Mlinarska djeca/V

← IV

Mlinarska djeca —  V. autor: Rikard Jorgovanić

VI →

Cijelu noć i cijeli drugi dan sprovede Kovačićka u grozničavom očekivanju izilazeć svaki čas na cestu da vidi vraća li se sin. Svaki štropot približavajućih se kola dovede ju u takvu smutnju da se je morala uhvatiti za štogod što ju je od pada suzdržalo. Kasno u sumrak izađe posljednji put na vrata, ali odnikuda nikoga.

- Neće biti dobro, joj, joj nesretne mene! - šaptaše sama sobom sumnjiva starica. U kakovih deset sati začuje kola gdje se kotrljaju prema mlinu i u dvorištu stanu. Čega u drugih okolnostih nikada učinila nije učini noćas, pustivši svijeću da gori do gluho doba noći. Uhvativ malne dogorjelu lojenicu, potrči iz sobe da vidi uspjeh.

- Šta je? Kako je? - stade vikati kad je opazila da se je suprug bez sina povratio.

- Kako! kako bi drukčije biti moglo - uzeli su ga - odvrati joj Kovačić, silazeć mučno sa ljestvami ograđenih kola.

- Uzeli? joj - joj - a nijesi znao gospodi reći da je jedinac, da ću umrijeti ako ga uzmu... ah, Bože, Bože, zašto si me ostavio, što sam sagriješila, ja nesretna majka! - uze ridati rastužena Kovačićka i zadrhta da joj je svijeća ispala iz ruke.

- Muči, starice, sad nije drukčije. Uzeli, pa uzeli, je li cmizdriš ili ne cmizdriš, to je svejedno, i ja sam dvanaest godina odslužio, a nije me zato vrag odnio! - utješi ju po svojem načinu suprug. Kovačićka je cijelu noć provela klečeć pred raspelom, polijevajuć ga suzami silne tuge i lomeći ruke, mislio bi: sada će propasti u crni grob. - Ja najnesretnija majka... Bože, Bože! ti, koj sve znaš i vidiš... - Prebirala sve svoje grijehe i zaključila da je to kazan za Gospodarićkinu kokoš koju je potajno po slugi dala ubiti radi kvara što joj ga je činila u vrtu.

I Gospodarići prepali se od ove vijesti. - Šteta, vječna šteta za mladića! - govoraše Gospodarić, zaključiv ovako: - hm, hm, čudne se stvari zbivaju dan-danas na svijetu - akoprem je to nešto naravnoga bilo. - A je l, to moguće? Bože dragi, čovjek bi proplakao - - kimala mu žena, a na njezinu se licu izražavalo iskreno sažaljivanje; katkada joj se svidjelo i gorku reći, da su u komisiji morali biti sami krvopije.

Marija se nije dala iz sobice, sagnula čelo na ruke, a iz oka joj se roni polako i teško svijetla ko rosa suza za suzom, plod duboke, nepoimne boli. Njeno je lice problijedilo kao ljiljan zasađen u gustu hladu, kojega odiskona proniknula sunčana zraka; oči joj nalikovale na zadahnuto staklo, tim više što je njima mrtvo i ukočeno piljila preda se.

- Dijete, milo djetešce moje, vidiš i Kovačić je služio pa mu se zato ništa zla dogodilo nije, Pavao će se vratiti za koju godinicu... no, ne plači toli jako... pa onda ćete se ipak uzeti, znadeš! oh, to će biti ljepota i dragota, a ja ću s Kovačićem zaplesati od radosti ko na proštenju - - tješila ju majka.

Teški, duboki uzdisaj otme se Marijinu srcu, da se je Gospodarićka prestravila i kćer prihvatila za čelo da li joj ne gori, nije li bolesna.

Boli nastale iz naravnih uzroka jenjaju brzo i lahko, osobito kod ljudi zdrave ćudi. Kovačić, koj je na svoj vojnički život posvema zaboravio, spominjuć ga svake godine samo jedanput, tj. kad su se birali momci, poče sada sipati kao iz rukava svoje zgode i nezgode iz one dobe. - Ej! - znao on pripovijedati kad se je naše društvo kod čašice vina sastalo - da ste samo vidjeli kako sam ja bubnjao kad nam je bilo poći na vježbu; moji su drugovi morali začepiti uši, bogami, bubnjao sam da me je bilo na tri milje daleko čuti. Kad su me tražili, poznali su me namah po bubnju: tamo je tamo, na onom brdu, ili u onom jarku Kovačić, govorili poručnici... jedan vam je poručnik oglušio od moga bubnja, da ga svi liječnici ne mogoše izliječiti, bijes me uzeo ako nije.

