Melita/Drugi dio/XIV

← XIII

Melita —  Drugi dio - XIV. autor: Josip Eugen Tomić

Melita, rastavljena s mužem i slobodna, otputovala je drugi dan u Budimpeštu. Potražila je odmah generala Zelenkaja. On bijaše umirovljen i već godinu dana udovac, a poslije svoje žene naslijedio je silan imutak, te se je nakanio po drugi put ženiti.

Bio je slatko iznenađen kada je Melita stupila k njemu u sobu.

- Čula sam da se kanite ženiti, pa sam došla da vam se ponudim - govorila ona s koketnom šalom.

- Kako to? - pita on u čudu.

- Ja sam se rastavila s mojim mužem, a sada je na vama red ako ste još moj Seladon.

General je još uvijek gojio u svom srcu neugasivu ljubav prema Meliti, i on je blagosivao slučaj da je postala slobodna i da može biti njegova. Ona mu je ispričala sav svoj život, uzrok svoje udaje za Branimira, nesretni brak s njime, ali je mudro zamučala zabludu s Alfredom. Za mjesec dana oženio se general Melitom, prešavši skupa s njom na unitarsku vjeru. Branimir je o toj ženidbi dobio oglasnicu na kojoj je njegova adresa napisana bila Melitinom rukom. To bijaše zadnja njezina osveta njemu.

General je nosio na rukama svoju ženu i mislio da će s njome uživati sretan, blažen život. Ali uz Melitu ne bijaše mu moguće to postići. Ona je već prvo vrijeme braka mislila na stranputice koju su je silno privlačile. Pisala je Alfredu šifrovano pismo kojim ga uvjeravaše da ga još uvijek žarko i nepromjenljivo ljubi, te ga pozvala na sastanak u Budimpeštu. No s Alfredom je grdno nasjela. On joj je povratio njezino pismo i s nekoliko riječi dao joj na znanje da se je njegovo srce poslije one rogatačke zgode okrenulo posve k Ljubici s kojom sada uživa miran i sretan bračni život pa želi da ga u tom nitko ne smeta.

- Zaboravite na sve što je bilo, kao što sam i ja zaboravio.

Što je Alfred pisao Meliti, bijaše sve istinito. On se je poslije one nemile zgode u Rogatačkoj kiselici skrušio i priznao svoju krivnju strini i Ljubici. Kako je bio čovjek dobra srca, njega je pekla savjest da je njegovom sukrivnjom razvrgnuto jedno porodično ognjište i unesrećen za sav život valjan i pošten čovjek kakav bijaše Branimir. Melita mu se počela duriti. Činila mu se kao krivi dragulj i cvijet bez mirisa. Njegovo srce naginjalo je odsele sve više Ljubici: mirna, ali trajna ljubav naprama svojoj lijepoj i čestitoj ženici uvriježila mu se napokon u srce, a ona je u toj ljubavi svoga muža našla najveću sreću svoga života.

Odgovor Alfredov samo je razdražio Melitu. Uviđala je da je on za nju izgubljen i odlučila da će si taj gubitak inače nadoknaditi. Počela je voditi obijestan, upravo razuzdan život. Tražila je zabavu za zabavom, priređivala u svom stanu gozbe, sijela i koncerte i podržavala ljubavne sveze s mladim kavalirima koji su se otimali za ljubav lijepe velikašice. Zabave u njezinu stanu izvrgavale su se često u prave orgije koje su redovito do zore potrajale. Njezin muž ju je isprva opominjao i odvraćao od toga života, ali uzalud. Ona mu je energično, po svom običaju, izjavila da hoće tako živjeti jer joj samo takav život prija. Ali taj život nije prijao njezinu mužu. On si je želio miran život, a ne ovako halabučan i neobuzdan, kao što ga je ona vodila; on je ljubio svoju ženu i nije mu moglo biti po ćudi da ona ima tolike poklonike od kojih je ona neke bez zazora odlikovala svojom osobitom pažnjom. General je postao napokon i ljubomoran i sada je nastao vrlo nesnosan odnošaj među njim i Melitom. Postao je sjetan i osjećao se nesretnim, pa je često s tugom u srcu pomišljao na svoju prvu čestitu ženu.

