Melita/Drugi dio/IX
| ← VIII | Melita — Drugi dio - IX. autor: Josip Eugen Tomić |
X → |
Melita je isti dan otputovala iz Celovca a da nitko nije znao kamo. Nitko, osim njezina muža, komu je često pisala. Trebala je često i mnogo novaca. Dobivao je listove od Melite najprije iz Gasteina, zatim Reichenhalla, gdje je kratko vrijeme boravila, napokon iz Saint-Mauricea u Švicarskoj, gdje je trajno zasjela. Tu su bile na okupu mnoge ugledne engleske porodice, tu joj se je svidjelo. Tu si je kupila krasna jašca čiste engleske pasmine i tjerala jahaći sport u društvu mladih engleskih sportsmana te engleskih gospođa, koji su se svi divili njezinoj vještini i eleganciji u jašenju. Kao nedavno na francuskoj rivijeri, ona je i u Saint-Mauriceu živjela sjajno i s velikim komforom. Trošila je silne novce, tako da je Branimir u četvrt godine što je sprovela u inozemstvu potrošio samo na nju tri četvrtine svoje znatne godišnje rente. Zato ipak nije je u nijednom listu podsjetio na štednju, ali nije propustio u svojim listovima od mjeseca kolovoza pitati je kada se kani vratiti, jer da je željno iščekuje.
No Melita mu je odgovorila da joj se ne nada prije polovice rujna. Ona je baš bila započela dopisivanje s Alfredom. Od pouzdane osobe pribavila si je cijeli program o ljetošnjim carskim manevrima i dislokaciji konjaničkih četa sa maršovnom osnovom, pa se je iz Saint-Mauricea javila Alfredu čim je stigao na prvu postaju u Ugarskoj gdje su se manevri držali. Sada je znala da nije više pod okriljem i paskom svoje strine, kojoj bi bili mogli lako dospjeti u ruke njezini listovi da mu ih je pisala dok se je nalazio na svojoj redovitoj postaji.
Alfred bijaše silno obradovan njezinim listom. Pisala mu je tako milo, nježno i toplo, te mu se činilo kao da je sluša tepati na svom krilu kao ono u winterhofskom perivoju među granatim smrekama. On joj je odmah odgovorio isto tako milo i srdačno, i sada je započelo među njima redovito dopisivanje. Listovi, dopisnice, karte, dapače i brzojavke izmjenjivale su se među njima zatrpavajući, koliko se dalo, veliku onu daljinu koja ih je dijelila.
Najglavnija stvar koja se je morala riješiti tim dopisivanjem, bijaše njihov sastanak. Taj je mogao da bude istom poslije svršenih manevara, dakle nešto prije polovice rujna. Zato i nije mogla Melita obećati svomu mužu da će se prije polovice rujna vratiti. Sastanak bijaše urečen na Vrpskom jezeru, u divnim Poročama, kamo je Melita imala stići i u najvećoj tajnosti nastaniti se u vili koju je imao Alfred najmiti.
Od onoga časa kad je vrebajuća barunica zatekla njih dvoje u perivoju, kada mu je jednim mahom istrgla iz ruke punu čašu slasti koju bješe već prinesao k ustima da je do dna iskapi, Alfred se je samo još jače rasplamsao za Melitom; ona bijaše sada jedina njegova misao, jedina njegova želja i uzdisanje. Oštre riječi što ih je poslije onoga zatečenja morao slušati od svoje strine, nisu bile kadre da oslabe to njegovo čuvstvo. Kada mu je gnjevna barunica spočitnula beznačajnost, dapače i neharnost, on joj je mirno odgovorio:
- Jest, ja uviđam da se ne može opravdati ono što sam učinio; ogriješio sam se proti Ljubici, priznajem, ali tko je tomu kriv? Ti dobro znaš da nisam uzeo Ljubicu od ljubavi i da je Meli bila koju sam ljubio.
Dalje nije ništa rekao, ali je barunica u svojim mislima sama popunila njegov odgovor i dodala:
- Ti si ga prinudila na brak, ti si odgovorna za njegove zablude.
