Ne mogavši ti ništa drugo dati, pozdravljam te, moje
drago selo!
Odavna te oči ne vidješe, pa mi pričaj, što sve ima
nova?
Živi li još starica Magda?
A što radi mudri lovac Bartol?
Donese li koji put vam zeca?
Posut injem, na leđima s torbom, pričati je znao
divne priče:
o mjesečini, šumu i lisici, o dusima, vještici i orlu.
Na vatri smo grijali se s njime, dok je vani mećava
divljala.
Što sad radi mudri lovac Bartol?
A je l' istina da se o ponoći još uvijek čuje Dorin
plač iz groba?
Zar i mrtva može još da ljubi ili proklinje nevjeru
ljutu?
Dok je mlada prolazila selom, svi smo znali, kome
slatko pjeva,
zašto njena usta su crvena, zašto oko u daljinu gleda?
Al kad joj zemlja srce zaspe, zaigrali bijesni vjetrovi:
Strepili smo da to ona plače i bol će njen kuće nam
raznijeti.
A kako sada? Je li ponoć mirna?
Idu li, ko nekad, uvečer, bijelom tvojom cestom
kravice?
Najljepša je bila ona srednja, zvali smo je uvijek
„ona Plavka”.
Kako je na cesti sad uveče?
Bože moj, i ono raspelo, posivjelo od kiše na
križanju, je l' se drži?
Do nogu su šeboji mu cvali i šipak se krvav vio gore
Pastiri su bosi pred njim stali i držali šeširiće u ruci
A blago (i Plavka) uhom klopnulo, kao pozdrav Bogu
iz Svete Staje.
Bilo je to davno... I bilo je lijepo...
Kako si danas, moje selo, ne znam –
Znam tek da te za sunčanih dana na leđima bregovi
nose.
A kad padnu magle, ljuljaju te sive doline.
