Mlinarska djeca/VIII
| ← VII | Mlinarska djeca — VIII. autor: Rikard Jorgovanić |
IX → |
Po južnih brdinah našega jarka penje se mlad čovjek od dvadeset i tri godine, vitka stasa, lijepa pravilna lica, zapaljena zasad rumencem - valjda od brze hodnje - odjeven na onaj način kojim se odijevaju ljudi koji su se od seljaka do zanatlije pomakli. Eno ga baš na zloglasnoj stijeni, gdje sustavši promatra zahrđali križ. Na licu mu se odsijeva bol, uzbuđena ne toliko sadanjom nesrećom koliko spominjanjem na prošlu. U oku mu sinula suza premda se nimalo ne pristoji njegovu muževnom licu. Motreći tako krst trgne se najednom, kao da mu je nekuda žuriti, a koji mu je cijelj žurbe, vidjelo se iz čeznutljiva pogleda kojim je posmotrio redomice na dom Kovačićke, i Gospodarićevih, na kojem je i sustao, tražeći nekoga pažljivo.
Pogodile ste valjda namah, drage čitateljice, da je taj neznanac znani vam Pavao. Odslužio svoje tri godine, postao kapuralom, pa evo ga sada gdje se povraća kući. Što je osjećao ovaj čas, ne da se kazati, jer toliki raznoliki utisci i spominjaji, bud radosti, bud tuge ne mogu roditi jasni osjećaj. Otac, za koga odilazeć ni slutio nije da bi ga nesreća mogla zavaliti u crni grob, trune pod hladnom zemljom. Marija, za koju je mislio da je nikada više vidjeti neće, ili bar u tuđem zagrljaju, iščekiva ga s posmijehom... ali šta? dosjeti se u taj mah Pavao, znadem li ja što se je od onda s njom zbilo. Tko mi je kazao da je ostala vjerna, da me nije zaboravila, a da nije poklonila svoje ljubavi drugomu, sretnijemu.
U taj se mah trgne i nagne upravo trčati nizbrdo. Skokom preskočio potok, skokom dvorište, odonuda u krilo samotne majke, iznenadi ju naglim posjetom tako da joj zdjela i tanjuri, koje je nosila iz sobe, ispadoše iz ruke.
- Pavle! dijete moje! - klikne od radosti Kovačićka.
- Mamo! premila mamo! Slobodan sam... zauvijek vaš i Marijin - pozdravi ju sin.
Kovačićka se smete, ali ju prevlada materinja ljubav.
- Dakle si sasma gotov? oh, radosne mene, da barem tebe imadem kad sam izgubila... - ovdje zarida i zagrli strašno sina, cjelivajuć ga u lice i usta.
I u Pavlovu oku sinu suza, no čim ga je majka ispustila, upita da li mu je Marija vjerna ostala. Kovačićka se opet smete, i ne odgovori ništa.
- Nu reci, majčice, reci! Znadeš da ju ljubim ko i tebe - upita nanovo dršćućim glasom Pavao, ali mu ne ima odgovora, po Kovačićkinu licu kao da preleti negodovanje.
- Prosti, majčice, hoću da sam vidim - dovikne joj Pavao, poletiv iz doma, i nagne žurnim korakom do Gospodarića.
Dopadnuv u sobu, nađe Mariju sjedeću kraj prozora, a kad ga je ova zagledala, poleti mu poput ptičice na grudi.
- Dragi!
- Dušo moja! - kliknuše u jedan mah oboje, a grudi im se nadimaju od uzbune. S trepetom dopadaju usta na usta, sjediniv ih plamnim cjelovom.
- Gdje ti je otac, gdje majka? - upita Pavao.
- Evo nas evo, mlad junače, kako je vidjeti, sretno si ubjego boju, daj da se pozdravimo nakon tolikih godina, rekne Gospodarić i radosno zagrli Pavla koga je ispustila Marija čim je začula roditelja glas.
- Nuto starice, što si se ukipila, zagrli ga i ti - dovikne zapanjenoj ženi.
- Ja... ja sam... čovjek ga ne bi poznao... hvala Bogu koj te je sretno nama povratio - izusti ova i obuzme Pavla okolo vrata.
Izgrliv se tako sa svimi, oprosti se Pavao, da se povrati majci. Umoli Mariju da ga vrtom poprati, ali se ova uze žapati, da se je Pavao začudio. Sjeti se majkine šutnje kad je za nju upitao, i zaključi da su se nekakove zavade morale zbiti, no radi česa, ne mogaše se dosjetiti.
- Pavle! - dovikne sa praga Gospodarić kad je već otvarao vratašca da zamakne s Marijom u vrt - ti nas ljubiš ko i prije, ti ćeš opet k nama...
Pavao se začudi i ogleda otkuda takovo pitanje.
- Pa da je u ponoći.
- Da, ali znadeš... tvoja... - Gospodarić zape... - ti ćeš dakle doći?
- Hoću, pa bilo bosonog preko ognja!
- Dobro, dođi dakle sutra k nama na objed, mi te čekamo, ali sigurno!
- Sigurno - odvrati Pavao, te krene opasav rukom Mariju u vrt.
- Dušice, šta se je to zbilo - upita ju nakon kratke stanke - jeste li se možda posvadili s mojom majkom?
- Ne nijesmo baš, ali bi te ona rada nama otela.
- Otela, pa kako to?
- Sprijateljila se s Bučićem, te misli da ćeš možda Maru uzeti, ona je bogata, a mi smo siromasi.
- Maru? hahaha! - nasmije se iz svega grla Pavao da se je po cijelom jarku orilo.
- Pa da smo bokci, da se od kolibe do kolibe klatarit moramo da si primolimo koricu kruha, još bi se uzeli, dušice moja!
- Ja bih te slijedila da je preko svijeta, i gladna i žedna, samo da sam uza te, ja te ljubim kao... kao... - Marija zadršće i klone očima od stida, a lica joj se nježno zarumene.
Pavao ju pogleda i savlada ga takova čežnja da ju je nasred vrta, kamo se je s ceste i s Kovačićkina mlina vidjeti moglo, dršćućim rukama prigrlio na svoje grudi i poljubio u rumena usta... nikoga, nego tebe jedinu... šaptaše s ushitom, a Marijino ga oko susreta sjajem odane, duboke ljubavi.
Po cesti stupa Bučić, a kraj njega debela kćerka, razvodeći oči na sve strane. Najednom sustanu, a na usta im navali usklik začuđaja - Gle Pavla! - progovore oboje na jedan mah, naperiv oči u vrt gdje je Pavao grlio Mariju. Oboje pomodre od jada, a Mara će, osvijestiv se od začuđenja, zahihotati zlobno i zlorado, no prezirni pogled Pavla svlada ju tako da se je mučeć pobrala s ocem dalje po cesti.
Kovačićka sjedi kraj okna te plačljivim pogledom očekiva sina, kad ga najednom zagleda u vrtu, ali ne sama - već u zagrljaju Marije, njoj toliko omrzle djevojke. Suze koje su dosele mirno visjele na trepavicah spadnu sad naglo poput kiše kad je grom prekrižao oblak.