Milici Jeronima Koriolanovića

Milici Jeronima Koriolanovića
autor: Hanibal Lucić


Evo se sve trudi mâ pamet, gospoje,
   I nauk svoj budi i znan'je sve svoje,
U pisan da složi kriposti i dike
   Ke narav umnoži u tebi razlike,
S poklonom pak da ti tuj pisan prikaže
   I bude svak znati da ne psi ni laže.
Zar trud samo prosi da t' se ne ražali
   Na taj dar kî t' nosi na konac ne zali
Koji je vridnji (znaj) neg stan'je bogato
   I dragi kamen taj i čisto toj zlato.
Zlato i drag kami mogu razamčati
   Da ga već nî s nami gusari ter tati
I oganj i more i nesrića druga,
   I zatoj ne more tarpiti do duga
Da hvala ku višće pisnivac ispiše
   Po vičnje godišće žive, ne izdiše.
Slava se poštene Penelope čita
   I lipost Elene po sve strane svita,
I hrabrost Akila, i razum Ulisa,
   Jer slavna njih dila Omero ispisa.
Tako ja ne stojim misalju neg litam
   Svak čas i nastojim da tebe počitam,
Da se svim očiti onim kî ne vide
   Koli si svaršna ti, neka t' pozavide
I da ime tvoje ponesu k nebu der
   I novi, gospoje, da budem tvoj Omer.
Nu sam misli oko zasinil ja moje
   U kriposti tôko zagledav se tvoje,
Srida je prolitja, široko jest polje,
   Zeleni i cvitja u njem je do volje.
A čudna nut čuda! Ne vim se prijati
   Ni počat od kuda krunu ti svijati.
Nu od strane svake taj tarzan gizdava,
   Taj miris i take slatkosti podava
Da će bit istočne svitlosti sva puna
   Otkle se hoć' počne svijati taj kruna.
Parva te, znam, hvala čeka od plemena
   Kemu od počala nima se spomena,
Kemu slavno ime neće se zabiti
   Ni onda kad vrime počne jur ne biti.
Prija će, dim, konac dojti od vrimena,
   Vašega neg zvonac ne zvonit imena.
Otuda bo mnozi izajdoše ljudi
   Vridni, napol bozi, i nebeske ćudi.
Toj vas svit poznava, a on grad najliše
   Kî svitu bî glava i sad je najviše.
Gdi tvoj stric, primudri Lauš, malo prija
   Nego ga smart udri čarljen klobuk prija.
Zeleni po tomu klobuk smo vidili
   Gdi glavu drugomu stricu ti pokrili
I gdi prid njegov sag, kako gospodina,
   Zadar grad i rusag pada na kolina.
A Koriolana tvoga se jest dida
   Slava neskončana mašila naprida
Toliko da veće nitkor od Trogira,
   Tekuć za njom, neće moć da ju nazira.
Vridan bî zaisto za pero i za mač,
   Ne vim ti ja čisto vridniji reći zač.
Jer pisma od toga jednako nam kažu
   Ka pisa on mnoga i kâ nam ne lažu.
Po kojih Mučenig Petar se uznaša.
   Bnetački kîno stig po moru pronaša
I Bnetke uzviši i slavom ogradi
   I na njih najviši pristol se posadi.
Da što ću tvojega od oca da reku
   Dobrota kojega slove nadaleku?
Slavan samo zato bit more, jer tebe
   Pričisto nam zlato podal je iz sebe
Koja, iz visoke jak gore vodica
   Kâ vre pak široke poljane protica,
Pri koj se zeleni travica taj mlada
   I javor zeleni s koga list ne spada,
Ponavljaš rodu čas visoko leteću,
   To vridnju svaki čas, to dražu, to veću.
Jer pomnju svaršeću i način taj daržiš
   Kim kako na pleću pošten stan uzdaržiš.
I eto brajen mlad i sestre tej male
   Sirote nisu sad za majkom ostale,
Pokli jim osta ti ne toj sestra listo
   Da mila još mati na majčino misto
Kâ činiš da riju težaci, da sade,
   Da oru, da siju, da zlu travu vade;
Potok da se kopa i voda navaja
   Cić suše i potopa, kako se gdi zgaja,
I da se pak kupi ča po sve godišće
   Obilno se župi ne manjkajuć nišće,
Čim štovani pojdu mili tere drazi
   Kadano dni dojdu čestiti i blazi
I reku svi brašna siti i veseli:
   Ovi stan do kasna višnji Bog veseli!
Kâ činiš tokoje u kući noć i dan
   Da zaman ne stoje ni vuna da ni lan
Čim sestre u njih stan otpravljaš bogate,
   Diverke pak izvan darivaš i svate,
Čim plaću odnose dvorkinje tej mile
   Od tebe kadno se dodvoriv odile
I pojdu za srićom ku jim Bog odsudi,
   Urešu odićom i dobrimi ćudi
I pune kriposna svakoga nauka
   Kî mogu dat krosna i jagla i ruka.
Taj nauk dobroti tvojoj i vridnosti
   Božica dat hoti Palas od mudrosti.
Ku stvar da bi mogla Arakne viditi,
   Tebi bi ne mogla ne pozaviditi.