- Nema sumnje da me sada Bog kazni za ono što sam njoj skrivio - znao je često, razmišljajući o svojoj sudbini, uzdahnuti.

U časovima ogorčenja bio je spreman da se rastane s Melitom, da je progna od sebe, ali se je poslije opet predomislio. Nesretnik ljubio ju je strastveno i činilo mu se da je ne bi mogao pregorjeti... Melita je to znala i živjela vazda jednako po svojoj neograničenoj volji, a on se je jedio, grizao, prepirao se s njom, ali uzalud. Osjetljivost živaca bivala je u nje iz dana u dan sve veća, tako da su se liječnici pobojali za njezino zdravlje. Bila je razdražljiva do skrajnosti, a to stanje postalo je u nje trajnim. Po savjetu liječnika morala je poći u alpinsko jedno lječilište da se liječi mrzlom vodom, no to joj nije pomoglo. Vratila se s pogoršanim zdravljem kući i počela opet živjeti starim načinom.

Bilo je baš dva mjeseca poslije njezina povratka iz lječilišta, kada je Branimir, desivši se u nekom svojem poslu u Budimpešti, prisustvovao jesenskoj utrci u Alagu. Bio je tu na okupu cvijet mađarskoga boljarstva i novčarskoga svijeta. U jednoj loži, u prvom redu opazi on Melitu iza koje je stajao njezin muž ozbiljna, mrka lica, dočim je uz nju sjedio neki mladi velikaš s kojim se je Meli vrlo živahno razgovarala. Ona je začudo ojačala u to vrijeme što je nije vidio, i postala pravom junonskom ljepotom.

Branimir je sjedio u drugom redu gledalaca, upravo na uglu, i ravnodušno motrio gospodsku utrku. Uto se javi u njegovoj neposrednoj blizini dobro mu poznati glas:

- Ah, to iznenađenje... ti si ovdje, Branimire! - Branimir se obazre i vidje uza se svoga tasta koji se je uspeo do sjedala njegova. Grof je dobro izgledao, a crno bojadisane vlasi i brkovi davali su mu mlađi izgled. Branimir se srdačno pozdravi sa grofom koji mu je kraj svih poroka bio uvijek simpatičan.

- Često mislim na te, dragi sinko, i na milog unuka - uze govoriti grof držeći za ruku Branimira do koga bješe sjeo. - Više puta sam vrlo zle volje, a kadšto mi dođe da bih se rasplakati mogao... Bojim se radi moje kćeri... Njezini su živci skroz rastrojeni, a ona neće da se liječi... A što je najžalosnije, Meli si je sama kriva. Valjda si čuo kako ona živi... To mora dovesti do katastrofe... Njezin muž je nezadovoljan, a ona neće da sluša njegovih savjeta... Bojim se, bojim za nju.

- Živite li u zajednici? - upita Branimir hladno.

- O ne, ja živim kao stari garçon za se... Elza vodi naše malo kućanstvo. Našla me je tu u Budimpešti, a jer sirota nije imala mjesta, ja sam je uzeo k sebi. To je prava sreća za me... Ona me izvrsno njeguje i u redu drži... Zlata vrijedno djevojče!

Mjesec dana poslije toga razgovora dobije Branimir list od grofa gdje mu javlja da je Melita sišla s uma. Neprestana uzbuđenost, ljubovanja, sekt i orgijske, besnene noći bijahu uzrokom da je u ujedanput počela mahnitati. Nije preostalo ino nego je otpraviti u ludnicu. Psihijatri izjaviše da je njezino stanje neizlječivo.

1899.