Moja plavca

Moja plavca autor: Mavro Vetranović

Vrime jur prihodi, da s božjom ljubavi
   život moj pribrodi pučinu u plavi,
u krmu vjetra ćuh dokli mi sad prši,
   jeda moj trudan duh svu želju izvrši,
ter vjetric tihi taj i plavcu i mene
   u porat na on kraj blaženi prižene,
na zdravje da sada tamo se priplavim,
   minutijeh svijeh jada jeda se izbavim.
Zač velik nepokoj ćutio sam i ćutim,
   da prjeđe, bože moj, s plavcom se uputim,
da gojno počinu, gdi bih rad počivat,
   kad morsku pučinu ja budem priplivat.
Trudeći tijem priješim, pun truda i vaja,
   da prjeđe odriješim moju plav od kraja.
Zač kom bih ovi kraj ostavil, gdi trudim,
   mnim da bih dobil raj dobiti ki žudim.
A toj zna živi bog, svakoja ki vlada,
   kolik trud ja nebog podnesoh do sada,
želeći plav moju s velikom ljuvezni
   nakrcat u goju, pojući u pjesni.
Nu misal priljuta hini me i vara,
   zač ne imam peduta, ni dobrijeh mrnara,
ter sidro salpati ne mogu vajmeh sam,
   ni jedra gindati aliti da kalam,
ne imam timunijera, timunom da vlada;
   ni vješta naukijera, da u način plav sklada.
Još nije moć imati peniza, moj bože,
   da trudnu štivati plavcu mi pomože,
da se plav ispravlja naredno stojeći
   neka se ne valja, pučinu brodeći.
Od barke paruna još nije moć imati,
   ako gdje fortuna moju plav prikrati,
da mene parun taj i sebe pribrodi
   u barci na suh kraj, ako se zlo zgodi.
Mimo zla ostala, ka saj svijet sazdava,
   tužba me ne mala još vajmeh skončava;
zač nije moć sijeh dana na službi imati
   pravedna škrivana, ni u nj se ufati,
da prida razlog prav, da dušu sabljude,
   s trgovi kad se plav iskrcat sva bude,
vaj neka divana, tužna i neboga,
   od faosa škrivana ne gubi razloga.
Nada sve lje tužu, zač patrun ni mrnar
   ne haje za dušu ni mari nijednu stvar,
ne haje ni mari, ner s grijehom pribiva,
   duhovne zač stvari pri blagu zabiva,
pri blagu zabiva ter sisa do kosti
   krv, ka se dobiva s velikom gorkosti.
Trgovac i škrivan zlu dobit priklada,
   ki obnoć i obnoć divanu podkrada,
divanu onuj dim, ku vajmeh svijeh strana
   odrtu sad vidim oda zlijeh krstjana,
ka je prije vladala duhovna sva blaga,
   a sad je ostala i gola i naga;
kradena i plijenjena a sad je za ništa
   od svojijeh scijenjena u svoja godišta,
ter se sad skončava, ni u goju ni u miru
   od crkovnijeh glava, ke ju sad odiru,
odiru nebogu, da naga zlopati,
   da svoj rod pomogu plačnijemi dukati.
O višnji moj bože, ter ne vijem što rijeti,
   tva pravda gdi može tolik trud podnijeti!
Ah je li toj pravo, da li sad ne cvijeli
   tečen'je krvavo, ko se zaman dijeli,
potajom najliše, o višnji stvorče moj,
   da željno uzdiše polača i dom tvoj,
gdi mnozi u družbi svijeta se ohaju,
   da tebi na službi svoj život potraju.
A sade, a sade, ne lipše tuj plača,
   gdi se tvoj dom krade i tvoja polača,
i vajmeh odira bez boja i rati,
   pokoja ni mira da nije moć imati.
Sinovi svi pravi ter vehni tuguju,
   gdi krušac krvavi tuđini blaguju;
živući svaki duh ter što sad ne cvijeli,
   sinovi gdi tvoj kruh tudjijem se razdijeli;
a ki se rađaju i u redu njeguju,
   taj krušac strađaju i velmi tuguju,
i trudni i plačni, vaj, gdi se bog moli,
   i žedni i lačni, odrti i goli,
trpeći tolik trud; a ne vijem, moj bože,
   tvoj vajmeh pravi sud gdi trpjet toj može,
ter nećeš poslati s nebesa krvav mač,
   da bude poklati svijeh, koji griješe tač,
ni tvoju prisvetu desnicu prostrijeti,
   tuj žilu prokletu da bude podrijeti,
neka se do traga pogubi taj žila,
   ka u dom od vraga dušice posila;
sirote nejake neka se izbave
   od tužbe od take, gdi s plačem borave.
Nu ako je, što ću rijet, pravedno rečen'je,
   da ne gre na on svijet nepravo tečen'je,
hotil bih znat sada, o višnji bože moj,
   kamo gre i pada stečen'je krivo toj?
Zašto se meni mni i tako sudim ja,
   da u ponor pakljeni, pod zemljom koji zja,
vuče ga sto vraga u pakal ki gori
   s pjenezom jednaga, tko takuj zled tvori,
i stoka ostala, što mu pak ostane,
   teče mu do mala kako vlas kad plane.
I mimo sve ino ki tako sagriješe,
   stoto im kolino višnji bog pedijepše.
Tijem recte za ljubav, čemu se nadate,
   crkovnu koji plav lupeški vladate?
gdi je pravda, gdi je razlog, ali ste sebe van,
   gdi je duša, gdi je bog i gdi je sudnji dan?
Ako vi scijenite da ćete umrijeti,
   što takoj plijenite boži stan na svijeti?
Neće li plačni vaj skoro prit i on čas,
   kad vam će rasap taj vrh glave pasti vas?
