Mrtvi kapitali/I.

← Naslovnica

Mrtvi kapitali I. autor: Josip Kozarac

II. →

I.

Bilo je prvih dana kolovoza; slavonsko sunce pripicalo svom žestinom, te se po prostranoj ravnici zrak samo iskrio da nijesi mogao ni dva časka pogledati istim pravcem u daljinu. Po zlatnim strnicima gomilali su se krstovi pšenice, poslagani pravilno u redove, samo ovdje-ondje prekidala visoka kukuruza pogled u daljinu, ovdje-ondje dizala se i pogdjekoja krošnjata kruška, pod kojom su se zbile od sparine izdišuće ovce. Inače nigdje ništa što bi oživljavalo ili bunilo to monotono mrtvilo, samo kadikad spazi dobro oko dvije po dvije grlice, kako talasajući se strelovito lete povrh niske strni; ili u zraku lebdećeg maloga jastreba, gdjeno kao na koncu viseći vreba na miševe. Iz zemlje se diže zadušljiv i omaman miris, a makneš li bud rukom, bud glavom, osjećaš topli zrak, kao da te ugrijana para ljubi; što je bilo znoja u tebi, već se je isparilo i osušilo po obrazima; te ti se čini kao da na licu imaš tanku koru od stvrdnutog tijesta.

Takva jednog popodneva išao je upravitelj gospoštije, gospodin Matković, sa gumna; gologlav, raskopčan, u kratkom, posve izapranom i iskrpanom kaputiću, koji je na ispalim krupnim plećima pokazivao dvije okruglo-dugoljaste mrlje od znoja, micao se je on lagano pod svijetlim oštećenim suncobranom, nalik s njime izdaleka velikoj gljivi. Čovjek u pedesetim godinama, posve kratko ošišan, kratkog debelog vrata, sav crven i pun ljetnih mozuljiva po nosu i čelu; debelo mu, malne četverouglasto lice sa sjajnim žutkastim i sitnim očima te mesnatim, crljenim nosom, činilo se u prvi mah tupo i prosto — no kad je prekidanim, oštrim glasom progovorio — taj glas bio je veoma sličan britkoj formi lica — upoznalo se je da iz njega govori ona dobra prostota i iskrenost, koja se krije samo u takovim oštrim, tvrdim licima. Išao je pravilno i odmjereno, te se je moglo vidjeti da taj čovjek ljeti i zimi i po blatu i po suhu stupa istim laganim, al čvrstim korakom.

Njemu usuprot išlo je nekoliko kola s visoko natovarenim snopljem pšenice; konji kao da se sami ustaviše pred Matkovićem, koji taj čas izvadi malu knjižicu, što ju je sam sašio, i uze bilježiti u njoj olovkom, koja je na dugom koncu bila privezana o dugme kaputa.

— Ti si Vincetić — koji broj kuće?

— Trideset i drugi.

— Koliko voziš?

— Sedam krstova — odvrati seljak s voza i baci dolje kapu s pribodenom ceduljicom. Gospodin Matković pregleda ceduljicu, promumlja nešto i baci opet kapu seljaku na voz.

— Na — pa odlazi! Vas trojica nećete više nikada kod mene raditi, ni-ka-da! Jeste li me razumjeli, huncuti prokleti, ni-kada!

— Nijesmo prije dospjeli, gospodine, oprostite, sve ćemo mi u redu poraditi; nijesmo mogli do danas, malo nas je u kući...

— Šuti, šuti... huncuti jedni, prokleti lažljivci...

Gospodin Matković igrao se i rukama i nogama, dok je to govorio, kao da ga groznica trese, a glas mu jedva razumljiv skakao s najveće visine u najdublju dubinu. Kočijaši mu doviknuše »Zbogom, gospodine!« i potjeraše konje.

— A-a, nije danas dobre volje — reče jedan.

— Nije, a za čas, dva, bit će opet kao dobar dan; poštenjaković, da mu nema para, ne bi čovjeku na vlas stao.