I stroga strina morala je prestati sa svojim prijekorima i udarila u druge žice. Ona je znala da je u Alfreda lako doduše, ali dobro, meko srce, koje popušta blagoj, razboritoj riječi. Barunica je predočila Alfredu kako veliku krivdu čini Ljubici koja ga tako istinski i vjerno ljubi, koja se u nj svom dušom pouzdaje, od njega samo dobro i ljubav očekuje, a on je potajice vara i izdaje. - To nije lijepo, to nije kavalirski! - govorila mu strina. - Ti moraš obuzdati svoju strast i sačuvati srce i ljubav svojoj ženi... Kaži sam da li to ne zaslužuje? Kako je samo dobra kao anđeo; pa kako je i lijepa... Svaki dan ljepša i dražesnija! A ti se odbijaš od nje i čezneš za ženom koja svoga muža izdaje, koja će i tebe isto tako izdati. Ne, Alfrede! Ti se moraš popraviti, ti ćeš se priljubiti dobroj svojoj ženici, samo ćeš za nju živjeti, nju samo ljubiti. Je li da hoćeš? Obećaj!...
I Alfred morao je mnogo toga obećati što je mogao i nemogao ispuniti, samo da umiri strinu. Zaboraviti Melitu, nju ne ljubiti, kao što je barunica željela, ne bijaše kadar. Tu su uzalud bile riječi, mudri savjeti i glas vlastite savjesti. Nezasićena ljubav bijaše sada u njem najjače čuvstvo koje je vladalo njegovim bićem. On bijaše sav u vlasti Melitinoj, više nego ikada prije.
Manevri u Ugarskoj primicali se kraju. U Saint-Mauriceu bijaše već malo gosti. Koncem kolovoza stali su odilaziti, i Melita spremala se na odlazak. Imala je ostati u lječilištu najviše pet dana, a onda krenuti na Vrpsko jezero najkraćim putem. No do toga nije došlo. Iznenada stiže joj od oca brzojavka da joj je mati na umoru i da je želi još jedanput vidjeti. Tomu pozivu morala se je pokoriti. Primivši brzojavku, zaplakala je, da li od žalosti radi majke ili radi toga što se neće moći sastati s Alfredom, toga nije ni sama pravo znala. Vijest je bila takva da nije bilo mjesta razmišljanju. Moguća bijaše samo jedna odluka: odmah otputovati, i Melita je istoga dana iza kako je brzojavila nemili slučaj Alfredu, otputovala put Hrvatske.
Grofica Ana bijaše uistinu nasmrt oboljela. U kratko vrijeme što je Melita boravila u inozemstvu, njezine su fizičke sile počele rapidno padati. Njezina djeca ne bijahu uz nju, grof Orfeo liječio se opet od svoje reume u Krapinskim i poslije u Varaždinskim toplicama, gdje je prilično veselo živio krećući se ponajviše u gospođinskom društvu. U Delidvoru bile su samo njih dvije: grofica Ana i Evelina koja je mogla sada raditi s groficom što je htjela. Dok je grof Orfeo bio u dvoru, pobožna drugarica još se je sustezala jer je grof koječemu prigovarao i nije dopuštao da si grofica vršenjem pobožnosti preko svoje snage naudi zdravlju.
Kada je grof otišao u kupelj, njih su dvije marljivije nego ikada prije zalazile u dvorsku crkvicu na molitvu, sveta misa čitala se bar tri puta na tjedan, obični razgovori među groficom i njenom drugaricom bivali su sve rjeđi i kraći, ali tim se je više čitalo Sveto pismo i životi svetaca. U svojoj gorljivosti pošla je grofica tako daleko da je počela čak postiti i u mrsne dane, nešto što ni sama crkva ne zahtijeva od ljudi njezine dobi. Bila je neprestano u nekoj svetoj uzbuđenosti, koja je njezine sile trošila, a ona toga ni opazila nije. Trebao je najmanji udarac da obori to slabo, uvelo i iznemoglo tijelo. I taj udarac nije izostao.
Sredinom kolovoza vratio se grof iznenada kada ga ni očekivali nisu, u Delidvor. Potražio je odmah groficu u njezinim odajama, ali ona bijaše u kapelici na molitvi. Poslaše po nju.