Koliko za sada, ovoj vam dosta bud',
   zač ne vijem od jada pobrajat tolik trud.
Lje ki ste u tomu, tuj zlobu parjajte,
   a pismu ovomu zabave ne dajte;
zač krivcem govorim, koji su uzrok vas
   a prave ne tvorim, da im se vazme čas.
Nu molim ja boga, jeda se kad zgodi,
   od raspa od toga da svoj dom slobodi.
Ovdi ja prikratih te tužbe priljute
   i opet se povratih na pjesni minute.
Nu pokli nije moći odmjene imati,
   s božjom ću pomoći sam sidro salpati,
i odriješit gumine i ostalo sve spravit,
   sam morske pučine da budem priplavit.
Nu tebe Jesuse klikuju za svu moć,
   moleći u suze da mi si na pomoć.
Čin' tvoja da ljubav nigdir me ne ostavi,
   dočijem se moja plav na on kraj priplavi;
ter ako milos nać pri tebi ja mogu,
   ne daj mi s plavcom zać stran puta nebogu,
u trudno toj more ne daj mi tamo prit,
   gdi duh moj ne more bez tebe shranjen bit,
meu seke i školje i strašne valove,
   gdi su sve nevolje i smrtni jadove.
Zač tko tuj zahodi, ni obnoć ni obnoć
   opeta ne ishodi iz toga mora van,
zač se tuj razbije o toli tužan kraj,
   gdi opeta ne isplije, opeta na svijet saj.
Nu ako je i muka toj velje more proć,
   lje moja odluka na manje neće doć
slijediti, što želi srdačce i duh moj,
   da se pak veseli, kad najde mir i goj.
Zač ako pripliti na zdravje ja budu,
   neće moj trud biti ni muka zaludu;
ar veće darove višnji mu bog spravlja,
   tko gorče jadove strpeno probavlja;
i taj će krunjen bit u svakoj jur dobi,
   tko bude k čelu prit, kako se podobi.
Početak ar da tko prije svrhe prikrati,
   nije slično nikako da mu se trud plati;
zač mudri govore: nije koris ni dika
   platu vrć u more ner ludos velika.
Ali pak na svijeti vidjet je ludo još,
   sve zvijere odrijeti a u repu slomit nož;
i togaj bog većma dariva i plaća,
   nazada tko plećma putem se ne obraća,
kako no taj žena, za pogled oholi
   koja bi stvorena u grumen od soli,
koja se nazada obazre u nečas
   i za grijeh pet grada propade u propas.
A za toj, a za toj, pokoli ugriješih,
   Jesuse slatki moj, ter plavcu odriješih,
i otvorih jedra sva, da sada i vazda
   jedina milos tva krmi me i vlada;
ter čini, da sada ja stečem tolik dar,
   vas da se nazada ne svrnu nikadar,
ni k desnoj ni k lijevoj, ner s tvojom ljubavi
   čin' slijedit život moj do konca drum pravi.
Još te ću moliti, Jesuse jedini,
   ne daj me pokriti tmastojzi mrklini,
mrkline ni mraka ne daj mi vidjeti,
   ni tmasta oblaka, čijem budu pripliti;
ner nebo sve jasno čin' da sad nahodim,
   da časno i lasno pučinu pribrodim,
da moja sva jedra bez plahe fortune
   tihim se iz vedra vjetricom napune.
Čin' da se još plata od vihar još skrati,
   moja plav krcata neka se ne izvrati;
zač ako bez tebe, Jesuse prisveti,
   ja budem vrh sebe sva jedra vazeti,
ja s plavcom nikako neću se shraniti,
   ner se ću tutako dno mora staniti.
Jošte ću moliti, kako sve tvoj sluga,
   ne daj se proliti valovom od juga,
da mi jug ne smeta, o višnja ljubavi,
   sva jedra napeta i timun od plavi;
od juga zač naglos mogla bi u mao čas
   svrnut mi svu rados u vele plačan glas.
Zač da se prigodi taj žalos žestoka,
   gdi se duh moj brodi prik mora široka,
moglo bi razdrijeti sva jedra u peče,
   i mene zanijeti k neznancem daleče,
ali mi skršiti arbule i otijemne,
   ali plav razšiti i razbit o stijene;
ter bih ja bez tebe, Jesuse priblažen,
   i plavcu i sebe izgubil poražen.
Zatoj te ja molju, Jesuse moj prisvet,
   čuvaj mi na volju i plavcu i trinket
i jedra ostala, o vječna ljubavi,
   velika i mala, ka nosim u plavi,
gumine i čela, Jesuse prislavan,
   tanka i debela, shranit mi bud spravan;
sartije sve moje do najmanje uze,
   potrjebno kako je, ti vlada' Jesuse,
nada sve ankore čuvaj mi za ljubav,
   bez kijeh se ne more sahranit nijedna plav.
Čuvaj ju od miline morskoga sapluna,
   gdi trudna plav gine, kada dme fortuna;
čin' mi još tvoja vlas i velja tva ljubav,
   svaki hip i svak čas busulo da je uprav,
po zvijezdi nebeskoj, ka ne ima zapada,
   da s plavcom život moj krmi se i vlada;
zač sama zvijezda taj meu svijemi zvijezdami
   timuni vas svijet saj i nebo nad nami,
anđelski koju dvor i slavi i čtuje
   i človjek, božji stvor, na pomoć klikuje.
Zač milos ne brani, ner milos sazdava,
   da togaj sahrani, koj joj se pridava;
i u vrijeme u svako, ufan'je tko ima,
   ljuveno i slatko u kril ga svoj prima.
Često se još zgodi, da mrnar tonući
   smrti se slobodi, nje ime zovući.