. U naponu života nijesu ti mladi ljudi imali toliko, da se mogu na dan tri puta dobro najesti, već su morali kojekakvim nehranljivim jelom naglo razvijajuće se mišiće zadovoljavati. Na stipendistima i na licu udovičina sina čitala se jasno materijalna bijeda, kraj svega toga, da je na njih potrošeno najmanje tri stotine forinti na godinu. Po onome suhom otegnutom zakašljivanju nije se moglo očekivati, da će to tijelo odoljeti navalama, s kojima je životni opstanak skopčan. To kuburenje nije moglo unapređivati ni tjelesnoga ni duševnoga razvoja. Oni su bili što i gorski potočić, koji je poletio k moru, no zamuljio se i izgubio se još na pol puta, ne imajući toliko vodene sile da si prokrči put kroz močvare i kamenje.

Bistroumni Lešić brzo je uvidio da mladi ljudi, koji jatomice hrle na sveučilište, izgube za ono tri do četiri godine kuburnog sveučilišnoga života pravu volju za rad, poletnost duha, jasan pogled u budućnost — jer za njih se sada brinu roditelji i stipendij, a nakon toga koji god državni ured. A to je najveći ubojica duševnih sila: znanje, naime, da ćeš — užio bolje ili lošije — nakon dovršenih nauka doći u ured sa kakom-takom plaćom; a u uredu postanu mašine, mrtva tjelesa, kojima se turi u ruke pero da pišu njime od jutra do mraka, a nijedan redak možda nije ih ushitio, nije im ulio ljubavi za sutrašnji dan života.

A što bi se moglo s onolikim novcem, koji je bio dovoljan, da od tih mladića napravi neovisne i prema veličini izdane glavnice opskrbljene ljude, postignuti, da je uložen u koju drugu svrhu! Koliko li je kapitala već na taj način propalo! I premda je očevidno, da se kapital u tu svrhu uložen slabo plaća, ipak ga toliki rekao bih s nekom strašću ututanj gube. Najbolji novčani ekonomi, Izraelićani, ne troše puno u takova poduzeća, oni u tu svrhu troše samo onda, kad su unaprijed sigurni da će im se uložena glavnica rentirati; samo najdarovitiji njihovi sinovi posvećuju se znanosti i to najunosnijoj: liječništvu i odvjetništvu. Sva ostala njihova djeca hrle obrtu i trgovini, tomu vječnomu vrelu stjecanja bogatstva...

Mladi Vinko gutao je upravo svaku Lešićevu riječ, kad bi se o takovim stvarima govor poveo; on se nije nigda mogao skučiti pod jaram ukočenih gimnazijskih nauka, ali zato je pokazivao puno smisla za ostali vanjski svijet i život. On bi se za ona dva mjeseca praznikovanja uputio u sav gospodarski posao, te se otac mirne duše mogao u njega pouzdati; on je znao baratati i sa volovima i svinjama, i s pšenicom i otavom, jer mu je sav taj posao išao od srca. Znajući, da neće više u školu, umalo da se nije pogoropadio od veselja, radio je i po žegi i po vjetru, trkao po lovu, noćivao na gumnu, jeo — gdje je šta ugrabio, te krenuo rasti u visinu i širinu kao bik... Lešićev samosvojni značaj, otvoreno mišljenje, krepčina volje djelovali na njega kao što nijedan učitelj i nijedna knjiga dosada; on se je sav podao Lešiću, koji mu je odgaljivao koprenu sa svih njemu tamnih pojmova, otvarao mu pogled u svijet i njegove stupove, u svjetske laži i prividno poštenje. Vinku se je dosadanji život prikazao pustim ništavilom, jer od svih gimnazijalnih godina ostala su mu jedina četiri početna računa, koje je sada mogao upotrijebiti, i ništa više. Bar da su mu pribavili pravi pojam o svijetu, kakav uistinu jest; mjesto da su ga učili potrepštine i zahtjeve devetnaestoga vijeka, utuvljivali su mu grčke i rimske obrede i običaje; mjesto da su ga upoznali temeljito s odličnim muževima i značajevima, hranili su mu duh nezgrapnim pripovijetkama za djecu; Darwinovu nauku, koja pokreće svijetom, istom mu je Lešić prikazao u pravom svjetlu, dok Vinko nije o njoj dosele ništa ni čuo... Stari Matković opazio je dobro blagotvorni upliv Lešićev na svoga sina, opazio je da se Vinku sad tek otvorila volja za rad i život; trebalo je naručivati sad ovu, sad onu knjigu, koju je Vinko pod Lešićevim vodstvom do temelja proučavao.

Gospođa Matković nije toga preokreta u Vinkovoj duši razumjela; ona bi više puta znala reći: No, pa što si se sada dao na učenje kad si izišao iz škole?

Dok su otac i mati raspravljali o ručku, dođe Vinko sa Čardačina, premda mu se nijesu nadali. Kao uvijek, kad bi došao odanle, predade on majci punu maramicu i savijen papirić; to je bilo od Anke. — Otkako se je udala ne bi prošao dan, a da ne bi sa dvije, tri riječi pozdravila majku svoju i poslala joj ma najmanju miloštu. Gospođa Matković bila je na to već tako obiknula, da joj je nešto manjkalo kad ne bi do stanovitoga vremena dobila ceduljicu sa Čardačina, na kojoj je jednostavno glasilo: »Kod nas sve zdravo! Pozdrav i rukoljub.«

Te jednostavne riječi uvjeravale su gospođu Matković sve većma o izvanrednoj nježnosti i ljubavi, koju njena starija kći naprama njoj goji; ona je bila svakim danom sve to spokojnija, pomisliv na nju i na Lešića, svakim danom je dublje uviđala da je učinila dobro djelo, dopustiv da materinja ljubav nadjača konvencionalne tlapnje i želje.

Nela, otkako se je udala, samo je jedanput pisala; pismo još posve zaudaralo na djevojačku njenu dobu, tako da gospođa Matković nije mogla pravo razaznati, kako Neli ide u novom joj životu; ona je željela, da bi to pismo drugačije glasilo — no uistinu nije ni sama znala, kakovo bi moralo biti da ju zadovolji. Iščekujući svaki dan novih vijesti od Nele, no ne dočekav ih, postala je nemirna, te ju je jedino teški blatni put suzdržao, a da se ne odveze k njoj...

Sljedeća stranica→