Za nekoliko časova dođe grofica s Evelinom.
- Imam s tobom nasamo govoriti - reče grof pogledavši postrance neprijaznim pogledom Evelinu koja se je nato odmah udaljila.
- Što se je dogodilo? - upita odmah tjeskobno grofica koja je slutila da se grof nije bez važna razloga vratio prije nego je mislio.
- Tu je list od Arturova pukovnika. Piše mi...
- Dopusti da sjednem! - reče grofica kojoj su se od uzbuđenosti stale noge tresti.
- Piše mi da je Artur zbog dugova morao kvitirati.
- Znala sam da će do toga doći - uzdahnu duboko i teško grofica. - Nismo ga spasili dok je vrijeme bilo.
- Njega nije moguće spasiti, a i čim da ga spasimo?... I naši su dani odbrojeni.
- Sve je u božjoj ruci! - uzdahnu po drugi put grofica. - A gdje je sada on? Što je s njim?
- To je najljepše u stvari - smijao se gorko grof. - On je sada u službi markezice Savignon i njih dvoje putuju svijetom.
- Kakvoj službi? - uskliknu s užasom grofica pomislivši na službe niže vrsti.
- No, kao njezin cicisbeo... U starije doba bile su te službe jako u modi.
- Cicisbeo, njezin ljubavnik! - uskliknu grofica.
- Koga ona uzdržaje i plaća i po volji napušta!
- Na to je spao jedan grof Armano! - reče s velikom boli grofica sklopivši ruke. - Bog nas teško kuša. - Bilo joj je siroti previše što je čula. Slabe grudi uzbibale joj se pod utiskom tuge i očaja i ona stala tiho jecati, ali tako bolno i žalostivo da je i Orfea, gledajući pred sobom nemoćnu patnicu, počelo nešto gušiti u grlu. Smilila mu se dobra drugarica koja je neograničeno ljubila svoga sina, a sada s te ljubavi bila tako neiskazano nesretna.
- Što ćeš učiniti njega radi? - pitala grofica svoga muža pošto ju je minula prva, najžešća bol.
- Ništa; ja ni ne znam gdje su? Pa onda, on je izgubljen, potpuno izgubljen. Ne mislimo na nj!
- Ja ću se za nj Bogu moliti. Da, to ću učiniti. Bog će pomoći, on će nas utješiti, Orfeo!
- Što želiš, draga!
- Pošalji mi odmah Evelinu!
Grof izađe iz sobe, a nekoliko časova zatim uniđe Evelina. Grofica koja nije imala pred njom nikakvih tajna, povjeri joj odmah porodičku nesreću. Ona je trebala i tražila utjehe, a u Eveline će je naći.
- Mi ćemo se Bogu moliti, milostiva grofice - rekla joj Evelina čuvši strahotnu vijest o markezici i Arturu - od Boga će najprije doći pomoć i utjeha!
- Pođimo odmah u crkvicu, ja čeznem za razgovorom sa svemogućim! - rekla grofica ustavši sa stolice.
Evelina uhvati je ispod ruke i one se dvije opet vrate u crkvicu i kleknu u svoja klecala. Grofica se molila Bogu iz dna duše, skrušena i slomljena, kvaseći suzama blijedo, uvelo lice.
- Kazni mene, Bože, a poštedi njega, moje dijete moju krv - molila se ona svevišnjemu - možda sam i ja kriva njegovim zabludama, jer sam ga suviše ljubila, suviše mu praštala. Smiluj se, pomozi, izbavi nas od zla! - I grofičina glava sve se više spuštala na slabačke ruke, dok nije napokon posve klonula na njih. Evelina pokuša podići groficu, ali ona se ne mače. Starica se je onesvijestila. Evelina prestravljena izleti iz crkvice i stade izaglasa zvati u pomoć. Uzbunio se cijeli dvor. Doletio u crkvicu grof, sobar i sobarica, i odnijeli iz nje onesviješćenu groficu u njezine odaje gdje su je položili na otomanu i trli jakim octom dok nije k sebi došla.
