Mostarska 1992.

Mostarska 1992. autor: Vinko Čavlović

Zelena pećina povrh vrela rijeke Bune u Blagaju kod Mostara je najstarije ljudsko naselje u široj okolini Mostara i potječe iz mlađeg kamenog doba. O željeznom dobu govore nam grobovi - tumulusi, gomile kojih je u mostarskoj kotlini bezbroj. Ostaci rimskog grada u Bačevićima i rimskih naselja u Cimu i Bijelom Polju svjedoče koliko je ova kotlina bila privlačna za život.

O dolasku Hrvata govore nam srednjovjekovne nekropole. Najbolje očuvani srednjovjekovni grad je onaj Herceg Stjepana, smješten na povisokoj stijeni iznad današnjeg naselja Blagaja. Prvi pisani trag o Mostaru potječe iz 1452., i u njemu se spominju dvije kule i viseći lančani most. Ime je to naselje od 19 kuća najvjerojatnije dobilo po čuvarima mosta - mostarima.

Okupacijom Hercegovine 1466. Turci zauzeše i naselje pored lančanog mosta na Neretvi - Mostar. Stari lančani most je 1481. zamijenjen novim, drvenim. Od 1557. do 1566. po nacrtima graditelja Hajrudina domaći majstori su na mjestu drvenog mosta sagradili kameni most raspona 29 m i strijele luka 12 m - Stari most.

Etnička struktura

Popis pučanstva na dan 31. ožujka 1991. za općinu Mostar navodi ukupno 126.628 stanovnika: 43.037 Hrvata, 43.856 Muslimana, 23.846 Srba, 12.768 Jugoslavena i 3.121 ostalih. Na prvim slobodnim i višestranačkim izborima u studenom 1990. pobijedila je antikomunistička koalicija koju su sačinjavale Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), Hrvatska stranka prava (HSP), Stranka demokratske akcije (SDA) i Srpska demokratska stranka (SDS). Iznimno složena etnička "karta" Mostara, uostalom kao i etnička struktura cijele Bosne i Hercegovine, razvojem ratnih operacija odredila je dvije, tri, a povremeno i više strana u ratnom sukobu (srpske snage i JNA, Hrvatsko vijeće obrane/HVO, Hrvatske oružane snage/HOS, Teritorijalna obrana/TO BiH, Patriotska liga/PL, Armija Bosne i Hercegovine/A BiH).

Prve srpske barikade i pokušaji zauzimanja Mostara

Iz Mostara su prema Širokom Brijegu 7. svibnja 1991. krenuli tenkovi JNA, ali su ih u selu Polog zaustavili širokobriješki i drugi hercegovački Hrvati. Kako je izostala pravovremena i jasna reakcija republičkog vrha na ovu provokaciju JNA, mostarski Hrvati su shvatili da vlast i pravni sustav Bosne i Hercegovine ne funkcioniraju baš najbolje, te su, kao i drugi njihovi sunarodnjaci, pribjegli samoorganiziranju kako bi osigurali kakvu-takvu obranu.

Koncem listopada 1991. četnici su helikopterskim desantom na Tomušu pokušali zauzeti selo Kruševo, ali su ih bez gubitaka u ljudstvu osujetili hrabri branitelji sela. Da je Kruševo zauzeto, Mostar bi se našao u okruženju srpskih snaga.

Prosinac 1991. obilježen je nizom srpskih oružanih provokacija i incidenata: Varda, Miljkovići, Bijelo Polje, Orlovac, Hum. Dok su početkom veljače mostarski branitelji muku mučili i oružjem se branili od mnogostruko jačeg neprijatelja, u Mostaru su prosrpske stranke, "Pokret za Jugoslaviju", "Reformisti", "SDP BiH" u sprezi s SDS-om i KOS-om, organizirali skupove podrške tzv. JNA. Zbog neuspjeha pri pokušaju okruživanja Mostara, čelništvo JNA smjenjuje generala Milana Torbicu. U Bijelom Polju Srbi postavljaju barikade, a otvoreno su napali naselje Gnojnice iz kojeg su se Hrvati iselili u Mostar.