— Da mu nijesam ništa odgovorio, bolje bi bilo.

— Bilo bi — al dok ne progovori, ne možeš na njem znati, kakove je volje; uvijek je naoblačen.

I nato pucnuvši bičem po konjima, izvališe se poleđice na snoplje, onaj najmlađi zafićuka veselu slavonsku melodiju, a konji poskakaše k velikomu gospoštijskomu gumnu.

Gospodin Matković koračao je dalje s onim istim odrvenjelim izrazom lica, koje već ni za silnu žegu nije marilo; njemu je bilo potrebom da se izviče i izgrdi, jer njegovoj fizionomiji nije pristajalo da lijepo i polako govori. Njemu su se svi živci na licu i oko usta iskretali i navlačili; kad je s kime tiho i blago razgovarao, te ga je bilo jedva razumjeti, što miješa jezikom; dok, kad je vikao i grdio, tad su mu skakale riječi kao iskre sa nakovala. Nitko mu nije toga zamjerio, samo njegova žena, koja se isprvice stidjela, a kasnije grizla i ljutila s tog njegova svojstva; on, od naravi mrzižena i sangvinik, još je većma podjarivao njenu ljutav. Ona, kći visokog, ali siromašnog činovnika, i danas još lijepa i ponosna udala se za njega da ne ostane neudata, te od prvog časa, otkako je iz lijepe varoši došla k njemu na žalosno selo sa slamom pokrivenim kućicama, ostala je sve do danas nezadovoljna, ne razumijevajući jedno drugo. No njemu nije to ni najmanje smetalo, jer ona je inače bila brižna i oštra oko kućanstva, a on također radin i s malim zadovoljan, tako da nikakvo drugo zlo nije životu im stavljalo neugodnih zapreka osim onoga, što su bili svatko svoje ćudi, svatko svojih nazora. Ta razlika bila je tako tanka i izrazita, da ni jedno od njih ne bi nikad ni pomislilo, da će se jedno drugomu pokoriti ili popustiti. To ih ipak nije moglo razdvojiti, a da ne idu jednomu cilju, premda svatko svojim putem i svojim načinom. On nije mogao u njoj trpjeti ponosnu gradsku damu (a ipak joj nije kratio troška za oprave), koja je uvijek snivala o velikaštvu, o djeci svojoj, koja će danas-sutra kao činovnici igrati visoke uloge — dok opet u drugu ruku ona nije mogla gledati njegove odrpane prikaze, koji nije mogao nositi novoga odijela, nego se oblačio u prikrojenu odjeću svojih sinova. Ona je dobro znala da on sve to samo zato čini, kako bi djeci svojoj što više prištedio; ona se dapače znala više puta i podičiti njegovim poštenjem, premda nije mogla zatajiti da bi joj draže bilo, da nije baš tako na vlas tačan s tuđim dobrom. Kraj sveg velikog gospodarstva, koje je bilo njegovoj upravi povjereno, pošteni i tačni Matković malo je stekao; on, doduše, nije oskudijevao, al nije se ni rasipalo u njegovoj kući. Nikad nije vjerovao da su se drugi upravitelji obogatili, jer on je sav svijet mjerio svojim poštenjem. Odgojio je dva sina i dvije kćeri, u kojima je uživao kao rijetko koji otac, radi djece ustezao si je on svaku udobnost, svaki bolji zalogaj, nosio se kao prosjak, sve u onoj divnoj roditeljskoj požrtvovnosti da će tim bolje njegovoj djeci biti.

Koracajući polako naprijed, dođe Matković pod selo. Put je vodio između šljivika i voćnjaka, ograđenih sad nagnutim, sad podrtim hrastovim plodom. Izdaleka već bijeljela se visoka gospoštijska zgrada, trskom pokrivena, sa velika dva dimnjaka, sa prostranim dvorištem i mnogim stajama, te ogromnim, visokim plotom ograđenim vrtom. U kuću se ulazilo stubama, koje su bile krovom natkrivene. Tu Matković spusti mehanično svoj suncobran, objesi ga o drveni klin i uđe unutra. U hodniku, nekoj vrsti predsoblja, nađe suprugu si i stariju kćer Anku; pred njima bila kava, svjež kruh i maslac.