Grofa je ovaj slučaj vrlo uznemirio. On je zabranio Evelini da odsele ne smije voditi groficu u crkvicu niti je umarati neprestanim čitanjem svetih knjiga. I posna jela nisu se smjela više za groficu priređivati. Isti dan poslao je grof po liječnika, koji je pomno pregledao groficu i odredio da se bolesnica mora što više kretati u prostom zraku, da se mora hraniti krepkim jelima i čuvati svake uzbuđenosti, pa i nabožne.
- Što je grofici, dragi doktore? - pitao je grof zabrinuto liječnika kada su sami bili.
- Starost! - odgovori liječnik - Marasmus senilis. Treba jako paziti na nju, ona je vanredno slaba, nema u njoj ni za lijek otporne snage.
- Ali opasnosti nema? - primijeti grof.
- Kod starih ljudi mnogo je toga opasno što se kod mlađih ni ne uzima na um... Ta nesvjestica nije dobar znak... Pazite na nju! Grofa su te riječi još više uznemirile. On je ostao u Delidvoru da pazi na bolesnicu i da nastoji oko nje. Premda se je sve točno vršilo, što je liječnik odredio, grofica se ipak nije mogla oporaviti. Ona je od dana do dana slabila i malaksala. Izgubila je volju za razgovor, a za jelo nije imala nikakva teka. Teškom mukom ispila je na dan nešto mlijeka, pomiješana s konjakom.
Liječnik, koji je svaki dan dolazio u Delidvor, počeo je gubiti svaku nadu u njezin oporavak. Došavši jednoga dana, nađe groficu (a bilo je poslije podne) u postelji. To mu se nije nimalo svidjelo. Pregledavši pomno bolesnicu, nije našao ništa što bi slutiti dalo na kakvu akutnu bolest.
- Ja bih vam preporučio, milostiva grofice, da ustanete iz postelje... Vašemu stanju ne može prijati ležanje, dapače je opasno.
- Što mi se može dogoditi? - zapita ga bolesnica čudnovatim, u nje neobičajnim tonom.
To je pitanje nemalo smelo liječnika, skoro da ga je rasrdilo, jer je bio kolerična temperamenta.
- Što vam se može dogoditi? Zlo, možda i najgore; ja vam zabranjujem ležati.
- Ali ja vas neću poslušati, jer ne mogu! - odgovori odlučno bolesnica. - Nemam snage da se držim na nogama.
- Ali sjediti bi bar mogli.
- Ni za to nemam snage.
- Ali pokušajte, molim.
- Ne! - odgovori skoro ljutito grofica. - Ako moram umrijeti, pa što zato? Smrt mi je dobro došla, ona će me bar izbaviti od muka koje mi dušu gone iz tijela.
Liječnik saže ramenima i potraži grofa.
- Što je? - upita ga grof.
- Na kraju smo - reče kratko liječnik.
- Umrijet će zar? - pitao opet sav prestrašen grof.
- Za koji dan, u nje nema nikake otporne snage, kako već rekoh.
Grof se uhvati za glavu.
- Ah, zar i to moram još doživjeti! - govorio je na plač zanosećim glasom. - Moja Ana, moj dobri anđeo! - I suze mu navrle na oči.
- Vaša je kćerka u inozemstvu - prihvati riječ liječnik. - Bilo bi dobro da joj brzojavite neka odmah kući dođe. Tko zna hoće li je još živu zateći.
- Ja da brzojavim? Ah, dragi doktore, ja vam u ovom času nisam kadar ni slova napisati. Molim vas, lijepo vas molim, sastavite vi brzojavku i otpremite je. Moja je kći sada u Saint-Mauriceu u Švicarskoj.
Grofova se je želja točno ispunila. Liječnik je otpravio odmah brzojavku Meliti, ali i njezinu mužu u Zagreb.
Branimir je sutradan odmah došao i našao grofa neutješna. Grofica je padala iz jednoga drijema u drugi, jela nije ništa i morali su je umjetnim načinom hraniti. Sile su je naglo ostavljale, a osušila se do kosti i kože. Branimir bijaše preneražen kada je stupio u grofičinu sobu i vidio je. Ona, dakako, nije znala za njegov dolazak jer je bila u bešćutnom drijemežu.