Na referendumu o nezavisnosti, cjelovitosti i suverenosti BiH održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992., dvotrećinska većina biračkog tijela Bosne i Hercegovine izjasnila se za neovisnu BiH. Poslije referenduma jasno se ocrtavaju najmanje dvije strane u sukobu: pobornici suverene BiH, te njeni protivnici. Kao odgovor na rezultat referenduma, Srbi od 1. do 5. ožujka podižu bezbroj barikada po cijeloj BiH, pa i po Mostaru.

Kao gospodarsko središte Hercegovine, znatnih industrijskih potencijala, prometno raskrižje cijele regije, cestovna tranzitna točka koja veže industrijske zone jadranskog priobalja i bosanske unutrašnjosti, Srbima je Mostar bio iznimno zanimljiv iz niza strateških i drugih razloga. U situaciji kad su odsjekli jug Hrvatske s Dubrovnikom, nakana srpskih snaga predvođenih JNA je bila odsjeći Mostar s juga i istoka, ovladati dolinom Neretve i njenom deltom izbiti na Jadransko more zapadno od Ploča.

Rat prije rata

Kao datum početka rata u Mostaru navodi se 3. travnja 1992. Ratni sukob u Mostaru počeo je kao i u mnogim drugim mjestima (grahovsko selo Uništa - kolovoz 1991., selo Ravno - studeni 1991., Bosanski Brod i Derventa - ožujak 1992....), prije službenog početka rata u BiH, 6. travnja 1992. kad je napadnuto Sarajevo. Srbi su 4. travnja u Sutini i Raštanima zatvorili ulaz u grad, zaposjeli hidroelektranu, oštetili željezničku prugu i postavili kontrolne punktove u Kutima, Lišanima i Salakovcu. Naoružani do zuba, Srbi su držali uporne točke na Mazoljicama, Forticu, Sjeverni logor, Raštane, Vranjeviće, Kute, Dubravu, Bošnjake, Ljeskovce i Željušu. Topnički napad na Slipčiće i Kruševo uslijedio je 6. travnja, a 7. travnja u Čulama, među Džebinim kućama, poginuo je prvi hrvatski branitelj Mostara, Vjeko Božić.

Na insistiranje zastupnika HDZ-a Skupština općine Mostar donijela je 9. travnja Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti za područje općine Mostar. U noći na 10. travnja srpske snage su iz vojarne JNA topnički napale mostarsko naselje Vihoviće, a iz uporišta na Mazoljicama napadali su naselje Balinovac.

Krizni štab općine Mostar imenovao je 15. travnja Šemsudina Hasića za zapovjednika Općinskog stožera TO Mostar. Isti dan dvije srpske granate pogađaju mostarsku katedralu, a na Buni mučki je ubijen Pavo Gagro.

Pomračeni um

Velika srpska ofenziva započela je 24. travnja, nakon telefonske prijetnje generala JNA Perišića da će napasti Mostar. Srpski snajperisti su počeli pucati po cijelom gradu, a navečer su na grad su počele padati granate ispaljene sa srpskih položaja. Tijekom svojih ofenzivnih djelovanja od 24. do 28. travnja 1992., srpske su snage uspjele ovladati istočnom obalom Neretve u Mostaru i stići nadomak Čapljine. Od neselektivnog srpskog granatiranja Mostara, 29. travnja poginulo je devet osoba. Granatiranje Bijelog Polja trajalo je preko tjedan dana. Za iskazanu "vojničku hrabrost i umijeće ratovanja" vrhovna komanda JNA odlikovala je ordenom za hrabrost Momčila Perišića, mostarskog ratnog zločinca.