— Ništa drugo ne radite, samo jedete! — glasio je pozdrav Matkovićev.

— Izvolite i vi! — nasmiješi se mekim posmijehom kći i smjesti stolac za oca, primakav mu kruh i maslac.

— Ne živiš valjda ni ti od zraka... — odvrati mu gospođa, jedva baciv pogled na njega.

Matković ne sjede, nego stojeći uze kruh i obrezivaše s njega uokolo koru, koju je tanko mazao maslacem i veoma ju solio.

— Za tebe ćemo morati poseban kruh peći; kako ću iznijeti taj oguljeni komad da tkogod slučajno dođe? — Gospođa Matković govoraše izrazito punim, al zaoštrenim glasom, da se moglo svako slovce razabrati.

— K meni ne dolazi nitko, a ti svoje goste hrani čim god hoćeš; ja u svojoj kući valjda smijem jesti svoj kruh onako, kako hoću.

— Ala ste, tata, vi opet!... Kao da je mama to tako mislila...

Tako je glasila pomirujuća riječ gospođice Anke, koja je s umiljatim smiješkom pogledala sad oca, sad majku, kao da bi rada svojim pogledom njih dvoje jedno drugome približiti i užem ih svezati.

To je bila njezina zadaća, otkako je počela svojom glavom misliti i svojim srcem ćutjeti; njezin značaj kao da je bio stvoren za to, njezin meki i pomirljivi glas, njezin mudri, otmjeni pogled, cijelo njezino ponašanje bilo je takovo, da čovjek ni u najvećoj ljutavi ne bi mogao njoj žalosne riječi nabaciti. Mekoća njena bića, stalnost i otvorenost njezinih misli, pribavile su joj štovanje kako oca, tako matere, s tom razlikom, da ju je otac poput svetice obožavao, i do nje više držao nego do sve ostale okoline. Njezina ćud i značaj bili su svakako srodniji očevu negoli materinjem; mati je većma uživala u mlađoj si kćeri, živahnoj i prevrtljivoj Neli, koja je imala sva slaba, ali ne i dobra svojstva materina. Ponosnoj majci godila je više laskava i obijesna Neli nego tiha i pronicava starija kći, premda je dobro znala da joj Anka više od pol kuće uzdržava, a Nela više od pol kuće u nered meće.

Gospođa Matković već je otišla u svoju sobu, kad je seoski pandur donio poštu i predao ju gospođici Anki; bila su u svemu četiri komada: jedan službeni spis od gospoštijskoga ravnateljstva, zatim »Bazar«, adresiran na gospođu Matković, i dva lista: jedan od sina Luje iz Zagreba, a drugi od gospođice Nele iz R., nedaleke varoši, gdje je Nela kod tetke si bila.

Gospodin Matković otvori službeni list i držeći ga što je mogao dalje od očiju, čitaše ga veoma brzo i nervozno, na smijao se naposljetku glasno, kao i svaki put kad je nešto važno pročitao; no nije se nikad moglo razabrati, da li tim smijehom odobrava ili se ruga onomu što je pročitao. Anka najprije otvori bratov list, pročitav ga, uze skupljati usne i tresti glavom, kao da želi oca pripraviti na sadržaj lista.

— No pa što je? — zapita ju Matković.

— Piše Lujo, moli vas putni trošak, s onim prvim morao je podmiriti...

— Što je podmirio? — Ništa nije podmirio! Profućkao je, prorajtao je — lopov jedan... To je ipak previše, kao da meni kokoši novac lijegu... To je sve ona kriva...

I on pokaza prstom na sobu, u koju je gospođa Matković ušla.

— Neka mu ona šalje — nastavi on još žešće — ja mu ne dam ništa, ništa... ni prebijene pare; kad mu znade zapovijedati kako će se odijevati i kicošiti, neka mu šalje — ja neću da znam... neću da znam!...