Liječnik je pokušao sva umjetna sredstva da je uzdrži na životu, dok bi Melita došla. No ona je trebala dva dana dok iz Saint-Mauricea stigne u Delidvor. Dva dana su prošla, a treći dan nastupila je agonija u isto vrijeme kako je stigao telegram od Melite da će stići pretpoldašnjim vlakom. Branimir odvezao se sam u susret svojoj ženi do najbliže željezničke postaje gdje je imala izaći. Susretaj njihov bijaše vrlo tužan.
- Je li živa? - bijaše prvo što je Melita pitala izišavši iz kupea.
- Živi još, ali ne poznaje nikoga! - odgovori Branimir.
- Ah, možda će me ipak prepoznati kada čuje moj glas - reče Melita.
- Moramo se vrlo žuriti da ne bude prekasno, - opomenu Branimir Melitu koja je sobarici davala naloge radi svojih stvari. Za nekoliko časova krenuše put Delidvora. Kočijaš je imao nalog da vozi što brže ne bi li groficu zatekli u životu. I nađoše je - ali na rastanku s njime. Anđeo smrti već je leputao svojim krilima nad njom, da joj prihvati dušu i ponese u onaj drugi, bolji svijet. Kad je Melita stupila u sobu, vidjela je potresan prizor. Njezin otac, liječnik, svećenik, Evelina, pa sva družina dvora klečali oko postelje grofičine kojoj je na licu već bio utisnut izrazit biljeg smrti. Evelina joj bješe uklopila u ruku goruću svijeću i držala je. Svi su sa svećenikom molili smrtne molitve.
- Maman! - vrisnu Melita opazivši ukočeno i užasom smrti prevučeno lice svoje majke i glasno jecajući baci se preko postelje iznad umiruće. Svećenik prestade moliti, i sada se čulo bolno ridanje staroga grofa, tihi plač i jecanje služinčadi. I Branimiru se prelile oči suzama.
- Maman! Zar me ne poznaš? Ja sam tu, tvoja Meli! - vikala je kroz plač nevoljna kćerka, ali uzalud!
Mjesto odgovora grofica duboko uzdahnu i rastade se sa životom.
Na Delidvoru lepršale su s kule zastave i naviještale smrt njegove posljednje gospodarice - Vojnićeva plemena.
Kratko vrijeme poslije grofičine smrti nadvili se novi crni oblaci nad Delidvorom. Bečka banka, koja bijaše glavni vjerovnik grofa Orfea, i financijalni erar zatražiše ovršnu prodaju Delidvora. Grof je imao da plati oko dvadeset tisuća forinti dospjelih anuiteta i zaostaloga poreza, a novaca nije bilo. Žetva je bila doduše dobra i seljaci su točno plaćali veliku zakupninu za livade, no sav taj prihod rasut je bez traga u kupalištima gdje se je grof liječio od reume. On je svoje ljubavne zastranice uvijek skupo plaćao i nije čudo ako je u ona dva mjeseca što ih je sproveo u kupkama više tisuća forinti planulo na žaru njegova vazda mladenačkoga srca.
Sada mu je voda došla do grla. Uviđao je da mu nema spasa i da on nije kadar Delidvor sačuvati svojoj djeci. Novaca ne bijaše mu moguće od nikud pribaviti jer nije bilo sigurnosti za povratak. Imanje je bilo već suviše opterećeno, pa nije moglo podnijeti novih tereta. U toj neprilici pane mu na um sretna misao. Sjetio se da ima zeta koji bi mogao tu pomoći.
Jednoga dana dade zapreći i odveze se u Zagreb ravno k Branimiru. Ovaj je već znao da se radi o ovršnoj prodaji Delidvora, ali navlaš nije se pačao u tu stvar nego je čekao što će učiniti njegov tast koji bijaše po dobroti pokojne svoje supruge suvlasnik u polovici Delidvora.
Čim je Orfeo stupio u njegov kabinet, odmah je znao radi čega je došao. Grof je bio tako pokunjen da bi čovjek mogao imati s njim pomilovanja kad ne bi znao da ima pred sobom nepopravljiva grešnika...