Ubijanje duhovnog Mostara

Srpske snage se početkom svibnja svom silinom obrušavaju na zdanja Katoličke crkve: spaljuju crkvu Presvetog Srca Isusova u Potocima (3. svibnja), crkvu sv. Petra i Pavla (9. svibnja), te Biskupski ordinarijat (5. svibnja); granatiraju franjevački samostan (9. svibnja), svećenički dom i samostan časnih sestara u Potocima (3. svibnja) i katedralnu crkvu Marije Majke Crkve (5. svibnja)... Od četrnaest mostarskih džamija samo dvije nisu oštećene.

Srpske granate pogađaju i razaraju brojna javna mjesta i institucije. Uništena je telefonska centrala, pošta, gradska knjižnica, Arhiv grada i općine Mostar, Dom kulture, muzej, objekti administracije, uprave i sudstva, banke. Objekti medicinske i socijalne skrbi, kao i gotovo sve gradske ljekarne, razoreni su ili oštećeni. Od jedanaest osnovnih škola, samo su tri ostale neoštećene. Gađani su čak i objekti za djecu predškolskog uzrasta. Srednje škole, sveučilišni kompleks, studentski i đački dom pretrpjeli su znatna oštećenja i djelomična razaranja. Instituti za obrazovanje kadrova i razvoj proizvodnje opljačkani su i razoreni. Zgrade Narodnog i Lutkarskog kazališta su oštećene. Zgrada Glazbene škole je pretrpjela teška oštećenja, a zgrada Simfonijskog orkestra je potpuno spaljena. Objekt u kojem je bila Sveučilišna knjižnica, kao i objekt Doma mladih u kojem se nalazilo više institucija, od Narodne knjižnice, Umjetničke galerije do Dječje ambasade, pretrpjeli su jača oštećenja. Obje robne kuće, kao i zgrada javnog poduzeća "Prostor" su izgorjele. Cijeli niz hotela među kojima i "Bristol", "Ruža" i "Neretva" potpuno su razoreni i spaljeni, dok su nešto bolje prošli hoteli "Mostar" i "Dom penzionera".

Ubijanje materijalnog Mostara

U kratkom vremenu granatiranja s brda nestaju cijela naselja, ulice, gore obiteljski domovi, ljudi bježe pred smrću. Mnogi se ne uspijevaju spasiti i završavaju u nekoj od masovnih grobnica na Uborku. Zbog oštećenja nastalih tijekom srpskog razaranja grada, većina objekata uslužnih djelatnosti je onesposobljena za rad. Srbi uništavaju sve redom, tako da su najveća stradanja pretrpjeli upravo civilni objekti. Nestaju kompletna naselja stare urbane strukture grada, Carina, Luka, Donja mahala, Fejićeva ulica (Karađozbegova mahala). Brutalno su razorena naselja Podhum, Zahum, Balinovac i Cernica.

Novija naselja Cim, Ilići, Jasenica, Zalik, Bijelo Polje, Buna i Hodbina pretrpjela su isto tako velika razaranja i oštećenja. Prema nekim procjenama, u ovim početnim srpskim napadima od ukupno 17.500 objekata individualnog stanovanja, oštećeno je ili uništeno oko 6.500. Tisuće građana koji su živjeli u dijelu Mostara s lijeve strane Neretve preplivava rijeku kako bi se spasili, u čemu ih nije spriječilo niti činjenica da su Srbi počeli naglo prazniti akumulacijsko jezero hidroelektrane Mostar. Mnogi nesretnici su spašeni iz pobješnjele riječne bujice.

