Mrtvi živi ili polumrtvi

Mrtvi živi ili polumrtvi
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine.

Baveći se već dugo narodnim gospodarstvom, nađoh mnoge istine, rezervirane za Hrvatsku ak — pardon: za Jugoslavensku akademiju. Tako, na primjer, porast cijene govedine je u Hrvatskoj u obratnom razmjeru sa cijenom Hrvata. Što je skuplja govedina u Beogradu, skuplji su Srblji. Što je skuplja teletina u Zagrebu, jeftiniji su Hrvati. Sasvim kao u vojsci. Tamo mi rekoše: — Toliko si škole učio, pa ni pastuha osedlati ne znaš. — Jest, al ako me poškaklja kopitom po čelu? — Što onda? Pastuh stoji dvadeset tisuća, a ti ni filira. — Drugim riječima, her von kapral, pastuh jede kao vegetarijanac zob, a ja — — A ti, regrut, ti si zob za gospodske topove, koji ne poste ni petkom. — Zar će pucati i na nas pastuhare? Što će na to reći neprijateljske gospodične kobile? — Reći će da sutra idete na raport i da će vaš sin, budete li ga imali, biti mulac, jer ste vi magarac. — Otkada magarci služe velevlastima? — Odonda otkada je tvoja regrutska koža trebala zvoniti na bubnju! Abtreten!

No, premda su jedno- i višepapkaši kod nas sve skuplji, a mi sve jeftiniji, hrvatski život ne izgubi cijene u bankama. Mislim na osiguranja, životna osiguranja. Strast osiguravanja toliko obuze naš junački, hrabri, penziofilski i za premijama halapljivi svijet, da je to prava pravcata manija, pošast, prava ljudska filoksera, šap, slinavka, bjesnilo. Dosele se mogaste osigurati sami. Sada vas može osigurati tko hoće. X, Y, Z mogu špekulirati na vaš život. Dosele su se Zagrepčani osiguravali. Sad osiguravaju. Svaki je agenat kakvog asikuracijskog društva. Neki kanonik je osigurao trideset osoba, a njega osiguraše njih šezdeset! Lutrija. Lutrija na ljudski život. Kako nemamo konjskih utrka i oklada, kladimo se na grbaču svoga bližnjega. Meta je crni kec grob. Džokej, binjedžija je »smrt bijela kost«. Radi se tek o tome da jahač životinju — pardon: čovjeka u dani rok, ni prije ni kasnije, doćera do cilja, do grabe, do groba. Još nikada ne bijaše Hrvatu zanimljiviji život Hrvata. Zagreb misli samo o dubokijem problemima — o životu i smrti, blago nama!

— Što, zar vi kašljete?

— Da mi vrijeme prođe.

Mađari nam još uvijek dopuštaju nevinu i — njima korisnu — zabavu kašlja. Ja dakle kašljucam, naravno ne na saborskim sjednicama, i ima nade da ću za nekoliko mjeseci — kako da vam kažem — kihnuti, otkihnuti.

— Zar umrijeti?

— Nadam se. Visoka zemaljska vlada nije nam još zabranila zabosti nosa u ledinu. Mađari nam još ne zabraniše krepavati. Svaki Hrvat ima sveto pravo umrijeti kad hoće, kako to glasno i jasno proizlazi iz Nagodbe, najnovijeg Novog zavjeta.

— Bože, da ne mislite na samoubojstvo?

— Zašto ne? Na sve treba misliti. Počinim li taj prijestup, Mađari i visoka zemaljska vlada neće me jamačno suspendirati, premjestiti.

— Ah, gospodine, recite mi dan kada ćete umrijeti kao stoik, car i Cato!

— Vi me želite osigurati?

— Oh, ja sam siromašan, imam djece, ženu i njene oce mojoj dječici...

Naravno, nisam bio Cato, car i stoik. Nisam se ubio, ali sam ubio — — drugoga! Moj osiguravač, napravivši zlu špekulaciju u kršćanskom zanimanju za moj život, najeo se u tuzi zbog drugog, zbog života moga, strihnina kao gulaša i pošto mu Mađari toga ne zabraniše, otegnu, štono riječ, papke!

Pićpilić, moj prijatelj, bježi od mene kao od šekutora. Misli da sam ga osigurao! Kada me vidi na ulici, problijedi kao Šišićeva povijest, jer misli da mi je poznat rok njegove smrti i da imam sreće u igri, lutriji, asekuracijama, nemajući sreće u ljubavi. Zvao sam ga na pol litre Bručiću u Ilici kod Senice. Odbio je, jer je — znate — alkohol otrov. Odbio je i ponuđenu čašu vode ... Ima, znate, nezdravih prašaka ... U Savi pri kupanju me opazio, dobio je grč i morao sam ga spašavati.

— Da ti ne umrem prije roka! — — Tako mi se zahvalio!

Pišući te retke, primim pismo. Gospođa Pićpilićka mi javlja da je moj prijatelj i njen muž umro od straha. Kaplja ga je udarila, a već mjesec dana je bio potpuno abnormalne pameti, najstariji njegov sin prijeti mi kao švindleru, agentu i špekulantu revolverom. Zove me Čičikovim.

I Čičikov bo, Hrvat iz Rusije, špekuliraše dušama. Mrtvima. Mi špekulišemo — živim dušama, upravo poluživim dušama, dušicama. Siže za komediju i ja ga poklanjam našim komediografima s molbom da me ne osiguraju.

Najviše se špekulira na život neke stare dame. Jedni računaju da će naskoro lipsati i već im se kroz zube cijede skomine u nadi dobitka iza njene smrti — smrti plemenitaške babe u gradskoj ubožnici.

Drugi špekuliraju da će nesrećnu ovu damu na umoru samo oni spasiti i tako omastiti brade debelim premijama.

A mi, utvrđujući činjenicu da sa porastom cijene govedini i mađaronstvu pada cijena hrvatstvu, mi se nadamo da će se ljuto prevariti svi koji se klade i kockaju oko života i smrti stare gospe Kroacije koja još nije Krobočka, mada je pritisnu rulja čičikovska, hohštaplerska, revizorska i revizionistička. Ili zar je odista funta mađaronstva, slavosrpštine i kravetine dragocjenija od funte srca hrvatskoga?

Hrvatska, ti imaš riječ, mada te možda izdaše i prodaše oni, koji te za tvoju sirotinju »osiguraše«!

Povratak na vrh stranice.