— Samo se badava ljutite; tko bi znao što se je uistinu dogodilo; nije ni on baš takav da bi naprosto lagao...

— Što nije lagao!? Lagao, kakav je dug i širok, to ja odavde vidim, kud je prvi putni trošak otišao: gospoda juratoši umislili da bi svijet propao, ako oni svoj rastanak ne proslave, otišli jednostavno u opskurnu kakvu gostionu pa zapili što su dobili za put... A ja kao pas, kao onaj vol šoprunski moram vući, raditi od jutra do mraka, samo da gospodin pravnik može jednu noć prolumpati... Huncuti prokleti!...

— Ako mu ne pošaljete, on će ostati tamo, pa ćete morati tri mjeseca za njega badava plaćati...

Rekav to, uze Anka »Bazar« i ono drugo pismo, pa ode u materinu sobu, znajući da taj čas valja ostaviti oca na samu, dok se umiri i staloži, jer u takvu stanju ostavila bi njega svaka logika i svi bi razlozi i savjeti ututanj padali. On, čuvaran i gorljiv, htio je da mu i djeca budu poštenjaci, da već u prvoj mladosti shvate brigu i ozbiljnost života, pa nije mogao ženi oprostiti da se je visoko zanašala te po istom kalupu i djecu si odgajala, tako da su Lujo i Nela puno od one ponosne i rasipne krvi od matere upili; taj odgoj pridonio je puno, da on sad mora Luji po drugi put slati putni trošak. A to je njega boljelo, jer on je to smatrao za prvu djetinju nezahvalnost, koja ne zna ocijeniti one ljubavi, onih žrtava, koje on svojoj djeci doprinaša. Te mu se misli taj čas po mozgu vrzle, no kad mu toj mješavini čuvstava iznenada pred dušom niknu slika njegova krasnog sina, visokog i krepkog kao hrast, sa tek probijajućim brčićima na ispupčastim rujnim usnama, sa onim nemarišnim držanjem, i elegantnim odijelom, koje je kao saliveno na njemu stajalo — taj čas, da je ta slika sinovljeva zaiskala krvi njegove, on bi ju ne časeći dao; i taj čas, kad ga je to čuvstvo prosunulo, njemu je novac — putni trošak — postao prazan i ništetan, puka, ništa ne značeća tvar, koja nije vrijedna jednoga nokta, jedne vlasi njegova djeteta. Sangviničan, on se je brzo uljuljao u duge ljepše i slađe misli, pa da se je sada stvorilo ma koje dijete njegovu pred njime, nitko ne bi raspoznao njegova glasa, koji je htio da bude blag i mehak i sladak, kao što mu je i čuvstvo bilo; al on tim glasom nije mogao ravnati, nije ga mogao udesiti sa svojim srcem, nego je ostao isprekidan i bridak kao cijela mu prikaza. Zato nitko nije — osim njegove starije kćeri — ni pomislio da je on kadar kud i kamo nježnije ćutjeti i ljubiti nego mnogi s najmekšim glasom, s najplačljivijim očima.

Gospođa Matković čitala je vedrim i zadovoljnim licem pismo svoje sestre i mlađe kćeri Nele. Sestra joj pisala, da Nela pravi »furore« u varoši, da se mladi ljudi (ona je voljela izraz »mladi ljudi« nego »gimnazijalci«) natječu, koji će joj bolje ugoditi, te da ne ima ni najmanje dvojbe da će se udati prije, nego bi čovjek pomislio, i da će biti sretna, veoma sretna... Nadalje joj piše o krasnoj ružičastoj opravi, koju je za Nelu naručila, jer da će u nedjelju biti sjajan ples u slavu njegove preuzvišenosti; za tu slavu da se već sada čine velike priprave, te neka i ona — gđa Matković — s Ankom taj dan zacijelo onamo dođe.