- Hehehe! - smijala se Gospodarićka takvu pripovijedanju, te prinijev ruku na smiješeća se usta reče: nije vas srce bolilo za takva gospodičića?

- A šta! to nije ništa. Jedanput kad smo se imali na carev god staviti u paradu, zavežem jednomu vojniku, zvao se Žaba... dobar dječak ali malo smušen, sa svimi kuharicami u gradu vodio je poznanstvo... bio vražji dječak, da, zbilja, ja mu zavežem u telećak mačka, a kad mi na trgu stali pucati, mačak: mijau, mijau... hahaha! udri se mi smijati, a đeneral, koj nas je komandirao, gledaj ljuto jednoga, gledaj drugoga, pitaj tko je to, dok ti ne nađu u Žabinu telećaku mačka... a šta Žaba?... Žaba se krsti od čuda, otkuda mačak? pa na carev god, na paradi... simo, tamo, šta će biti, zatvorili mojega Žabu u tamnicu na kruh i vodu, i malda nije dobio batina, da, batina.

- Siromah! a vi ste je zaslužili - uze Gospodarićka sažaljivati Žabu.

- Batina, bogami, bio bi dobio, ali ga na sreću obranio pukovnik, dobar čovjek ko kruh, a sladak ko med, no... ovio bi ga okolo prsta, i taj je namah pogodio da Žaba nije kriv, već da su mu to drugi učinili.

Marija si je po Kovačićevu pripovijedanju čudnovato predstavila vojnika u službi, i mislila, amo, tamo, čemu trebaju njena Pavla... da se penje po drvlju, kao kakav psićem uplašeni mačak, da bubnja... a da od gromnoga udarca nekakvi poručnik ogluhne, ili da mu kod svečanosti uture u telećak repatu životinju? Bože dragi! čemu to? toga ona nije dokučila. Malo se plašila vojničke kazne, ali ju Pavlova umiljatost, koja je svakoga osvajala, utješi. Postalo joj laglje oko srca, a magla koja je zavila njene golubinje oći, raspline se zakratko. U lice joj ko i prije navaljuje krvca, a tihani smiješak zatitra snova okolo nježnih usta poput sunčanoga traka koj se je kroz gusto zelenilo prošuljao i zaigrao na bistrom talasu. Jednom riječju... Marija se utješila. Što ju je katkada znala obuzeti žalobita čežnja, pustota, osjećaj samotovanja kad se je pošetala po vrtu do lipe, a pomišljala si Pavla koj ju je ovdje znao iščekivati, daleko iza strmih gora među stranimi ljudmi, dolazilo je od toga što ga je i odviše često uza se vidjevala, a dakako najviše od silne ljubavi, zanimajuće se udesom druga.

Nekoga dneva stisnulo Kovačića čudno u grudih; zlovolja i nejasne slutnje koje čovjeka obuzimlju prije kakova nesretnoga dogođaja, ispunile mu dušu. Sve mu se mrak vijao pred očima, a u srcu tužno, strašno... te je bez razloga proplakao. Odluči da pođe u krčmu u jarku, i da se u društvu razvedri. Kad se je otpravljao, suzdržavala ga sklopljenim, molećim rukama žena: ne idi, dragi, nikuda, prisnio mi se ove noći strašan san da su te napali razbojnici i da su ti glavu prebili, govorila mu na polasku ona, i otajan mu glas prišaptivao: ne idi, tvoja je zvijezda potamnjela, a mjesto nje podigla se krvava strahota da te zamami, upropasti. Čudne, upravo lude čine nam se u prvi mah ovakove slutnje, ali ima nešto u njih istinita, dolazile one koliko mu drago po liječničkih izvješćih od natrpana želuca, od navale krvi ili ma kojega fizičnoga uzroka.

Putem zakrene Gospodariću ne bi li ga ovaj pratio. Čudnovato šutijahu obojica uz put. Kovačić pilji preda se, da se je Gospodarić uplašio upitat ga što mu je. Naljutila ga žena, ili se štogod polomilo u mlinu, mišljaše Gospodarić.

