Mojsije (Kranjčević)

Mojsije autor: Silvije Strahimir Kranjčević

"Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I skini mu sa vjeđa pospanih

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Što zastire sad oči njegove!

Spomeni se da ropstvo nemilo,

Ko teško ono stijenje nadgrobno,

Na leđima mi tlači bratskijem,

I da nam ljuti naši krvnici

U utrobama djeci sudiše!

O, smiluj se, o silni Jehova,

Prokuni kletvom krvne silnike

I spasi narod moj, o Gospode!"

— A luda želja! da, al' ljudska jest!

Da kunem kletvom krvne silnike,

Da bijem narod, a zbog naroda,

O stvore moj?! A zašto da bih ja

Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!

Gle zapad tamo, istok amo gleđ'

I sjever ondje i ovuda jug,

A sve sam ovo napunio ja

Života klicom, svim je mio vijek

I svačije je pravo disati.

A ti sad tražiš sam da pogazim

U prirodi mi zakon najveći!

Al' da je tebi stati onamo

Početak gdje je mojem pogledu,

Tad vidio bi što je sićušna

Ta tvoja ljudska, krvna željica.

S visina mojih, ljudski jadniče,

Jednako mal je piramida rt

Ko rov, što neznan izbaci ga krt,

I bespomoćna sve je natega! — ...

"Nedohvatni su sudi, Gospode,

U kojima se nama pojavljaš,

I zakoni su tvoji vječiti,

A da bi crv tvoj mali, sićušni,

Sa stožerima tvojim drmao.

Davnina mrkla prošlost zastire,

Otkako si u svojem Edenu

Iz zemlje prvog stvora izveo,

Udahnuo mu dušu besmrtnu,

Al' to bi mrva s tvoje mrvice.

I od onda smo svi mi smrtnici

Komadić tvoga bića velebnog,

Pa sve što jesmo — sitni, maleni,

Al' tvog smo ipak bića čestica!

I čovjek eto gord sa rodbinstva

Sa vječitijem tvojim iskonom,

O, Gospode, o silni Jehova,

Ponosit diže čelo prevedro

I teži tamo gore nad zemlju,

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru zraka sunčanih,

Gdje njegova je duha kolijevka.

Pa, Gospode, o reci, vječiti,

Je l' ljudsko čelo za to stvoreno

Da u prah pada ropski, kukavno,

I one ruke u koje si ti

U tajne svijeta postavio ključ,

O, reci, jesu l' tako slabašne,

Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,

A u čast tvoju, vladu dijeliti?

O, klanjam ti se, silni Jehova,

S visina tvojih sve je jednako

Na ovoj maloj, sitnoj zemljici.

Al' kod nas ovdje, s našeg pogleda,

Baš ravan nije piramida rt

Sa rovinama što ih diže krt,

I makar da je sve to natega!

Već pomiluj mi, silni Jehova,

Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;

Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I ne daj da ti stvor na oblik tvoj

U prahu leži, čelom puzeći!"

— Po riječima te poznam smjelima,

Da imaš krila koja uzvija

Plamičak sveti što sam potako

U srce prvog onog čovjeka

Dok boljim pojmom grlio sam svijet.

O, jadniče, kad prokleh onda rod

I sve što smrtna žena baštini

Od zagrljaja s muškim plemenom,

Zaboravih u srdžbi pravednoj

Da duh svoj u tom rodu ubijem,

Da utrnem mu onu iskricu

Što u grud sam mu svetu metnuo

Ko odliku u cijelom stvaranju;

O, neokajna moja pogreško!

Prikratio sam vijek besmrtni,

Al' ostade mu plamen iz neba

Ko zapretani žar pod pepelom.

I bude katkad, pa se u srcu

Ko zublja žarka iskra razbukti,

I čovjek teži gore nad sebe,

Gdje meki, svilni plove oblaci

U zlatnom moru traka sunčanih,

Gdje njegova je duha kolijevka —

Al' bolno — bolno odmah osjeti

U ovoj svojoj gustoj kaljuži

Da ta mu bara nije tuđa krv,

Al' on da nije svojoj hrpi svoj!

I gle — kad tako već je ukleto —

I prokleto će navijek ostati, —

Smilovat ću se tvojoj željici,

Al' jao tebi što si želio.

I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt,

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati.

I prosuo se narod pustarom

Ko oblaci od guste prašine,

Kad zaigraju kolo vjetrovi.

A šta je život — ko i pustara,

A šta su ljudi — ko i prašina,

A nad svim visi krilo udesa

I mota gore, dolje, upored:

I čas se prašak ljeska o suncu

I prelijeva se bojom šarenom,

A čas ga eno s blatom smiješana

I neviđena gdje u kaljuži.

Pred silnim ljudstvom gorio je stup

Od crne zemlje pa sve do sunca.

A usred stupa žario se prst

Na ruci silnog boga Jehove.

"Ovuda!" — strašno grmio je glas —

"U obećani rajski Hanaan,

Kud teče mlijeko i slađani med!"

A narod božji gledao je stup

I šapto: Baš ga j' lijepo vidjeti!

I sigrao se šale svakakve.

Al' što se trese gora sinajska

I što to grmi strašnom pustarom?

Na hiljade su onaj čule glas.

Razumio ga samo genije,

Po drugi put si slušo osudu:

"I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!"

I kad mu — divu — riječ gromovna

Ko šiljak oštri srce prosjeknu,

Kad okrenu se svomu narodu,

Da nađe tamo nade, okrepe,

Al' ono narod, božja odlika,

Sagradio si tele zlaćeno

I tele slavi, a ne Jehovu!

"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,

U naroda je krivi prorok prav,

I narodi su djeca velika

Što lako im je kupit igračke!

Oprosti im, o silni, svemožni,

Izvedi narod moj, o Gospode!"

Nasmiješio se silni Jehova,

Al' ima smijeha kojim sužalost

Nad jadnicima suze prolijeva.

I smijeh taj je čuo Mojsije

Iz vatrenoga stupa božijeg

Što sjajio je ispred naroda

Onuda kud je zemlja Hanaan

I gdje su preko brda velikih

Na medna polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije

Raširio je ruke brižljive.

Ožario ga tračak sunčani,

Ljepotom još ga osu Jehova

Što geniji ga nose u srcu;

"O, evo tebi, izbran narode,

O, evo tebi zemlje rajevne,

Slobodu svetu tu da zagrliš,

Da srećniji ti budu sinovi

Neg' ti uz pune lonce misirske!"

Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama

Polako stane vjetar zibati,

I sve to jače lišće uzdršće,

A granje onda stane pucati,

O, tako krenu žagor narodom

I ču se s hrpe glupa poruga:

— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!

I zato si nas vuko pustarom,

Da još nam za nju valja strmoglav

Niz ovo gadno brdo srnuti,

Da panemo na hladna ognjišta!

I tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji — ko na uzici,

Od lonaca iz zemlje misirske?!

Problijedio je silni genije

I kroz srce mu ruglo prožignu:

Da, tko je tebi pravo podao,

Slobodi da nas vodiš silovno

Po svojoj volji — ko na uzici?!

Tek primio se srca očajno

I dvije mu oči suza zalije.

Još zadnjim trenom vid mu počinu

Na obećanoj zemlji Hanaan,

I glava mu se mrtvo obori.

A gromom grmnu riječ Jehove:

"I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!"