I Nela je dodala nekoliko redaka istoga smisla, ponavljajući iza svake riječi »draga moja i slatka mamá«. Hvalila se, da je neki dan bila djeveruša umrvšemu gimnazijalcu, da je čitava deputacija došla ju u to ime prositi; ostale gospođice da su joj radi toga strašno zavidne itd.

Gospođa Matković nije si mogla ugodnijega lista od svoje kćeri poželjeti, ona ga je dvaput u med pročitala i nato ga predala Anki, pogledav ju pri tom sažalno. Ona kao mati žalila je da joj i starija kći ne bere onakovih lovorika, žalila je da joj manjka onaj živahni temperamenat Nelin, žalila, je što voli biti cijele godine na selu, a tuđi se od gradskog života gdje bi se svakako prije udala — a ovdje na selu bogzna!... I sad su se opet njezine misli srazile s protivnim nazorima njezina muža, komu se nije nikada sviđao boravak Nelin u varoši, jer on nije nikada htio da pojmi da će Nela tamo išta dobro naučiti. On se nije nikako mogao složiti sa današnjim gradskim odgojem, koji je po njegovu uvjerenju usađivao u žensko srce razmaženost i lažan značaj; koji je mladu ženu nadahnjivao idejama za vanjski sjaj, za nerad, a otuđivao ju od prave istine zbiljnosti, s kojom se dan-danas računati mora. On je bio uvjeren da darovi, koje žena srednjega stališa mora svomu mužu donijeti, moraju biti posve drugi, negoli će ih takovim odgojem Nela svomu suprugu moći donijeti...

— Ja ne znam, koju bi opravu ti obukla za ples; nijedna ti nije baš osobita — reče gđa. Matković Anki, kad je ova dočitala Nelin list.

— A što im manjka, sve su još dobre; obući ću ma koju god, ako već želite da i ja idem.

— Svakako ćeš ići; znaj, da me je upravo strah za tebe; ti si se posve zapustila na tom selu, morala bi više na se paziti...

— Ja ne znam zašto mi to uvijek spominjete, kad dobro znadete da plesne zabave nijesu za mene; mene boli, kad vidim da me uvijek radi toga žalite, što me radi toga držite nevrijednim svojim djetetom...

I Ankine oči zacakliše se, ali suze ne proli.

— Nemoj, nemoj plakati... Ti još ne znaš što je materi djetinja sreća — i zagrliv pomilova ju ona, kao da priznaje da ju je uvrijedila. Ona je dobro znala da joj starija kći ne mari za sjajna društva i oprave, da je sretnija u svom domu i vrtu, ali ona je preveć bila nadahnuta modernim društvom, preveć zanesena Nelinim i sestrinim pismom, a da bi mogla, odoljeti čuvstvima, koja su ju čas prije u onu sjajnu visinu digla, o kojoj malne svaka mati sniva... Njoj je teška tjeskoba stezala srce, gleđući da je i Nela već za udaju, a Anka još ni prosca nije imala. Ona si je stoput preduzela da će ju hladno promotriti, kao da joj nije mati, kako bi mogla razabrati, što je to na njoj da se dosad ni jedan muškarac nije u nju zaljubio. I ona ju je promatrala od glave do pete i nije mogla na tom snažnom, visokom tijelu, na tim crnim, tugaljivim očima, na tom žuteljivom, rijetko kada rumenom, mirnom licu, na tim punim grudima nikakove mane naći. Kraj tog bujnog tijela, kraj bistrog joj duha, ona je jedini uzrok dosadanjoj neudaji vidjela u tom, što Anka bježi od gradskoga društva, što je preveć zaljubljena u selo i seoski posao. To ju je boljelo pa, premda je znala da će ražalostiti svoju kćer, ako joj samo spomene gradske zabave, ipak nije mogla, a da od vremena do vremena ne uzdahne, da ju poluplačnim okom ne pogleda.

— Dok sam ja sama sobom sretna, zašto ne biste i vi sa mnom sretni bili? — Tako je glasio Ankin odgovor kad god bi se o tomu riječ povela.

Sljedeća stranica→