Mira Kodolićeva/IX.

Mira Kodolićeva, IX.
autor: Josip Kozarac

X. →

IX.

Dvorac Vukovićev bio je pol sata od varoši; bio je sagrađen na brježuljku, koji se je polako dizao iz doline. Put u varoš išao je uz potočić, koji je tiho plazio preko pruda, a samo za kišnog vremena znao se razliti i cestu pijeskom naploviti. Po tom pijesku letile sada dvije po dvije grlice, više pitome, nego divlje, sjedajuć sad po cesti, sad po granama niske živice. Na raskršću, gdje se je proplanak na lijevu stranu spuštao u dolinu, kamo je i potočić odbrzao, a po njegovu tragu bijelila se dva mlina sakrivena srebrolistim topolikom, a na desnu stranu uzeo se hvatati drugoga brježuljka, na tom raskršću pukao divan pogled: na jednoj strani bjelasala se posavska sela sa ljeskajućim se crkvenim tornjevima, a na drugoj strani pružao se tamnomodri Psunj poput ogromne zavjese.

Tim putem vraćale se gospođe kući, a Vuković im se pridružio, da ih otprati do varoši. Njega je taj posjet gospođe Kodolićeve veoma razdragao; on je počeo u lijepoj mladoj ženi otkrivati nešto novoga, što ju je za ovo kratko vrijeme veoma preobrazilo, lijepu njenu pojavu oživilo. On nije niti u snu pomišljao taj njezin preobražaj u svoju korist upotrijebiti, jer niti je to bilo u njegovoj naravi, niti je to njegova otmjenost dopuštala. On je jedino uživao u duševnom razvoju gospođe Kodolićeve. Ona je do sada bila i u riječima i u čuvstvima puno skromnija od mnoge djevojke, te od nekoliko dana počeo slobodniji vjetric njenom dušom lavoriti, vjetric, koji je poljepšavao svaku crtu njene duševne i tjelesne sopstvenosti. Ona je u sebi osjetila nešto kao dašak sreće, a taj dašak izbijao i na sjaj njenih očiju i na vragoljasto-djetinski posmijeh, i na naivne riječi, da se je Vuković puno puta morao u dnu duše toj naivnosti nasmijati. Tako ga je i sada putem zapitala:

— Što mislite, nijesam li ja već stara?

On se nasmije slatkim grohotom.

— Vi ste sada mlađa, nego dvadesetgodišnja djevojka.

— Ah! ja istom danas vidim da vi znadete i laskati i lagati...

— O laskanju ne ima tu ni govora, jer kada čujete moje nazore, mislim, da ćete i vi biti mojega mnijenja. Ja sam naime iskusio, da je osamnaestgodišnja djevojka i dvadeset i četiri godišnja gospođa jedno te isto, — svaka je još posve zadovoljna sa svojom sudbinom; dvadesetgodišnja djevojka i tridesetgodišnja gospođa bez djece opet su si slične: i jedna i druga udešavaju sve svoje misli, sva svoja čuvstva, sve svoje vrline tako da zatrave muškarce, — ona prva, da si osvoji i nađe muža, a ova druga, da omili — ne samo svomu mužu, nego i drugim muškarcima. Poslje tridesete godine još je jedino lijepa udovica u crnoj opravi sa dugim velom na sniježno-bijelom, tugom poljepšanom licu; ili gospođa rujnih obraza, vodeć u svakoj ruci po jedno još rumenije čedo; jedno slično njoj, a drugo slično mužu. To su tri stupnja, kada se o ženi može reći da je zbilja lijepa; izvan toga okvira može žena biti zamamna, duhovita, dražesna, — ali epiteton apsolutne ljepote više joj ne pripada... Dakle, jesam li vam laskao i lagao?

— A koja je od onih triju slika najljepša? — upita ona.

— Toga vam ja zbilja ne mogu reći, jer je ljepota takav pojam koji se ne da razvrstati u razrede; izaberite tri najljepše Preradovićeve ljubavne pjesme, pa pitajte, koja je od njih najljepša? Tko bi tu znao pravoga odgovora!

Ona je doduše želila nešto točniji odgovor, — nu onaj jedva vidljivi smiješak, onaj strjelimični pogled kojim ga je pogledala, sve je to govorilo da je ona s njime posve zadovoljna.

Sljedeća stranica→