Pred krčmom se njiše na kolu cimer od borove grane i škripi kad ga zanjiše vjetar, a u krčmi ori se buka pijanih seljaka, misliš... porušit će krov. Vika i hohot izmjenjuju se nepravilnim redom. Kad je Kovačić s drugom stupio u krčmu, nazdraviše mu svi... i ista pijanim, u kut zavaljenim Kolarićem, zabavljena mladež. - Zdravo! Bog daj sreću! Kako je? - Grnuše ga sa svih strana pitati i pozdravljati. Ali se Kovačić jedva ogleda. Zlovoljno sjede za stol, nablizu omladini koja je s pijancem lakrdisala, i stade u nju gnjevno piljiti. - Šta mu je? Nije mu dobro... bogami nije. Dogodilo se nešto - prišaptavaju si međusobno prevareni stanovnici jarka.

- Vidide što ta mladež spravlja od toga bijednika, ovako mu nema popravka, ovako ne - progovorio nakon duge šutnje Kovačić, nukajuć Gospodarića da gleda mladež.

- Istinu kažeš, vrijedna je ukora kao i on - odvrati ovaj.

- Još kapljicu, kapljičicu - kriješti Kolarić i podiže čašu koju je tek odslonio od ustiju, da mu se natoči, a uz to se njegov obraz strašno i strastveno izvraćao. Nabori se dulje ko da su mu urasli, a miljajuće crne, krvlju zalite oči zatitravaju užasnim plamenom, nalik po razbojnicih u divljoj šumi naloženoj vatri, borećoj se sa silnim i gustim mrakom.

- Ne dajte mu ništa! - viče jedan od mladića - dok nam štogod ne zapjeva.

- Pravo je, ništa! - bučeć potvrđuju svi.

- Cigu, migu kobilu, staru babu nevolju itd. - pjeva pridušenim i hrapavim glasom Kolarić, naliko uplašenoj kreštelici, a mladež udri u smijeh, da misliš popucat će.

- Ej, brajane! - dosjeti se najlukaviji lakrdijaš ovoga društva po imenu Škvorac, sloveći odnekada benastimi dosjetkami - Što radi tvoja Mara?

- Ha, Mara, hahaha! - oglasi se nanovo smijeh.

- Da, Mara, znaš, s kojom si gudaču Nikoli rastreskao gusle, kako je, voli li ti? il se na te ljuti?

- Mara je coprnica na kojoj bi čovjek u pako dojašio - zamrmlja Kolarić da ga je jedva razumjeti bilo a dršćućom rukom prihvati čašu da zapapreno vino u se ulije.

- Nije šala! - prihvaća drugi - Kolariću ne bi našao premca u čitavom selu da ga s naočali tražiš; nije uzaludno Baretina škiljava postala, ogledavala se valjda odviše na njega, oškiljavit će i Mara!

- Hahaha! - zaori snova, a sve se veseloj mladeži od silnoga smijeha zalijevaju oči.

Sada se Kovačić, koji je dosele mirno ali pažljivo slušao razgovor, ustane i priđe među mladež. Jedan ljuti pogled njegova oka izbrisa zamah ma i najmanji trag smijeha sa lica njihovih. - Je li vam vino ispržilo mozak, ili ga nijeste ni imali, - zače ljutit Kovačić, a mladež se rastaje kao da je sudija med nju stupio - nije vas stid ovakove sramote? ne gadi vam se blato, hoćete da nogom po njem rujete? Kovačićevo lice postaje sve plamnije od krvi gnjevom nabujale, a njegove oči časomice bliješte, da ti se čine ždrijelom dvocijevke puške kad puca. - Mjesto da kao pametni ljudi ovoga luđaka uputite kako valja živjeti, da ga otklonite od kalužine u kojoj će se utopiti, turkate ga ukaljanom rukom u nju na čast vam bilo! U moje vrijeme istjerali bi ovakovu... prostio mi Bog!... živinu iz ljudskog društva u šumu, da živi među vuci... izjeli ga ako se neće pameti naučiti! Stid.. sramota... ruglo! - vikne Kovačić i pljucne u znak prezira.

Sa svih strana nagrnu gosti, te se ovdje-ondje čulo: - Istina je! - Pravo veli! Kako bi drukčije... van s njim! - ali to Kovačića ne smeta, već kao da ga podražuju, nastavlja, okrenuv se s gnjevom Kolariću koj se od straha pritisnuo k stijeni.