Uništavanje gradske infrastrukture Mostara

Nakon "obračuna sa zdanjima katoličke i islamske provenijencije" srpski agresor je odlučio uništiti infrastrukturu Mostara koja je ratnim razaranjem raskomadana na svoje sastavne dijelova, sustave i podsustave. Prvi su se na udaru našli mostarski mostovi; od njih deset Srbi su srušili devet, a deseti, Stari most sa kulama su teško oštetili u višemjesečnom granatiranju Mostara. Poražavajuća je dinamika rušenja: most u Vojnu (20./21. svibnja), Lučki most (24. svibnja), Titov most (29./30. svibnja), Carinski most (11. lipnja), Željeznički most u Raštanima/Sutini (11. lipnja), most Hasana Brkića (11. lipnja), Avijatičarski most (12. lipnja). U tom periodu srušeni su i most u Bijeloj te Željeznički most u Baćevićima. Rušenjem mostarskih mostova prekinute su sve infrastrukturne veze s dijelom grada na lijevoj obali. Nestankom vode, struje i telefonskih veza, prekinute su komunikacije i zaustavljen je život. Srpske snage ubijaju grad dio po dio. Izvorišta Radoblja i Studenac vodom su opskrbljivala Mostar. Srpskim ratnim razaranjima znatno je oštećeno izvorište Studenac, vodovod u Raštanima, te crpna postrojenja na lijevoj obali Neretve. Djelomična oštećenja pretrpjela je i gradska vodovodna mreža. Eksplozijama je oštećeno oko 60 km gradske kanalizacijske mreže, te fekalni i oborinski kolektori.

Glavnu razdjelnu trafo-stanicu u Čulama Srbi su potpuno razorili, kao i trafo-stanice Opine, Raštane i Rodoč. Manja oštećenja postrojenja i opreme bilježe se na daljnjih sedam trafo-stanica koje oko Mostara tvore energentski prsten. Većina gradskih trafo-stanica potpuno je uništena sa svom pripadajućom opremom. Ogromna oštećenja pretrpjela je zgrada "Elektro-Hercegovine", te vozni i strojni park, radionički i servisni objekti, oprema i prostori tog poduzeća.

Mostarska zračna luka je izvan upotrebe - poletno-sletna staza je razorena, a opljačkana je ili uništena sva navigacijska oprema i sigurnosna signalizacija, te prateći pogoni za opskrbu zrakoplova. Javni gradski promet prestao je funkcionirati već pri prvim napadima na grad. Vozni park je opljačkan ili uništen. Osim razorenog autobusnog i željezničkog putničkog terminala s cjelokupnom opremom, razrušene su i željezničke teretne postaje u Baćevićima i Raštanima, kao i mreža i postrojenja napajanja i pružne signalizacije. Srpskim granatiranjima uništena je cjelokupna cestovna infrastruktura. Jedini neokupirani izlaz iz Mostara, onaj preko Goranaca, nazvan i "put spasa", svakodnevna je meta srpskim raketnim sustavima i topništvu. Četiri gradske benzinske postaje koje se nalaze na lijevoj obali vandalski su razorene, pa je Mostar ostao bez opskrbe naftom i naftnim derivatima. Uništavanje gospodarstva

U brutalnom i divljačkom srpskom naletu na Mostar, industrijska zona bjesomučno se ruši, pali i nemilice pljačka. Očita je želja srpsko-crnogorske vojske ubiti srce života Hercegovine. U plamenu nestaju desetine proizvodnih hala, laboratorija i znanstveno-obrazovnih institucija pri pojedinim poduzećima, dok je veliki dio industrijske opreme pokraden i odvezen u Srbiju i Crnu Goru.

U poduzeću "Aluminij" potpuno su uništeni dimnjak energane, vodotoranj, a u požaru je stradala kompletna zgrada laboratorija sa cjelokupnom opremom. Opljačkan je ili uništen veći dio imovine poduzeća, uključujući vozni park sa specijalnim vozilima, pogoni svih servisa, cjelokupna računalna oprema, veći dio kancelarijskog prostora, kao i kompletna zaliha gotovih proizvoda.