I ja mnju da inu pri toj bi zabila
   Žalost i vašćinu koju je imila
Kadno se zarica da joj nî takmena
   Tkanjem taj božica mudra i poštena.
A ona paukom čini ju da hodi
   I pridnjim naukom tanko da uvodi.
Da ti si gospoja već neg sve ostale
   Umića ter tvoja usta te ne hvale,
Nu slava li glasi sama i povida,
   Gospoje, svim da si gospojam naprida,
I pravi da zlato i srebro s svilicom
   Kad se stavi na to tva ruka s iglicom,
Mogu nam očito staviti prid oči
   Što god jim skrovito tva misal potoči:
Al nebo gdi odsvud pobjeno zvizdami
   Jak obal caklen sud varti se nad nami,
Tim sunce otide i opet bude doć
   Da nam je na čride sada dan, sada noć,
Aliti pak niže gdi vitar oblačce
   Zgoni i podviže krijući sunašce
Koji zgon i stiska mnogokrat uzroči
   Da garmi, da triska i da nas daž moči
Al zemlju gdi paše valovito more,
   A mimo mejaše li pojti ne more,
Aliti na sridi gdi ona pod nama
   Stanovita sidi tišćeć sebe sama,
Ali gdi dubravu zelen list odiva
   I gora gdi glavu gori uzvišiva
I gdi ju ogarne snig pak s bukom tôkom
   Niza nju posarne vodica potokom,
A pod njom visoko rika se nadima
   Tekuć u široko more kô ju prima,
Ali gdi se diče cvitjem i travicom
   Polja kad ističe sunce za zoricom,
Gdi po njih košute igraju skačući
   I gdi zviri ljute slide jih tekući:
Sve toj a brez muke i sve što bi htila,
   Hitrost tvoje ruke jaglom bi stvorila,
Tako da s lisicom pravi bi zec predal,
   Vezena iglicom harta da bi gledal,
Došla bi leteći na zlatan klas ptica,
   Da je zrilo mneći žito il pšenica,
Još bi se mamila divojka gizdava
   Ružicom, i mnila da je ruža prava.
Ne more na svitu nitkor da procini
   Koli darovitu Palas te učini
Koja ti darova još ovo da umiš
   Štiti i do slova šteći da razumiš,
I da si knjižnija od žen ke su dosli
   I ke biše prija i ke će bit posli,
Dopokom varh svega zarokom zapriti
   Da se nitkor tvoga pošten'ja ne hiti,
Za da si onako poštena i čista,
   Gospoje, prem kako božica taj ista.
I Dijana k tomu potpisa bilig svoj
   I reče svakomu: tako ću da je toj.
Zato nitkor ne psi, ni vuhli, ni lovi
   Tvoju čast, jer ga psi razdriše njegovi,
Al će kol orlovi gladnih vezan stati,
   Jatru kâ se novi kî mu će kusati.
Malo da hiteći ne griših dar oni
   Najlipši, najveći kî t' Venus pokloni,
Venus od ljubavi majka i božica
   Kojuno svak slavi, koj se svak utica.
Jer joj sin brezočni striljajuć potklada
   Vas narod istočni s onim od zapada.
Koji kad te vidi i ču slast od raja,
   U slatkoj besidi kâ ti se poraja,
Vaze luk i nape i otkriv tulicu
   Izabra pak zape zlaćenu strilicu,
I reče: strilica ovaj će tvoriti
   Da budeš, Milica, mu majku dvoriti.
Toj rekši stril pusti, a ti se pomisti
   I strilu propusti i reče: nečisti,
Nečisti i zali ditiću, što t' se mni?
   Otidi k pečali, otidi da te nî!
On se pozasrami, a sam li pohita,
   Opeta strilami hteći da se hita.
Majka mu zdaleče arvan'ju tuj vidi
   Ter harlo doteče i sinu besidi.
Reče: mâ sestrica Palas mi govori
   Da ova vilica u nje dvoru dvori.
Zato zadivati ne htij nje čistoću
   Ni se s njom arvati, jere i ja hoću
Slobodna i prosta za sada da projde
   I čestita dosta od mene da pojde,
Sve moje milosti polag nje da side,
   Moj smih i radosti vazdi da ju slide:
Mana da se čripa kad usta otvori,
   Biser da prosipa kada rič govori,
Kadali bude pet, tko godi tuj bude,
   Da stane kako svet i da se zabude,
Svak da se opoji nje garlom medenim
   Jak slavja kî stoji za lugom zelenim.
Gospoje, po vas ov vik ne bih iskazal
   Od božic i bogov tko t' je ča prikazal,
Jer njih zbor bogati sve dike od raja
   Tebi dâ ke dati druzim se ne haja.
Blažen tko te sliša, blažen tko te vidi,
   Srića ti ga niša tko s tobom besidi:
A pije i blaguje na nebeskom stolu
   Tko godir te čuje da poješ u kolu.
I ja ću po svaki put reći da sam blag
   Ako ti ovaki moj zgovor bude drag
Koji ne za ino sada ti ja šalju
   Neg da te istino i pravo pohvalju.
Hvalih te i odsad hvalit ću dan i noć,
   Ne koliko sam rad da kôka bude moć.
Višnji Bog mejutoj život nam produži,
   A tebi već zatoj što mu već zasluži.