- Došao sam, dragi sinko - započe grof odmah poslije prvoga pozdrava - da ti se ispovjedim. Sa mnom je zlo... još koji dan i ja ću biti prosjak... da, prosjak bez krova i bez grude svoje zemlje.
- Čitao sam u novinama: Delidvor se prodaje - reče mirno Branimir. - Kako je došlo do toga?
- Mojom krivnjom! - priznade skrušeno grof. - Ja sam lakoumno potrošio sav prihod kojim sam mogao namiriti banku i erar. Moja lakoumnost nema granica... ja sam nesretan čovjek.
- Što si, dakle, nakanio učiniti? - pitao ga zet.
- Ja? Ništa! Što mogu ja da učinim? Nemam novaca, nemam kredita... ništa! Ali ti možeš učiniti mnogo, sve.
- Da čujem?
- Kupi imanje, da bar ostane u porodici, tvojoj djeci...
Branimir je slutio da će do toga doći, i bio je spreman na taj prijedlog. Njemu doduše, koji se je uglavnom bavio velikom industrijom i trgovinom, nije išlo u račun nakopati si na vrat još jedno veliko ali zapušteno imanje u koje će trebati uložiti velike svote, ali se je bojao da bi ga svijet osuđivao ako to ne učini a kadar je učiniti.
Druga polovica Delidvora pripadala je pravom nasljedstva grofičinoj djeci: Meliti i Arturu, pa je zato Branimir htio svakako znati da li je Melita sporazumna s tim da on kupi djedovinu pokojne majke.
- Pitajmo Melitu - odgovori Branimir tastu - što ona misli o toj stvari. Ako je sporazumna, ja ću imanje kupiti, samo da ne dođe u tuđe ruke.
Pođoše odmah k Meliti i razložiše joj o čem se radi.
- Dakako da sam sporazumna! - reče ona bez razmišljanja. - Papa nije kadar da upravlja tim imanjem... Zar ne papa?
- Tako je, moje dijete! - potvrdi on. - Ja sam već star, a gospodarstvo je velik teret.
- I ti bi još dublje u dugove pao, zar ne, papa? - primijeti zlobno, ali smješljivim licem Melita.
- Ne mislim, ma chere - parirao je grof taj udarac - jer tko bi meni pozajmio novaca u tom desperatnom stanju?
Sporazum bijaše gotov i Branimir je na javnoj dražbi kupio Delidvor. Skrbnik odsutnoga Artura nije se mnogo brinuo za interes svoga skrbljenika kod ove prodaje. Nije mu mogao saznati ni za boravište. Po jednoj obavijesti što ju je kasnije dobio iz Mletaka, nije Artur više općio s markezicom. Ona ga je otpravila u bijeli svijet jer je počeo praviti dugove na njezino ime i udvarati drugima iza njezinih leđa. Govorilo se da je otišao u London i ondje se nasnubio u indijsku vojsku. Poslije nisu o njem ništa čuli.
Grof Orfeo bio je vrlo zadovoljan da je iz te neprilike tako lijepo izašao. Njegov zet osigurao mu je doživotnu rentu od tri tisuće forinti, a uz to mu ponudio da može po volji prebivati bud na njegovim imanjima ili u njegovoj kući u Zagrebu gdje su za grofa odmah uređene bile s najvećim komforom posebne odaje.
Ovako bezbrižno kao sada nije grof Orfeo još nikada živio. Imajući uz svoga zeta sve što je njegov društveni položaj zahtijevao, bio je u neprilici kako da potroši svoju apanažu na svoje lične potrebe. Jedan dio mogao bi on posve lako namijeniti komu drugomu.
U kavani "Europe", gdje se je u posebnoj prostoriji na čaj sastajalo društvo stare i mlade gospode iz otmjenih krugova, upoznao se s mladom kasiricom koja je u to društvo zalazila, igrala citaru i pjevala tirolske pučke pjesme koje su osobito staru gospodu zanosile. Grof je našao da je ta mlada djevojka začudo nalik njegovoj nezaboravnoj Elzi. Nije bilo ništa prirodnije nego da je na nju prenio neugaslu svoju simpatiju i za kratko vrijeme postao njezinim - dobrotvorom.