Zrakoplovna industrija "Soko" pretrpjela je još veće štete. Uništena je dvorana kompozitnih tehnologija, a pored domaće, opljačkana je i oprema inozemnih poslovnih partnera. Iz dvorane strojarske obrade odneseno je stotinjak različitih strojeva, a više desetaka je eksplozivom uništeno. Svi tvornički pogoni administrativne i upravne zgrade pretrpjeli su ogromna razaranja. Cjelokupna računalna oprema je odvezena u Srbiju i Crnu Goru. Drvno-industrijski div "Šipad" uništen je gotovo u cijelosti.Industrijski gigant UNIS iz Sarajeva u Mostaru je imao svoja poduzeća: DD Elektronika, Telekom, UTP i ELPIM koji su također pretrpjeli ogromna razaranja: dvije zgrade DD Elektronika s kompletnom opremom su uništene; poduzeću UTP je uništena cjelokupna proizvodnja i skladišne zalihe - djelomično je očuvana samo kotlovnica; djelomična oštećenja bilježi poduzeće ELIMP, kao i objekt Telekoma.

Mostarska tvornica duhana je opljačkana, a uništeni su skladišni prostori i krovište proizvodne dvorane, dok je strojni park djelomično oštećen.

Sva brutalnost i okrutnost srpske agresije na Mostar ogleda se i u bjesomučnim napadima na najvitalnije objekte za život gradskog stanovništva. Posebno "draga" meta bili su im objekti mostarske pekarske industrije. Oštećeni su silos za žito, mlinovi, postrojenja za proizvodnju kruha i prateći objekti. Svi gospodarski objekti u gradu pretrpjeli su znatne štete. Aerodrom, Apro, Autoprijevoz, Energopetrol, Feroelektro, Hekom, Hepok, Hercegovinaauto, hidroelektrane na Neretvi, Interšped, Mehanizacija, Slavija promet, Velmos - samo su dio uništenog mostarskog gospodarskog potencijala.

Pripreme za oslobađanje

Kako su početkom travnja 1992. srpski napadi učestali, iz grada je evakuirana većina djece, žena i staraca. Ranjenici i bolesnici su zbrinjavani u Kliničkom centru, a teži slučajevi su transportirani u Split. Od srpskih granata u gradu je poginulo više civila nego branitelja grada. U Kutima i Livču Srbi su masakrirali 18 tamošnjih Hrvata i Muslimana. Zbog nemogućnosti pristupa gradskom groblju improvizirano je privremeno groblje u Liska parku.

Kad su pripadnici HVO-a počeli nanositi znatniju štetu srpsko-crnogorskom agresoru, počela se nazirati mogućnost oslobađanja okupiranog Mostara i doline Neretve. Od početka lipnja agresor je imao sve više gubitaka. Hrabri branitelji grada su 11. lipnja 1992. u 4 sata ujutro počeli s akcijom oslobađanja Mostara. Već tijekom prvog dana cijela desna obala je bila potpuno oslobođena. Oslobađanje lijeve obale počelo je 14. lipnja u ranim jutarnjim satima. U sklopu združene akcije, korak po korak oslobođen je cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali, a 21. lipnja, nakon žestokih borbi branitelji ovladavaju i relejem na Veležu, a srpski agresor je odbačen u Podveležje. U čast briljantne pobjede i oslobađanja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s herceg-bosanskom a drugi s ondašnjom bosansko-hercegovačkom zastavom u ruci.

Za samo dva mjeseca srpske opsade grada i okupacije njegovih pojedinih dijelova Mostar je postao urbana ruševina. Stravičan je zločin počinjen i prema čovjeku i prema gradu.

U združenoj akciji koja je uslijedila 8. srpnja, nakon početnih uspjeha tijekom snažnog protuudara srpskog zrakoplovstva, branitelji grada zauzimaju novu crtu obrane Mostara: Fortica - Vučja glava - Guberača. Uz manje-više sitnije incidente postignuti položaji su se držali mjesecima. Kada su u Sarajevu 18. prosinca predstavnici HVO-a i srpskih paravojnih postrojbi uz posredovanje francuskog generala Morillona potpisali primirje, i tih oružanih incidenata u Mostaru je bivalo sve manje, a grad je počeo normalnije živjeti.