- A dokle ćeš ti tako tjerati? Ne sramiš se sama sebe? Pogledaj se samo u zrcalo kada ti drugovi istine kazati neće! Kao da hoćeš osramotiti pokojnoga oca, kaljajuć njegovo djelo nedjeljom. Sazdao si siromah štednjom i radom uz koj ga znao obasuti krvavi znoj, mlin u nadi da ga ostavlja poštenim rukam, vlastitomu djetetu koje će zahvalnim srcem trudno započeto djelo nastaviti, a kad tamo... hulja... sin propija se po krčmah, a gospodarstvom gospodare parcovi i pauci! Oh jadna oca! Da znade, da vidi, okrenuo bi se u grobu, prokleo bi te, nevrijedniče jedan... ne bilo ti traga! A tiha je raka, a tko u njoj počiva, ne čuje više vike lažnoga svijeta.

Kovačić se odvrne i umukne. Srdžba i žalost odrazivahu se zajedno na njegovu licu. Iz ustiju svjetine začu se žamor povlađivanja.

- Pravo ste rekli - uze netko govoriti - vašega su sina uzeli u vojnike, a bio je čestit, da ga u cijelom jarku ne bi našao takova... a ovakovu protuhu... ni da bi mu tamnicu ponudili.

- Van s njim! Van s njim! Bacite ga u vodu, u mlaku u gnojnicu! - stanu vikati sa svih strana ogorčeni mlinari i seljaci, dapače se između mladeži koja se je čas prije zabavljala s Kolarićem, našli nekoji pristajući na osudu.

Ovaj bi pljunuo u ruke, onaj zasukao rukave, i eno ih gdje krijestećega i nogami opirućega se Kolarića turaju na vrata. Čula se još strašna kletva pijanice gdje se grozno ori u mrkloj i mukloj noći, odbijajuć se jekom sa stijena ali jedva da je minulo četvrt sata, umire se gostovi "krčme u jarku", kao da su zaboravili što se je zbilo. Zaredaju čašice, zamnije druževni razgovor i razdraženi lavovi postadoše krotki jaganjci.

Jedini se Kovačić ne može da razvedri, mrko sjedi za stolom, a uz njega i Gospodarić šuti.

- A što ti je danas? - upita kao plašljivo ovaj.

- Ah! molim te, daj mi mira... glava mi je puna kao da mi je netko kamenja u nju nametao - odvrati Kovačić i zaklopi oči.

- Ali si nekako tužan, još te nijesam takova vidio.

Kovačić trgne ramenom i zašuti.

Isto tako šutijahu putem kad su se vraćali kući. Noć bijaše tamna i zlobna. Zvijezde se sakrile za mračne oblake koji su letili strašno pustim nebom, katkada bljesne, a u blijesku još bljeđe i strašnije izilazi Kovačićevo lice, da si je Gospodarić šapnuo: - Bože dragi, oboljet će ili poludit. Čudno odjekuju njihovi koraci na kamenitoj cesti, divljim i užasnim tutnjem odjekuje grom u mrakom zavijenih gora.

Gospodarić ne htjede ostaviti bolnoga druga akoprem ga je ovaj molio: ostavi me, ostavi, danas mi je tvoje društvo neugodno... prosti, ostavi me - te nastavi pratit ga do kuće. Kad su prispjeli pod stijenu sa koje se je Pavao strovalio, začuju nad sobom štropot kao od odvaljenoga kamenja, i u isti mah kad se ogledaše, padne na Kovačićevu glavu cijela gromada.

- Ha! lopove! - zastenje ovaj i sruši se u krvi ogrezao na tle.

- Isuse blagi! - zavapi ustrašeni Gospodarić, a kad opazi na netom sinulom blijesku svega krvlju oblita i razmrskane glave prijatelja, prepade se tako da je ko kamenit stup ostao na mjestu.

Stenjanje, trzanje, sila krvi osvijesti ga namah, i stade iz petnih žila vikati u pomoć, ali ga nitko ne ču, samo se sa stijene ori pakleni smijeh ubojice.

- Pomoć! Pomoć! - viče Gospodarić i leti u mlin.

- Zaboga, šta je? - susrete ga na vratih problijedjela od tajnoga straha Kovačićka.

- Vašega su čovjeka ubili, skočite brže u pomoć.

- Ubili! - vrisnu ova - čemu moja slutnja, moj san...

- Luč, luč! gdje je sluga, da ga donesemo - viče Gospodarić.

- Joj, joj! Ubili a gdje? ja... ja - Kovačićka se onesvijesti i padne preko praga.

Na tu viku priskoči sluga i potrči s Gospodarićem na mjesto gdje je Kovačić ležao, otuda ga donesu uz teški napor u sobu i polože na krevet. Ali u Kovačića ni traga životu. Uda mu se trzaju, a iz glave na tjemenu razmrskane izvire neiscrpiva struja žarke krvi, zalijevajuć strašno bijelo ložište.