Mira Kodolićeva/XI.

← X.

Mira Kodolićeva, XI. autor: Josip Kozarac

XII. →

XI.

Gospođa Kodolićeva pratila je doduše taj razgovor, nu vidjelo se da ju osobito ne zanima. To je Vuković opazio, pa buduć da je već po svojoj naravi volio mirno razmatrati i slušati, nego prigovarati, ne htjede se upušćati sa Kodolićem u prepirku, nego ustane i povede mladu gospođu do glasovira.

— Dakle, što želite, da vam sviram? — upita ju on.

Ona nije znala što da mu reče, ona je samo osjećala da bi mu najvolila kazati: »sviraj što god hoćeš, moja duša utapa se u svakom tvom pogledu, u svakoj tvojoj riječi.«

A on uze udarati redom počam od narodnih pjesama sve do talijanskih opera. Izraz njegova lica, sjaj njegovih očiju mijenjao se kod svake pjesme: kod slatke ljubavne talijanske arije treptale mu oči, a oko ustiju krao mu se jedva vidljiv posmijeh, te je uz one rujne usne, uz ono lijepo lice a pri plamenu svijeće bio sličan dražesnoj djevojci; a kada je zagrmio davoriju iz Gajevih vremena, onda je onaj otmjeni profil poprimio energičan izraz, te on naličio mladomu bogu rata.

Kodolić je pratio pojedine poznate mu arije živahnim kretnjama: sad tipkajuć prstima i lelijajuć glavom, sad tihano fućkajuć, dočim je mlada njegova gospođa bila sva izgubljena; ona nije znala, da li joj veća slast navire na uši ili na oči, te sjedila kao nijema, bešćutna, bez misli u glavi, bez izraza na licu. Iz te omaglice istom ju prenuo Vukovićev glas, koji je zapjevao:

Teške noći, teške misli,

Što mi mlado srce more;

Čini mi se, nigda neću

Dočekati rujne zore.

On je na tu pjesmu došao onako slučajno, kako mu se nadala prelazeći s jedne arije na drugu; a kada je došao do stihova:

Prva rana otadžbina,

Što u teškoj bijedi strada;

Druga rana moja ljuba,

Što je jošte toli mlada.

Hoću l' igda otadžbinu

Iz te bijede oslobodit,

Hoću l' ikad svoju ljubu

Žrtveniku Božjem vodit?

nije mogao, a da ne upre pogled u Kodolića, kao da ga pita: što misliš braco, u koju vrst patriotizma idu ti stihovi?...

Bljedoliko lice mlađe gospođe kao da je još bljeđe postalo, kao da je omrtvilo, samo one fine nosnice i nježna grud odavale da je još živa. Kada je Vuković prestao svirati i pjevati, te nakon čarobne glazbe nastao u prostranoj sobi gluhi muk, tada i u njenoj duši zavlada nekakovo bezvučje, nekakova hladna tišina, s koje je ona sama ostala presenećena. Njezine nježne, duboke duše dojimala se glazba silovito, porazno, odjekujuć stokratnom jekom u njenoj nutrinji. Prem je želila, da Vuković i nadalje svira i pjeva, ipak se nije usudila niti riječcom da to spomene. Ona se bojala , da bi na njena usta izmaklo ono nešto što se zadnjih desetak dana u njenom srcu potajno burka, a ona još ni sama nije znala, kakovo je to burkanje, s kojeg joj se po duši časom prelijeva neizrečna slast, a časom nepojmiva bol. Ta slast i ta bol načiniše iz nje šesnaestgodišnju djevojčicu, koja prvi puta zadrhće pred zagonetkom svoga srca...

Sljedeća stranica→